Sveučilište u zagrebu

ZAKLJUČAK I OCJENA

Doktorand Luka Šešo svoj je doktorski rad Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas napisao u okviru projekta “Etnološka i folkloristička građa HAZU: Zaštita i kritičko objavljivanje” (voditeljice akademkinje M. Bošković-Stulli), u okviru programa “Tradicijska i suvremena kultura i procesi identifikacije” (voditeljice dr. sc. J. Čapo Žmegač), kao znanstveni novak u Odsjeku za etnologiju HAZU u Zagrebu. Tema je zahtijevala kabinetski, arhivski te nadasve terenski rad (detaljno upoznavanje s domaćom i stranom literaturom o vjerovanjima, mitskim predajama, antropologijom religije općenito, rukopisnim zbirkama te drugim vrelima koja uključuju i nove medije priopćavanja). Terenska su istraživanja tražila posebnu pripremu, promišljeno autorsko prilagođavanje uobičajenih terenskih metoda novopostavljenomu cilju istraživanja društvene uloge pričanja o nadnaravnim bićima i vjerovanja u njih. Za to je bilo potrebno standardnu upitnicu dopuniti mnogim vrlo osobnim podatcima o kazivačima (njihovu društvenom položaju, profesiji, obrazovanju, migracijama) te navesti kazivače da vjerodostojno iznesu vlastita mišljenja i tumačenja. Tek uspoređivanjem tako dobivenih “drugačijih” kazivanja sa starijom građom moglo se doći do zaključaka o društvenoj ulozi vjerovanja. Navedene je teške i delikatne zadaće kandidat uspješno obavio.

Tema doktorskog rada nedvojbeno je zahtjevno postavljena, tim više što je kandidat sebi nametnuo i dodatne ciljeve: nadilaženje jednostranosti dosadašnjih etnografskih zapisa i popisa nadnaravnih bića “bez ljudi”, folklorističkih (filoloških) ograničavanja na verbalnu sastavnicu predaje, povijesničarskog zapostavljanja suvremenosti vjerovanja te antropološkog izbjegavanja domaćeg terena.

Kvalitetan tekst doktorskoga rada dokazuje da je doktorand i te ciljeve postigao. Nastojeći proniknuti današnju društvenu ulogu pričanja i vjerovanju u nadnaravna bića, Šešo je krenuo od kompleksne društvene, gospodarske i političke slike dalmatinskog zaleđa te je na toj pozadini uspio ocrtati ključnu mnogostrukost. Pričanja i vjerovanja u nadnaravna bića oblik su zabave i socijalizacije, ali istodobno služe i kao pedagoška mjera, kao sredstvo za reguliranje društvenih normi, kao odušak društvenih napetosti, kao sredstvo isticanja grupne pripadnosti, ali i za pripisivanje negativnih svojstava nadnaravnih bića Drugima (čime se stvara pozitivna slika o sebi) – te čak služe i za nezakonito stjecanje dobiti. Istraživanjem Luke Šeše znalački je prikazana povratna duhovna sprega kojom tradicijska vjerovanja u nadnaravna bića te pričanja o njima začudo još uvijek pomažu ljudima u suvremenoj svakodnevici dalmatinskog zaleđa.

Najzad, svojom je doktorskom disertacijom Šešo ostvario uspjelu monografsko-kritičku analizu ranijih dosega, nadvladavši pritom uobičajenu humanističku boljku, dihotomiju teorije i empirije. Kreativno se poslužio kombiniranom (humanističko-društvenoznanstvenom) metodom: u društvenom je istraživanju s uspjehom primijenio kvalitativni humanistički pristup te je tako pridonio interdisciplinarnosti u struci.
Na osnovi iznesenoga ocjenjujemo da je doktorski rad Luke Šeše Nadnaravna bića u kontekstu etnologijskih istraživanja tradicijskih vjerovanja u dalmatinskom zaleđu danas teorijski, metodološki i empirijski uspjelo znanstveno djelo. To je potreban, izniman i originalan prilog hrvatskoj etnologiji, kulturnoj antropologiji, folkloristici i antropologiji religije – ali i znanosti o društvu. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da kandidatu Luki Šeši omogući daljnji postupak: usmenu obranu disertacije.
U Zagrebu, 30. siječnja 2010. Stručno povjerenstvo:
Dr.sc. Goran Pavel Šantek, doc.

Dr.sc. Branko Đaković, izv.prof.

