Sveučilište u zagrebu

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Luke Šeše, pod naslovom Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas.
Na temelju donesene odluke podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeće

SKUPNO IZVJEŠĆE O OCJENI RADA

Doktorand Luka Šešo predao je rukopis doktorskog rada Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas. Rukopis doktorskog rada obasiže 235 stranica teksta u računalnom ispisu, podijeljen je u 6 dijelova (ukupno 27 poglavlja od kojih su mnoga sustavno razložena na manje cjeline), a opremljen je uvodom i kazalom, zaključkom, literaturom, popisom kazivača, sažetkom i ključnim riječima (na hrvatskom i engleskom jeziku) te životopisom autora.

Uvod u problematiku nadnaravnih bića s pozicije hrvatske etnologije konstatira bogatstvo nabrajačkog i deskriptivnog gradiva, uglavnom prikupljenog od kraja 19. stoljeća do naših dana marom etnologa, folklorista i etuzijastičnih skupljača podataka o narodnom životu. Opisivački pristup ograničavao se na nazive, pojavnost, nastanak, pretvorbe i djelovanje na ljude te samo ponekad uključuje i kazivanja o susretu s nadnaravnim bićima. Tek su folkloristička istraživanja nakon Drugog svjetskog rata (ponajviše zaslugom M. Bošković-Stulli) posvetila više pozornosti načinima i strukturi pripovijedanja – težište je pomaknuto s prikupljanja podataka na proučavanje narativnih obilježja mitskih predaja kao usmenoknjiževnog žanra.

Tako dolazimo do temeljnog polazišta Šešine disertacije. Doktorand se ne zadovoljava starijim etnološkim deskripcijama ili folklorističkim dostignućima koja u pripovijedanju o nadnaravnim bićima ipak prije svega prepoznaju usmenu književnost – ne želi vjerovanja svesti na mitske predaje, želi razumjeti čovjeka kao nositelja tradicije i njegov odnos prema nadnaravnom, nastoji protumačiti i društvenu ulogu nadnaravnih bića. U tom smislu ova je doktorska disertacija prirodan nastavak uspjelog doktorandovog diplomskog rada iz 2001. godine O krsniku: od tradicijske pojave u predajama do stvarnog iscjelitelja, rada koji je (među ostalim) potaknuo i samu M. Bošković-Stulli na reviziju i dopunu ranije studije o krsniku (v. Fabula 3(3):275-298 iz 1960. te Od bugarštice do svakidašnjice, Zagreb: Konzor 2005, 125-159). Prevladavanje etnološko-folklorističke statične opreke vjerovanje-predaja ostvaruje se dvojako: oslanjanjem na postignuća francuske (i europske) nove historije i “male povijesti” u istraživanju vještičarenja te vlastitim terenskim istraživanjem. Uspostavljeni kombinirani metodološki okvir omogućuje nadilaženje historiografskog proučavanja vjerovanja u prošlosti: postavljanjem pitanja živim kazivačima i tumačenjem kompiliranih starijih zapisa zaista je moguće donekle pratiti kontinuitet i promjene u vjerovanjima te tako upotpuniti razumijevanje uloge vjerovanja u životu pojedinca i zajednice/društva.

Prvi dio disertacije (Tradicijska vjerovanja u nadnaravna bića) započinje ključnom tezom o zbiljskome postojanju vjerovanja, o živom vjerovanju u nadnaravna bića koje se može iščitati iz postupaka i ponašanja pojedinaca. Šešo drži da vjerovanje ne možemo do kraja poistovjetiti s mitskim predajama: vjerovanja se u predajama očituju, prenose (dijelom i žive), ali postoje i mimo pripovijedanja. Razmotrivši pojmove i termine vezane uz vjeru i vjerovanje, opredjeljuje se za sintagmu tradicijska vjerovanja, a bića u čije se postojanje vjeruje (tragom Eliadea) naziva nadnaravnim bićima. Smatra da se problem vjerovanja i vjere u njih najbolje može razriješiti razumijevanjem latinske riječi spes (vjera, ali i nada): ljudi imaju vjeru u dobra bića, a u bića s negativnim i nepredvidljivim značajkama nemaju vjeru, već samo vjeruju u njihovo postojanje i djelovanje. Zatim nas dalje uvodi u temu pregledom nadnaravnih bića koja se i danas spominju u dalmatinskom zaleđu. To su ponajviše vile, more, vještice i vukodlaci, te još neka rjeđe spominjana stvorenja: vrimenjaci, višćaci/višćuni, negromanti/legromanti, orko (lorko, manjinorgo, maminjorgo, mrak), te najzad macić (malik, mačić, macarol, macmolić). Usporedbom objavljene građe i znanstvene literature s vlastitim podatcima (prikupljenim terenskim istraživanjem) doktorand primjećuje velike sličnosti i podudaranja. Ukratko se osvrće na znanstvena mišljenja o genezi nadnaravnih bića, nastojeći ih svrstati u europski i južnoslavenski kulturni krug. Karakteristike i djelovanje nadnaravnih bića (te postupke obrane od njih) promatra on uglavnom na hrvatskome prostoru, a posebno u dalmatinskom zaleđu – tako izložen preliminarni pregled usmjeren je boljemu razumijevanju društvene uloge nadnaravnih bića te čovjekova odnosa prema njima.

Drugi dio rukopisa (Pristup sferi nadnaravnog) kronološki prikazuje odabrane radove (strane i domaće) o temi nadnaravnih bića – opsežna literatura (dijelom i teško dostupna) uvjetovala je doktorandov izbor: namjera je bila izložiti razvoj, pomake u tendencijama istraživanja, a naglasak je i ovdje na pristupima koji pomažu shvaćanju socijalne uloge vjerovanja u nadnaravna bića. Hrvatska etnologijska i folkloristička literatura dobila je u disertaciji nešto više prostora jer je baš nedostatak sluha za društvene dimenzije nadnaravnih bića u domaćoj znanstvenoj produkciji dijelom i potaknuo Šešu na istraživanje te na odabir teme disertacije. Tako on podrobnije razmatra nadnaravno u narodoznanstvu Antuna Radića te u projektu etnološke kartografije, daje sintetski prikaz povijesti progona vještica u Hrvatskoj (tragom I. K. Tkalčića, J. Horvata, L. Thallera, Z. Čiče i nadasve V. Bayera), a posebno se bavi nadnaravnim bićima u kontekstu folkloristike (M. Bošković-Stulli). Zamjećuje dva pristupa u folklorističkim istraživanjima: jedan se pristup fokusira na iskaz i zadovoljava se indeksiranjem/katalogiziranjem, dok drugi pristup (koji u nas zastupa i Bošković-Stulli) nastoji shvatiti podatke u društvenome kontekstu.

U trećem dijelu teksta (Traganje za nadnaravnim bićima na prijelomu tisućljeća) obrazloženi su potreba i opravdanost drugačijeg pristupa istraživanju tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića na prijelomu tisućljeća u Hrvatskoj. Pomak je podrazumijevao novo terensko istraživanje te simultano koncipiranje promijenjenog teorijsko-metodološkog okvira. Bilo je nužno nadoknaditi propušteno, jer su domaća terenska istraživanja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća staru paradigmu samo nadopunjavala novim potvrdama u obliku prikupljena gradiva. Premda doktorandova tvrdnja ne laska domaćoj etnologiji i folkloristici, moramo ipak priznati da je on itekako u pravu. Hrvatsku etnologiju u tome razdoblju karakterizira podjela na dvije struje: jedna i dalje nastoji na kulturnopovijesnome pristupu, dok se druga okreće propitivanju teorijskih polazišta vlastite discipline te urbanoj svakodnevici. Folkloristiku pak u tradicijskim vjerovanjima pretežito zanima verbalizacija, mitske predaje kao usmenoknjiževni žanr. Takav raspored prioriteta u “narodoznanstvenim” strukama doista zanemaruje čovjeka kao nositelja tradicije – ponajviše u konzervativnijim seoskim sredinama, gdje bismo mogli očekivati živa tradicijska vjerovanja u nadnaravna bića. Doktorandov žalac tako pogađa etički bolno mjesto struke u razdoblju socijalizma: nedovoljna primjena novih teorija na starim terenima zapravo je nedopustiv nemar za ruralnu svakodnevicu. Potaknut inozemnim istraživanjima koja su provedena proteklih desetljeća (npr. Favret-Saada 1980), Luka Šešo je ipak donekle uspio premostiti vremenski jaz promišljenim izborom terena. U trećemu dijelu teksta pozornost posebno privlači kandidatovo promišljanje “poplave zanimanja” za nadnaravna bića, mitove, fantastiku, astrologiju i okultno. Ne zadovoljava ga pojašnjenje V. Belaja koji porast zanimanja za duhovno nastoji šturo pojasniti isključivo pucanjem okova marksističkog svjetonazora: Šešo uzroke vidi prije u krizi znanosti i identiteta, reakciji na globalizacijsku inflaciju kulturnih vrijednosti naroda. Pozivajući se na M. Eliadea i I. Lozicu, on primjećuje ambivalenciju mita koji istodobno funkcionira kao fikcija i objava. Obnovljeno zanimanje za mitsko i nadnaravno dio je aktualne reatradicionalizacije društva i remitologizacije suvremene kulture i znanosti – zahvaljujući tim procesima nadnaravna bića počinju nanovo postojati. Šešo ih nastoji pronaći na današnjem hrvatskom prostoru te najzad i otkriva začudni kontinuitet njihova postojanja u dalmatinskom zaleđu.

Četvrti dio disertacije (Istraživanje nadnaravnih bića u dalmatinskom zaleđu na početku 21. stoljeća) smješta nas na odabrani teren dalmatinskog zaleđa. Taj prostor u sjevernome dijelu uključuje Bukovicu, Ravne kotare i Kninsku krajinu, središnji mu dio čine Sinjska krajina, Dalmatinska zagora te Poljica, a južni dio Imotska krajina i područje od Vrgorca do Metkovića. Šešo piše o specifičnostima kraja te o novom načinu sagledavanja problema, o prostorno-vremenskoj ukorijenjenosti vjerovanja u nadnaravna bića na tome prostoru, autoreferencijalno razmatra položaj terenskog istraživača te nas upoznaje s glavnim značajkama repertoara kazivača. Najzad, u tome dijelu doktorand provodi i vlastitu klasifikaciju kazivača prema načinu kazivanja te odnosu prema vjerovanju u nadnaravna bića. Važno je naglasiti da Šešo klasificira kazivače, a ne usmene žanrove, vjerovanja ili sama bića. Zanimaju ga ljudi koji pripovijedaju i vjeruju (ili ne vjeruju) u nadnaravne pojave. Uobičajenom folklorističkom podjelom verbalnih iskaza na kronikate, memorate i fabulate doktorand se koristi samo kao preliminarnim sredstvom u konstrukciji mnogo složenije peteročlane podjele kazivača, što mu omogućuje daljnju elaboraciju teze.

Peti dio rada (Društvena uloga pričanja i vjerovanja u nadnaravna bića) čini glavninu rasprave: tu se raščlanjuje problem društvene uloge pričanja i vjerovanja u nadnaravna bića. Polazište je da na ispitanom području i danas postoje skupine i pojedinci koji pričaju, a neki i vjeruju u postojanje i djelovanje nadnaravnih bića. Društvena uloga podrazumijeva i pričanje i vjerovanje – pričanje stvara tek okvir obrazac ili kontekst, a puno značenje daje tek vjerovanje (ili barem pretpostavka o mogućnosti vjerovanja u ispričano). Nastanak vjerovanja ključan je za tumačenje društvene uloge, a vjerovanje nastaje iz mehanizama konstruiranih pričanjem. Doktorand se oslanja na (uglavnom inozemnu, ali i domaću) znanstvenu literaturu u interpretaciji aktualne društvene uloge pričanja i vjerovanja u nadnaravna bića, ne zanima ga konstrukcija vlastite (ili izvanvremenske) slike bića i vjerovanja – ljudi su u žarištu zanimanja, nisu tretirani samo kao kazivači (pripovjedači, prenositelji, informatori), oni su djelatni subjekti koji pokreću vjerovanja, a vjerovanja zbog njih i postoje. Zato Šešo u argumentaciju ravnopravno uključuje i iskaze vlastitih kazivača, ali razmatra i suvremene oblike pričanja na primjeru jednog internetskog foruma: analizira kratke pregledne tekstove o vilama i vukodlacima koje iznosi autor foruma te reakcije korisnika foruma. Vjerovanja u nadnaravna bića se konstruiraju i održavaju kao vrijednosti i simboli: radi uređivanja vlastitog ponašanja, postavljanja društvenih normi, kontroliranja društvenih tenzija, nelegalnog stjecanja materijalne koristi, radi postizanja duhovnog integriteta itd. Analiza društvene uloge pretežito je provedena tumačenjem snimljenih iskaza, gotovo u izravnom dijalogu s kazivačima. To je nedvojbeno vrlina Šešina doktorskog rada. Rezultat njegove humanističke “kvalitativne” metode u društvenom istraživanju jest svojevrsna znanstvena priča u priči, bricolage, naracija sastavljena od komentiranih ulomaka naracija koje su ispričale kazivačice i kazivači – time je najvećoj mogućoj mjeri (čitko i etički korektno) potkrijepljena dokumentarna uvjerljivost interpretacije. Drugi je važan istraživački prinos disertacije “pokrivanje” etnopolitički osjetljivog prostora u prijelomnom, poratnom razdoblju: kroz prizmu društvenih uloga pričanja i vjerovanja zahvaćeni su i mnogi drugi aspekti društvenoga života. Ukratko, raščlanjujući društvenu ulogu vjerovanja, Šešo razmatra ulogu priča o nadnaravnim bićima pri zabavi i socijalizaciji, zanima ga konstruiranje novih oblika pričanja, nastoji proniknuti mehanizam nastajanja društvenih normi i protumačiti ta pričanja kao pedagošku mjeru u odgoju djece (izazivanjem straha i prijetnje čuvaju se društvene norme); nastoji uočiti razlike u kazivanjima o nadnaravnom prema lokalnim temeljima grupne pripadnosti; primjećuje uporabu negativnih svojstava nadnaravnih bića u etno-konfesionalnoj determinaciji; posebno razrađuje ulogu nadnaravnih bića u rješavanju društvenih tenzija i kao indikatora društvenih nevolja. Najzad, raspravlja i o zloporabi, o ulozi vjerovanja u nadnaravna bića pri konstruiranju raznolikih mehanizama prijevare.

U šestom i posljednjem dijelu rukopisa (Sudbina nadnaravnih bića u dalmatinskom zaleđu) doktorand se pita o budućnosti tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića na istraženome prostoru. Kreće od zamijećenih brzih promjena. Sukladno prethodnoj raščlambi te provedenoj raspravi o društvenoj ulozi tih vjerovanja u zadovoljavanju ljudskih potreba za nadnaravnim, Šešo apostrofira spregu ljudskih i društvenih potreba s nadnaravnim bićima te zaključuje da najprije nestaju ona vjerovanja koja imaju najmanji broj društvenih uloga. Premda se doktorandove prosudbe ovdje donekle podudaraju s uobičajenim jadikovkama o izumiranju tradicija, valja naglasiti utemeljenost promišljanja i argumentiranost njegovih zaključaka. U vlastitom tumačenju on se poziva na američkog povjesničara religije H. C. Erik Midelforta, uspoređujući njegove tvrdnje s iskazima kazivača: nadnaravna bića (pričanja o njima i vjerovanja u njih) zapravo i danas pomažu ljudima u svim segmentima života, pružajući odgovore i rješenja za inače nerješiva pitanja i probleme.