Sveučilište u zagrebu

1. dr. sc. Gvozden Flego, red. prof.

predsjednik povjerenstva

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

član povjerenstva

3. dr. sc. Josip Oslić, red. prof. (Katolički bogoaslovni fakultet, Zagreb)

član povjerenstva

Dr. sc. Vesna Mildner, red. prof.,

predsjednica povjerenstva

Dr. sc. Damir Horga, red. prof. u mir.,

član povjerenstva

Dr. sc. Vlasta Erdeljac, izv. prof.,

članica povjerenstva

Predmet: Ocjena doktorske disertacije

Mirjane Matee Kovač, Govorna disfluentnost u materinskom i stranom jeziku


FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Na svojoj sjednici održanoj 27. siječnja 2010. godine, Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Mirjane Matee Kovač pod naslovom Govorna disfluentnost u materinskom i stranom jeziku. Stručno povjerenstvo u gore navedenom sastavu podnosi Vijeću sljedeći
I Z V J E Š TAJ
Doktorska disertacija Mirjane Matee Kovač ima 285 stranica teksta (font: 12, prored: 1,5). jedan prilog od 3 stranice, popis literature na 18 stranica, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku 2 stranice, životopis 1 stranica i sadržaj 2 stranice (ukupno 311 stranica). Tekst je opremljen sa 174 tablice, 8 slika i 131 grafičkim prikazom. Osim glavnog dijela disertacije podijeljenog u šest poglavlja i popisa referentne literature od 252 jedinica, disertacija sadrži jedan prilog od 3 stranice, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku, životopis doktorandice.
U Uvodu (str. 1-4) autorica obrazlaže znanstvenu motivaciju rada za temu svoje disertacije i daje kratak pregled pristupa temi i sadržaja pojedinih poglavlja. Tema ovog rada može se smjesti u širi okvir pitanja kojima se žele objasniti i usporediti modeli govorne proizvodnje, njezini psiholingvistički i sociolingvistički aspekti te pitanja mentalne reprezentacije govornih mehanizama. Neki odgovori na ta pitanja mogu se dobiti istraživanjem fenomena disfluentnosti u materinskom i stranom jeziku te njihovom usporedbom u bilingvalnih govornika u širem smislu prihvaćenog određenja bilingvizma. U drugom dijelu Uvoda opisuje se sadržaj istraživačkog postupka provedenog u ovom radu i njegovi rezultati.
U prvom poglavlju pod naslovom Proizvodnja materinskog i stranog jezika (str. 5-79) autorica daje iscrpan pregled dosadašnjih relevantnih istraživanja i teorija o mehanizmima proizvodnje govora prezentirajući tu građu u pet sadržajnih cjelina. U prvom se dijelu opisuju modeli proizvodnje podijeljeni u dva osnovna teorijska modela: modularnu teoriju govornog procesiranja (Fry 1969, Garret 1976, Laver 1980, Levelt 1989 i 1993, Levelt, Roelofs i Meyer 1999) i teoriju širenja aktivacije (Stenberger 1985, Dell 1986, Dell i O'Seaghda 1991) te se kritički navode pitanja koja ostaju otvorena, na koja nemaju odgovor jedan ili drugi model. U drugom se dijelu navode specifičnosti govorne proizvodnje u prvom (J1) i drugom (J2) jeziku s obzirom na organizaciju mentalnog leksikona, mijenjanje jezičnog koda, interakciju fonoloških, sintaktičkih i morfoloških procesa te se na kraju prikazuje kao najprihvatljiviji bilingvalni model govorne proizvodnje u J2 (Kormos 2006) i razvoj jezične kompetencije prema tom modelu. U trećem se dijelu ovog poglavlja razmatraju eksperimentalna istraživanja i psiholingvističke teorije povratnih sprega, tj. „monitoringa“ u govornoj proizvodnji