Dr.sc. Ivan Lozica, znan.savj.

dr. sc. Goran Pavel Šantek, doc., predsjednik povjerenstva
dr. sc. Milana Černelić, izv. prof., članica povjerenstva
dr. sc. Jadranka Grbić, red. prof., (znanstv. savjetnica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb), članica povjerenstva

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (klasa: 643-02/09-04/121, ur. broj: 3804-220-09-2), donesenom na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine, imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Marinka Vukovića pod naslovom Migracije, održavanje i transformacija identiteta u ruralnim zajednicama slavonske Posavine.
Stručno povjerenstvo podnosi Vijeću sljedeću

OCJENU
Predloženi doktorski rad sadrži 246 računalno ispisanih stranica. Od toga sam tekst obaseže 224 stranice, a ostatak obasežu: popis literature i izvora, popis karata, popis kazivača, popis kratica, sažetak na hrvatskom i na engleskom jeziku zajedno s ključnim riječima, životopis, te sadržaj. U prilogu se nalazi 12 karata.

Poglavlja su sljedeća: I. Uvod s potpoglavljem: Ciljevi istraživanja (1-5); II. Metodologija istraživanja (6-11); III. Teorije o migracijama s potpoglavljima: Uvod, Uzroci, Posljedice (12-24); IV. Teorije o identitetu s potpoglavljima: Uvod , Etnički identitet, Razine istraživanja etničkog identiteta, Nastanak etničkog identiteta, Sociološka usmjerenja u analizi identiteta, Etnološke i kulturno-antropološke teorije etničkog identiteta (25-52); V. Povijesni kontekst s potpoglavljima Šokci – starosjedioci, Stanovništvo Like i Korduna – doseljenici (53-92); VI. Kritički osvrt na teorije i metodologije istraživanja (93-103); VII. Istraživanje migracija s potpoglavljima: Literatura i izvori, Terensko istraživanje (104-129); VIII. Istraživanje identiteta starosjedilaca – Šokaca i doseljenika iz Like i Korduna s potpoglavljima: Smjernice za istraživanje subetničkog identiteta starosjedilaca i doseljenika, Različiti znanstveni pristupi istraživanju identiteta starosjedilaca i i doseljenika, Mnogi identiteti istraživanih skupina, Činjenica postojanja različitosti u mentalitetu među skupinama, Kako nastaje i kako je nastao subetnički identitet starosjedilaca i i doseljenika, Formiranje identiteta na primjeru starosjedilačkog naselja, Činjenica postojanja različitoga dijalekta među skupinama, Analiza identiteta skupina kroz znanost o društvu i znanost o kulturi, Konstrukcija identiteta, Granice unutar skupine i granice među skupinama, Održavanje, transformacija i prijenos kulturnih elemenata među skupinama (130-210); IX. Zaključak (211-223).

U Uvodu s potpoglavljem o ciljevima istraživanja pristupnik obrazlaže da mu je namjera istražiti kulturne razlike i sličnosti između stanovnika doseljenih u Slavoniju i starosjedilačkoga stanovništva slavonskih ruralnih zajednica, povijesni tijek migracija, etnogenezu istraživanih skupina, međuodnos i međusobnu percepciju istih. Istraživanje definira povijesno i geografski. Povijesno, radi se o razdoblju kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, a geografski je to područje Brodske Posavine (tj. područje između Nove Gradiške i Slavonskog Broda). Također postavlja istraživačka pitanja, koja se kreću u širokome rasponu od utvrđivanja uzroka migracija iz Like i Korduna u Slavoniju; utvrđivanja posljedica migracija, tj. analize kulturnih promjena na imigracijskom području do dominantnih kulturnih obrazaca nastalih tijekom interakcije; utvrđivanje identifikacijskih procesa tijekom interakcije dviju skupina na razini etnološki određenoga «svagdana i blagdana»; pronalaženja i (eventualnoga) utvrđivanja dinarskog kulturnog obrasca kod kordunaško-ličkih migranata u Slavoniji (shodno kulturnogeografskoj analizi Milovana Gavazzija).

U Metodologiji pristupnik koncipira rad kao studiju slučaja i obrazlaže zašto se zalaže za holistički pristup istraživanju. Iscrpno objašnjava metodologiju: terensko istraživanje (polustrukturirani intervjui s otvorenim pitanjima), arhivski rad, analizu i interpetaciju relevantne literature, kako one koje se odnose na povijest istraživanih lokaliteta, tako i recentne literature o migracijama te identitetu i procesima identifikacije. Obrazlaže potrebu interdisciplinarnoga pristupa u istraživanju, budući da ono nadilazi granice znanstvenih područja.

