687 Ispražnjene od svog supstancijalnog sadržaja, suprotnosti u oblasti društvene svesti bivaju svedene na verbalne etikete čije mehaničko ponavljanje postaje dominantan obrazac «rasuđivanja». «Realistička karikatura dijalektike» vrhunac dostiže u oficijelnom političkom govoru. Suprotnosti se u njemu neposredno zamenjuju, budući da su pojmovi pretvoreni u prazne ljušture koje mogu označiti bilo šta, u zavisnosti od potreba i interesa vladajućih klika. Tako je «sasvim udomaćeno da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva 'socijalistička', a despotska vlada 'demokratska', te falsificirani izbori 'slobodni'» (ibid., 94). I zaista, «kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oružja nose oznake svojih cijena (u kojima je, dakako, sadržan i profit), da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost» (ibid., 95).