klasificirane u tri skupine: uređivačke teorije, teorije širenja aktivacije i teorije perceptivne petlje. Logična posljedica „monitoringa“ govorne proizvodnje je samoispravljanje govornika, pa se u četvrtom dijelu prvog poglavlja navodi taksonomija samoispravljanja u J1 i u J2 i opisuju se eksperimentalni postupci koji su u podlozi klasifikacije samoispravljanja. Posebno se opisuju mehanizmi otkrivanja pogrešaka i njihova distribucija u J1 i J2 kao i utjecaj jezične kompetencije i metalingvističke svjesnosti na samoispravljanje. U petom se dijelu prvog poglavlja definira pojam fluentnosti/disfluentnosti u jezičnoj proizvodnji te mehanizmi automatizacije znanja u J1 i J2 i „kupovanja vremena“ potrebnog u govornom procesiranju, osobito u J2 u kojem su i lingvistička i performativna kompetencija govornika na nižoj razini nego u materinskom jeziku.
U drugom poglavlju pod naslovom Istraživački proces (str. 80-95) kojim započinje istraživački dio radnje autorica iznosi uže ciljeve radnje i primijenjene metodološke postupke. Istraživanje prirode govorne proizvodnje u J1 i J2 ostvarit će se: a) utvrđivanjem raspodjele i učestalosti različitih oblika disfluentnosti, b) ispitivanjem utjecaja vrste govornog zadatka na govorni tempo, učestalost pogrešaka i samoispravljanja, c) promatranjem utjecaja ponavljanja zadatka na pojavljivanje disfluentnosti i d) kvantifikacijom i ispitivanjem značajnosti razlika u disfluetnostima i samoispravljanjima u J1 i J2. Ispitivanje je provedeno na uzorku od 101 studenta prve godine Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu koji slušaju kolegij Engleski jezik, a engleski uče još od četvrtog razreda osnovne škole. Studenti su individualno ispitani tako da su ispunili pet govornih zadataka i njihovi su odgovori bili auditivno snimljeni. Zadaci su bili: a) prepričavanje crtanog filma, b) opis slike prostorije, c) opis slike prostorije s drugačijim rasporedom namještaja u odnosu na prethodni zadatak, d) kreiranje rečenica na temelju slika predmeta i e) kreiranje priče na temelju predloženog niza slika. Ispitanici su zadatke najprije riješili na hrvatskom, a nakon stanke, na engleskom jeziku. Kao varijable disfluetnosti izdvojene su kategorije pogrešaka i samoispravljanja u J1 i J2 te je govorni materijal svakog ispitanika u svakom zadatku opisan s obzirom na broj i vrstu disfluentnosti. Navode se i brojčano obrađuju sljedeće kategorije samoispravljanja u J1 i J2: 1. D-repair (ispravak različitom informacijom) s potkategorijama: ispravak reorganizacijom upotrijebljenih elemenata, ispravak odbacivanje prvobitnog izričaja i anticipacijsko srljanje. 2. A-repair (ispravak neprikladnog izričaja) s potkategorijama: ispravak potencijalno dvosmislenog izričaja i ispravak lošeg jezika, 3. E-repair (samoispravljanje pogrešaka) s potkategorijama: ispravak morfoloških pogrešaka, ispravak sintaktičkih pogrešaka i ispravak fonoloških pogrešaka. Od statističkih metoda, osim osnovne statistike, za testiranje razlika među uzorcima upotrijebljen je Friedmanov neparametrijski test, što je omogućilo rigoroznu statističku obradu i traženje odgovora na značajnosti razlika promatranih fenomena disfluentnosti.