U Teorijama o migracijama pristupnik se bavi analizom teorija o migracijama, nastojeći odabrati najprimjerenije za potrebe svojega istraživanja. Analiza se odnosi dakako na teorije koje objašnjavaju uzroke i posljedice migracija, zatim na procese prilagodbe migranta na novo okružje, no isto tako na tipove doseljavanja i tipove doseljeničkih zajednica.

U Teorijama o identitetu analiziraju se etnološke i kulturno-antropološke teorije o identitetu i procesima identifikacije. Navodi se opća definicija identiteta, daje se pregled teorija o identitetu, a posebno onih koje su primjenjive u istraživanjima regionalnog i subetničkog identiteta. Navode se definicije etničke skupine i etnije. Prikazuju se razine istraživanja identiteta, slijedom toga mogućnosti njegove geneze, oblikovanja i transformacije kroz interakciju s drugima. Pri tome se najposlije zadržava na interakcijskom pristupu (ponajprije teorija nastalih na postavkama Fredrika Bartha), apostrofirajući u istraživanju ključne pojmove: interakcija, granice, kulturna diferencijacija, manifestni znakovi, vrijednosne orijentacije, odnos i subjektivna konstrukcija.

U Povijesnom kontekstu analizira se povijest šokačke starosjedilačke i ličko-kordunaške doseljeničke zajednice. Osim povijesti promišlja se o povijesti prostora u kojem su se dotične skupine u prošlosti stvarale i oblikovale (etnogenetski), porijeklo njihovih etnonima, govornih (dijalektalnih) osobina. Navode se povijesne prilike u Slavoniji te u Lici, na Kordunu i Gorskom Kotaru u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, dakle u prostoru i vremenu gdje su migranti bili situirani prije migracije u Slavoniju.

U Kritičkom osvrtu na teorije i metodologije istraživanja pristupnik najprije sažima domete teorijsko-metodoloških orijentacija koje je koristio u istraživanju. Na temelju sada već vlastitih spoznaja kritički se osvrće na njih, tj. vrši kritički odmak od nekih, te na temelju odabira stvara (i objašnjava) svoj metodološki postupak.

U Istraživanju migracija istražuju se konkretni primjeri migracije. Istraživanje se provodi tako da se teoretske postavke o migracijama uspoređuju i zatim interpretiraju uz pomoć rezultata dobivenih tijekom terenskoga istraživanja, te uz pomoć arhivskih izvora i literature.

U Istraživanju identiteta starosjedilaca – Šokaca i doseljenika iz Like i Korduna istražuje se višestrukost identiteta pojedinaca, skupina i lokalnih zajednica. Uočavaju se razlike među njima i promjene u identitetu, dinamika promjene i održavanje identiteta. Uspoređuju se rezultati svih razina terenskog i studijskog rada i interpretiraju otkrivene pojave. Također se predočuje podroban prikaz promatranih zajednica pri čemu se polazi od etnogeneze, jezika/govora i migracijskih kretanja. Uočavaju se granice unutar pojedinih skupina i njihove međusobne granice. Naglašava se uloga institucija i države kao značajnih aktera u procesu identifikacije. Na temelju analize svih tih parametara donosi se napokon interpretacija održavanja, transformacije i transmisije kulturnih elemenata koji su bili referentne točke u identifikacijskim procesima istraživanih skupina.

U Zaključku pristupnik podrobno navodi rezultate istraživanja, njihovu utemeljenost u teoriji i praksi, te opravdava odabir vlastitog metodološkog postupka kojega je primijenio u istraživanju.

Jasno i precizno ukazuje na brojne mehanizme koji djeluju na identifikacijske procese, a kroz završnu provjeru predikcije proizašle iz različitih teorijskih modela ovih procesa, daje konačnu interpretaciju različitih dimenzija identiteta istraživanih skupina kao posljedicu adaptacije, komunikacije i interakcije.

Utvrđen je uzročno-posljedični odnos migracija iz Like i Korduna na područje Slavonije tijekom druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Pri tome su interpretirane pojave poput nesrazmjera između nataliteta i mortaliteta u istraživanim područjima, promjena gospodarskih odnosa prodorom kapitalističkih odnosa, promjena svjetonazora, uspostavljanje novih odnosa starog i nadolazećeg novog te tradicionalnih obrazaca kulture i kvalitete života koji su postajali nekompatibilni i neodrživi. Interpretirane su demografske, društvene i kulturne posljedice migracija, regionalna, socijalna, dobna i spolna struktura migranata, tipologija migracija i dr. Posebno se interpretira analiza procesa prilagodbe, kulturološki i strukturalno, obiju istraživanih skupina (starosjedilaca i doseljenika). Utvrđena je pojava specifičnog regionalnog interkulturalizma koji se sagledava kroz brojne promjene u kulturnom repertoaru, pojavi osebujnog višestrukog identiteta, ali i njegova održavanja, kontinuiteta i stabilnosti kroz prijenos određenih kulturnih konstanti (tradicija) i formiranje granica i distance.

