Sveučilište u zagrebu

Predmet: Godišnje izvješće o radu znanstvene novakinje Ivane Tomas

Znanstvena novakinja Ivana Tomas zaposlena je od 1. siječnja 2009. godine na znanstvenom projektu 130-1300620-0625 Reprezentativna sakralna arhitektura jadranske Hrvatske od 13. do 16. stoljeća, voditelja dr. sc. Predraga Markovića, izvanrednog profesora na Katedri za umjetnost romanike i gotike Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U protekloj akademskoj godini 2008./09. Ivani Tomas odobren je prijedlog nove teme doktorskog rada na Poslijediplomskom doktorskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilištu u Zagrebu, pod nazivom Utjecaji i odrazi srednjovjekovne arhitekture južne talije na arhitekturu istočne obale Jadrana od XI. do XV. st. te imenovan novi mentor dr. sc. Predrag Marković, izvanredni profesor. U svrhu istraživanja teme doktorskog rada kolegica Tomas je u više navrata obavila terenska, odnosno arhivska istraživanja. Na osnovu istih snimljeni su brojni spomenici i obrađena je arhivska i dokumentacijska građa: Konzervatorskog odjela u Splitu Ministarstva kulture RH (Arhiv KOST 1867.-1940., Fototeka, Planoteka), Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Ministarstva kulture RH, Konzervatorskog odjela u Trogiru Ministarstva kulture RH, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor te Središnjeg arhiva s područja kulturne baštine i fototeka Ministarstva kulture RH u Zagrebu. Također, zbog potreba doktorata u protekloj godini pohađala je i tečaj talijanskog jezika u Centru za strane jezike Filozofskog fakulteta.

U zimskom semestru akademske godine 2009./10. Ivana Tomas drži tri seminarske grupe iz obvezatnog kolegija preddiplomskog studija Umjetnost gotike. Istovremeno je sudjelovala u pripremi i izvedbi terenske nastave (Brinje-Zadar-Split-Trogir 5.-6.11.2009.; Zagreb 31.01. 2010.) te pomaže u izradi kolokvija i pismenog djela ispita spomenutog kolegija. Bila je član komisije za obranu diplomskih radova trojici studenata te je sudjelovala u radu Odsjeka za povijest umjetnost (izrada rasporeda ispitnih rokova; član inventarne komisije, prosinac 2009.).

Suradnica je na Likovnom leksikonu koji priprema Leksikografski zavod Miroslav Krleža, za koji je napisala 348 jedinica. Bila je član Priređivačkog odbora znanstvene radionice Dani Cvita Fiskovića, pod nazivom Motivi, tipologija i sadržaji domaćih klesarskih radionica u Korčuli i Dubrovniku XV. i XVI. st., koja se održala u Dubrovniku i Korčuli od 4. do 7. listopada 2009. godine. Trenutno pomaže u pripremi znanstvenog skupa XII. Dani Cvita Fiskovića, koji će se održati u Pomeni na otoku Mljetu od 30. rujna do 3. listopada 2010. godine. Sudjelovala je na XVI. međunarodnom znanstvenom simpoziju Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu, pod nazivom Srednjovjekovne renesanse, održanom u Motovunu od 28. do 31. svibnja 2009. godine.

Znanstvena novakinja Ivana Tomas ozbiljno i savjesno pristupa izvršavanju svih svojih zaduženja na projektu, Katedri za umjetnost romanike i gotike te Odsjeku za povijest umjetnosti. Također, pokazala je izrazitu sklonost za istraživački i nastavni rad, pri čemu posebno dolazi do izražaja njezina sustavnost i temeljitost u izvršenju povjerenih joj zadataka, kao i predanost u radu sa studentima. Na temelju navedenog njezin se rad u prvoj godini može ocijeniti iznimno uspješnim.

dr. sc. Predrag Marković, izv. prof.

Dr sc. Mirjana Polić Bobić, red. prof.

Voditelj projekta „Hrvati u iberskim i hispanskoameričkim arhivima (1516.-1800. god.)“

Br. 130-2032635-1031

Odsjek za romanistiku

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Godišnji izvještaj o radu znanstvene novakinje Ivane Krpan

Znanstvena novakinja Ivana Krpan suradnica je na projektu „Hrvati u iberskim i hispanskoameričkim arhivima (1516.-1800. god.) od siječnja 2008. godine. Projekt je prihvaćen i odobren kod Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 2007. godine. Nakon završene druge godine njezina rada kao znanstvene novakinje na projektu podnosim slijedeće izvješće:


Rad na projektu
Znanstvena novakinja se na temelju čitanja i provjeravanja primarne literature (tj. objavljene arhivske građe) prikupljene od početka trajanja projekta te temeljitog upoznavanja s postojećom sekundarnom literaturom relevantnom za pripremu za arhivsko istraživanje u španjolskim arhivima, što je obavila u tijeku prve godine novaštva, pripremila za studijski boravak u Španjolskoj, na Universidad de Alcalá, suradnom svučilištu Sveučilišta u Zagrebu. Naime, njoj je za taj boravak odobrena istraživačka stipendija španjolske vlade (program Becas MAE-AECI) u trajanju od 7 mjeseci, a za korištenje iste Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odobrilo joj je dopust u trajanju od 7 mjeseci, i to od 01. ožujka do 30. rujna. 2009. godine, što je ona i iskoristila.
U tijeku studijskog boravka u Španjolskoj Ivana Krpan imala je mentora, profesora na doktorskom studiju književnosti na Universidad de Alcalá, Prof. dr Manuela Péreza Jiméneza. U istraživačkom dijelu boravka posvetila se istraživanju primarnih i sekundarnih izvora u španjolskim knjižnicama (Biblioteca Nacional u Madridu, knjižnica u sklopu Agencia Española de Cooperación Internacional para el Desarrollo i knjižnica Instituta Consejo Superior de Investigaciones Científicas ) relevantnih za djelovanje hrvatskog humanista Jakova Banićevića u španjolskom humanističkom krugu tridesetih godina XVI. stoljeća. Navedenu građu pripremit će za publiciranje u tijeku 2010. godine.
U srpnju 2009. godine, a u tijeku studijskog boravka u Španjolskoj, Ivana Krpan je sudjelovala na međunarodnom kongresu 400 años del „Arte nuevo de hacer comedias“ de Lope de Vega, u organizaciji AITENSO (Asociación Internacional del Teatro Español y Novohispano de los Siglos de Oro) u Olmedu s vlastitim podneskom Semiótica teatral del Siglo de Oro: Arte nuevo de teatralizar la vida. Očekuje se prihvaćanje teksta podneska (9 kartica) za objavljivanje u Actas del XIV. Congreso del AITENSO. Rad je predan u studenom 2009. godine.
Ivana Krpan je i u drugoj godini novaštva nastavila sastavljati komentirani popis domaće i strane literature koju se na projektu koristi ili će je se koristiti pri obradi i pripremi za izdavanje tekstova hrvatskih misionara u Indijama u razdoblju obuhvaćenom projektom. Taj dio njezinih obveza u radu na projektu potrajat će za cijelo vrijeme trajanja projekta, budući da je riječ o veoma opsežnoj građi koja se stalno objavljuje u mnogim zemljama i na većem broju svjetskih i ostalih jezika.