Rezultati istraživanja izneseni su u sljedećim trima poglavljima. U trećem se poglavlju pod naslovom Analiza rezultata hrvatskog korpusa (str. 96-177) iznose podaci o broju riječi i trajanju govora, distribuciji pogrešaka, distribuciji samoispravljanja, omjeru broja samoispravljanja i načinu pogrešaka samoispravljanja, utjecaju vrste zadatka na brzinu govora i učestalost pojedinih pogrešaka i samoispravljanja, te se na kraju posebno analizira uporaba poštapalica i ponavljanja kao kategorije disfluetnosti. Identičnu sadržajnu strukturu ima i četvrto poglavlje pod naslovom Analiza rezultata engleskog korpusa (str. 178-267) u kojem se iznose rezultati koje su ispitanici postigli u zadacima na engleskom jeziku. U petom se poglavlju pod naslovom Usporedba učestalosti samoispravljanja u J1 i J2 (str. 268-275) uspoređuju rezultati opisani u prethodnim dvama poglavljima, tj. na zadacima u hrvatskom i engleskom jeziku.
U trećem poglavlju Analiza rezultata hrvatskog korpusa utvrđeno je kako u hrvatskome korpusu dominira samoispravljanje pogrešaka nad samoispravljanjem neprikladna izričaja, što se objašnjava komunikacijskom procjenom govornika o težini narušene komunikacije određenom pogreškom. Nadalje pokazano je da se fonološke i leksičke pogreške značajno češće ispravljaju nego morfološke i sintaktičke, što potvrđuje veću osjetljivost monitora na leksičke i fonološke pogreške nego na morfosintaktičke. Veća učestalost ispravljanja leksičkih pogrešaka tumači se opet njihovom većom informativnom važnošću, a za fonološke se ističe kraći mentalni put i veća automatiziranost u njihovu ispravljanju. Što se tiče vrste govornih zadataka broj ispravljanja leksičkih pogrešaka osobito je velik u opisu statičnih prostornih konstelacija, a u pogledu brzine govora ona je značajno manja u zadatku sadržajno nepovezanih izričaja. U zadatku prepričavanja kronološkog slijeda radnje, najveći se broj pogrešaka i samoispravljanja može pripisati razini konceptualizatora, zbog čega su značajno povišena samoispravljanja različitom informacijom. Među poštapalicama koje se najčešće upotrebljavaju u hrvatskom korpusu su nefonematizirani segment /hm/, ovaj i znači. Svi se rezultati pokušavaju objasniti psiholingvističkim mehanizmima proizvodnje govora i teorijskim modelima.
U četvrtom poglavlju Analiza rezultata engleskog korpusa ustanovljeno je da u engleskome korpusu prevladavaju samoispravljanja morfoloških pogrešaka i to zbog neadekvatne uporabe člana i kategorija tvorbe određenih morfoloških oblika, što postaje osobito učestalo u prepričavanju vremenskog slijeda događaja. Zbog niže razine poznavanja jezika, ispitanici osobito rijetko koriste kategoriju ispravljanja neprikladna izraza. Međutim ispravljanje leksičkih pogrešaka je relativno učestalo. Rezultati pokazuju da je pozornost monitora u J2 više usmjerena na obavijesni sadržaj nago na lingvističko oblikovanje, te je zbog toga veći broj leksičkih ispravljanja, a manji morfoloških. Ista se zakonitost vidi u zadatku oblikovanja sadržajno nepovezanih izričaja. Rezultati ovog istraživanja također su pokazali da se u J2 ispravlja tek jedna pogreška od pet učinjenih, što je znak da monitor ne raspolaže mogućnostima uporabe znanja o jeziku i efikasnim povratnim spregama koje bi evidentirale pogreške. Svi ovi rezultati pokazuju da postoje strukturalne razlike u pogreškama i njihovu ispravljanju u J1 i J2.