Povjerenstvo zaključuje: u ovom se istraživanju znanstveni doprinos može sažeti u nekoliko točaka.

Prvo, uz jasno i precizno postavljene ciljeve, interdisciplinarnost, metodologiju utemeljenu na teoriji, no selekcijom iste te osmišljenošću vlastitog metodološkog pristupa te integralnim načinom analize, uslijedila je interpretacija istraživane teme u širem kontekstu.

Dobio se uvid u brojne mehanizme koji djeluju na identifikacijske procese, a slijedom toga uspješno se analiziralo različite dimenzije identiteta kao posljedicu adaptacije, komunikacije i interakcije među istraživanim skupinama.

Uočila se i uvažila procesnost društvenoga razvoja, time i promjenjivost društvenog i kulturnog života, promjenjivost kulturnih modela.

Budući da je područje istraživanja regionalnih identiteta unutar hrvatske etnologije nedovoljno obrađivano a rijetka i fragmentarna istraživanja takvoga tipa potpuno su nesistematizirana, ovim je istraživanjem pristupnik obradio jedan važan segment ove domene etnološkog znanstvenog interesa i pokazao da ima široko znanje o problematici kojom se bavi.

Pokazao je kompetentnost i sposobnost samostalnog bavljenja znanstvenim radom.

Svoju raspravu, kojoj je zadnja vremenska destinacija recentno doba, formulirao je tako, da iako argumentirano zaključuje o načinima i mogućnostima definiranja i redefiniranja identiteta, te uključivanja tradicijskih kulturnih obrazaca u etnološki znanstveni rad, ipak ostavlja prostor za dalja promišljanja i znanstvena istraživanja.

Ovaj doktorski rad povjerenstvo smatra važnim doprinosom etnološkoj znanstvenoj spoznaji, kako za onaj dio hrvatske i europske etnologije koji se priklanja starijoj teorijskoj paradigmi, tako i onoj koja se priklonila novijim/novim teorijama.

Povjerenstvo ocjenjuje: pristupnik Marinko Vuković zadovoljio je sve uvjete za uspješnu izradu doktorske disertacije; ovaj rad donosi značajne znanstvene rezultate za etnologiju i kulturnu antropologiju, te za bolje poznavanje hrvatske regionalne, ali i nacionalne i kulturne povijesti.
Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću da prihvati visoku ocjenu doktorskog rada i da pristupniku Marinku Vukoviću odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti.
Zagreb, 25. siječnja 2010.
dr. sc. Goran Pavel Šantek, doc., predsjednik povjerenstva
dr. sc. Milana Černelić, izv. prof., članica povjerenstva
dr. sc. Jadranka Grbić, red. prof., (znanstv.

Odsjek za filozofiju

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Ul. Ivana Lučića, Zagreb

Predmet: Ocjena doktorskog rada mr. sc. Josipa Berdice
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 17. prosinca 2009. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Josipa Berdice pod naslovom Položaj čovjeka u ideji religioznog anarhizma. Doprinos anarhizma socijalnoj filozofiji. Podnosimo Vijeću sljedeći
IZVJEŠTAJ
Doktorski rad pristupnika mr. sc. Josipa Berdice ima ukupno 408 stranica (383 bez bibliografije) pisanih s proredom 1,5 (cca 25 redova po stranici), a popraćen je s 573 bilješke. Na početku rada nalazi se sadržaj, a na kraju bibliografija s popisom konzultiranih i dodatnih izvora (36 bibliografskih jedinica), sekundarne literature (219 bibliografskih jedinica) i članaka (83 bibliografske jedinice). Od ukupno 338 navedenih bibliografskih jedinica 171 je na stranom jeziku (na engleskom 89, srpskom/crnogorskom 78, ruskom 3 i talijanskom 1) dok ih je 167 na hrvatskom. Korištena je relevantna domaća literatura, koja se, doduše, tek posredno tiče predmeta samog istraživačkog rada, odnosno koja je važna radi uvođenja i dopune odgovarajućih dominantnih i dopunskih teza. Pri obradi glavnih teza pristupnik uglavnom koristi literaturu na engleskom jeziku koja iscrpnije govori o samoj temi kako «religioznog anarhizma» općenito tako i njezinoj razradi, te o idejnom začetniku tako shvaćenog anarhizma.
Rad je podijeljen u 3 velike tematske cjeline: (1) Skica «religioznog anarhizma» (str. 31. do 141.), (2) «Slučaj» Tolstoj (str. 142. do 348.) i (3) Ima li danas Tolstoj što reći? (str. 349. do 383.) U okviru velikih tematskih cjelina uvrštena su 4 pripadajuća poglavlja: 2. Skica za portret «religioznog anarhizma», 3. Tolstoj u okvirima ruskog anarhizma, 4. Tolstojev «religiozni anarhizam» i 5. Sažete refleksije. Kao početno poglavlje cijeloga rada stoje 1. Uvodne napomene (str. 3. do 30.). Unutar naznačenih poglavlja razvrstano je ukupno 26 naslova te bibliografija na koncu rada.
Problematika do sada kod nas neistraženog vida anarhizma koji se javlja u Rusiji druge polovice XIX. stoljeća kojega autori nazivaju «religiozni anarhizam» te pozicioniranje čovjeka i njegove vrijednosti u okvirima tako shvaćena anarhizma zauzimaju središnje mjesto interesa istraživanja poduzetog u ovoj doktorskoj disertaciji. Središnji dio istraživanja posvećen je idejnom začetniku «religioznog anarhizma» u modernom smislu riječi Lavu Nikolajeviču Tolstoju (1828.-1910.), ruskom književniku i moralno-socijalnom reformatoru. U radu se osobito obrađuje Tolstojeva socijalna filozofija u okviru koje poznati ruski književnik razvija svoju osebujnu i površnim poznavateljima njegove misli neočekivanu kritiku države, vlasti, prava i privatnoga vlasništa. Ta je kritika utemeljena osobito na religioznim motivima koji svoje izvorište uglavnom izvođene iz «izvornog kršćanstva» kako ga vidi i tumači sâm Tolstoj. Završni dio rada posvećen je aktualnosti Tolstojeve kritike institucijâ vlasti, osobito u svjetlu njegova snažno naglašena «radikalnog anarhističkog i humanitarnog pacifizma» kojeg pristupnik vidi kao središnji argument aktualnosti ovakve teme u suvremenom «dobu ekstremâ».
Istraživanje nije zamišljeno kao «još jedno u nizu» radova na temu «vrućeg kestena» radikalne političke teorije - anarhizma. Područje ove doktorske disertacije kao i ovdje obrađene teme mogu se smatrati svojevrsnim «pionirskim djelom». «Religiozni anarhizam», koji je u središtu pristupnikova zanimanja, u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji svakako predstavlja novum budući da se kod nas do sada nitko značajnije nije bavio ovom temom, a niti ju je doticao. Iščitavajući povijesne preglede anarhizma kao političke koncepcije, njegove varijacije i putove razvoja u domaćim izvorima, gotovo da se i ne susreće pojam «religioznog anarhizma», a kamo li tek neka uska studija o njemu. Prvenstvene namjere disertacije mogu se sažeti u tri glavna pravca: (1) načiniti skicu za proučavanje religioznog anarhizma kojega značajnije susrećemo na koncu XIX. i tijekom prve polovice XX. stoljeća a kojeg autori jednostavno nazivaju «religioznim anarhizmom»; (2) naglasiti činjenicu da središnju poziciju u tako shvaćenom anarhizmu, na tragu «liberterskog socijalizma», kao temelj kritike i vizije zauzimaju čovjek i njegove radikalne potrebe; te (3) istaknuti da modernog začetnika ovako shvaćenog anarhizma treba tražiti u životu i djelu Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828.-1910.). Pridjev «pionirski» ovdje se rabi u smislu da su teme obrađene u disertaciji tek skicirane, deduktivno poredane konceptom koji je promjenjiv, samim time otvoren i nedovršen, na određenim mjestima svjesno i nedovoljno obrađene, ostavljajući prostor za njihova daljnja istraživanja i dopune.
Koncepcijski gledano glavne misli u radu deduktivno se razvijaju oko četiri dominantne teze koje su prisutne u pokatkad više a pokatkad manje eksplicitnoj formi tijekom cijelog istraživanja. Četiri «dopunske teze» služe kao dodatno pojašnjenje dominantnih teza što ujedno implicira da je sâm rad koncipiran u okvirima jednog od mogućih rasporeda tema i naslova. Rad je metodski složen na način da se na početku nalaze općenitije teme iz kojih se razvijaju relevantne poveznice s kojima se obrađuju specifična područja i interesi samoga rada.
Tematski gledano rad je podijeljen u tri velike cjeline, koje se tijekom cijeloga rada međusobno nadopunjuju, zbog čega ih ne treba odvojeno analizirati. Naime, njihovim razdvajanjem bi se izgubio širi kontekst u kojem se razvija osobitost teme obrađene u disertaciji u odnosu na uobičajenu političku implikaciju anarhizma kao političke koncepcije, a koju pristupnik uobličava u sintagmu - naša perspektiva istraživanja. Upravo iz tog razloga teme tih cjelina ne nalazimo kao doslovne naslove pojedinih poglavlja jer one zajedno čine podlogu za razumijevanje cijelog ovog pothvata. Rad je metodološki podijeljen na tri velike cjeline, koje se sastoje od pet poglavlja, koja obuhvaćaju ukupno dvadeset i šest naslova uz bibliografiju na koncu rada.
Na samome početku rada pristupnik pokušava pojmom «naša perspektiva» točno odrediti posebnost poduzetog istraživanja. Ovdje se ne bavi toliko anarhizmom kao općom političkom koncepcijom, još manje njegovom poviješću, već sasvim osobitim oblikom anarhizma kojeg autori najčešće opisuju riječju «religiozni». Sâm izraz «religiozni anarhizam» implicira da se ovdje ne radi o uobičajenom poimanju političke koncepcije anarhizma, već o specifičnom načinu negacije deontičkog autoriteta utemeljene na višim principima i modelima od jednostavne društveno-političke kritike i rušenja «idola vlasti» a koju pristupnik ima nakanu pobliže prikazati. Naznačena tema čini ujedno i sadržajni korpus prve dominantne teze rada. Naime, «religiozni anarhizam» u svojoj biti, što pristupnik pokušava prikazati na samome početku, jednim značajnim dijelom participira na anarhizmu kao političkoj koncepciji budući da također počiva na negaciji deontičkog autoriteta. No pojam «religiozni» pridaje se ovako shvaćenom anarhizmu prije svega zbog činjenice da svoje motive negacije, načine na koje se ona odvija te njezin konačni cilj crpi iz ideja koje počivaju na dominantno religioznom diskursu – to su ljubav, nenasilje i solidarnost. Upravo navedeni pojmovi, prema pristupnikovu mišljenju, temelj su budućeg društva u kojem će razlozi postojanja države i svih zemaljskih institucija izgubiti na važnosti.
Da se radi o zahtjevnom pothvatu svjedoči činjenica ne samo pojmovne već i idejne, povijesne i organizacijske nejasnoće same političke koncepcije anarhizma. Drugi značajniji problem s kojim se pristupnik podrobnije bavi jest uvođenje religioznog u okvire one političke koncepcije koja negira svaku vrstu izvana nametnutog autoriteta pa tako i autoritetâ koji iz područja transcendentalnog. Ipak, na početku 2. poglavlja pokušava se pružiti uvid u temeljne pojmove, izvore i preteče političke koncepcije anarhizma. Zadatak postavljen u prvom dijelu poglavlja bio je pružiti uvid u (1) osnovne ideje i koncepte koji osiguravaju imanentnu građu za razumijevanje anarhizma te (2) društveno-povijesne i filozofsko-duhovne izvore anarhističke koncepcije koje pristupnik usko povezuje sa svojom osobitom perspektivom istraživanja. U drugom se dijelu ova rasprava, naslanjajući se na prethodne postavke, proširuje uvođenjem religioznog u tako predstavljenu politički koncepciju, što predstavlja teorijsku podlogu za određivanje teme. Metodološki vrlo važan povezujući naslov stoga je onaj o fenomenologiji koncepta «religioznog anarhizma» za kojeg je prethodno utvrđeno da svoje izvore pronalazi u dvama značajnim odrednicama: u (1) političkoj koncepciji anarhizma koja počiva na negaciji načela političkog deontičkog autoriteta i u (2) religioznom diskursu koji ovoj koncepciji negacije daje poseban predznak.