Objavljeni radovi i radovi u postupku objavljivanja
U tijeku 2009. godine Ivana Krpan je objavila prikaz knjige Roberta Ricarda „La Conquista Espiritual de México“ pod naslovom Trajna aktualnost Roberta Ricarda u proučavanju hispanskoameričkog kulturnog prostora u časopisu „Književna smotra“ br. 151 (1), str. 31-37.
U tijeku 2009. godine Ivana Krpan je napisala i rad Utjecaj šesnaestostoljetnog imaginarija na oblikovanje hispanskoameričkog kulturnog identiteta (24 kartice teksta). Rad je predan u prosincu 2009. godine i prihvaćen za objavljivanje, također u časopisu „Književna smotra“.
Novakinja Ivana Krpan već dvije godine surađuje u izradi natuknica za enciklopedijsko izdanje Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ pod naslovom „Kazališni leksikon“ za španjolsku i hispanskoameričku dramsku literaturu. Voditelj projekta je prof. dr Boris Senker. U tijeku 2009. godine za to izdanje izradila je i predala uredništvu 30 natuknica.

Nastavne obveze na studiju hispanistike na Odsjeku za romanistiku
U tijeku godine 2009. znanstvena novakinja Ivana Krpan ispunila je nastavnu obvezu izvođenja nastave obvezatnog kolegija Pregled španjolske književnosti I. (XV.I-XIX. stoljeće) u zimskom semestru, te obvezatnog kolegija Pregled španjolske književnosti II. (XX. stoljeće) i izbornog kolegija Nove narativne tehnike u ljetnom semestru, sva tri na drugoj godini preddiplomskog studija hispanistike. Novakinja je sudjelovala u svim redovitim aktivnostima Odsjeka za romanistiku te izvršavala obveze vezane uz rad na obradi ispita za ISVU.


Doktorski studij
Na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture u tijeku 2009. godine položila je posljednji ispit: Dvojnik, s ocjenom izvrstan (5). Tijekom V. i VI. semestra (ak.god. 2008/09.) novakinja se posvetila radu na disertaciji i pripremi za završni ispit, kako je predviđeno studijskim programom poslijediplomskog studija.


Zaključak i prijedlog
Ivana Krpan je u tijeku druge godine rada na projektu i u nastavi pokazala da je kadra obavljati povjerene joj zadatke, što je vidljivo iz svega navedenoga u ovom izvještaju. Valja naglasiti da se uklopila u rad Katedre za hispanske književnosti i studija hispanistike općenito, razvila dobar i kolegijalan odnos s ostalim nastavnicima, a studentske ankete pokazuju da nastavne obveze izvršava savjesno i kvalitetno. Stoga molim Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te da ga proslijedi Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

Dr Mirjana Polić Bobić, red. prof.

Voditeljica projekta

Predstojnica Katedre za hispanske književnosti

Dr.sc. Tomislav Pletenac, doc.

Dr.sc. Nevena Škrbić Alempijević, doc.

Dr.sc. Tanja Bukovčan, doc.

Dr.sc. Tanja Perić Polonijo, znan. savj. (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

Dr.sc Naila Ceribašić, znan. savj. (za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Izabrani na Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Jakše Primorca pod naslovom Klapsko pjevanje u Hrvatskoj:povijesni, kulturnoantropološki i estetski aspekti, podnosimo Fakultetskom vijeću ovo skupno

IZVJEŠĆE
Doktorski rad “Klapsko pjevanje u Hrvatskoj: Povijesni, kulturnoantropološki i estetski aspekti” obuhvaća sedam središnjih poglavlja – “Uvod” (str. 1-12), “Renesansa (15. i 16. stoljeće)” (str. 13-220), “Barok i klasicizam (17. i 18. stoljeće)” (str. 221-279), “Moderno doba (19. i 20. stoljeće)” (str. 280-328), “Kulturnoantropološki aspekti klapskog pjevanja: Klapski identiteti” (str. 329-367), “Estetski aspekti klapskog pjevanja” (str. 368-393) i “Zaključak” (str. 394-398) – strukturiranih u niz potpoglavlja, čemu slijedi popis izvora (str. 399-410) i literature (str. 411-430), tri priloga (str. 431-440), sažetak i summary (str. 441-446), životopis autora (str. 447-448) te sadržaj (str. 449-454). Čitav rad obasiže 454 stranica otisnutog teksta, odnosno 585 kartica s dvostrukim proredom.
Najveći dio rada čine tri poglavlja posvećena povijesnoj dimenziji klapskoga pjevanja, počevši od kasnoga srednjovjekovlja do današnjeg doba. Riječ je zapravo o istraživanju povijesti pučkoga solističkog i skupnog pjevanja na području Dalmacije, pri čemu osnovno gradivo čine književna pjesnička i dramska djela, a uz njih i užeglazbeni te historiografski izvori i literatura (ukupno 173 izvora i 298 jedinica citirane literature). Suvremena koncepcija “iskona” ili “drevnosti” klapskoga pjevanja, koja je jednom od okosnica u samorazumijevanju sudionika te scene, ovim je radom time dobila svoju prvu temeljitu i sveobuhvatnu znanstvenu provjeru i djelomičnu potvrdu. U svojim zaključnim izvodima, Primorčeva argumentacija u tim trima iznimno opsežnim poglavljima pokazuje kako je izravno izvorište suvremenog organiziranog klapskog pjevanja u pučkom akordskom višeglasju koje se u dalmatinskim gradovima razvijalo od prve polovice 19. stoljeća, ali, jednako tako, i kako mu s obzirom na poetiku pjevanih tekstova i kontekste izvođenja korijeni sežu sve do petrarkističke ljubavne lirike, pjevanja seranada uz pratnju lutnje i skupnog pjevanja mladih muškaraca u Dubrovniku i gradovima mletačke Dalmacije u 15. i 16. stoljeću. Naredno razdoblje baroka i klasicizma, kako utvrđuje autor, odlikuje kontinuitet glazbenih izvedbi pučke gradske ljubavne lirike baštinjene iz renesanse, uz jačanje književno-glazbenih veza Dubrovnika i gradova mletačke Dalmacije, intenziviranje razmjene između priobalne i brdske Dalmacije te uz snažnije pritjecanje žanrova i stilova podrijetlom iz talijanskih gradskih sredina, što će sve skupa odvesti razvoju dalmatinske pučke višeglasne pjesme koja je, kako je već navedeno, izravnim izvorištem klapskoga pjevanja.