U petom poglavlju Usporedba učestalosti samoispravljanja u J1 i J2 odabrani su uzorci od po 100 riječi u svakom zadatku za svakog ispitanika te su na tom uzorku načinjene usporedbe. Pokazano je da je učestalost pogrešaka u J2 3,5 puta veća nego u J1, ali je broj samoispravljanja u J1 3 puta veći nego u stranom jeziku. Što se tiče kategorije pogrešaka i samoispravljanja u J1 i J2, statistički značajna razlika postoji između leksičkih i fonoloških ispravljanja. U stranom se jeziku ostvaruje 2,5 puta više leksičkih pogrešaka nego u materinskom, ali se one 1,9 puta rjeđe ispravljaju. Velika je razlika u broju fonoloških pogrešaka. U J2 ih ispitanici ostvaruju gotovo 70% više nego u J1, ali je učestalost ispravljanja gotovo identična, pa kada se uzmu u obzir oba podatka, dobiva se statistički značajna razlika u broju pogrešaka i samoispravljanju u J1 i J2. Ovim su rezultatom potvrđene pretpostavke o različitosti u učestalosti pogrešaka, ali i u njihovim strukturalnim odnosima u J1 i J2.
U šestom poglavlju pod naslovom Zaključak (str. 276-285) autorica rezimira glavne rezultate svoga istraživanja.
Zaključak i prijedlog
Ovom je disertacijom mr. sc. Mirjana Matea Kovač pokazala da je ovladala znanstvenim instrumentarijem i znanjima potrebnim za provođenje opsežnog znanstvenog istraživanja. Odabrana tema je psiholingvistički relevantna i predstavlja bihevioristički doprinos istraživanjima mehanizama proizvodnje govora i jezika u materinskom i stranom jeziku. Doktorandica je odabrala manifestni prostor disfluentnosti i samoispravljanja u govornoj proizvodnji za otkrivanje mehanizama koji su u podlozi govorne proizvodnje. Svoje je istraživanje smjestila u okvir drugih naših i svjetskih istraživanja i teorija kojima se odgovara na pitanja mehanizama govorne proizvodnje. U tom je smislu znalački i kritički koristila relevantnu literaturu te je svoje rezultate korelirala s rezultatima drugih istraživača i u velikom dijelu rada potvrdila na svom uzorku rezultate drugih istraživanja. Samo istraživanje provedeno je na dovoljno velikom i reprezentativnom uzorku ispitanika, govornih zadataka i govornog materijala te se rigoroznom statističkom obradom došlo do vjerodostojnih podataka na temelju kojih su izvedeni relevantni zaključci. Iznošenje građe je sustavno i logično i zadovoljava kriterije znanstvenog diskursa.
Važnost je ovoga rada u tome da do sada nije provedeno tako opsežno istraživanje govorne disfluentnosti u nas te su dobivene nove spoznaje o nekim kvalitativnim i kvantitativnim karakteristikama govorne disfluentnosti kako za materinski jezik tako i za strani jezik dakako za promatrani uzorak. Međutim ti se rezultati mogu u nekim dijelovima generalizirati ili provjeravati i na drugim uzorcima ispitanika i govora. U primijenjenom smislu rad može imati implikacije u nastavi stranih jezika, ali i materinskog jer otkrivanje karakteristika disfluentnosti može ukazivati i na potrebne didaktičke postupke u oba jezika radi njihova uklanjanja, ako one predstavljaju komunikacijsku smetnju.
.
Na temelju iznesenoga smatramo da je disertacija Mirjane Matee Kovač pod naslovom Govorna disfluentnost u materinskom i stranom jeziku vrijedan znanstveni rad i da zadovoljava sve uvjete da bude pozitivno ocijenjena te predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati našu pozitivnu ocjenu ove disertacije i da odobri daljnji postupak za stjecanje doktorata znanosti.
Zagreb, 6. veljače 2010. Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Vesna Mildner, red. prof.,