Kao središnju i sveprožimajuću tezu rada, na tragu europskog antropocentrizma i izraženog personalizma, pri koncu drugog poglavlja, pristupnik ocrtava položaj i vrijednosti čovjeka u okvirima «religioznog anarhizma» uobličen u raspravu kroz drugu dominantnu tezu. Dok se čini da se u središtu anarhističkih težnji nalazi svojevrsna radikalizacija čovjeka i njegovih «radikalnih potreba», religijska se istina anarhizma prema naznačenim autorima sastoji u tome što je vlast nad čovjekom povezana s grijehom i zlom, dok je savršeno stanje ono bezvlašća, to jest anarhije. «Religiozni anarhizam» u pojmu Carstva Božjega, na koje se ne prenosi nikakva kategorija vladanja i deontičkog autoriteta, vidi konačan izlazak iz grijeha i zla tako svojstvenih zemaljskoj državi i vlasti. Istinsko se oslobođenje čovjeka od svakog oblika ropstva, prema «religioznom anarhizmu» prikazanome u disertaciji, dostiže samo u stanju bezvlašća, odnosno u stanju oslobođenom svakog izvana nametnutog autoriteta. Čovjek je, antropološki gledano, biće sposobno sobom upravljati, pa čak i dužno, a ne se podređivati nekoj vlasti, bez obzira iz kojeg izvora ona potječe. To čovjekovo «samoupravljanje» ujedno znači i da je postignuta suglasnost između dviju sloboda – vanjske i unutarnje. Država se stoga ne smije doticati ljudskoga duha, njegove unutarnje slobode, zbog čega se anarhizam opravdava kada ustaje protiv idealizacije i egzaltacije države, protiv stava koji u vlasti vidi «idealno dostojanstvo dužnosti». Ovu «religijsku istinu anarhizma» pristupnik s pravom postavlja kao «sveprožimajuću tezu» jer je upravo na njezinom tragu svoju kritiku i viziju novog društva razvijao idejni utemeljitelj modernog «religioznog anarhizma» Lav N. Tolstoj, središnja figura cijelog doktorskog rada.
Ovaj rad, kako to ističe sam pristupnik, vrijednosno se razvija ne toliko u svjetlu spomenutog antropocentrizma, već izraženog personalizma, što sugerira i naslov rada za kojeg se pristupnik odlučio, u kojem središnje mjesto zauzima čovjek u okvirima jedne koncepcije društva, s osobitim osvrtom na antropologijska poimanja njezinog idejnog začetnika. U personalizmu kako ga pristupnik shvaća vrhovnu vrijednost predstavlja čovjek, ljudska osoba kao vrhunska osoba, a ne neke općenitosti ili kolektivne realnosti poput društva, nacije, države, civilizacije ili Crkve. Upravo iz tako postavljene misli proizlazi kritika i procjena spomenutih realnosti iznesena u ovom radu.
Središnje mjesto rada zauzeo je idejni začetnik «religioznog anarhizma» u modernom smislu te riječi Lav N. Tolstoj, kojemu pristupnik posvećuje i najveći dio istraživanja (206 kartica). Na početku 3. poglavlja zasebno se obrađuju uvodne teme kao što je humus ruske intelektualne sredine u kojoj se razvijao Tolstoj, te osobito važan naslov o nekim idejnim ishodištima ruskog anarhizma u kojem se posebno obrađuje tema pojave ruskog radikalizma XIX. stoljeća te njegovog najznačajnijeg predstavnika Mihaela A. Bakunjina, što pristpunik povezuje s vrlo važnom temom tzv. «ruske mesijanske ideje». Upravo prethodno naznačene teme sastavni su dio treće dominantne teze kojom pristupnik naglašava da se moderni «religiozni anarhizam» prvenstveno razvio u humusu ruske intelektualne i religiozne sredine XIX. stoljeća te da je upravo tako shvaćeni anarhizam izvršio značajan utjecaj na razvoj raznih pacifističkih, nenasilnih, etičkih i sličnih društveno-političkih pokreta u suvremenom svijetu.
Smještanjem Tolstoja u povijesno-intelektualni kontekst ne samo Rusije već i Europe ostvarena je mogućnost zasebne analize Tolstoja u njegovom vremenu kroz četvrtu dominantnu tezu. Pristupnik je u središnjem dijelu rada najveću pozornost posvetio Tolstojevu prvom susretu s političkom koncepcijom anarhizma, njegovim prijelomnim godinama života u kojima je sazrela njegova socijalno-moralna kritika i vizija društva utemeljena prije svega na religioznim motivima i načinima njegove uspostave koju pristupnik obrađuje pod temom Tolstojeve socijalne filozofije. U metodološki važnom naslovu «Zašto "religiozni" a ne "kršćanski anarhizam"» pristupnik iznosi i iscrpno potkrepljuje tezu kako se Tolstojev anarhizam ne bi trebao nazivati kršćanskim, što je osobito razvidno ima li se u vidu njegovo shvaćanje «izvornoga kršćanstva» koje trpi trostruku kritiku od ortodoksnog kršćanstva: dogmatsku, ekleziološku i onu utjecaja drugih religija.
Kao posebnu manifestaciju Tolstojeva «religioznog anarhizma» u završnom se dijelu 4. poglavlja obrađuju temeljni proanarhistički stavovi i to kroz tri dominantne teme: odbacivanje države, odbacivanje zakona (prava) i odbacivanje privatnog vlasništva. Kao srž Tolstojevih anarhisitčkih stavova pristupnik osobitu pozornost obraća na središnju tezu njegove proanarhističke kritike i koncepcije društva - «neprotivljenje zlu zlim», što se redovito sažima u pojam nenasilja, odnosno «humanistički pacifizam» (Umberto Eco). Tolstoj će, što se ovdje i detaljno analizira, redom odbacivati sve one društvene institucije koje počivaju na sili, nasilju i represiji i na njihovo će mjesto stavljati ideal kršćanskog zajedništva utemeljenog na ljubavi (a ne sili) koja tako postaje srž nove pravednosti u društvu i temelj budućega čovjeka.
Nakon iscrpne analize temeljnog Tolstojeva nenasilja koje do izražaja dolazi u njegovom «religioznom anarhističkom pacifizmu», pristupnik analizira i ostale stavove bliske anarhističkim kritikama i odbacivanjima, a koji su svojevrsni produžetak principa nenasilja. Naime, u pozadini Tolstojeva odbacivanja države, ljudskih zakona i privatnoga vlasništva stoji upravo princip nenasilja odnosno princip ljubavi jednih prema drugima. Ostale stavove nije moguće potpuno razumjeti ako se zapostavi njegov temeljni pacifistički motiv – neprotivljenje zlu zlim. U svjetlu tog motiva moguće je razumijevati zašto Tolstoj odbacuje državu kao represivnu instituciju, zašto odbacuje ljudske zakone koji se protive božanskome zakonu i, konačno, zašto odbacuje privatno vlasništvo koje pretpostavlja silu za svoj opstanak, o čemu se osobito govori u zadnjem dijelu poglavlja.
U posljednjoj, trećoj velikoj cjelini rada želja je pristupnika posvetiti se sažetim refleksijama o osnovnim tezama disertacije iznošenima u prethodnim poglavljima. U zaključnim se promišljanjima pristupnik bavi konkretnom važnošću i vrijednošću netom prikazanog «religioznog anarhizma» te aktualnošću njegova idejna začetnika u svjetlu snažno naglašene antropologije koja za cilj ima istaknuti «radikalne potrebe» današnjice u očuvanju onoga što čini temelj svake istinske društvene promjene – čovjeka. Iz tog se razloga u središtu 5. poglavlja nalaze tri dominantna pitanja koja pristupnik najavljuje tokom cijeloga rada: (1) problem ostvarivosti ovako zamišljene društvene kritike i vizije kakvu nalazimo u konceptu netom prikazanog «religioznog anarhizma», (2) aktualnost Tolstojeve socijalne filozofije danas, i, konačno, (3) vizija čovjeka kakva se nameće nakon pobližeg upoznavanja kako s općim «religioznim anarhizmom», tako i s Tolstojevim posebno.
ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG POVJERENSTVA
Doktorski rad mr. sc. Josipa Berdice pod naslovom Položaj čovjeka u ideji religioznog anarhizma. Doprinos anarhizma socijalnoj filozofiji predstavlja ozbiljan i zanimljiv znanstveno-istraživački zahvat u naoko rubnu ali vrlo važnu i izazovnu filozofsku i društveno-teorijsku tematiku. Ta je tematika vezana za poimanje čovjeka u religioznoj struji anarhističkog mišljenja ili u anarhističkoj struji religijskog mišljenja. I jednu i drugu dimenziju pitanja, i anarhizam i njegovu religioznu varijantu, pristupnik je istražio i protumačio polazeći od njihova izvornog pojmovno-teorijskog i filozofskog značenja i vodeći računa o povijesnom kontekstu njihovih pojavnih oblika. Njegove su analize pri tome ponajviše usmjerene na kontekst specifično ruskog anarhizma te na misao i poglede Lava Nikolajeviča Tolstoja, koje tematizira kao tipičan primjer religiozno-anarhističe socijalne filozofije. Utoliko je ovaj rad, uprkos nekim tehničkim propustima (kao npr. ponavljanjima, povremenim nenavođenjima izvora citata), vrijedan prilog ne samo poznavanju i razumijevanju ove socijalno-filozofijske orijentacije, nego i koristan prilog interpretacijama specifično Tolstojeve uloge u njezinom oblikovanju i izražavanju. Rad pokazuje visoki stupanj pristupnikova poznavanja teme kojom se bavi kao i sposobnost preglednog, sustavnog i jasnog izlaganja.

Ocjenjujući doktorski rad mr. sc. Josipa Berdice kao vrijedan doprinos znanosti, Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj i kandidatu omogući nastavak procedure za stjecanje doktorata znanosti iz filozofije.

POVJERENSTVO: