Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
102
Sve moje misli bile su upravljene prema zapadu, dok je karavan bu~no prelazio
preko kundererskog mosta i izlazio iz Mi{norija. Jesen je sada ve} prelazila u zimu, tako
da moram da stignem na odredi{te pre no {to putevi postanu neprohodni za brz saobra}aj
i dok jo{ ima neke svrhe sti}i tamo. Video sam jedno dobrovolja~ko dobro u
Komsva{omu dok sam bio u sinotskoj upravi i tom prilikom razgovarao sam sa biv{im
zatvorenicima. Ono {to sam tada video i ~uo sada me je veoma ti{talo. Izaslanik, tako
neotporan na hladno}u da nije skidao kaput ni kad se temperatura pela iznad tridesetog
podeljka, ne}e biti kadar da pre`ivi zimu u Pulefenu. Ova okolnost nagonila je na hitnju,
ali karavan je i{ao sporo, vijugaju}i od grada do grada severno i ju`no od pravog puta,
ukrcavaju}i i iskrcavaju}i robu, tako da mi je bilo potrebno pola meseca da stignem do
Etvena, na u{}u reke Esagel.
U Etvenu sam bio sre}ne ruke. Razgovaraju}i sa ljudima u domu za prolazne
goste, ~uo sam o trgovini krznom uz reku, o tome kako ovla{}eni lovci prate tok reke na
sankama ili u ledenim ~amcima kroz Tarenpetsku {umu gotovo do samog Leda. Njihov
razgovor o zamkama naveo me je na pomisao da se i sm dam u postavljanje zamki.
Belokrzni pestriji
postoje kako u Kermlandiji, tako i ovde, u Gobrinskom zale|u; ove
`ivotinje vole mesta koja le`e ispod daha gle~era. Lovio sam ih kada sam bio mlad po
{umama torea u Kermlandiji, pa za{to onda ne bih i sada po{ao u lov na njih po {umama
torea u Pulefenu?
U taj krajnji severozapad Orgoreina, u nepregledno divlje prostranstvo zapadno
od Sembensijena, ljudi dolaze i odlaze uglavnom kako im se to ushte, budu}i da tu nije
bilo dovoljno insprektora koji bi o njima vodili evidenciju. U tom kraju je izvestan
prisenak stare slobode pre`iveo novo doba. Etven je siva luka podignuta na sivim
stenama
zaliva Esagel; ulicama duva ki{oviti morski vetar, a `itelji su natmurerni
pomorci, koji govore ono {to misle. Sa prijatno{}u se se}am Etvena, gde je sre}a po~ela
da mi se osmehuje.
Kupio sam skije, krplje, zamke i sledovanje namirnica, pribavio lova~ku
dozvolu, ovla{}enje, isprave i tako dalje iz satrpezni~ke uprave i dao se na put pe{ice uz
Esagel sa skupinom lovaca koju je predvodio jedan starac po imenu Mavriva. Reka jo{
nije bila zamrznuta; i dalje se moglo putovati vozilima na to~kove, jer je na ovim
priobalnim obroncima ~ak i sada, u poslednjem mesecu godine, vi{e padala ki{a nego
sneg. Mnogi lovci ~ekali su da po~ne prava zima i meseca terna kretali bi uz Esagel u
ledenim ~amcima, ali Mavriva je imao nameru da {to ranije stigne
na krajnji sever i
pripremi zamke pestrijima ~im zapo~nu seobu u {umske predele. Mavriva je poznavao
Zale|e, severni Sembensijen i Plamene bregove mo`da bolje od bilo kog drugog i u
danima provedenim na putu uz reku nau~io sam od njega mnogo toga {to mi je kasnije
koristilo.
Kod varo{i koja se nazivala Turuf odvojio sam se od skupine, pretvaraju}i se da
sam se razboleo. Oni su nastavili na sever, dok sam ja skrenuo sam prema severoistoku,
u visoka podno`ja Sembensijena. Utro{io sam nekoliko dana na upoznavanje tog kraja, a
zatim sam se, sakriv{i prethodno gotovo sve {to sam nosio u
jednu zabitu dolinu
dvanaest ili trinaest milja udaljenu od Turufa, vratio do varo{i, ponovo joj se pribli`iv{i
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
103
sa juga; ovoga puta u{ao sam u nju i svratio u dom za prolazne goste. Hotev{i da stvorim
utisak da se spremam u lov, ponovo sam kupio skije, krplje i namirnice, krznenu vre}u i
zimsku ode}u; nabavio sam tako|e ~abe-pe}, {ator od vi{eslojne ko`e i jedne lake
saonice na koje sam sve to natovario. Posle toga mi ni{ta drugo nije preostalo do da
sa~ekam da se ki{a pretvori u sneg, a kaljuga u led:
to nije moglo trajati dugo, budu}i da
sam proveo vi{e od mesec dana na putu od Mi{norija do Turufa. U arhad tern zima je
najzad sve okovala ledom i sneg, koji sam ~ekao, po~eo je da veje.
Pro{ao sam pokraj elektri~ne ograde pulefenskog dobra u rano popodne, a
krupne sne`ne pahilje uskoro su zamele sve tragove za mnom. Ostavio sam sanke u
jednom poto~nom jarku duboko u {umi isto~no od dobra i, nose}i samo ranac, vratio sam
se na krpljama do puta; ne kriju}i se vi{e, do{ao sam njime do glavne kapije dobra. Tu
sam pokazao isprave koje sam ponovo krivotvorio dok sam ~ekao u Turufu. Bila su to
sada dokumenta sa "plavim pe~atom", koja su me
predstavljala kao Tenera Benta,
uslovno pu{tenog osu|enika, a uz njih je stajalo prika~eno nare|enje da se javim
najkasnije u eps tern tre}em dobrovolja~kom dobru u satrpezni{tvu Pulefen, gde je
trebalo da provedem dve godine na du`nosti ~uvara. Nekom podozrivom inspektoru
verovatno bi delovali sumnjivo ti izgu`vani papiri, ali tu je bilo malo podozrivih osoba.
Ni{ta lak{e nego u}i u zatvor. Uzdao sam se da }e izla`enje iz njega pro}i isto
tako.
De`urni zapovednik ~uvara prekorio me je {to sam stigao dan kasnije nego {to
mi je u objavi nalo`eno i poslao me u barake. U`ina je pro{la i na svu sre}u bilo je kasno
da bi mi se dodelile propisana obu}a i uniforma, a oduzela moja ode}a koja je bila
znatno bolja. Nisu mi dali oru`je, ali sam lako do{ao do jednog revolvera dok sam se
muvao po kuhinji, laskaju}i kuvaru da bi mi dao ne{to da pojedem. Kuvar je dr`ao svoj
revolver obe{en na jednom klinu iza pe}nica za hleb. Ukrao sam ga. Nije se mogao
podesiti za ubijanje; isto je verovatno bilo i sa revolverima ostalih ~uvara. Na dobrima
nije bilo smaknu}a: ~in pogubljenja prepu{tan je hladno}i, gladi i o~ajanju.
Na dobru je bilo izme|u trideset i ~etrdeset tamni~ara i sto pedeset ili sto
{ezdeset zatvorenika, od kojih
niko nije bio u dobrom stanju; ve}ina je ve} uveliko
spavala, iako tek {to je pro{ao ~etvrti ~as. Nagovorio sam jednog mladog ~uvara da me
povede u obilazak logora i poka`e mi zatvorenike na spavanju. Zatekao sam ih pri
ble{tavoj rasveti jedne velike prostorije u kojoj su provodili no} i zbog toga umalo da
nisam izgubio svaku nadu da jo{ iste no}i pristupim izvr{enju mog nauma, pre no {to
po~nem da izazivam podozrenje. Svi su bili skriveni na duga~kim le`ajima, u svojim
vre}ama za spavanje, poput beba u maj~inoj utobi, nevidljivi, neraspoznatljivi... svi,
izuzev jednog: njemu du`ina nije dozvoljavala da se sakrije,
tamno lice mu je bilo poput
lobanje, o~i zaklopljene i upale, a duga~ka, vlaknasta kosa li~ila mu je na rogozinu.
Sre}a koja se preokrenula u Etvenu sada je sa sobom okretala i svet pod mojom
rukom. Oduvek sam posedovao samo jednu nadarenost - da pogodim kada }e se veliki
to~ak zaustaviti na mom broju, da pogodim to, a onda da delam. Mislio sam da sam
izgubio tu mo} naslu}ivanja pro{le godine u Erenrangu i da je vi{e nikada ne}u ste}i.
Predstavljalo je pravo ushi}enje iskusiti staru pouzdanost ponovo, znati da mogu da