predsjednica povjerenstva

Dr. sc. Damir Horga, red. prof. u mir.,

član povjerenstva

Dr. sc. Vlasta Erdeljac, izv. prof.,

članica povjerenstva

Vijeće Odsjeka za fonetiku prihvaća Izvještaj stručnoga povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Mirjane Matee Kovač pod naslovom Govorna disfluentnost u materinskom i stranom jeziku.

Pročelnik Odsjeka za fonetiku

Doc. dr. sc. Nikolaj Lazić

Dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić, red. prof., članica Povjerenstva

Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof., predsjednik Povjerenstva

Dr. sc. Jelka Petrak, izv. prof., članica Povjerenstva
FAKULTETSKOME VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Ocjena disertacije Franje Pehara

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 20. srpnja 2009. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu disertacije Franje Pehara pod naslovom Komunikacijska uloga hrvatskih časopisa u polju informacijskih znanosti: bibliometrijska analiza Vjesnika bibliotekara Hrvatske i Informatologije. Podnosimo Vijeću sljedeće

SKUPNO IZVJEŠĆE
Disertacija Franje Pehara pod naslovom Komunikacijska uloga hrvatskih časopisa u polju informacijskih znanosti: bibliometrijska analiza Vjesnika bibliotekara Hrvatske i Informatologije. sadrži 384 stranice, od čega 338 stranice teksta, u sklopu kojih je 47 slika (grafikona) i 60 tablica, 740 bilježaka te 19 stranica na kojima je popisana korištena i citirana literatura (339 bibliografskih jedinica). Pristupnik je u rad uključio 5 priloga, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te kratku biografiju.

Tekst disertacije raspoređen je pet većih poglavlja, kojima prethodi Predgovor, a slijedi ih zaključak, popis literature i prilozi.

U Predgovoru se donosi cilj doktorske disertacije, polazna hipoteza, razrađeni ciljevi i metodologija istraživanja, a zatim je predstavljena organizacija teksta. Pristupnik je jasno objasnio svoje nastojanje da pokuša iznaći odgovore na pitanja iz nekoliko problemskih cjelina.

U drugome poglavlju (Uvod u polje informacijskih znanosti i znanstvenu komunikaciju), na osnovi temeljito proučene literature, problematiziraju se teorijska motrišta i radovi o polju informacijskih znanosti s naglaskom na odvijanje spoznajno-teorijskog razvoja polja i isticanje problema s kojima se teoretičari susreću. Raspravlja se i o obilježjima polja sa stajališta njegove interdisciplinarnosti, multidisciplinarnosti ili pak transdisciplinarnosti te o utjecajima drugih disciplina na razvoj polja. Pristupnika su u ovome dijelu rada zanimala i obilježja znanstvenoistraživačkog rada, poglavito priroda i metodologija istraživanja u informacijskim znanostima, te obilježja formalne znanstvene komunikacije osobito uloga časopisa kao komunikacijskog kanala i njihov utjecaj na razvoj polja. Usto, valja istaknuti da je nedostatak sadržajno i metodološki sličnih radova utjecao na to da jedan od bitnih ciljeva rada bude promicanje interesa za provođenjem ovakve vrste istraživanja.

U trećem poglavlju razmotreni su ključni koncepti i zakonitosti bibliometrije kao discipline i kritički predstavljena brojna teorijska i empirijska istraživanja koja stvaraju metodološki okvir važan za utvrđivanje obilježja stvaranja, prijenosa i korištenja znanstvenih i drugih vrsta informacija, poglavito u području informacijskih znanosti.

Središnji dio rada, čine četvrto i peto poglavlje u kojima se opisuje metodologija i provedba istraživanja, odnosno sustavno i pregledno izlažu i tumače rezultati bibliometrijske analize Vjesnika bibliotekara Hrvatske (u daljnjem tekstu VBH) i Informatologije. Primjenom standardnih bibliometrijskih pokazatelja istražene su formalne značajke dvaju časopisa, obilježja znanstvene produktivnosti i suradnje, kao i sadržajna obilježja objavljenih radova. Provedbom citatne analize, točnije analizom odabranog uzorka referencija, istražen je stupanj razvoja formalnih obilježja znanstvene komunikacije u polju informacijskih znanosti te provedena analiza intelektualnih i društvenih struktura i veza među autorima, ustanovama, državama i publikacijama. Analizom referencija korištenih u spomenutim dvama časopisima pokušalo se utvrditi njihove međusobne utjecaje s obzirom na to da se radi o predstavnicima različitih grana unutar zajedničkoga polja, te odrediti granice polja informacijskih znanosti i stupanj prožimanja sa srodnim disciplinama. Na osnovi dobivenih rezultata određeni su profil i obilježja istražene literature, te skupine najutjecajnih radova i autora.

Jedno od temeljnih polazišta ovoga doktorskoga rada jesu tvrdnje da zrelost određenoga predmetnog područja odražava, između ostalog, i interes znanstvenika za istraživanjem obilježja vlastitoga sustava znanstvene komunikacije te da je stupanj razvoja i status profesionalne/akademske zajednice moguće pratiti na temelju nakladničke djelatnosti, odnosno znanstvene produkcije određenog polja i/ili struke.

Rezultati provedenog istraživanja o obilježjima komunikacije u polju informacijskih znanosti omogućili su pristupniku da donese zaključke vezano uz istraživačke probleme koji su istaknuti kao ciljevi ovoga rada. Istraživanje je provedeno na uzorku radova objavljenih u VBH u razdoblju od 1950. do 2005. i Informatologiji od 1969. do 2005. godine. VBH je tijekom promatranog razdoblja objavio ukupno 47 godišta, odnosno 71 svezak, a Informatologija je objavila 37 godišta i ukupno 70 svezaka.

Od ukupno 2.501 priloga objavljenih u VBH u razdoblju od 1950. do 2005. godine 550 priloga je zadovoljilo kriterije postavljene kao preduvjet za uključivanje u istraživani uzorak. Uzorak iz Informatologije sadržavao je 710 izdvojenih radova od ukupno 1.093 objavljena priloga. Iz oba časopisa uključeni su samo radovi koji su opremljeni bibliografskim bilješkama, odnosno popisom korištene literature ili sažetkom. U uzorak nisu uključeni recenzije i prikazi, novosti, pisma uredništvu, sinopsisi, standardi, pravilnici i sl.Već se, dakle, u ranoj fazi uzorkovanja moglo primijetiti da znatno veći postotak radova iz Informatologije (65,0%), u usporedbi s VBH (22,0%), zadovoljava postavljene kriterije za uključivanje u istraživanje. Pozitivan trend rasta ukupnog broja priloga u VBH, napose rast udjela znanstvenih i stručnih radova u ukupnom broju priloga u posljednjem desetogodišnjem razdoblju (1995.-2005.), predstavlja ohrabrujući pokazatelj uredništvima časopisa, a iznesena je pretpostavka da su na povećanje udjela dviju prethodno navedenih vrsta radova utjecale prije svega pozitivne promjene u uredničkoj politici časopisa, uvođenje recenzijskog postupka, kategorizacija članaka i uvrštavanje časopisa u kategorizaciju Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Analizom uređivačko-oblikovnih obilježja dvaju časopisa utvrđene su znatne razlike u opremljenosti kako časopisa tako i u njima objavljenih radova.

Rezultati analize indeksiranosti i citiranosti radova u (ne)selektivnim domaćim i međunarodnim bazama podataka nisu pokazali značajne razlike koje bi se očekivale s obzirom na prethodno utvrđene razlike u opremljenosti, kako samih časopisa tako i u njima objavljenih radova. Ovim se pokazalo da je pridržavanje formalnih oblikovno-izdavačkih normi važno, ali ne i dovoljno za uključivanje nacionalno i/ili regionalno orijentiranih časopisa u međunarodnu časopisnu elitu. Nadalje, rezultati provedene analize ukazuju na to da bi uredništva trebala posvetiti veću pozornost korištenju svih potencijala koje nude suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije, odnosno suvremeni nositelji i prijenosnici informacija. Do danas je, naime, svega nekoliko posljednjih godišta istraživanih časopisa stavljeno u slobodni pristup na mreži, što je nedostatno ukoliko se želi povećati vidljivost i dostupnost, a samim tim i čitanost, objavljenih radova.