Naročito je iscrpno poglavlje posvećeno ranesansnom razdoblju. Obasiže oko polovice čitava rada. Okosnicom mu je opsežna književna građa koja uključuje djela od najpoznatijih na najmanje poznatih i anonimnih autora: korpus ljubavne lirike u dvanaestercima, osmercima i drugim metrima, 38 maskerata i 25 pastorala (koje su također uključivale izvođenje ljubavne lirike), dva crkvena prikazanja i pet tragedija. U cjelokupnoj toj građi autor analizira izravne navode o glazbi, posebice pjevanju i njegovim kontekstima, ali u jednakoj mjeri i “glazbenost” pjesničkog izraza u aspektima strofičnosti, metrike, rime, leksika, frazeologije, motivike, metaforike i drugih književnih elemenata. Analiza petrarkističke i pučko-leutaške ljubavne lirike u Dubrovniku i gradovima mletačke Dalmacije (potpoglavlje I.3.) pokazuje da su renesansni književnici svoje pjesme većinom organizirali strofički, uz raznolike načine rimovanja i često pridruživanje pripjeva, iz čega autor izvodi tezu da su ih navjerojatnije namjenjivali glazbenoj izvedbi. U prilog tomu govori i proces mjene tijekom dvaju stoljeća od dominacije pjesama “tromog” dvanaesteračkog stiha prema pjesmama pretežno osmeračkog stiha, koje su bliže današnjem poimanju gradske popijevke, pa i klapske pjesme.

Naredni krug argumentacije u prilog glazbene izvedbe renesansne ljubavne lirike uključuje razmatranje mogućnosti njezina usmenog prenošenja putem formulnog pamćenja, što autor potanje razlaže na primjeru frottole (potpogljavlje I.4.1.), da bi se potom usredotočio na izravne podatke o glazbi u književnim djelima, potkrijepljene dodatno i historiografskim arhivskim izvorima (potpoglavlja I.4.2. i I.4.3.). Podastire niz podataka o leutaškom glazbovanju, pjevanju podoknica (serenata i matinata) i općenito o skupnom pjevanju i glazbovanju na ulicama dalmatinskih gradova u 15. i 16. stoljeću. Sažimajući ih, možemo zaključiti da su renesansnu ljubavnu liriku većinom izvodili pojedinci recitirajući ili pjevajući uz pratnju lutnje (leuta) ili nekih gudačkih glazbala, ali i da se razvojem dramske umjetnosti sve više pojavljuju opisi skupnoga pjevanja muškaraca bez instrumentalne pratnje ili pak s instrumentalnom pratnjom sastavljenom, najčešće, od trzalačkih i gudačkih renesansnih glazbala. Usporedno s time, u pjesništvo je sve više prodirao stih osmerac, pogodniji za pjevanje od dvanaesterca.

U posljednjem potpoglavlju (I.4.5.) autor govori o prožimanjima književnih i glazbenih svjetova plemića, bogatih pučana, siromašnog gradskoga puka i seljaka iz gradske okolice (na primjeru pjesama na narodnu, bugarenja i pripivanja, začinjanja na seoski način, glazbenih običajnih žanrova i plesova) te o njihovim refleksijama u kasnijim stoljećima, uključujući i doba razvoja gradske pučke višeglasne pjesme u 19. stoljeću. Glede višeglasja u doba renesanse, međutim, upozorava da na temelju postojeće građe nije moguće izvesti znanstveno valjan zaključak o višeglasnom homofonom slogu renesansnog skupnog pjevanja (usprkos mogućem utjecaju talijanske višeglasne frotolle, s jedne strane, i bordunskog dvoglasja iz dalmatinskog zaleđa, s druge strane), kako su to naprečac činili pojedini istraživači i kako se, uostalom, nerijetko pojavljuje u diskursu suvremenih sudionika klapskoga pjevanja. O melodijama renesansnih pjevanih pjesama znamo još i manje. Kako ističe Primorac, činjenica da notni zapisi jedva da se pojavljuju govori u prilog tezi o dominantno usmenoj i pučkoj glazbenoj tradiciji, za razliku od teze historijskih muzikologa o dominantno pisanoj i autorskoj umjetničkoj tradiciji koju je, međutim, zadesila sudbina uništavanja ili zagubljenosti notnih zapisa kao primarnih izvora.

Zaključno, može se kazati da u poglavlju posvećenom renesansi autor podastire iznimno gusto tkivo argumentacije temeljene na povezivanju bogate i raznovrsne građe te na ulančavanju pristupa i uvida iz različitih disciplina (znanost o književnosti, folkloristika, historiografija, etnomuzikologija, historijska muzikologija, kulturna antropologija), čime veoma uvjerljivo detektira korijene klapskoga pjevanja. No i mnogo više od toga, ovo poglavlje zapravo posvema funkcionira kao podrobna zasebna studija o gradskoj pučkoj glazbi i književnom izričaju renesansne Dalmacije, a u širem smislu i kao studija primjera za tradicije dugog trajanja i, ujedno, kontinuirane promjene.

Na srodan je način strukturirano i poglavlje o razdoblju 17. i 18. stoljeća. Iznova je u središtu pozornosti slijeđenje podataka o glazbi, napose vokalnoj, i o glazbenoj dimenziji izričaja u književnim izvorima na hrvatskom jeziku, uz njihovo povezivanje s drugim (etno)muzikološkim, folklorističkim i historiografskim izvorima. Jednako tako, iznova se analiza i interpretacija izgrađuju razmatranjem odnosa usmenoga i pisanoga, pučkog i autorskog, skupnog i individualnog, ruralnog i urbanog, lokalnog i šire rasprostranjeg, izvornog i preuzetog, rubnog i središnjeg, itd., pri čemu autor iscrtava istančan krajolik međuutjecaja različitih sredina i književnih i/ili glazbenih žanrova u formiranju elemenata koje sadrži i današnje klapsko pjevanje.

Najprije analizira djela dubrovačkih baroknih liričara (potpoglavlje II.1.1.), u kojih uočava neke od osnovnih književnih i glazbenih osobina koje su bile prisutne i u renesansnih prethodnika, kao što je to povezanost s leutaškim glazbovanjem gradskoga puka, s pastoralnim ruralnim svijetom dubrovačke okolice i s visokoumjetničkom književnošću i glazbom Italije. No, još i više nego dubrovački liričari, kontinuitet od renesansnog petrarkizma do pučke ljubavne lirike 19. i 20. stoljeća (a time i do klapske pjesme) ostvaruju manje istaknuti pjesnici iz elitnih krugova i pučki pjesnici 17. i 18. stoljeća kojima katkad znamo ime i djelo, a katkad i ne (potpoglavlje II.1.2). S obzirom na frazeologiju, motiviku, leksik, tematiku, kompoziciju, metriku ili neku drugu strukturnu sastavnicu, njihov je izričaj, kako pokazuje Primorac, jasna poveznica između renesanse i modernog doba. Ujedno njihove pjesmarice i zbornici svjedoče o popularnosti i ukorijenjivanju ljubavne lirike u 17. i 18. stoljeću na čitavom priobalnom području (odnosno, konkretno, na Hvaru, Pagu, Korčuli i Braču, u Lovranu i Boki kotorskoj), a ne samo u Dubrovniku i pojedinim drugim gradskim sredinama, kako je to bilo u renesansi. Ljubavnu su liriku i dalje izvodili prvenstveno pojedinci, najčešće uz pratnju kitare, dok su podaci o skupnome pjevanju oskudniji. Cigančićeva Lovranska pjesmarica iz 1738. i korčulanske pjesmarice s kraja 17. stoljeća svjedoče i o postojanju općih, podrijetlom talijanskih melodijskih modela za pjevanje ljubavnih pjesama u dvanaestercima i šestercima (ripresa) i osmercima (rujer ili ruggier[o]), što Primorac povezuje s muzikološkim analizama ruggiera Gabrielea Pervanea iz Hvara i Gabriellea Pulitija iz Labina (potpoglavlje II.1.2.5.1.). Odvodi ga to utemeljenom zaključku o o tadašnjim jedinstvenim glazbenim i književnim strujanjima kod hrvatskoga stanovništva uzduž cjelokupne istočnojadranske obale, o onodobnom intenziviraju kulturnih utjecaja iz talijanskih gradova te o temeljno formulnom karakteru izvedbi pučkih ljubavnih pjesama u dalmatinskom baroku i renesansi.

Na to se nadovezuje razmatranje situacija i načina pučkog glazbovanja u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća prema opisima u književnim djelima i drugim onodobnim izvorima (potpoglavlje II.2.). Kao najznačajniji su izvori izdvojeni Barakovićev spjev Vila Slovinska s opisom glazbovanja i glazbenih žanrova na šibenskim gozbama, Kavanjinov spjev Bogatstvo i uboštvo u kojem autor oslikava razuzdani svijet dalmatinskih pučana i Paulijeva pjesma U hvalu od mužike koja sadrži obilje glazbenih izraza i pojmova te ocrtava tipove glazbovanja u osamnaestostoljetnom Dubrovniku, od vlasteoskog do pučkog i ruralnog, od vokalnog preko vokalno-instrumentalnog do instrumentalnog, od crkvenog do svjetovnog, od običajnog do svakodnevog, od pobožnog do lascivnog. Sva tri izvora svjedoče o obostranoj kulturnoj razmjeni između priobalne i brdske Dalmacije (npr. razvoj glazbene kulture u gradićima dalmatinskog zaleđa po uzoru na onu priobalnu, ali i popularnost guslarske epike u priobalnim i otočkim gradovima), što, kako ističe autor, upućuje na neodrživost dugovječne teorije o spuštenom kulturnom dobru.

Poglavlje o modernom dobu 19. i 20. stoljeća strukturirano je drukčije od dva prethodna povijesna poglavlja. Premda su književni izvori i nadalje uključeni u razmatranje (naročito u potpoglavlju III.1.1., posvećenom usporedbi pjesmarica iz 19. stoljeća s pjesmaricama iz prethodnog razdoblja i s korpusom suvremenih klapskih pjesama), množina glazbenih izvora omogućila je premještanje fokusa na etnomuzikološke dimenzije nastanka i razvoja klapskog pjevanja od pojave pučkog akordskog višeglasja u dalmatinskim gradovima u prvoj polovici 19. stoljeća do festivalskog i medijskog učvršćivanje klapskoga pjevanja kao zasebne glazbene formacije počevši od sredine 1960-ih pa nadalje.

Kritička analiza izvora i dosadašnjih znanstvenih interpretacija uz kombiniranje klasičnih i suvremenih internetskih izvora dovodi Primorca do zaključka da dalmatinsko pučko akordsko višeglasje nastaje u prvoj polovici 19. stoljeća (a možda već i u drugoj polovici 18. stoljeća) po uzoru na sjevernotalijansko višeglasje. Time on korigira prevladavajuće stručne nazore, prema kojima je nastanak dalmatinskog akordskog višeglasja tijesno povezan s nacionalnointegracijskim procesima iz 1860-ih godina. Dalmatinci su, dakle, barem već od početaka 19. stoljeća gajili glazbeni stil koji je s obzirom na melodijske značajke i način oblikovanja višeglasja bio srodan onom sjevernotalijanskom (napose tršćanskom), ali su izvodili pjesme na hrvatskom jeziku, nasljedujući iznimno bogatu tradiciju ljubavne lirike kojoj kontinuitet seže sve do 15. stoljeća. Do srodnih su zaključaka bili došli već i Franjo Kuhač i Ludvík Kuba u drugoj polovici 19. stoljeća, naglašavajući glazbene srodnosti talijanskog i dalmatinskog pučkog gradskog akordskog višeglasje, ali i domaće književne i glazbene posebnosti. Vokalni izričaj o kojemu je riječ od druge je polovice 19. stoljeća, u okružju novih političkih okolnosti nacionalnoga preporoda, upijao i utjecaje koji su dolazili napose iz sjeverne Hrvatske, ali i iz Vojvodine, Slovenije, Češke, Austrije, Bosne, Srbije i drugih sredina. Pritom je više bila riječ o utjecajima na razini repertoara nego stila izvođenja (npr. mogući utjecaji limenih glazbi, tamburaških i mandolinskih orkestara i pjevačkih zborova, koji se u to doba utemeljuju u dalmatinskim gradovima). Između dvaju svjetskih ratova repertoar je proširen pjesmama s područja popularne glazbe (šlageri, pjesme iz opereta i filmova, od kojim neke i u obrascima valcera, polke, tanga i drugih plesova), što je bilo skopčano i s razvojem glazbene industrije. Nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu su djelovale dvije profesionalne glazbene skupine koje su u javnoj sferi medija i glazbene industrije bile vodećim predstavnicima “dalmatinske pjesme” (Grupa Dalmatinaca Petra Tralića i Ansambl Dalmacija). Njihov je glazbeni stil imao određene odlike dalmatinskoga gradskog tradicijskoga akordskog višeglasja, ali se u osnovici naslanjao na stil međuratnih šlagera. Paralelno tomu, u gradskim sredinama sjeverne, južne i naročito srednje Dalmacije opstalo je i tradicionalno akorsko višeglasje, koje su utemeljitelji Festivala dalmatinskih klapa u Omišu sredinom 1960-ih prepoznali kao vrijednu izumiruću tradiciju, umnogome različitu od “sladunjavog” izričaja koji je u to doba bio zastupnikom dalmatinske pjesme u javnoj sferi, te su razvili mehanizme njezina podupiranja, obnove i “kvalitetnog” daljnjeg razvijanja.

Iznesenu okosnicu povijesnog razvoja od pučkoga višeglasja 19. stoljeća do klapskoga pjevanja kanoniziranoga 1960-ih Primorac temeljito argumentira strukturirajući svoju analizu i interpretaciju u tri potpoglavlja. U prvome od njih (III.1.) najprije ukazuje na srodnost pučkih pjesmarica i ljubavne lirike iz prvih desetljeća 19. stoljeća s onima iz 18. stoljeća, pri čemu kao ogledne primjere iz 19. stoljeća odabire pjesmarice Šime Ljubića iz Staroga Grada, Janka Ćipika iz Kaštel Štafilića i Srećka Dujma Karamana iz Splita. U nastavku razmatra Petterove, Kuhačeve i Kubine opise akordskog pučkog višeglasja u dalmatinskim gradovima 19. stoljeća, sučeljavajući ih s interpretacijama pojedinih suvremenih istraživača klapskoga pjevanja (Jerko Bezić, Nikola Buble, Joško Ćaleta) u kojih je razvidan utjecaj koncepcije “sredozemnosti” iz diskursa sudionika suvremene klapske scene, a potom i nadopunjujući svoje teze literaturom o pučkom višeglasju u sjevernoj Italiji početkom 19. stoljeća, o onodobnim paneuropskim uzorima na području popularne, uporabne umjetničke glazbe te o mogućim utjecajima domaće umjetničke na pučku glazbu. Tu će raspravu Primorac poslije nastaviti i u okviru poglavlja posvećenog kulturnoantropološkim aspektima klapskoga pjevanja (v. naročito IV.2. i IV.3.).

Analiza Bersine zbirke dalmatinskih narodnih popijevaka (nastale 1906.-1907.) okosnicom je drugoga potpoglavlja u okviru razmatranja modernoga doba (III.2.). Svjedoči o praksi akordskog pučkog višeglasja u Dalmaciji u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, kada se, kako je već navedeno, osnovni repertoar pjesama sa stilskim značajkama iz prve polovice 19. stoljeća nadopunjuje pjesmama sa sjevera Hrvatske i iz susjednih srednjoeuropskih i južnoslavenskih zemalja. Pritom su se preuzeti predlošci melodijski i/ili tekstovno uglavnom prilagođavali starijem domaćem izričaju. S druge strane, Bersina zbirka ukazuje na rodne, sociokulturne i naročito (mikro)regionalne razlike unutar cjelokupna fenomena dalmatinskog pučkog višeglasja, što Primorac iscrpno prati i u okviru ovoga poglavlja, no nastavlja razvijati i u narednom, naročito u potpoglavlju posvećenom lokalnim identitetima (IV.5.).

Procese kontinuiteta i promjena u pučkom dalmatinskom višeglasju u prvoj polovici 20. stoljeća (potpoglavlje III.3.) autor detektira fokusirajući se na glazbenu građu sa šireg splitskog područja i s otoka Hvara, dakle područja srednje Dalmacije koje će od 1960-ih formirati i biti prepoznato kao područje općeg, osnovnog klapskog stila. Na kraju skicira mjene do kojih dolazi sredinom prošloga stoljeća razvojem glazbene industrije i medijski posredovanih tradicijskih i popularnoglazbenih izričaja.

Poglavlje posvećeno kulturno-antropološkom aspektu klapskog pjevanja autor sužava na problematiku klapskog identiteta. U prvom potpoglavlju osvrće se na dosadašnja istraživanja klapa ne bi li detektirao važna mjesta za konstrukciju klapskog identiteta od kojih će posebno izdvojiti geografsku lokaciju i rod. Upravo bazirajući se na tim odrednicama pokušava problematizirati sam pojam sredozemnog u klapskom pjevanju koji se iskazuje kao ambivalentan pojam nejasnih granica i odrednica, s često naglašenom političkom konotacijom. Takav „sredozemni identitet“ nije zaobilazio niti diskurs o klapi u stručnoj literaturi.

S druge strane otvara kritiku pojma autohtonski i iskona koji dominatno vlada diskursom kako klapskih pjevača, tako i stručnjaka koji su sudjelovali u konstrukciji estradnog klapskog izričaja tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. U potrebi za identifikacijom izvornosti klapskog pjevanja Primaorac će posegnuti za pojmom „kulturne fiksacije“ koji se uspostavlja u trenutku kada treba uspostavit na nekoj lokaciji novu vrst identifikacije uslijed različitih povijesnih, političkih i kulturnih mijena.

Osim ovih odrednica Primorac nudi i pokušaj analize konstrukcije rodnog identiteta u organizaciji i izvedbi klapskog muziciranja. Jasno signalizirajući razlikovnost glazbenih praksi u ovisnosti o rodu (ne samo u Hrvatskoj) analizira se pojava ženskih klapa i njihov položaju u općem diskursu koji podržava klapsku glazbu i njenu izvedbu. Komparirajući klapsko pjevanje s drugim sličnim vrstama vokalnog muziciranja (Gruzija, barbershop pjevanje) ustanovljava kako je unatoč proboju ženskih klapa i dalje razvidna patrijarhalna dominacija kako kod interpretacije publike, tako i kod interpretacije izvođača.

Iako načelno kritičan prema lokacijskom identitetu klapa Primorac će na kraju poglavlja ipak pokušati stilski klasificirati klape prema određenom prostornom lokalitetu. Treba međutim primjetiti kako se pri tome neće oslanjati na neki izvorni, autohtoni stil, već na bazičnu ulogu voditelja i kompozitora koji su taj stil razvili svojim angažmanom na određenom području, što je novina za takav pokušaj klasifikacije.

Posljednje poglavlje posvećeno estetskim aspektima klapskog pjevanja ujedno je i poglavlje koje na neki način objedinjava sva poglavlja propuštajući nataloženo povijesno i arhivsko znanje u etnografsku praksu. Oslanjajući se temeljito na vlastita iskustva sudjelovanja u klapskim izvedbama, tek naknado reflektirajući svoje prisustvo kao teren, Primorac uvodi čitatelja u procese izvedbe. Estetici ne prilazi kao vrsti filozofskog promišljanja već kao antropologiju ukusa koju preuzima od američkog etnomuzikologa Raymonda Allena. Za Allena estetika je „princip putem kojeg zajednica organizira i vrednuje vlastita ekspresivna ponašanja“. Primorac otkriva to mjestu u glazbenom naporu stvaranja alikvotnih tonova unutar vokalnog pjevanja i više načina njihova postizanja. Kazivači pri tome govore o iskustvima poput transa, mističnog iskustva, gubitka osobnosti i prepuštanja nekom vanjskom entitetu. Na tom mjestu otvara se skriveni svijet onkraj potrošačkog svakodnevnog slušanja i konzumiranja klapske glazbe. Otkriva se privatni svijet samih klapskih pjevaća ko grupe u potrazi za savršenom izvedbom. Takve izvedbe mogu se obično čuti van uvježbanih scenskih nastupa, često u ovisnosti s prostorom, vremenom i međusobnom poznavanju izvođača. U takvim trenucima klapski pjevači pokušavaju izgubiti vlastiti identitet i u potpunosti se predati grupnom identitetu fiksiranom u dodtanom tonu koji se javlja u trenucima apsolutnog poslagivanja akorda i pojave tona kojeg nitko ne pjeva pojedinačno već nastaje kao proizvod tonskog suglasja. Zaključni je dio tako i pravi primjer potentnosti etnografskog istraživanja koji svojom znanstvenom poetikom omogućava uvid u prostore ljudskog iskustva koji nisu „vidljivi“ drugim znanstvenim metodama.

Doktorska disertacija Jakše Primorca obimna je analiza tri velika aspekta klapskog pjevanja. Iscrpni popis i tumačenje izvora, naravno da su uvelike odredili obim rada kao i slijed argumentacije. Pri prelasku na kulturnoantropološke i estetske aspekta ponegdje se zbog takve iscrpnosti osjećaju neke teorijske nedorečenosti koje nisu odlučujuće za vrsnoću rada. Rad odiše sistematičnosću i metodološkom točnošću. Kandidat je lakoćom analizirao jednu, vrlo kompleksan kulturnu tvorevinu i otvorio prostor nastavku istraživanja.

Na temelju navedenog, mišljenja smo da rad više nego udovoljava svim kriterijima doktorskog rada pa stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ovo izvješće o doktorskome radu Klapsko pjevanje u Hrvatskoj:povijesni, kulturnoantropološki i estetski aspekti Jakše Primorca prihvati i pristupniku omogući nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti te uputi na javnu usmenu obranu rada.

_______________________________

Dr.sc. Tomislav Pletenac, doc.

_______________________________

Dr.sc. Nevena Škrbić Alempijević, doc.

_______________________________

Dr.sc. Tanja Bukovčan, doc.

_______________________________

Dr.sc. Tanja Perić Polonijo, znan. savj. (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

________________________________

Dr.sc Naila Ceribašić, znan. savj. (za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

dr. sc. Branko Đaković, izv. profesor, Filozofski fakultet, predsjednik povjerenstva

dr. sc. Tomislav Pletenac, docent, Filozofski fakultet, član povjerenstva

dr. sc. Tanja Perić-Polonijo, znan. savjetnica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb,

članica povjerenstva

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Jelene Marković Folkloristički i kulturnoantropološki aspekti pričanja o djetinjstvu
Temeljem odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu donesene na sjednici održanoj 27. siječnja 2010. godine, kojom je imenovano Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Jelene Marković pod naslovom Folkloristički i kulturnoantropološki aspekti pričanja o djetinjstvu, Fakultetskom vijeću podnosimo
SKUPNO IZVJEŠĆE
Doktorski rad Jelene Marković obaseže 429 računalno ispisanih stranica, s 276 bilješki te je strukturiran u 8 poglavlja (koja su detaljno raščlanjena prema problemsko-tematskim cjelinama) nakon kojih slijede Prilozi u obliku transkribiranog gradiva (str. 347-365), Navedena literatura (str. 366-418). Sažetak (str. 419-420), Summary (str. 421-423), Ključne riječi (str. 424), Životopis (str. 425), Sadržaj (str. 426-429).

Doktorski rad sadrži sljedeća poglavlja s većim brojem potpoglavlja: 1. Uvod (str. 1-6), 2. Istraživački okvir: Teorijska, metodološka i etička pitanja (str. 7-68), 3. Dječja usmenost i usmenost o djetinjstvu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici (str. 69-101), 4. Oblici pričanja o životu, oblici pričanja o djetinjstvu i srodni koncepti (str. 102-146), 5. Oblici pričanja o životu, oblici pričanja o djetinjstvu i neki tradicijski oblici pripovijedanja (str. 147-210), 6. Socijalizacijski, konverzacijski i razvojni aspekti pričanja o djetinjstvu (str. 211-289), 7. Pričanja o djetinjstvu, sjećanje, nostalgija i zaborav (str. 290-331), 8. Zaključak (str. 332-346).

U uvodnom poglavlju (str. 1-6) pristupnica pregledno najavljuje temu kojom će se baviti, odabir analitičkih vizura kojima će osvjetljavati pojedine aspekte pričanja o djetinjstvu te daje kratki osvrt na ključne elemente gradiva disertacije.

U drugom poglavlju Istraživački okvir: Teorijska, metodološka i etička pitanja (str. 7-68) pristupnica je prikazala i obrazložila metodološke postupke na kojima temelji svoje istraživanje, a njeno obraćanje sustavne pozornosti na pitanja transkripcije etnografskih zapisa, kao i pitanja etike istraživanja s djecom prvo je takve vrste u domaćoj etnologiji/kulturnoj antropologiji i folkloristici. U spomenutim disciplinama, naoko samorazumljive prakse transkribiranja i snimanja te bilježenja u radu se reflektiraju ne samo teorijski, nego i na razini pojedinačnih primjera ''slučajeva''. Kako je istraživanje dijelom bilo s djecom, a generiranje etičkih pitanja ne proizlazi iz etičkih pitanja upisanih u metodi nego u osobnom i akademskom poimanju djece i djetinjstva, discipline i ciljeva vlastitog istraživanja, pristupnica je propitivala i problematizirala istraživačke refleksije i njihove posljedice u istraživačkom procesu s djecom. Građa na kojoj temelji interpretaciju prikupljena je različitim metodološkim postupcima, od kojih svaki sa svojim osobitostima dopunjuje nedostatke ostalih postupaka, a sve u skladu sa zanimanjem za pojavu koja je bitno, pa čak i ključno obilježena tzv. ''prirodnim'' kontekstom kojega je često nemoguće snimiti ili vjerodostojno zabilježiti. Raznovrsnim uobičajenim, ali i u domaćoj etnologiji/kulturnoj antropologiji i folkloristici posve inovativnim postupcima koje je pristupnica koristila ostvarila je izniman stupanj refleksivnosti u odnosu na vlastitu istraživačku poziciju kao i na uvriježene metode poput otvorenog intervjua, sudjelovanja s promatranjem i sl. Predložila je i koristila nove metode (npr. autoetnografija u odnosu na osobno iskustvo povezano s istraživanom temom, asocijativna metoda istraživanja autobiografskog pamćenja). Ti su postupci u radu, zajedno s, u spomenutim disciplinama, uvriježenim postupcima, sustavno problematizirani i redefinirani i takvi primijenjeni na istraživanje.

U trećem poglavlju Dječja usmenost i usmenost o djetinjstvu u hrvatskoj etnologiji i folkloristici (str. 69-101) pristupnica temeljito i kritički propituje povijest, interese i dosege istraživanja dječje usmenosti i usmenosti o djetinjstvu (ali dijelom i usmenosti za djecu) u hrvatskoj etnologiji i folkloristici promatrajući mimoilaženja i preplitanja ključnih koncepata koji su relevantni za istraživanje pričanja o djetinjstvu djece i odraslih, dakle, djetinjstva i usmenosti. Pomnom analizom objavljenih radova pokazala je kako su se mijenjala relativno neovisna i često autonomna zanimanja za: usmenost djece u folkloristici i/ili usmenost o djetinjstvu u etnologiji (rijetko i obrnuto). Istodobno pokazala je kako se mijenjao interes folkloristike za neartificijelne, dugo zanemarene govorne žanrove, posebice pričanja o životu odnosno pričanja o vlastitom iskustvu, pričanja u svakodnevici, te odnos prema djeci kazivačima nespecifično dječjih tradicija i djeci pripovjedačima vlastitog iskustva. Pristupnica se usredotočila na mijene unutar hrvatske etnologije i folkloristike od interesa za generička, nespecifična, opća osobna sjećanja na djetinjstvo prema specifičnim osobnim sjećanjima i iz njih deriviranih osobnih priča. S tim ciljem, s jedne strane prati tradiciju folklorističkih istraživanja dječjeg folklora (ne samo usmenog) u Hrvatskoj, promjene odnosa folklorista prema djeci pripovjedačima, promjenu odnosa prema neestetiziranim folklornim žanrovima, a time i pripovijedanju o specifičnim osobnim sjećanjima, folkloristička teorijska promišljanja i istraživanja pričanja u svakodnevici. S druge strane prati tradiciju hrvatskih etnoloških istraživanja odnosno fragmente unutar nekih istraživanja koji su često bili samo jedna od stepenica u procesu stvaranja etnološkog znanja o djetinjstvu s malobrojnim interesima za dječje iskustvo i iskustvo djetinjstva.

U četvrtom poglavlju Oblici pričanja o životu, oblici pričanja o djetinjstvu i srodni koncepti (str. 102-146) pristupnica je iscrpno i s velikom preciznošću odredila srodne koncepte pričanjima o djetinjstvu poput životne povijesti, životne priče, osobne pripovijesti, pripovijesti o osobnom iskustvu, pričanja o životu, svakidašnja pričanja, autobiografije te ih postavila u odnosu na vlastito istraživanje pričanja o djetinjstvu. Oblike pričanja o djetinjstvu pristupnica propituje u kontekstu ''velikih'' narativnih cjelina o tom životnom razdoblju pripovjedača koje bi strukturno i funkcionalno bile slične životnim pričama ili jednom njihovom dijelu koji se odnosi na životno razdoblje vlastitog djetinjstva, a uglavnom su nastale u nekoj ''iznimnoj'' situaciji – ispričane primjerice istraživaču ili u nekoj iznimnoj svakodnevnoj situaciji koja omogućava neuobičajeno dugu pozornost publike usmjerenu na pripovjedačevu izvedbu. Oblike pričanja o djetinjstvu propituje i kao ''manje priče'', koje imaju ponovljivi obrazac i koje pričamo neko vrijeme, odnosno one priče koje su dijelom našeg aktivnog ili pasivnog repertoara pričanja o sebi, koje su, kako to pristupnica piše, ''ispolirane'', vješte izvedbe (osobne pripovijesti), zatim, još ''manje'', nevješte narativne sekvence, koje i ne sadrže više od narativnog minimuma i aluzija na ljude, predmete događaje ili sl., a protkane su u neku konverzacijsku cjelinu (pripovijesti o osobnom iskustvu). U skladu s recentnim epistemološkim zaokretom prema pojedinačnom i specifičnom pristupnica se usredotočila na ''male'' priče (osobne pripovijesti i pripovijesti o osobnom iskustvu) kao središte svojeg istraživanja u kontekstu konverzacijske situacije, pojedinčevog života i života manjih zajednica.

U petom poglavlju Oblici pričanja o životu, oblici pričanja o djetinjstvu i neki tradicijski oblici pripovijedanja (str. 147-210) pristupnica je izložila složenu mrežu odnosa među žanrovima u arbitrarnom klasifikacijskom sustavu usmenog pripovijedanja. Riječju, komparirala je karakteristike tradicijskih oblika pripovijedanja kao što su memorat, fabulat, negativna predaja, anegdota i mit s karakteristikama pričanja o djetinjstvu kako ih je odredila u prethodnom poglavlju. Pokazala je kako je ''prirodne'' pripovjedne oblike u svakodnevici katkada nemoguće uklopiti u ''neprirodne'' žanrovske kategorije i kako klasifikacija oblika pripovijedanja u svakodnevici može biti ograničavajuća u smislu da, baveći se njome, istraživači zanemaruju život sam te se koncentriraju na pripovjedne okamine, doduše u kontekstu pojedine izvedbe. Ovakav je pristup uvjerljivo i u hrvatskoj etnologiji/kulturnoj antropologiji folkloristici po prvi put eksplicitno i sustavno pokazao da je pripovijedanje prije svega praksa, a ne forma. Kako je ovim istraživanjem prikupljen korpus priča koji je drugačije koncipiran od uobičajenih folklorističkih korpusa (budući da nije nastao u namjeri prikupljanja nekog tradicijskog žanra, nego je prikupljen raznim metodološkim postupcima), taj je korpus promijenio i očište iz kojeg se neka priča nastoji uklopiti u nesavršen i nedovršen, arbitrarno zacrtan klasifikacijski sustav žanrova. Iz te promijenjene perspektive, pristupnica je oblike pričanja o djetinjstvu koji tematiziraju neki neobičan događaj iz djetinjstva uspoređivala s ključnim folklorističkim žanrovima ili modusima (memorat, negativna predaja, lagarija) usredotočivši se na svojstava spomenutih etski koncipiranih žanrova, a ona su komunikacijsko-narativna, semantička i epistemološka svojstva. Posebnu pozornost posvetila je konceptima osobni mit, mit o djetinjstvu i obiteljski mit, koji se koriste u drugim disciplinama, a ne korespondiraju s folklorističkim i književnoteorijskim određenjima mita. Pristupnica u radu ispravno zaključuje da kulturne forme, a posebno tradicijski oblici pripovijedanja (dakle, i oblici mitskih karakteristika) svoje mjesto nesumnjivo nalaze u usmenom pripovijedanju u svakodnevici i usmenom pripovijedanju o sebstvu. U ovom je poglavlju detaljno i precizno omjerila suvremenu postdisciplinarnu terminologiju s klasičnim folklorističnim terminima i pokazala njihovu interpretativnu fleksibilnost i potentnost kao i fluidnost pripovjednih oblika, ali i ukazala na nužnost novih interpretativnih pristupa koje je problematizirala, razrađivala i koristila u šestom i sedmom poglavlju.

U šestom poglavlju Socijalizacijski, konverzacijski i razvojni aspekti pričanja o djetinjstvu (str. 211-289) proširila je područje istraživanja s formi pričanja na funkcije, posebice u područje istraživanja jezične socijalizacije i društvenosti te je naglasila usidrenost pripovijedanja o djetinjstvu i pripovijedanja djece u komunikacijske procese. U skladu s orijentacijom na život umjesto na žanr priče ponudila je pristup priči kao mjestu konstruiranja i prezentiranja identiteta, štoviše kao temeljnom načinu mišljenja. Pričanja o djetinjstvu, kako su shvaćena ovom disertacijom, nisu pripovjedne okamine u vremenu i prostoru, u pojedinom kontekstu izvedbe. Ona su, kako ih pristupnica određuje, prije svega način na koji komuniciramo o unutarnjim i vanjskim doživljajima, na koji izmjenjujemo znanja i iskustva, na koji uspostavljamo odnose, na kojima temeljimo vlastito poimanje sebe i poimanje drugih. U ovom je poglavlju pristupnica propitivala dinamične socijalizacijske, konverzacijske i razvojne aspekte pripovijedanja, recepcije i transmisije pripovijesti među pripadnicima obitelji i ''malih grupa'', ali i s obzirom na životni ciklus pojedinaca. Ovim je poglavljem ponudila okvir unutar kojega se može promatrati kako se kulturni obrasci kroz jezik prenose s generacije na generaciju kao i u svakodnevnim interakcijama. Narativnim praksama kojima komuniciraju djeca i odrasli pristupila je iz dvije vizure: jedna je usredotočena na individualna pričanja, a druga na uglavnom obiteljske narativne prakse kao uzajamno naracijske i uzajamno kognitivne aktivnosti. Pristupnica je, prema modelu Peggy Miller ponudila komparativni okvir za konceptualizaciju načina kojima pripovijesti o osobnom iskustvu ili osobne pripovijesti, ali i pripovijesti o posredovanim iskustvima, sudjeluju u procesima žanrovske i uopće narativne socijalizacije. Poseban je naglasak stavljen na narativno okružje u kojemu djeca žive i njegove učinke, odnosno narativne implikacije odrastanja u okružju u kojem ljudi pripovijedaju o osobnom iskustvu (i onome iz djetinjstva) što je potkrijepljeno brojnim primjerima. Prema tom modelu izdvojila je tri grupe narativnih praksi, tri grupe oblika pričanja o djetinjstvu i njihove varijante koje se vrlo učestalo javljaju u svakodnevnoj komunikaciji, a čine narativnu vezu djeteta i odrasle osobe te je promatrala i njihove implikacije u obliku drugih narativnih praksi. One su: 1. Pričanja o djetinjstvu i iskustvima djetinjstva odraslih i nepristupačnim iskustvima djeteta kao usmenost za djecu, 2. Pričanja o (ne)posredovanom iskustvu u djetetovoj nazočnosti, 3. Uzajamna naracija djeteta i odrasle osobe ili interveniranje u dječje pripovijedanje. Izdvojila je još jednu grupu narativnih praksi koje se pripovijedaju među odraslima i to o djeci i (ne)posredovanim iskustvima iz djetinjstvima, a u čijim su oblicima uglavnom nataloženi učinci svih triju narativnih praksi koje je obrazložila i bogato potkrijepila primjerima iz vlastite prikupljene građe.

Sedmo poglavlje Pričanja o djetinjstvu, sjećanje, nostalgija i zaborav (str. 290-331) pristupnica je posvetila pričanjima o djetinjstvu i autobiografskom pamćenju, nostalgiji i zaboravu u skladu s naglaskom na život umjesto na žanr pričanja kao važnog dijela života pojedinaca i grupa. Usmjerila se na pripovjedne oblike u svakodnevici koji su derivirani iz autobiografskog pamćenja kao proizvoda svakodnevnih iskustava, ali i na pitanja pamćenja kao kulturne reprodukcije i pamćenja kao bitnog činitelja transmisije osobnih pripovijesti unutar obitelji ili neke manje zajednice. Autobiografsko pamćenje, ali i druge oblike pamćenja pristupnica promatra kao fenomenološku realnost sebstva u sadašnjosti, a koje je prošireno na prošlost i budućnost. Čine ga sjećanja koja su sačuvana i dostupna za kasnije prisjećanje, i to katkada cijeloga života, kada postaju dijelom nečije potencijalne životne povijesti, životne priče, osobne pripovijesti, pripovijesti o osobnom iskustvu i dr. Kako su usmene pripovijesti jedna od važnih sastavnica autobiografskog pamćenja, pristupnica se zanimala za mehanizme utjecaja strukture diskursa na strukturu prisjećanja i obrnuto. Sjećanje, pa tako i sjećanje na djetinjstvo (vlastito i tuđe) te na pričanja o djetinjstvu (vlastita i tuđa), u poglavlju se promatra kao aktivna, prisjećajna i pripovjedna reinterpretacija prošlosti u sadašnjosti. Pripovijedanje sjećanja pristupnica promatra kao interpretaciju prošlosti koja nikada nije cjelovita i koja je duboko uronjena u kontekst samog trenutka u kojemu se prisjeća i u kojem se sjećanja pripovijedaju. Pristupnica sjećanje promatra holistički kao činjenicu koja nije izolirana od čina pripovijedanja, već naprotiv, pripovijedanje promatra kao komunikacijski čin koji je nemoguće odvojiti od čina prisjećanja. Kako je većina sjećanja na svakodnevne događaje transformirana, iskrivljena ili zaboravljena, pristupnica se u posebnoj, završnoj cjelini, refleksivno odnosi prema individualnom i kolektivnom zaboravu.
Nakon navedenoga Povjerenstvo zaključuje:
Doktorskim radom pod naslovom Folkloristički i kulturnoantropološki aspekti pričanja o djetinjstvu pristupnica Jelena Marković zanimala se za svakodnevne prakse sjećanja i pričanja o djetinjstvu kao složenim mrežama posredovanih i neposredovanih iskustava, sjećanja, znanja i pričanja djece i odraslih. Pristupnica je u svoj rad uključila različite istraživačke pristupe i interpretacije koje nisu međusobno isključive već one prožimaju različite semantičke razine fenomena koje analizira. Raznovrsnim uobičajenim, ali i u domaćoj etnologiji/kulturnoj antropologiji i folkloristici posve inovativnim postupcima koje je pristupnica koristila, ostvarila je izniman stupanj refleksivnosti u odnosu na vlastitu istraživačku poziciju kao i na uobičajene metodološke postupke, a predložila je i koristila nove metode. Ti su postupci u radu, zajedno s uvriježenim postupcima u spomenutim disciplinama te zavidnom autoričinom akribijom, sustavno problematizirani i redefinirani i takvi primijenjeni na istraživanje. Time je pristupnica dala izuzetan doprinos razumijevanju pričanja pa tako i pričanja o djetinjstvu kao neraskidivom dijelu svakodnevice, ali i ključnom djelatniku u oblikovanju vlastitog i tuđih života, u poimanju sebe i drugih.

Pristupnica Jelena Marković svojim je doktorskim radom proširila i produbila polje folklorističkih i etnoloških/kulturnoantropoloških istraživanja te nadišla opreke spomenutih disciplina i to posebice izvrsno razrađenom metodologijom, širinom pristupa, zanimanjem i za pripovijedanje i za život, uporabom metodoloških i teorijskih spoznaja obiju disciplina u skladu s nagnućima u suvremenim postdisciplinarnim istraživanjima.

Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati visoku ocjenu disertacije Jelene Marković s naslovom Folkloristički i kulturnoantropološki aspekti pričanja o djetinjstvu te da pristupnicu uputi na daljnji postupak za stjecanje doktorata znanosti.

U Zagrebu, 01. veljače 2010.

dr. sc. Branko Đaković, izv. profesor,

predsjednik povjerenstva

_____________________________________

dr. sc. Tomislav Pletenac, docent,

član povjerenstva

_____________________________________

dr. sc. Tanja Perić-Polonijo, znan. savjetnica

(Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb),

mentorica, članica povjerenstva

_____________________________________

Dr.sc. Goran Pavel Šantek, doc., predsjednik povjerenstva

Dr.sc. Branko Đaković, izv.prof., član povjerenstva

Dr.sc. Ivan Lozica, znan.savj. (Institut za etnologiju i folkloristiku) član povjerenstva


Predmet: Izvješće o ocjeni doktorskog rada Luke Šeše, pod naslovom Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas.

Fakultetskom vijeću