Sveučilište u zagrebu

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Roberta Holjevca Markantun de Dominis (1560.-1624.), život i djelovanje u povijesnom i teološkom kontekstu


Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održanoj 6. studenoga 2009. godine, izabrano je stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Roberta Holjevca Markantun de Dominis (1560.-1624.), život i djelovanje u povijesnom i teološkom kontekstu (Markantun de Dominis u crkveno-političkim prijeporima) u sastavu dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., predsjednik, dr. sc. Drago Roksandić, red. prof. član te dr. sc. Franjo Šanjek, red. prof. (Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb), član.

Pročitavši rukopis doktorske disertacije, Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće skupno
I Z V J E Š Ć E
Doktorska disertacija mr. sc. Roberta Holjevca ima 303 stranica kompjuterski složenog teksta. Temeljni tekst s bilješkama obuhvaća 289 stranica, prati ga popis izvora i literature (str. 290-301), te sadržaj (str. 303-303). Tekst nema posebnih priloga.
Sam rukopis disertacije podijeljen je u dvadeset i tri poglavlja kao tematske cjeline. Započinje ga Uvod poredbeno-prozopografske naravi (Stojković – Jamometić – Dominis) s osvrtom na izvore i historiografiju (str. 2-7) u kojem se Dominisova djelatnost smješta u širi kontekst hrvatske predreformacijske i reformacijske baštine, te pristupno poglavlje s pogledom na širi politički, društveni i kulturni kontekst u kojem dolazi do napredovanja reformacije naslovljeno: Hrvatske prilike u svjetlu tzv. „Triplex confiniuma (str. 8-12).
U 3. poglavlju: Školovanje i znanstvena karijera Markantuna de Dominisa (str. 13-23) autor želi govoriti o školovanju te znanstvenoj karijeri M. A. De Dominisa, premda zapravo donosi pregled njegove cjelokupne biografije, s kritičkom prosudbom o odjecima u književnosti 19. i 20. stoljeća. Poglavlje 4. posvećeno je njegovoj senjskoj epizodi i ulozi kao diplomata koji pokušava riješiti vruće diplomatsko pitanje uskoka nalazeći se na isto tako „vrućem“ položaju senjskog biskupa, odnosno u funkciji administratora senjske biskupije te njezinih kompliciranih vanjskih i unutarnjih prilika. Pod tim vanjskim i unutarnjim prilikama posebno je apostrofirano stanje u senjskom zaleđu. U tome smislu autor vrlo detaljno analizira nekoliko narativnih vrela o Uskocima.
Peto i šesto poglavlje Dominisovo nadbiskupovanje u Splitu – pokušaj reforme unutar i oko Splitske nadbiskupije (str. 42-53), zatim Dominisov odlazak iz splitske nadbiskupije i njegovo oproštajno pismo Splićanima (53-55) autor se bavi prilično zamršenim unutarnjim prilikama, govori o Dominisovom oproštajnom pismu Splićanima i analizira ga. U tim zbivanjima Holjevac primjećuje kako se tu uobličuje začetak njegova “heretičkog” nagnuća tj. neumitne konfrontacije s tridentinskim direktivama, jer je “želio uvesti novi oblik vlastite biskupske moći. Još kada je bio u Senju on je brzo shvatio da se radi o preokretanju odnosa mrkve i batine kojega je nekoliko desetljeća ranije kao temelj svoje političke linije izabrao Karlo Boromejski, a to je bila ideja rata do posljednje kapi krvi protiv hereza i različitosti; volja da se poručuje, u isto vrijeme, da je Crkva jedna brižna majka koja pazi na potrebe svojega puka. On, Dominis, je tako shvatio da se u njegovoj biskupiji radi o nečemu upravo suprotnom: da je neki oblik krivovjerja bio nužno toleriran te je kao takav mogao proći, a da se o njemu niti ne priča; da biskup nije u stvari bio otac, nego zamjenik Cezara u tim dijelovima na koje je su vlasti zaboravile, da je jedan vicevladar koji je upravo odgovoran za život podanika, ali njegove odluke ni na koji način nisu mogle dovesti u sumnju neke druge vlasti.” Iz autorova izlaganja jasno slijedi da je splitski nadbiskup pošao takvim putem ne samo s apstraktno-intelektualnih razloga, nego i uvelike potaknut splitskom, pa i hrvatskom stvarnošću na Tromeđi na prijelazu 16. i 17. stoljeća (“zajedništvo osjećaja s onim stadom zbunjenih duša”).
Poglavlja 7, 8, 9 i 10 (str. 55-112) čine dosta čvrstu tematsku cjelinu. Tu mr. sc. Holjevac prelazi na vrlo zahtjevnu temu tzv. „Mletačkog interdikta“ iz 1606., koja je u velikoj mjeri povezana s Dominisovim boravkom u Splitu. U Veneciji, razmjerno “slobodarskome” ambijentu s “revolucionarnim” sklonostima u odnosu na papinstvo, on je mogao dalje razraditi i učvrstiti svoje poglede, a i pripremiti put u Englesku. Uostalom, taj je Dominisov boravak dalekosežno odredio smjer njegova razvoja glede odnosa prema ekleziologiji. Baš u Splitu Dominis počinje pisati svoje epohalno teološko-ekleziološko djelo „De Re Publica Ecclesiastica“. Pisanje toga djela bilo je potaknuto, među ostalim i vrlo zategnutim odnosima s klerom i sufraganskim biskupima, ali i zbog pokušaja da svoju crkvenu vlast proširi i na teritorij „Bosne Srebrene“ koju su držali bosanski franjevci. Holjevac sugerira povezanost ovog pokušaja s nadbiskupovom titulom primasa Dalmacije i Hrvatske, koje je, premda bez oslonca na realnu moć, ipak reflektirala ideju povezanosti širih hrvatskih prostora. Poglavlje o pitanju tzv. „Mletačkog interdikta“ razrađuje se u više potpoglavlja, a počinje uvodnom riječi s pregledom odnosa Crkve i Države kroz povijest. Jedno je od podpoglavlja posvećeno pokušaju „protestantizacije“ Mletačke Republike. Glavnu ulogu u sukobu Rimske kurije i Mletaka imali su mletački državni teolog i servit Paolo Sarpi te sam Dominis. Oni ustaju protiv posezanja Rimske kurije za svjetovno-pravnim ingerencijama, koje bi prema mletačkom tumačenju imale biti rezervirane isključivo za svjetovnu sudsku vlast, nad kojima Crkva kao takva ne smije imati nikakvih pravnih ovlasti. Radilo se dakle o uvijek aktualnom teološko-ekleziološkom pitanju odnosa svetog i svjetovnog, odnosno o odnosu Crkve i Države. Ta se tema nadalje elaborira u Dominisovu spisu „Martelino“gdje Dominis kroz dijalog elaborira aktualno stanje sukoba Mletačke Republike i Rimske kurije u razgovoru jednog mjesnog župnika sa svojim gostima. Sljedeći spis koji se tematski nadovezuje na prethodni jest „Prigovori Mletačke Republike na parenezu Cesarea Baronija“ u kojemu Markantun u prvom licu jednine brani prava svjetovne vlasti i njezine jurisdikcije. On svoj glas posuđuje Mletačkoj Republici kada na vrlo vehementan način brani njena prava (i to tipičnim, karakterističnim renesansnim rječnikom).
Od stranice 113 do 263 nižu se poglavlja – studije o pojedinim aspektima Dominisove djelatnosti i glavnim djelima, odnosno tematskim spisima iz njegova najkreativnijeg razdoblja, tj. vremena koje je proveo u Engleskoj. Tako su poglavlja 11. i 12. općenito posvećena njegovu boravku i djelovanju u Engleskoj sa svim mijenama između polova koje Holjevac prema korištenoj literaturi naziva “exit” i “voice” (otpadništvo i protest). Tako bi Dominisova nastojanja, upravo u Engleskoj, bila podređena 1. širenju ideje vjerske tolerancije kao ponovnog ujedinjenja crkava (exit = voice), 2. skretala bi od duhovnoga prema političkome (iskrivljeni voice), te 3. zadobivala obilježje “dvostrukoga” exit (nakon razočaranja Rimom, razočaranje Engleskom). Nesigurnost u orijentaciji između “arminijanskih” i “gomarističkih” sklonosti pogoršavala bi ove teškoće. Trzavice, zavist i stanovita diskriminacija (kao stranca) u Engleskoj, nastavak političko-obavještajnih aktivnosti u odnosu spram Mletaka i sam osobni značaj (prevelike ambicije) isto su tako pridonosile, kako je u tekstu disertacije i citirano, da bude po vlastitim riječima “svagdje, pa da nije nigdje”. Sam je nastojao taj temeljni problem racionalizirati prokazivanjem karakternih mana vjersdkopolitičke elite u Engleskoj koja ga je okruživala, kao i navodnim jačanjem puritanizma. Napokon ga je sve to dovelo do odluke da napusti Englesku i dade se uhvatiti u zamku lažnih obećanja da ode u Rim – gdje mu mjerodavni čimbenici neće vjerovati. Trinaesto je poglavlje: Prvi «heidelberški proglas» Markantuna de Dominisa posvećeno spisu koji je nastao na putu u Englesku, u kojemu izlaže razloge odlaska u Englesku, ne propuštajući pritom naglasiti kako, napustivši stolicu splitske metropolije i nadbiskupije, nikako ne napušta i Katoličku crkvu – barem ne u onom smislu kako je sam shvaćao to pripadništvo. Ovdje Holjevac uspoređuje taj Dominisov stav s onim potonjim, “autorevizionističkim”, i vrlo dobro analitički opovrgava uvjerenja dijela literature kako je neutemeljeno smatrati da je za nadbiskupove poglede presudan bio “model staroslavenske, odnosno starohrvatske kućne zadruge, što je (…) vrlo nategnuta teoretska konstrukcija, odnosno konstatacija, koja nije mogla imati realne utemeljenosti u Dominisovo vrijeme, nego su takve projekcije i kvazirekonstrukcije povijesne prošle stvarnosti, zapravo odraz nekih drugima suvremenih društveno-nacionalnih teorija i teoretičara organizacije društva u južnih Slavena u 19. i 20. stoljeću”.
Slijedi poglavlje 14, Dominisova propovjed na prvu nedjelju došašća iz mjeseca prosinca 1616. godine koju Dominis drži na talijanskom jeziku za talijanske trgovce, mahom kalviniste u jednoj kapelici za talijanske trgovce u Londonu. U petnaestom poglavlju, O Dominisovom spisu « Hridi kršćanskog brodoloma», vrlo su detaljno i po skupinama prikazane zablude Rimske crkve koje su se, prema Dominisovu mišljenju, nataložile kroz povijest. Potom u 16. poglavlju, naslovljenom O Dominisovom spisu o podrijetlu, napredovanju, gašenju te propasti papinstva R. Holjevac raspravlja o istoimenom uratku našega kontroverznog nadbiskupa koji u svojih deset poglavlja obrađuje devijacije papinstva, koje je, prema njegovoj interpretaciji, uzurpiralo mjesto sveopće Katoličke crkve. Treba reći i to da Dominis svoje teze uzima iz opće povijesti Crkve te patrologije (a obje materije izvrsno poznaje), premda za potkrjepu svojih teza selektivno uzima tekstove iz spomenutih područja te ih na sebi svojstven i originalan način interpretira, analizira i tumači. Sedamnaesto je poglavlje posvećeno spisu “Sorex primus”, što ga u Dominisovo ime piše njegov tajnik, inače Burgunđanin Danijel Lohet. U tom spisu se točku po točku pobijaju objede protiv Dominisa koje je iznio rimokatolički teolog iz Kölnskog sveučilišta, izvjesni Leonardo Marije. U tom su tekstu dana i neka objašnjenja glede Dominisovog boravka na stolici senjske biskupije te u svezi njegova odlaska iz Senja. Rječnik samoga D. Loheta vrlo je vehementan, oštar, te bi ga se retorički moglo usporediti s „Prigovorima Mletačke Republike“.
Nakon tog spisa slijedi uvod Dominisovoj “Crkvenoj Državi”, a pod tematskim naslovom Žena vrsna poglavlje 18, u kojem se vrlo plastično daje opis žalosnog stanja onodobne Crkve. No Dominis tom uvodu želi dati i ton nade i optimizma.
Kao poglavlje 19 slijede neki izvatci iz Dominisove „Crkvene Države“ te njihova interpretacija i analiza (Neki izvatci iz Dominisove «crkvene države»). Zatim je tu Dominisovo pismo aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu kojemu ovaj šalje jedan primjerak svojeg djela: „De Republica Ecclesiastica“. U tom svojem pismu Dominis aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu predstavlja papu kao faraona, a područje Ćirilove crkvene vlasti kao Gošen u kojemu gori pravo svjetlo vjere (poglavlje 20, Dominisovo pismo Aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu). Isto to Dominis govori i za Englesku te njezina vladara Jamesa I. Na ovo se nadovezuje interpretacija Dominisove korespondencije s humanistima i znanstvenicima s kojima je prijateljevao i dopisivao se, Hugom Grotiusom te Johannesom Keplerom (21, Dominisova korespondencija s humanistima Hugom Grotiusom i Johanom Keplerom). Kao poglavlje 22 (Dominisova korespondencija s worchesterskim biskupom Josephom Hallom), tematski je vrlo opširno pismo worchesterskom nadbiskupu, sir Josephu Hallu te je na neki način svojevrstan odgovor istome koji ga je pokušao nagovoriti da ostane u Engleskoj. To je i opis stanja Crkve u Engleskoj, ali i uvod u tematski vrlo široko koncipiran teološko-ekleziološki spis „De pace religionis“ .
Kao posljednje razdoblje, obrađen je Dominisov povratak u Rim (poglavlje 23). I dok se kroz dugi niz godina s kulminacijom u vrijeme boravka u Engleskoj razvio njegov ekleziološki sustav oko središnje misli protivljenja rimskome “hijeromonarhizmu” s naklonošću otočkome episkopalizmu, sada dolazi do radikalnoga obrata u kontekstu razočaranja nemogućnošću da ostvari ikoju od svojih reformnih nakana. Holjevac tumači tzv. „Drugi, Rimski proglas“ u kojem Dominis pobija gotovo sve svoje do tada (prije i za vrijeme boravka u Engleskoj) izrečene teološko-ekleziološke stavove, na što ga je prethodno prisilila Rimska inkvizicija (poglavlje 24, Drugi, rimski proglas Markantuna de Dominisa ). Isto tako se obrađuju sve implikacije povratka u Rim kao i njegove krajnje tragične sudbine te kraj života kao i percepcija te recepcija toga u Engleskoj te diljem katoličko-protestantske Europe (25, Percepcija i recepcija dominisova opusa nakon njegova povratka u Rim i njegove smrti).
Tekst disertacije autor završava opširnim zaključkom te popisom izvorne građe i literature.
Zaključak i prijedlog
Disertacija mr. Roberta Holjevca napisana je na temelju istraživanja izvorne povijesne građe, na rezultatima i zaključcima čitanja objavljenih i neobjavljenih arhivalija na latinskom, engleskom i talijanskom jeziku. Autor je iskoristio i svu relevantnu do sada objavljenu literaturu. Metodološki je ispravno i pregledno rasčlanio i složio temeljne teze svoga rada. Istražujući zadanu temu kandidat je pokazao iznimnu profesionalnu zrelost na nekoliko razina. U stručnom pogledu iskazao se kao kvalificiran istraživač ukupne, posebice ranonovovjekovne ekleziološke problematike na točki susreta hrvatske i svjetske povijesti uspješno obradivši i proanaliziravši izvornu građu pisanu na više jezika. Nadalje, rad na ovoj temi zahtijevao je sistematizaciju velike količine novih informacija dobivenih iz niza izvora te njihovo kritičko propitivanje s obzirom na spoznaje iz relevantne literature. Usprkos obilju svakovrsnih prikupljenih podataka, kandidat nije dopustio da mu obavijesti upravljaju izlaganjem po deskriptivnoj matrici. Naprotiv, vrlo je složeno konceptualizirao rad ali i jasno izložio pristup, sustavno i detaljno argumentirao postavljene teze, rekonstruirao niz važnih pojava i procesa u pozadini povijesnih zbivanja te izveo zaključke koji nadmašuju kronološki okvir rada i pružaju uporište i za nova promišljanja o Dominisovu dobu. Nadalje, dobivene spoznaje nije interpretirao samo iz hrvatske perspektive već ih je uspješno komparirao s recentnim spoznajama iz relevantne svjetske historiografije.
Ovom doktorskom disertacijom, mr. sc. Robert Holjevac pokazao se kao zreli i predani istraživač te kao metodičan povjesničar, sposoban konceptualno i teorijski zahvatiti i uspješno obraditi složene problemske komplekse ranonovovjekovne povijesti s utemeljenjem u arhivskom radu i relevantnoj literaturi. Dakle, istraživanje mr. sc. Roberta Holjevca, iznimno je važan doprinos široj problematici kako eklezioloških kontroverzi, tako i kulturne i intelektualne povijesti općenito.
Na osnovi iznesenoga, izabrano tročlano povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Roberta Holjevca Markantun de Dominis (1560.-1624.), život i djelovanje u povijesnom i teološkom kontekstu. (Markantun de Dominis u crkveno-političkim prijeporima) i utvrđuje da je njome pristupnik u potpunosti udovoljio svim zahtjevima koji se traže za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija, te predlaže da se ona uputi u daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti, odnosno odobri obrana.

Zagreb, 4. siječnja 2010.

P o v j e r e n s t v o
______________________________________________

Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.,

predsjednik Povjerenstva
______________________________________________

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.,

član Povjerenstva
______________________________________________

Dr. sc. Franjo Šanjek, red. prof.

član Povjerenstva

dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, doc.

dr. sc. Ivan Jurković, doc. (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli)

dr. sc. Nataša Štefanec, doc.


Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Ocjena doktorske disertacije Marije Mogorović Crljenko

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 27. siječnja 2010. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Marije Mogorović Crljenko pod naslovom Druga strana braka – nasilje i ilegitimnost u (izvan)bračnim vezama u Porečkoj biskupiji u prvoj polovici 17. stoljeća. Doktorat je izrađen pod mentorstvom prof. dr. sc. Nevena Budaka. O predloženom doktorskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeće skupno

IZVJEŠĆE

Doktorska disertacija mr. sc. Marije Mogorović Crljenko pod naslovom Druga strana braka – nasilje i ilegitimnost u (izvan)bračnim vezama u Porečkoj biskupiji u prvoj polovici 17. stoljeća ima ukupno 256 stranice računalno ispisanog teksta sa 628 bilježaka ispod crte. Sam tekst disertacije obuhvaća 235 stranica uključivši i 17 tablica različitih priloga. Bibliografija obuhvaća 192 bibliografske jedinice od kojih je 8 neobjavljenih izvora i rukopisa iz Biskupijskog arhiva u Poreču i Državnog arhiva u Pazinu, 24 objavljena izvora i 160 jedinica domaće i strane znanstvene literature. Sastoji se od idućih dijelova, poglavlja i potpoglavlja: I. Uvod. I.1. Tema istraživanja (str. 2-7). I. 2. Izvori i historiografija (str. 7-12). I. 3. Uvodne napomene o crkvenoj koncepciji braka (str. 12-19). I. 4. Sudovanje (str. 19-25). II. Sklapanje braka. II.1. Predtridentski brak. Zaruke (str. 26-27). Sporazum čini brak (str. 27-32). Izbor partnera (str. 33-36). Vrijeme sklapanja braka (str. 36). Mjesto vjenčanja i izvršitelj obreda (str. 36-38). Rukovanje, poljubac, prsten (str. 39-41). Odvođenje žene (str. 41-42). Javnost i običaji prilikom sklapanja braka na području zapadne Europe (str. 42-49). Nepoštivanje sporazuma (str. 50-52). Novi brak (str. 52-55). II. 2. Tridentski koncil i dekret Tametsi (str. 55-66). II. 3. Ženidbeni oprosti i dozvole za vjenčanja (str. 66-103). II. 4. Otmice (str. 103-139). Tajni brak (str. 105-111). Otmice na području Porečke biskupije početkom 17. st. (str. 112-139) III. Bračni sporovi (str. 139-140). III. 1. Dokazivanje postojanja braka (str. 140-151). III. 2. Raskid bračne veze (str. 151-159). Poništenje braka (str. 159-172). Rastave (str. 172-182). Uzdržavanje i podjela dobara prilikom rastave (str. 182-185). Položaj djece prilikom raskida bračne veze (str. 185-187). III. 3. Uloga svjedoka u bračnim sporovima (str. 188-192). IV. Konkubinat (str. 193-198). IV. 1. Razlozi za konkubinat (str. 199-208). IV. 2. Prijava konkubinata (str. 209-210). IV.3. Sankcioniranje konkubinata prema svjetovnom pravu (str. 210-212). IV. 4. Sankcioniranje konkubinata prema kanonskom pravu (str. 212-218). IV. 5. Pokora (str. 218-219). IV. 6. Nezakonita djeca (str. 219-223). V. Zaključak (str. 224-231). Prilozi – tablice (T9, T13, T17) (str. 232-235). VI. Izvori (str. 236-238). VII. Literatura (str. 238-253). VIII. Sažetak (str. 254). IX. Summary (str. 255). X. Životopis (str. 256).

Brak i obitelj su posljednjih desetljeća, a osobito zadnjih petnaestak godina, sve više istraživani u hrvatskoj historiografiji. Što se tiče istarskog područja, dobro su istraženi imovinski odnosi u obitelji pri čemu je pažnju privukao specifični brak na istarski način, a i sama kandidatkinja je dala doprinos svojim ranijim istraživanjem bračnih odnosa na temelju sudskih spisa Novigradske kancelarije. U disertaciji kao svoju temu istraživanja određuje nasilje i nezakonitost u izvan(bračnim) vezama kao destabilizirajuće elemente u braku koji se inače općenito smatrao načinom učvršćenja društvenih odnosa, osobito u srednjem i ranom novom vijeku kada je bio uglavnom stvar dogovora obitelji. Kako navedeni destabilizirajući elementi - ponekad oba, a ponekad samo jedan od njih - mogu biti prisutni i prilikom sklapanja braka, tijekom trajanja braka ili izvanbračne (konkubinatske) veze, te dovesti do kraja istih, kandidatkinja razmatra problematiku vezanu kako uz sklapanje braka ili početak izvanbračne veze, tako i uz odnose u braku ili izvanbračnoj vezi koji mogu dovesti do prekida. Kao prostor i period svojeg istraživanja određuje Porečku biskupiju u prvoj polovici 17. stoljeća. Proučavani prostor obuhvaćao je dijelove i mletačke i austrijske Istre s raznolikim stanovništvom među kojima se ističu Slaveni kao najbrojnija skupina, ali i starosjedioci te doseljenici zvani Morlaci iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Albanije. Glavni izvor je neobjavljena i dosad neistraživana građa iz Biskupijskog arhiva s osobitim naglaskom na bračnim sporovima. Upravo građa crkvenih arhiva zadnjih je godina privukla osobitu pozornost istraživača povijesti obitelji i braka, a na hrvatskim prostorima je manje korištena, uglavnom iz razloga što je u mnogim biskupijama i nesačuvana. Kandidatkinja svoje istraživanje zasniva na kvalitativnoj i kvantitativnoj obradi knjiga posvećenih konkubinatu, otmicama, ženidbenim sporovima i dozvolama za vjenčanje na prostoru Porečke biskupije za biskupovanja Giovannija Lippomana Mlečanina (1598.-1608.), Leonarda Tritonija iz Udina (1609.-1631.) i njegovog brata biskupa Ruggera Tritonija iz Udina (1632.-1644.), te početka biskupovanja biskupa Gianbattiste del Giudicea iz Brescie (1644.-1666.). Podatke iz crkvene građe komparira i s normativnom građom istarskih statuta sa željom da usporedi kako je navedenu (izvan)bračnu problematiku rješavala i svjetovna vlast istarskih gradova.

U prvom poglavlju kandidatkinja uz kratak pregled domaće i najnovije strane znanstvene literature koja se bavi brakom u srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom periodu, daje i opširan pregled razvoja zapadnocrkvene koncepcije braka od rimskog perioda do Tridentskog koncila, koja brak tretira kao monogaman, nerazrješiv, sklopljen uz slobodni sporazum oba punoljetna partnera, s ciljem rađanja djece te konačno i kao sakrament koji jedno drugom udjeljuju bračni partneri uz blagoslov svećenika. Pored toga objašnjava način funkcioniranja crkvenih sudova koji su bili nadležni za rješavanje ženidbenih sporova – prva instanca je bio biskup ili njegov generalni vikar, a potom metropolitanski sud ili opunomoćeni suci od Sv. Stolice te konačno rimski sud Svete Rote kao najviša instanca. Također, kandidatkinja objašnjava i tijek procesa i način bilježenja u građi uz usporedbu porečkih izvora sa saznanjima iz strane znanstvene literature. Napominje da neka pitanja kao npr. trošak procesa zbog specifičnosti istraživane građe nije moguće riješiti. Također se objašnjava ispreplitanje nadležnosti crkvenih i svjetovnih sudova koji su sudili neke delikte poput silovanja, a u nekim slučajevima i otmice dok su crkveni sudovi sudili u ostalim bračnim pitanjima.

U drugom dijelu kandidatkinja opširno obrazlaže elemente koji čine i običaje koji prate sklapanje predtridentskog braka da bi ih potom usporedila s novostima koje donosi Tridentski koncil. Naglašava se značenje slobodnog sporazuma među bračnim partnerima bez uplitanja drugih osoba ili zajednice, kao ključnog elementa u crkvenoj koncepciji sklapanja braka. Sporazum izrečen u futuru značio je obećanje koje nije moralo biti i izvršeno iako je imalo određeno obvezujuće značenje, a izrečen u prezentu označavao je početak nerazrješivog braka. Razmatra se i uloga seksualnih odnosa koji prema crkvenom shvaćanju braka nisu imali obvezujući karakter kao obećanje u prezentu, ali koji su nakon obećanja u futuru značili ispunjenje braka. Osuđivanje, ali ne poništavanje tajnih brakova – sklopljenih bez znanja javnosti, osobito roditelja, dovodilo je do različitog gledanja svjetovnih vlasti i Crkve na brak iako je crkveni autoritet u bračnim pitanjima imao presudnu ulogu. Uz problem (ne)priznavanja tajnih brakova, također je i više etapa u sklapanju predtridentskog braka dovodilo do poteškoća u shvaćanju i dokazivanju sklapanja braka, koje su se nastojale riješiti na Tridentskom koncilu. Ovaj dio se uglavnom bazira na bogatoj znanstvenoj literaturi s tim da kandidatkinja donosi na ponekim mjestima i osvrt na situaciju u Istri koliko to izvori dopuštaju. Bilo bi poželjno da je naglasak više stavljen na istarske primjere i da su opširnije prikazani čak ako bi to značilo i ispuštanje opisa nekih običaja (npr. blagoslivljanja bračne sobe ili slavljenja vjenčanja) koji se ne mogu dokumentirati istarskim izvorima.

Odredbe Tridentskog koncila koji je propisao da se brak treba sklapati javno pred licem crkve uz obvezni blagoslov svećenika (domaćeg župnika) i prethodne tri objave (napovijedi) te obvezno vođenje matica vjenčanih, nisu posvuda u Europi jednako prihvaćene, ali istarski crkveni izvori pokazuju da se od početka 17. stoljeća brak sklapao prema odredbama Tridentskog koncila te da su nove odredbe o obveznoj prisutnosti svećenika prodirale u svijest istarskog stanovništva.

U idućem dijelu kandidatkinja razmatra razloge za traženje ženidbenih oprosta i dozvola za vjenčanje pri čemu je analizirala dvije najstarije knjige ženidbenih oprosta i dozvola za vjenčanje Biskupijskog arhiva u Poreču. Objašnjava što su bračne zapreke koje povlače poništenje braka, te bračne smetnje koje povlače određene kazne, ali bez poništenja bračne veze. Kvantitativna i kvalitativna analiza slučajeva zabilježenih u Porečkoj biskupiji pokazuje da je najčešći razlog traženja dispenzacija od Crkve radi sklapanja zakonitog braka u razdoblju od 1604. do 1620. bilo srodstvo (84,09%), uglavnom u trećem, četvrtom ili kombinaciji trećeg i četvrtog koljena, a gotovo podjednako radilo se o krvnom (37,83%) i tazbinskom (35,13%) srodstvu. Primjeri zahtjeva za dispenzaciom zbog adoptivnog ili duhovnog srodstva nisu nađeni. Najveći broj srodničkih brakova zabilježen je u Rovinju (34,09%), ali kandidatkinja s pravom upozorava da to ne znači nužno veliki broj srodničkih brakova u Rovinju uopće, jer analiza pokazuje da oni čine 4% od ukupnog broja sklopljenih brakova u Rovinju u promatranom razdoblju. Također, čini se da analiza ne pokazuje da su srodnički brakovi bili tipični za neki socijalni sloj iako se kao razlog za opravdanje braka sa srodnikom često navodila nemogućnost da sklope brak s osobom istog društvenog sloja. U tom pogledu, Rovinj i općenito Porečka biskupija pokazuju se bitno drukčiji od Dubrovnika gdje su srodnički brakovi bili karakteristični za plemstvo. Kandidatkinja opisuje i druge slučajeve u kojima se tražila dispenzacija ili oprost od braka među kojima se ističe zanimljiv slučaj, netipičan za Istru, da supruga dobiva dozvolu za sklapanje novog braka, jer se muž zamonašio po grčkom obredu. Upozorava i na problem, specifičan za Istru, a to je podijeljenost teritorija na mletački i austrijski dio, što je ponekad otežavalo da se pouzdano preko svjedoka ustanovi moguće srodstvo bračnih partnera. Konačni zaključak je da su u Porečkoj biskupiji početkom sedamnaestog stoljeća već prihvaćene odredbe Tridentskog koncila o javnom sklapanju braka sa nužnim ranijim napovijedima (trostrukim javnim oglašavanjem vjenčanja u crkvi). Aluzije u rijetkim slučajevima na ranije shvaćanje mogućeg sklapanja braka obećanjem u tajnosti više su izuzetak od nove općeprihvaćene norme.

U idućem poglavlju kandidatkinja razmatra otmice žena radi prisilnog sklapanja braka. Ovo je prva opširnija analiza ovog fenomena u hrvatskoj historiografiji (s izuzetkom etnografskih istraživanje Čulinović-Konstantinović koja su provedena na izvorima iz modernog razdoblja). Iako je talijanska povjesničarka Valentina Cesco istražujući otmice na području Mletačke Republike, koristila i istarske izvore, zadržala se na kvalitativnoj obradi, a Mogorović-Crljenko sada prvi put, uz kvalitativni pristup, radi i kvantitativne analize materijala o otmicama. Kao uzorak koristi najstariju knjigu otmica sačuvanu u Biskupijskom arhivu u Poreču (1602-1609). Kandidatkinja opširno analizira tajni brak koji je mogao značiti više stvari, a nakon Tridentskog koncila smatra se onim koji je sklopljen bez napovijedi pred svećenikom koji nije bio župnik niti imao dozvolu za vjenčanje. Analiza pokazuje da se većina otmica događa u ruralnim područjima i da u njima sudjeluje hrvatsko stanovništvo iako su ponekad otete žene i građanke romanskog porijekla. Iako je ranije istraživanje Valentine Cesco ukazivalo da su otmice u istarskom ranonovovjekovlju karakteristične za novodoseljeno slavensko, odnosno hrvatsko stanovništvo, kandidatkinja s pravom preko analize odredaba istarskih statuta ukazuje i na raniju tradiciju otmica koja se ne mora nužno ni povezati sa slavenskim stanovništvom, te ih smješta u širi europski kontekst. U tom smislu je značajno da u Istri nisu zabilježeni međusobni okršaji i krvne osvete među obiteljima koji su u nekim krajevima jugoistočne Europe bili prisutni do 20. stoljeća. Iako statuti sankcioniraju otmice djevojaka, udanih žena, udovica i redovnica, istraživanje u promatranom periodu na prostoru Porečke biskupije pokazuje da su se uz jedan izuzetak otimale djevojke. Pretežno se radilo o dogovornim otmicama (71,42%) gdje su djevojke pristajale na otmicu zbog protivljenja braku od strane članova obitelji, a uglavnom se radi o djevojkama kojima su otac (71,42%) ili oba roditelja (21,42%) umrli pa nisu imale adekvatnu kontrolu obitelji. Nakon otmice, redovito je uslijedila konzumacija veze, u slučaju nasilnih otmica, zapravo silovanje, kako bi se zapravo onemogućio drugi brak. Svi naime istraživani slučajevi otmica, kako nenasilni, tako i oni nasilni popraćeni silovanjem, završavaju redovito brakom, odnosno pristankom djevojke na brak, što kandidatkinja objašnjava problemom oskvrnute djevojčine časti budući da ona nije mogla više ostvariti drugi brak. To se uklapa u ranije analize slučajeva seksualnog nasilja u europskoj historiografiji.

U sljedećem dijelu kandidatkinja analizira bračne sporove u razdoblju od 1599. do 1650. – ukupno njih 45. Statistička analiza je pokazala da je najveći dio vođen zbog rastave od stola i postelje te konkubinata, a manje iz drugih razloga. Iako su istraživanja europske historiografije pokazala da su u predtridentskom razdoblju bili česti sporovi kojima se dokazivalo postojanje braka zbog više mogućnosti načina sklapanja braka, nakon Tridenta takvih je sporova bilo bitno manje iako nisu iščezli. Promatrani istarski materijal pokazuje da su u prvoj polovici 17. stoljeća sporovi oko dokazivanja postojanja bračne obveze činili svega 11,1% slučajeva (5 parnica).

Kandidatkinja donosi povijesni pregled regulacije razvoda braka. Europska historiografska istraživanja, osobito ona za Italiju, pokazala su da se nakon Tridentskog koncila, koji je jasno definirao način sklapanja braka uz obavezne ranije napovijedi, bitno smanjio broj zahtjeva za poništenjem braka, ranije puno češćih od zahtjeva za razvodom. Iako za istarsko područje nema sačuvane predtridentske izvorne građe o tom fenomenu, situacija nakon Tridenta pokazuje istu tendenciju – sporovi radi rastave braka iznose 76,47%, a oni radi poništenja svega 23,52%. Pri tom kandidatkinja upozorava da je u ukupnom broju sklopljenih brakova u tom periodu, broj zahtjeva za rastavom ili poništenjem zapravo vrlo mali i iznosi manje od 1%. Analize pokazuju da su molbe za rastavu pretežno upućivale žene zbog nasilja u obitelji (61,5%) i muževljeva preljuba (23,07%), a zahtjeve za poništenjem podjednako i muškarci i žene. Zbog uvođenja obveznih napovijedi, nestaju zahtjevi za poništenjem braka zbog otkrića zabranjenog srodstva među supružnicima, a kao razlozi za poništenje navode se nedovoljna dob u vrijeme sklapanja braka, nedostatak sporazuma odnosno utjecaj straha na pristanak za sklapanje braka i impotencija – često i više razloga u jednom zahtjevu. Duga odsutnost muža i njegova pretpostavljena smrt također se javlja kao razlog za poništenje braka. Od porečkog se crkvenog suda ponekad zahtijevalo i da odredi alimentaciju i vraćanje miraza i ženine imovine čime su se u talijanskim slučajevima više bavile svjetovne vlasti. Muževi su redovito nastojali izbjeći podjelu dobara i plaćanje alimentacije. Istarski izvori ne pokazuju sudbinu djece u tim bračnim sporovima. U svim vrstama bračnih sporova veliku su ulogu imali i svjedoci, najčešće rođaci, susjedi, sumještani, prijatelji i posluga. Izvori s područja Porečke biskupije pokazuju da se suprotno nekim istraživanjima u Italiji za isto razdoblje, iskazi ženskih svjedoka smatraju jednako vrijedni kao i oni muških.

Konačno, kandidatkinja posvećuje veliku pažnju i konkubinatu, neozakonjenoj zajednici muškarca i žene. U sklopu bračnih sporova u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća na prostoru Porečke biskupije, utvrđeno je da konkubinat čini 31,11% slučajeva, a pod tim se podrazumijevao i preljub i bigamija. Najviše slučajeva se zapravo ticalo odnosa oženjenog muškarca s neudatom ženom ili udovicom, a često se radilo o odnosu gospodara i služavke. Situacija u Istri uklapa se u tome u istraživanja u drugim krajevima Europe.

Rad kandidatkinje Marije Mogorović Crljenko vrijedan je doprinos istraživanjima o braku i obitelji hrvatske historiografije, a također se vrlo uspješno, upozoravajući i na sličnosti i na razlike, uklapa u širi kontekst europske historiografije koja posebno posljednjih godina posebnu pažnju posvećuje destabilizirajućim elementima braka. Prvi put su u hrvatskoj historiografiji detaljno analizirani neki fenomeni kao što su otmice radi ostvarenja braka čime se dosad bavila jedino etnografija. Također je u hrvatskoj historiografiji prvi put u analizi bračne i obiteljske problematike naglasak stavljen pretežno na građu iz crkvenih arhiva. Može se zato reći da će ovaj rad biti jedno od temeljnih djela za sve koji se zanimaju za povijest braka i obitelji na hrvatskim prostorima.

Na temelju navedenoga stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Marije Mogorović Crljenko pod naslovom Druga strana braka – nasilje i ilegitimnost u (izvan)bračnim vezama u Porečkoj biskupiji u prvoj polovici 17. stoljeća. i

predlaže
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odobravanje pristupanja kandidatkinje obrani doktorske disertacije u sklopu postupka za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijesti.
U Zagrebu, 30. siječnja 2010.

Povjerenstvo:

dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, docent

dr. sc. Ivan Jurković, docent

dr. sc. Nataša Štefanec, docent

dr. sc. Jasna Galjer, izv.prof., predsjednica

dr. sc. Zvonko Maković, red. prof., član

dr. sc. Žarko Paić, doc. Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb, član

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: ocjena doktorskog rada Katarine Nine Simončič

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 30.lipnja 2009. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Katarine Nine Simončič pod naslovom "Kultura odijevanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Zagrebu". Na temelju donesene odluke i zakonskih odredbi podnosimo Vijeću sljedeći skupni

I Z V J E Š T A J
Doktorski rad Katarine Nine Simončič " Kultura odijevanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Zagrebu " obuhvaća 230 stranica teksta, 167 bilježaka te 277 slikovnih priloga, s popisom ilustracija i citiranom literaturom. Tekstualni dio rada strukturiran u 11 poglavlja: 1. Uvod (str. 4.-11.), 2. Terminologija (str. 11.-13.), 3. Izvori i građa (str. 13.-21.), 4. Kultura odijevanja na prijelazu 19. u 20. stoljeće (str. 21.-30.), 5. Secesija: umjetnost i moda (str. 30.-37.), 6. Zagreb na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (str. 38.-40.), 7. Moda Zagreba (str. 40.-112.), 8. Zagrebački modni krojači (str. 113.-119.), 9. Osnovne karakteristike umjetničkog pravca secesije u zagrebačkoj ženskoj modi (str. 120.-138.), 10. Odnos prema modi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Hrvatskoj (str. 139.), 11. Narodni motivi u kulturi odijevanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (str. 140.-201.), 12. Zaključak (str. 202.-205.),. 13. Prilog: tvornice i dućani (str. 205.-206.), 14. Popis fotografija (str. 207.-221.) i 15. Literatura (str. 222.-230.).

U Uvodu se objašnjava predmet te ciljevi istraživanja kao i osvrt na literaturu. Autorica polazi od pretpostavke kako kultura odijevanja obuhavaća iznimno širok krug vrijednosti koji je određen modnim stilovima. Modi se, pak, pristupa kao društvenom fenomenu u kojemu se odjeći daju osobine znaka. Autorica smatra kako proučavanje odjeće, pa shodno tome i kulturni standardi, podrazumijeva interdisciplinarni pristup. Povijest umjetnosti iznimno je važna referencija iz koje saznajemo mnogo toga što je vezano za modu, pa i šire od toga, a što će se nazivati kulturnom odijevanja. Pozivajući se na istraživače kulture odijevanja, kao što su Daniel Roche, a osobito Stella Mary Newton, Katarina Nina Simončič preuzima njihovu metodologiju i nastoji ih prilagoditi svojoj građi i vremenu. Povijest umjetnosti i povijest odijevanja, smatra doktorantica Simončič, imaju brojna zajednička polazišta. I slici i odjevnome predmetu stoga treba poći istražujući njihovo podrijetlo, izvornost, atribuciju. Iz toga će se zatim moći bolje razumjeti kako društveni kontekst, produkciju i percepciju, te tradiciju i kulturni standard. Osnovna građa ovoga doktorskoga rada je moda, točnije odjevna produkcija i recepcija u Zagrebu na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Do sada se to područje nije temeljitije znanstveno istraživalo, a nastojanje da se kroz modu sagledaju širi društveni aspekti uopće nije bilo predmet znanstvenog interesa. Autorica je inače diplomirala povijest umjetnosti i etnologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a zaposlena je kao asistentica na Tekstilno-tehnološkome fakultetu. Upravo su joj te činjenice znatno pomogle da građi koju je uzela za doktorat pristupi interdisciplinarno. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća jača tekstilna industrija što u znatnoj mjeri pogoduje ubrzanim modnim promjenama. Nadalje, pojava ilustriranih novina i časopisa, štoviše i specijaliziranih modnih časopisa, omogućava da se modu i kulturu odijevanja sagleda na kompleksniji način. To je sve pogodovalo da moda postane pristupačna svim slojevima, a istodobno se jasno prifiliraju dva, uvjetno rečeno, žanra mode/odjeće: visoka moda (haute couture) i konfekcija (prêt-à-porter, odnosno ready to wear), a što će vrhunac dosegnuti između dva svjetska rata. U Zagrebu se takva podjela naziva „velikom“ i „malom“ modom, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća iznimno su važni utjecaji Pariza i Beča. Secesija u umjetnosti podjednakim intenzitetom zahvaća i područje mode, a što se jasno uočava u kulturi odijevanja u Zagrebu, bilo da se odjeća uvozi iz dva dominantna modna središta, bilo da se proizvodi u Zagrebu. Modni salon Gjure Matića pri tome će imati iznimno značenje, budući se radi o majstoru koji je svoje umijeće stjecao u Parizu u radionici najvećega modnoga autoriteta, Wortha. U tome se razdoblju javlja u modi i ukus za orijentalizmima, a jačanjem nacionalne samosvijesti moda Zagreba je duh orijentalizma prepoznala u vlastitoj kulturnoj baštini. Dok se u Parizu s oduševljenjem prihvaćaju tkanine iz Azije, Zagreb je modnom tržištu ponudio tkanine s hrvatskim ornamentom. Pri tome je osobito bila važna uloga Salamona Bergera, i to ne samo u modnom oblikovanju, nego i izvozu hrvatskih proizvoda na vanjsko tržište – od Pariza do Švedske.

Komentirajući literaturu koja joj je koristila kao teoretsko, pa i metodološko polazište, Katarina Nina Simončič osobito ističe povijesne preglede mode Costume and Fashion Jamesa Levera (1995.) i A History of Costume in the West Francoisa Bouchera (1997.). Također višestruko su korisne referencije bile i knjige The Study of Dress History Lou Taylor (2002.) u kojoj autorica opisuje interdisciplinarni pristup proučavanju odijevanja koji se zasniva na materijalnoj kulturi, povijesti umjetnosti, etnologiji i kulturalnim studijima te Očevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza Petera Burkea (2003.) u kojoj je autor posebnu pozornost posvetio slici i fotografiji kao svjedocima vremena. Nezaobilazna teoretska uporišta autorici su u njezinu radu pružila i djela Rolanda Barthesa (osobito knjiga Sistem mode), zatim Jeana Baudrillarda, Gillesa Lipovetskog, Graziette Butazzi te Philippea Perrota. Perrot, istraživač sa Sveučilišta u Ženevi, poticajan je bio zbog zanimanja za povijesnu sociologiju svakodnevice, s težištem na odijevanje.

Ulazeći u temeljnu građu iz koje će oblikovati svoj doktorski rad, Katarina Nina Simončič počinje konstatacijom kako povjesničar odijevanja nikada ne smije promatrati samo jedan aspekt odjeće, vidjeti u njemu artefakt izoliran iz duha vremena i drugih mogućih izvora. Kako bi rekonstruirala kulturu odijevanja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće autorica je koristila fotografije iz više muzejskih zbirki, onodobni tisak (Parižka moda, Obzor, Dom i sviet, Naše gore list, Domaće ognjište, Zvekan, Hrvatski trgovački list), arhivsku građu, djela likovnih umjetnosti – od crteža, grafike do slikarstva, te, dakako, sačuvane odjevne predmete iz Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja za umjetnost i obrt, Etnografskog muzeja te Muzeja grada Zagreba. Početkom 20. stoljeća, napretkom tehnike i usavršavanja fotografske opreme, rađa se žanr modne fotografije koaj će zamijeniti modnu ilustraciju. Francuski modni magazin Les Modes (1901.) prvi je prepoznao potencijal fotografije, a osim Pariza prodavao se još u Londonu, Berlinu i New Yorku. Kod nas je situacija drugačija: modnu fotografiju prvi puta nalazimo 1914. godine u Ilustrovanom listu, a za cjelovitije istraživanje građe od veće su koristi bili ženski modni časopisi iz razdoblja od 1895. do 1914. Modnih je priloga bilo u hrvatskome tisku i ranije u 19. stoljeću, od časopisa Luna (1844.) gdje se pojavljuju modni grafički prilozi s opisom do ilustriranih novina Dom i sviet (1888.) u kojima se objavljuju modni prilozi preuzeti iz berlinskog časopisa Der Bazar, te bečkih i pariških časopisa. Časopis Parižka moda prvi je stručni časopis na hrvatskome, a počinje izlaziti 1895., uređuje ga Draginja Savić, a pojavljuje se svaka dva tjedna sve do 1907. Od 1901. modni se prilozi javljaju i u drugim ilustriranim novinama (Na domaćem ognjištu, Domaće ognjište, Modni svijet). Modu, točnije kulturu odijevanja, korisno je izučavati također i na primjerima djela likovnih umjetnosti i kroz karikaturu, a što su u ovome doktoratu bila česta polazišta.

Da bi stvorila koristan okvir, na neki način precizirala i kriterije, Katarina Nina Simončič u 4. poglavlju svojega doktorata poseže u širi kontekst, točnije razmatra modne događaje u jakim kulturnim središtima odakle i stižu utjecaji. Posezanje u ranije godine 19. stoljeća pri tome se pokazalo korisnim, jer su se neke važne institucije tada pojavile, a puno njihovo značenje prepoznat će se na prijelazu stoljeća. Charles Frederick Worth (1826.-1895.), kojega povijest mode naziva ocem visoke mode, javlja se kao arbitar u Parizu tijekom Drgoga carstva kada je počeo raditi za caricu Éugenie. O Worthu donosi prilog i Dom i sviet (1895.). Među tim velikim inovatoriam na području odijevanja, ali i kreatorima kulturnih standarda, nezaobilazna su još neka imena, kao Jacques Doucet (1853.-1929.), Madeleine Vionnet (1876-1975), a osobito Worthov učenik Paul Poiret (1879.-1944.). U tu plejadu visoke mode svakako treba ubrojiti i Madame Paquin (1869.-1936.) i Jeanne Lanvin (1867.-1946.), nedvojbeno važne refewrencije i za odjeke sa zagrebačke scene. Međutim, Zagrebu će na području mode i kulture odijevanja biti važni i događaji iz znatno bližega Beča, pa tako djelovanje Wiener Werkstätte koju su 1903. osnovali Josef Hofmann i Koloman Moser. Wiener Werkstätte nije bila bila namijenjena za masovnu konfekcijsku proizvodnju, baš kao što se ovdje nije proizvodila ni visoka moda. U ovoj se radionici poštovao umjetnički predmet, pa se shodno tome gledalo i na modu. Stil koji se ovdje primjenjivao bio je preslika visoke mode, a odjeća unikatna, pri čemu se posvećivala pažnja ručnoj izradi.

Program koji je spajao likovnu umjetnost s umjetničkim obrtom predavao se i na Obrtnoj školi za obrazovanje naučnika i djetića u Zagrebu od 1897. Obradom tekstila, pak, bavila se Kraljevska zemaljska ženska stručna škola otvorena 1892. godine, a kojoj je 1895. pripojena Tkalačka škola koju je 1887. osnovao Kršnjavi. Glavne promotorice visoke mode u Zagrebu bile su dame iz visokoga društva, pa tako Margita Khuen-Hedervary, Ida Drašković-Cavriany, Marija Ružička Strozzi, Lila Pejačević, barunice Irena Živković i Julija Erdödy-Drašković, te glumice i pjevačice poput Ljerke Šram, Irme Pollak, Micike Freudenreich, Milke Trnine.

Analizom sačuvane odjeće, dakle artefakata, Katarina Nina Simončič dopunjuje građu koju je preuzimala iz časopisa, fotografija ili iz slikarstva. Pri tome mijene u odijevanju razmatra iz aspekta općih društvenih, pa i političkih promjena kako u europskom kontekstu, tako i u Hrvatskoj. Jasno se uočavaju emancipacijski procesi koji ženu oslobađaju u svakom pogledu, pa krajem 19. stoljeća u inventar ženske odjeće ulaze i hlače. Parižka moda 1896. godine donosi ilustracije na kojima je žena odjevena u hlače, štoviše kao prikladan oblik sportske odjeće pri vožnji bicikla ili pri igranju tenisa. Na tome tragu valja vidjeti i primjere odjeće za kupanje, također iz istoga modnog časopisa (Parižka moda, 1895.). Osim što se u modnim, i uopće časopisima namijenjenim ženama donose brojni slikovni primjeri, ovdje se nalaze redovito i praktični savjeti koji se tiču higijene i kulture tijela. Donose se prilozi protiv hrapavosti kože (Dom i sviet, 1901.), njegovanim obrvama (Dom i sviet, 1905.), pranju zubi, parfemima te upute kako se pomladiti. U takvim se sugestijama na diskretan način, zapravo, reklamiraju određeni proizvodi, ali i trgovine u kojima ih je moguće nabaviti.

Poglavlje doktorskoga rada naslovljeno „Zagrebački modni krojači“ (113.-120.) ne donosi samo imena majstora koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće djelovali u Zagrebu, nego se upoznajemo s mjestima njihova školovanja (Berlin, Pariz, London, Dresden....), utjecajima koje donose iz tih modnih središta, ali i s njihovim socijalnim statusom. Položaj krojača i švelja bio je u Hrvatskoj izuzetno loš, što je uzrokovalo štrajkove. Prvi štrajk u Zagrebu bio je u vrijeme Pariške komune, a vodili su ga strojarski radnici. Samo dvije godine kasnije, u svibnju 1873. došlo je do štrajka krojačkih radnika, a godinu dana kasnije oni ponovno štrajkaju. Na prvom velikom procesu protiv socijalista u Zagrebu 1884. godine, glavni optuženi i najteže osuđeni bio je modni krojač Wolfgang Hiža, a uz njega od desetak optuženih, pet je krojača. „Radnički glasnik“, koji je u Zagrebu izlazio od 1887.-1891. u anketi o životu radnika u broju od 15. lipnja 1887. govori o teškom životu krojačkog radnika koji često radi i noću i danju. Loše se hrane, izgledaju bolesno i vrlo često nisu plaćeni za svoj rad. Krojački su radnici prvi htjeli legalizirati svoju sindikalnu grupu, povezuju se sa svojim kolegama u drugim austro-ugarskim središtima i traže kvalitetnije životne uvjete. Drugim riječima, izrazita socijalna osviještenost može se vidjeti u krojačkoj profesiji.

Kao prvog predstavnika visoke mode u Zagrebu treba istaknuti Gjuru Matića koji je krojački zanat izučio kod svojega oca u Slavonskom Brodu, a školovanje nastavio u Zagrebu, Beču i Zürichu. Kao svojevrsni finale toga školovanja bio je boravak u radionici braće Worth u Parizu, a u Londonu se usavršavao u krojenju i šivanju muške odjeće. Po uzoru na parišku kuću visoke mode Worth, Gjuro Matić je svoju odjeću etiketirao: Robes et Confections Gjuro Matić.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće javljaju se zanimljivi procesi u kulturi odijevanja: jačanjem tekstilne industrije, ali i širenjem jednostavnoga šivačeg stroja, popularne singerice, napušta se tradicionalna narodna odjeća i mladi se odijevaju po uzoru na gradsku i europsku modu. Godine 1907. dopisnica Domaćeg ognjišta iz Nove Gradiške J. Vakelić žali se kako narodna nošnja iščezava. Živad, jaja, sir, mlijeko i povrće nosilo se u grad na prodaju kako bi se ondje kupovala svila, tako da „nedjeljom i blagdanima šušti svila, škripi obuća i šareni se ženska populacija“. Međutim, dešava se i nešto sasvim suprotno. Potiče se ručni rad pri čemu se koriste tzv. narodni motivi. U secesijski krojene haljine, nalik onima koje radi Emili Flöge, a slika ih Gustav Klimt, umeću se dekorativni elementi inspirarani ornamentima s posavske narodne nošnje. „Dva suprotna područja odjevne kulture, narodno i modno, početkom 20. stoljeća u hrvatskom su modnom tisku, međusobnim ispreplitanjem stvorili jedinstvene oblike koji su zaživjeli i na zagrebačkim ulicama“, zaključuje Katarina Nina Simončič razmatrajući ove procese u kulturi odijevanja. Vrlo važnu ulogu pri tome je imala tekstilna industrija Salamona Bergera, iznimne ličnosti koja je svojim proizvodima uspjela zaintrigirati inozemno tržište. „Tkanine izrađene hrvatskim tradicionalnim tehnikama, prilagođene secesijskom duhu, prodavale su se u Parizu, u poznatim modnim salonima poput Madame Paquin“, čitamo u Obzoru u nedjeljnome broju od 9. svibnja 1909. (str. 148 doktorata).

Kraljevska zemaljska vlada osnovala je 1909. u Zagrebu atelje gdje su se izrađivali domaći uzorci ženskoag ručnog rada....“a to su točne kopije najljepših naših pučkih tekstilnih radnji pribranih u obrtno, školskom i trgovačkom muzeju“ (str. 157.) U časopisima se pojavljuju modni prilozi po najnovijoj modi krojenih odjevnih poredmeta, a ukrašenih uzorcima narodnoga ornamenta. Ne samo vezovi, nego isto tako i čipka sa stiliziranim narodnim motivima nalazi primjenu u visokoj modi. Ponovno treba ovdje istaknuti ulogu Salamona Bergera. Njegovu modnu proizvodnju, smatra autorica, može se svrstati u visoku modu. Ovdje nastali proizvodi izrađeni su ručno s daškom autohtonog oblikovanja, te etiketirani nalik odjeći predstavnika visoke mode – od Gjure Matića do Wortha. Ono, pak, što posebno izdvaja Bergera iz kruga modenih kreatora, to je da je on posjedovao vlastitu tvornicu, a u njoj zapošljavao žene sa sela kako bi proizvodi bili što vjerniji tradicijskoj izradi. Nije stoga neobično da će se Berger svojim proizvodima uspjeti nametnuti na svjetskoj sceni na kojoj je toga trenutka tržište bilo željno orijentalnih, to će reći drugačijih motiva. U doktorskoj je radnji s pravom posvećena veća pozornost Bergeru i njegovu udjelu u stvaranju standarda kulture odijevanja.

U zaključnome dijelu svojega doktorskog rada Katarina Nina Simončič ističe kako joj je namjera bila rekonstruirati modne događaje vezane mahom za secesiju, ali isto tako i ukazati na procese koji se odvijaju paralelno s modom i uključivanjem modnih znakova koji stižu iz velikih središta u rubnu sredinu kao što je Zagreb. Političke opcije u Hrvatskoj s kraja 19. i početka 20. stoljeća obilježene izrazitim nacionalnim nabojem prokazivale su modu i vidjele u njoj sredstvo odnarođivanja. Drugim riječima, modu se stigmatiziralo kao neprijatelja tradicije, nacionalnih i društvenih vrijednosti. Iščitavanjem svih tih posebnosti kandidatkinja je uspjela dočarati sliku Hrvatske onoga vremena. Kultura odijevanja pokazala se pri tom kao zanimljivo očište s kojega se mogu promatrati kompleksni sadržaji onoga doba.

Uvidom u doktorski rad i slijedom navedenog, Povjerenstvo daje sljedeće

M i š l j e n j e
Doktorski rad Katarine Nine Simončič "Kultura odijevanja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Zagrebu" pisan je s dobrim uvidom u građu koju obrađuje i temeljitim poznavanjem stručne literature i izvora i razumijevanjem teme koju obrađuje. Rezultate istraživanja autorica je sistematizirala i izložila na primjeren način, s razdiobom na pojedine cjeline koje logično slijede temu doktorskoga rada. Kandidatkinja je pokazala dobro snalaženje u istraživanju i u izlaganju izabrane građe, a po primijenjenoj metodologiji znanstveno-istražvačkog rada, cjelovitosti obrade dostupnih izvora i dokumentacije (od dnevnog tiska do stručne literature, arhivske građe, fotografija, zbirki odjeće u muzejima i likovnog materijala) kandidatkinja je dokazala relevantnost odabrane teme.

Ovaj doktorski rad udovoljava kriterijima doktorskoga rada te Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu te da kandidatkinji Katarini Nini Simončič odobri nastavak postupka stjecanja doktorata iz područja humanističkih znanosti (polje povijest umjetnosti).

U Zagrebu, 4. veljače 2010.

dr. sc. Jasna Galjer, izv.prof.

predsjednica povjerenstva

dr. sc. Zvonko Maković, red. prof.

član povjerenstva

dr. sc. Žarko Paić, doc. na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Zagreb

član povjerenstva