Istraživanje obilježja autora i autorstva te njihove publikacijske aktivnosti i suradnje u razdoblju od 1950. do 2005. za VBH i 1969. do 2005. za Informatologiju rezultiralo je zanimljivim podatcima. Oba su časopisa, naime, zabilježila rast broja autora tijekom vremena pri čemu je Informatologija, u usporedbi s VBH, nešto brže širila bazu autora koja je od sredine 1980.-ih do 2005. gotovo utrostručena. Uredništvo Informatologije ublažilo je stagnaciju zabilježenu tijekom ratnih godina (1990.-1995.) provođenjem novih programskih smjernica časopisa, otvaranjem prema novim istraživačkim temama i područjima, te „regrutiranjem“ značajnog broja autora izvan područja informacijskih znanosti. VBH je u istom razdoblju zabilježio sličan trend rasta broja autora, dok je nove autore uspio privući zahvaljujući prvenstveno radovima s godišnjih skupština HKD-a. Navedeni su podatci vrlo korisni pokazatelji kojima se dokazuje rast interesa za teme iz područja informacijskih znanosti te vitalnosti profesionalne zajednice.

Rezultati analize publikacijske aktivnosti autora, ustanova, država i gradova omogućili su pristupniku izradu bibliometrijskog profila autora radova iz dvaju časopisa, pri čemu je uočena epizodičnost u uzorku s obzirom na autore te pripadnost manjem broju većih informacijskih odnosno akademskih institucija. Provedeni statistički testovi ukazali su na značajne razlike u profilu autora iz Informatologije i VBH. Dvije trećine autora iz Informatologije dolazi iz Hrvatske, od toga trećina otpada na autore iz Zagreba. Najproduktivniji su autori s akademskih ustanova (70%), s tim da je više od polovice radova (54%) rezultat rada autora s akademskih ustanova izvan područja informacijskih znanosti. Međutim, u VBH su autori iz akademskih ustanova u polju informacijskih znanosti zastupljeni s tek 13%, a u Informatologiji sa 16% radova, što navodi na zaključak da izostanak većeg doprinosa autora s ove vrste ustanova koje u većini sličnih bibliometrijskih istraživanja prednjače po broju objavljenih radova u inozemnim časopisima iz područja informacijskih znanosti, treba dodatno istražiti.

U istraživanju su nadalje predstavljeni i interpretirani rezultati koji se odnose na sadržajna obilježja analiziranih članaka, pri čemu se u VBH uočava monodisciplinarnost, odnosno usmjerenost na probleme užeg područja knjižnične znanosti. U Informatologiji su znatnije (s više od 10%) zastupljeni radovi iz komunikacijskih znanosti te informacijskih i komunikacijskih tehnologija.

Citatna analiza uključivala je izvor referencija prema tipu publikacija i mjestu njihova izlaženja, vrijeme njihova objavljivanja, jezik, disciplinarnu pripadnost referencija, učestalost citiranja u VBH i Informatologiji, i dr. koje na ovome mjestu ne možemo sve predstaviti, ali svakako upućuju na temeljitost provedenog istraživanja i preciznost u analizi i predstavljanju dobivenih rezultata.

Jedan od rezultata provedenog istraživanja nadasve je koristan za buduća istraživanja. Pristupnik je, naime, bibliografsku i bibliometrijsku bazu, sastavljenu od 1.260 citirajućih i 5.947 citiranih radova u Vjesniku bibliotekara Hrvatske i Informatologiji, spreman u dogovoru s uredništvima staviti u javni mrežni prostor. Ukupno 22.221 digitalizirana stranica iz dvaju časopisa, koje je pristupnik priredio, povećala bi njihovu mrežnu dostupnost i vidljivost te predstavljala kvalitetnu bazu za daljnja znanstvena istraživanja.

Za ta istraživanja posebno su poticajna pitanja i problemi koje pristupnik izdvaja u svojim zaključnim razmatranjima, a odnose se na potencijale bibliometrijskih i teorijskih istraživanja u polju informacijskih znanosti u Hrvatskoj. Na ovome mjestu ukazujemo samo na neka među tim izdvojenim pitanjima koja su vezana uz utvrđivanje granice polja informacijskih i komunikacijskih znanosti, potrebu provođenja bibliometrijskih istraživanja ostalih vrsta publikacija (najznačajnije monografije, kongresna literatura, doktorski i magistarski radovi i sl.), potrebu usporednih bibliometrijskih istraživanja o obilježjima hrvatskih i međunarodnih časopisa iz polja informacijskih znanosti, istraživanja o povezanosti niskog stupnja autorske suradnje sa stupnjem (ne)uključenosti u formalne znanstvenoistraživačke programe/projekte koje financira resorno ministarstvo, te problematiku citatne analize usmjerene poglavito na istraživanje citatnog ponašanja i preferencija hrvatskih autora iz informacijskih znanosti, kao i ukazivanje na potrebu provođenja librametrijskih i webometrijskih analiza.
OCJENA

Disertacija Franje Pehara Komunikacijska uloga hrvatskih časopisa u polju informacijskih znanosti: bibliometrijska analiza Vjesnika bibliotekara Hrvatske i Informatologije. imala je za cilj utvrditi pouzdanost bibliometrijskih pokazatelja u postupcima vrednovanja znanstvenog i stručnog doprinosa dvaju temeljnih hrvatskih časopisa u polju informacijskih znanosti.

Na osnovi jasno izloženih teorijskih polazišta, pažljivo planiranog i metodološki korektno provedenog istraživanja pristupnik je pregledno izložio zanimljive i vrijedne podatke o znanstvenoistraživačkom i stručnom doprinosu časopisa Vjesnik bibliotekara Hrvatske i Informatologija. Njegovi su nalazi potvrdili osnovnu hipotezu od koje je pošao u svojemu istraživanju te ukazali na važnost i korisnost bibliometrije kao metode i bibliometrijskih pokazatelja pri vrednovanju doprinosa časopisa razvoju, u ovome istraživanju odabranog, znanstvenoga polja informacijskih znanosti. Ukazano je također na nužan oprez odnosno potrebu kombiniranja kvantitativnih i kvalitativnih metoda i pokazatelja pri vrednovanju znanstvenoga rada uopće, a u zaključku disertacije upućeno je na nekoliko vrijednih tema i problema za daljnja znanstvena istraživanja.

Komunikacija i razmjena informacija u području informacijskih znanosti, kao i u mnogim drugim znanstvenim područjima, u značajnoj mjeri ovise o znanstveno-stručnim časopisima kao primarnom komunikacijskom kanalu pa se kroz minucioznu analizu Vjesnika bibliotekara Hrvatske i Informatologije, primjenom bibliometrijskih metoda, pratila njihova uloga glavnih (pre)nositelja informacija u polju informacijskih znanosti u Hrvatskoj. Pri tome je pristupnik utvrdio najvažnija obilježja procesa stvaranja, prijenosa i korištenja informacija u polju informacijskih znanosti, istražio i opisao prevladavajuće istraživačke interese i obrasce formalne komunikacije unutar polja informacijskih znanosti, čime njegova doktorska disertacija značajno pridonosi kognitivnoj institucionalizaciji polja informacijskih znanosti.

Istraživanje Franje Pehara metodološki je primjereno postavljeno i provedeno, a rezultati do kojih je došao izloženi su jasno i pregledno. Stoga predlažemo Fakultetskome vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije Franje Pehara pod naslovom Komunikacijska uloga hrvatskih časopisa u polju informacijskih znanosti: bibliometrijska analiza Vjesnika bibliotekara Hrvatske i Informatologije. i da mu odobri daljnji postupak obrane.
U Zagrebu, 11. siječnja 2009.

________________________________________________

Dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić, red. prof.
_______________________________________

Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof.

__________________________________

Dr. sc. Jelka Petrak, izv. prof.

Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

Dr. sc. Franjo Šanjek, red. prof. (Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb)