Uzimajući u razmatranje problem uma I dominacije unutar misaonog sklopa kritičke teorije društva suočavamo se na samom početku
Yüklə 1,02 Mb.
|
«Dok se idealizam usled samostalnog značaja koji duhovno ima za njega bavi time da 'vlastite pretpostavke stalno iznova dovodi u pitanje', provera vlastitih pretpostavki u materijalizmu motivisana je stvarnim teškoćama u koje zapada teorija zavisna od njih», Horkhajmer, Materijalizam i metafizika, str. 109; «Svako generalno rešenje ostaje apstraktno, takođe i pesimističko, i to ne samo zbog toga što praksa zavisi od istine, nego i istina zavisi od delanja ljudi. To podrazumeva učenje o primatu praktičkog uma kod Kanta», Horkhajmer, Šopenhauer i društvo, citirano prema: Pažanin, Praktička filozofija i Frankfurtska škola, str. 37-38, Theoria 1-2/1985 224 «Reći da se bit ili pozitivna strana filozofijske misli sastoji u razumijevanju negativnosti i relativnosti postojeće kulture, ne znači to da posjedovanje takvog znanja predstavlja, samo sobom, nadilaženje tog povijesnog stanja. Pretpostaviti takvo što, značilo bi pobrkati istinsku filozofiju s idealističkim tumačenjem povijesti i izgubiti iz vida jezgru dijalektičke teorije, naime osnovne razlike između idealnog i realnog, između teorije i prakse», Horkhajmer, Pomrčina uma, str. 128-129; «Ukidanje razdvajanja, međutim, nije jedino teorijski proces. Istom kada bude odnos čovjeka spram čovjeka, pa time i odnos čovjeka spram prirode, oblikovan drukčije nego u razdoblju vladavine i oposobljenja, rastvorit će se rascjep subjektivnoga i objektivnog uma u jedinstvu. Stvaranje društvenog stanja u kojemu jedan drugome ne postaju sredstvo, ujedno je ispunjenje pojma uma koji sada prijeti da se izgubi u rascjepu objektivne istine i funkcionalnog mišljneja», Horkhajmer: O pojmu uma, str. 293; «Međutim, utopija danas nije primjerena filozofska forma za obradu društvenih problema. Spoznalo se da se misaona protuslovlja ne mogu razriješiti teoretskom refleksijom. Za to je, naprotiv, potreban povijesni razvoj iz kojeg ne možemo iskočiti pukim mišljenjem. Spoznaja nije povezana samo sa psihološkim i moralnim nego i s društvenim preduvjetima», Horkhajmer, Društvena funkcija filozofije, str. 267-268; «Razmrvljivanje i rasipanje duhovnih energija, karakteristično za tijek znanosti u prošlom stoljeću...ne može se, dakako, kao ni ideologijska funkcija znanosti, nadići pukim teorijskim uvidom, nego jedino mijenjanjem njezine realne uvjetovanosti u društvenoj praksi», Horkheimer, Primjedbe o znanosti i krizi, st. 22, u: Kritička teorija, tom I; «...nevoljkost Frankfurtske škole da općenito prikaže utopijsku viziju odražava uvjerenje njezinih članova da sama filozofija nikada ne bi mogla ostvariti istinsko pomirenje. Kao što je Marx tvrdio, ljudi koji su još uvijek neslobodni ne mogu si predociti 'carstvo slobode'. Sve dok se društveni uvjeti drastično ne izmjene, filozofija igra ograničenu ulogu», Džej, Dijalektička imaginacija, str. 413
225 «Interpretacija koju daje kritička teorija kantovskom postavljanju problema ne ulazi u samu unutarfilozofsku problematiku. Ako pitanje opštosti saznanja povezuje s pitanjem društva kao opšteg subjekta, ona time ne želi da iznese neko bolje filozofsko rešenje. Naprotiv, ona želi da pokaže kakvi su to određeni društveni odnosi bili osnova kad filozofija nije mogla da se približi nekom dalekosežnijem postavljanju problema, kao i to da je neko drugo rešenje bilo van dometa ove filozofije. Neistina, koja je svojstvena svakoj transcendentalnoj obradi problema, dolazi nekako spolja u filozofiju i zato se takođe samo izvan filozofije može prevladati», Markuze, Filozofija i kritička teorija, str. 83-84 226 «Teorijski um se nužno odnosi na nešto neuvjetovano. On je proizveo ideju neuvjetovanoga, on, dakle, budući da kao teorijski um ne može realizirati samo ono neuvjetovano, zahtijeva radnju kojom ono treba da se realizira. Ovdje filozofija prelazi na područje zahtjeva, tj. na područje praktičke filozofije, i samo ovdje, tek ovdje mora da odluči pobedu princip koji smo postavili na početku filozofije...Dotle nas je dovela i Kritika čistog uma. Ona je dokazala da se onaj spor u teorijskoj filozofiji ne može riješiti, ona dogmatizam nije oborila, nego je uopće odbila njegovo pitanje pred sudištem teorijskog uma», Schelling, Filozofska pisma o dogmatizmu i kriticizmu, str. 294-295, u: Sistem transcendentalnog idealizma; «Što se mene tiče, ja mislim da isto tako opstoji sistem dogmatizma, kao što opstoji sistem kriticizma. Ja čak mislim sa sam samo u kriticizmu našao rješenje zagonetke zašto oba ta sistema nužno moraju opstojati jedan kraj drugoga...zašto se konačno nitko živ o nekom sistemu ne može uvjeriti drukčije nego samo praktički, tj. da jedan od njih dvaju realizira u samome sebi», ibid., str. 302 227 “Sigurno je da bi njegova kritika ideologije ostala bez praktičnih posledica ukoliko se ne bi kroz agitaciju i prosvećenost transponovala u političku svest masa koje se, spoznajući sopstvene interese, odlučuju na borbu...Kritika lažne svesti nije identična sa svrgavanjem institucija koje ta svest podržava – čak i ako Marks spaja ova dva momenta u svom konceptu 'kritičko-praktične delatnosti'”, Habermas, Kritika nasuprot teorije – ili kritička teorija, str. 213, u: Treći program Radio-Beograda 61/1984; «Logička kritika i emfatično praktična kritika, koja želi mijenjati društvo da be bi ponovno palo u barbarstvo, momenti su istog pojmovnog kretanja: Marxov postupak dokazuje da jedna takva analiza ne može jednostavno ignorirati odvajanje onoga što je sjedinjeno, odvajanje znanosti i politike. Marx je kritizirao i istodobno uvažavao takvo odvajanje», Adorno, Einleitung, Der Positivismusstreit in den deutschen Soziologie, Nojvid-Berlin 1969, str. 34, u: Šmit, Ruskoni, Frankfurtska škola, str. 125; «Dalje, ako je također jasno, da za Marxa historija nije u suštini zbivanje koje se odvija iza leđa individuuma kao lukavstvo nevidljivog anonimnog uma, već da je ona ishod svjesnog emancipatorskog pokreta, onda je nedvojbeno da se samo u dijalektici filozofske teorije i svjesnog pokreta društvene emancipacije mogu razrješavati filozofske teškoće i istovremeno sagledavati istinski putevi i perspektive proleterske emancipacije», Elaković, Filozofija kao kritika društva, str. 142
228 “Ranija nepravda se ne može popraviti. Ne može se kompenzirati patnja prošlih generacija. Ali dok se u idealističkim strujama pesimizam danas obično odnosi na zemaljsku sadašnjost i budućnost, to jest na nemogućnost buduće srećne zajednice, i ispoljava se kao fatalizam ili struja propasti, tuga koja je svojstvena materijalizmu odnosi se na prošle događaje”, Horkhajmer, Materijalizam i metafizika, str. 104; «(Pesimizam-prim. M.K.) tu ulazi u igru protiv umirujuće vjere u smisao povijesti – protiv shvatanja po kojem postoji garancija razvitka, što znači kako protiv Hegela tako i protiv Kantove teleologije. Već tada je pesimizam oružje protiv pesimizma koji, siguran u spasenje, sklapa mir sa vladajućim zlom i koji iz toga razloga može biti nazvan slijepilom ili – kako kasnije kaže Adorno - 'cinizmom'», Role, Um između utopije i očaja, str. 70, Theoria 1-2/1985 229 «Poricanjem postojanja subjekta revolucije i elemenata budućnosti u sadašnjosti ova teorija ne može više da se pozove ni na budućnost i tako ruši temelj na kome je zasnovana», Kučinar, Kritička teorija Maksa Horhajmera, str. 28 230 «Otpor filozofije prema realnosti proizlazi iz njema najunutrašnjijeg načela...Filozofski se impuls usmjeruje protiv puke tradicije i rezinacije u odlučujućim pitanjima egzistencije», Horkhajmer, Društvena funkcija filozofije, str. 258; «Vjerovati u filozofiju znači ne dopustiti strahu da na bilo koji način zaguši čovjekovu sposobnost mišljenja», Horkhajmer, Pomrčina uma, str. 115 231 “Filozofija nije sinteza, temeljna znanost ili obuhvatna znanost, nego napor da se izbjegne sugestija, riješenost na intelektualnu i zbiljsku slobodu”, Horkhajmer, Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 266 232 “Moja vjera u naprednu aktivnost, koju sam tada gradio iz analize društva, obrće se u strah pred novim zlom, u strah pred gospodstvom sveobuhvatne vlasti”, Horkhajmer, Kritička teorija, tom II, str. 8 233 “Preostaju još samo malobrojni pojedinci koji mogu da izmaknu univerzalnoj obmani ideologije, zahvaljujući svojoj kritičkoj refleksiji. 'Subjekti kritičke aktivnosti' nemaju više nikakvih objektivnih osnova za svoje uverenje osim akta kritičke refleksije”, Bubner, Habermasov koncept kritičke teorije, str. 197, Treći program Radio-Beograda 61/1984; «Na kraju, kritika svijeta vladavine – a to znači kritička teorija - to će podvući, bolje priznati, sad i sam Adorno, i 'protiv svoje težnje mora ostati u mediju pojma'...Adorno se 'povlači' u sferu gnoseologije», Elaković, Filozofija kao kritika društva, str. 137 234 “Ukoliko govor danas do nekog može prodrijeti, to nisu ni takozvane mase niti nemoćni pojedinac, nego prije zamišljeni svjedok kojem to ostavljamo da ne bi sasvim propalo s nama”, Horkhajmer, Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 280; «Oni koji misle ozbiljno čeznu za tim da iz kritičke teorije izvuku konzekvencije za političko djelovanje; ne postoji, međutim, opći recept, osim ako to može biti nužnost uviđaja vlastite odgovornosti», Horkhajmer, Kritička teorija, tom I, str. 11; «Do 1951. godine Adorno je isključio mogućnost bilo kakve kolektivnosti koja bi se nalazila na strani istine, te smjestio ostatak tih naprednih društvenih snaga u kritički individuum. Kasnije je ovo dovelo do poricanja da studenti radikali ili druge nastajuće 'negativne' skupine predstavljaju legitimne društvene snage na strani istinske promjene. Nakon 1950. Institut se mogao reintegrirati, ali ne s onim skupinama s kojima su se njegovi članovi poistovjećivali u ranijim fazama ili s njihovim samozvanim nasljednicima. Usprkos njihovu preziru prema Manheimovim idejama o slobodno lebdećim intelektualcima, članovi Frankfurtske škole sve više su podsjećali na njegov model», Džej, Dijalektička imaginacija, str. 413
235 “Misao i volja, teorijski i praktički um nisu više jedno. Kako to, međutim, ne želim pregorjeti, moram naznačiti razočaravajuću promjenu mišljenja, a da pri tom ostajem bez utješne izvjesnosti da će se ma na koliko udaljenom kraju, dobro shvatiti”, Horkhajmer, Kritička teorija, tom II, str. 9; «Brecht, koji je u skladu s tadašnjim stanjem imao više posla s politikom nego s njezinim surogatom, reko je jednom, po smislu, da ga, kada je posve iskren prema sebi, au fond teatar zanima više od mijenjanja svijeta», Adorno, Marginalije o teoriji i praksi, str. 27; «Onaj zahtjev za praxisom, koji je bio toliko prisutan u, kako bi to neki mogli nazvati, junačkom razdoblju instituta, nije više integralni dio njegove misli. Godine 1966, neposredno pred smrt, Adorno je rekao: 'Kada sam stvarao svoj teorijski model, nisam mogao pretpostaviti da će ga ljudi nastojati realizirati Molotovljevim koktelima'...Kakva se vrst praxisa mogla još uvijek slijediti nije ni u kojem slučaju bilo jasno...Zapravo, Kritička teorija nije sada bila kadra predložiti kritički praxis...Sveza slobode kao uma i kao samoozbiljujuće akcije bila je razbijena», Džej, Dijalektička imaginacija, str. 435-436; «A ipak, Institut je, na kraju, dao tako bitnu reviziju marksizma da je izgubio pravo njezina uključivanja među mnoge njegove izdanke. Dovodeći u pitanje zbiljsko ili čak potencijalno postojanje historijskog subjekta kadrog da provede racionalno društvo, Institut je konačno odbacio glavnu premisu Marxova djela, jedinstvo teorije i praxisa», ibid., str. 463 236 “Zapravo nema nikakve druge instancije za pravilnu praksu i samo dobro nego najnaprednije stanje teorije”, Adorno, Negativna dijalektika, str. 203; “Pa ipak, usprkos bodrećem tonu 'Autoritarne države', samom Horkheimeru postajalo je sve jasnije da su izgledi za barbarstvo veći. U istom članku on možda prvi put iznosi argument da život duha postaje poslednje utočište revolucionarnog praxisa, i ovaj argument sve više će se pojavljivati u kasnijem radu Frankfurtske škole”, Džej, Dijalektička imaginacija, str. 253; «Ćini se da ono što Horkheimer i drugi govore jest da je teorija jedini oblik praxisa koji je dostupan poštenim ljudima», ibid., str. 437; «Pomerajući težište u istraživanju društva sve više na njegovu ideologiju i filozofske implikacije promena u društvu (kako se to ističe u predgovoru Pomračenja uma), ona (kritička teorija – prim. M.K.) se sve više kreće u oblasti filozofije. Njeno je uverenje da umnost, koja se ne realizuje u stvarnosti, jedino pribežište nalazi u filozofiji, koja će imati svoje opravdanje tako dugo dok stvarnost ostane neumna. Zato mu se (Horkhajmeru – prim. M.K.) čini da 'društvena praksa nije više merilo filozofije', i da teorija može da sačuva istinu i onda kada je praksa izneveri», Kučinar, Kritička teorija Maksa Horkhajmera, str. 26 237 Marks/Engels, Dela, tom 3., str. 157 238 Adorno, Negativna dijalektika, str. 33 239 Adorno, Pozni kapitalizam ili industrijsko društvo, str. 131 240 Horkhajmer, Tradicionalna i kritička teorija, str. 59 241 «Najjasniji izraz ove promjene predstavlja zamjena klasnog sukoba, tog kamena temeljca svake istinske marksističke teorije, novom pokretačkom silom povijesti. Žarište je sada na sve većem sukobu između čovjeka i prirode, kako izvana, tako iznutra, sukobu koji svoje porijeklo vodi od vremena prije kapitalizma, te koji će se vjerojatno nastaviti, čak pooštriti, nakon svršetka kapitalizma», Džej, Dijalektička imaginacija, str. 404; «Kritika za koju se opredeljuje Horkhajmer u posleratnim godinama odnosi se na modernu tehničku civilizaciju – i sada je 'kritika' sve manje u smislu kritike političke ekonomije, a sve više u duhu filozofske kritike uma», Kučinar, Kritička teorija Maksa Horkhajmera, str. 20, u: Tradicionalna i kritička teorija; takođe: «Stanovište koje je polazilo od klasne strukture društva i gradilo teoriju sa koje se mogu otkriti i takve činjenice kao što je višak rada ili eksploatacija, povlači se u stavove i pojmove koji nisu dovoljno jasno artikulisani i socijalno politički opredeljeni. Uzmicanje se oseti već i u samoj terminologiji...: umesto izrabljivanja, dolazi nejasniji pojam nepravde ili dominacije i sl.», ibid., str. 28-29 242 Horkheimer, Pomrčina uma, str. 124 243 Elaković, Iskustva i iskušenja Frankfurtske škole, str. 161, 163, 164, Theoria 1-2/1983 244 «Slijedeći Marxove i Engelsove analize iz Svete porodice i Marxov nauk iz Kapitala o historiji kao djelatnosti samih ljudi, tj. čovjeku kao stvaraocu svoje sopstvene historije, Adorno ustvrđuje da se povijest mogla pogrešno shvatiti kao svjetski duh zbog toga jer je proces kretanja društva bio razmatran apstraktno, van okvira konkretnih društvenih tokova proizvodnje i uloge stvarnih istorijskih aktera. Upravo stoga izlaz iz ekonomske nužnosti i nije mogao biti uočen», Elaković, Filozofija kao kritika društva, str. 135 245 Adorno, Negativna dijalektika, str. 93 246 Adorno, Pozni kapitalizam ili industrijsko društvo, str. 137 247 Adorno, Marginalije o teoriji i praksi, str. 24 248 Ibid., str. 27 249 ibid., str. 20, 22, 27 250 ibid., str. 18 251 ibid., str. 22 252 ibid., str. 21 253 ibid., str. 24 254 ibid., str. 18 255 «Tamo gdje nema iskustva, ili je zapriječeno, praksa je oštećena i zato se žudi za njom, izopačuje se i očajnički precjenjuje», ibid., str. 16; «U odnosu spram realne moći koja jedva da osjeća nekakvo škakljanje, akcionizam je iracionalan. Pametniji su svjesni koliko je bezizlazan, oni drugi nastoje to samima sebi mukotrpno prikriti», ibid., str. 24; «Onaj tko si umišlja da je kao proizvod građanskog društva ipak slobodan od građanske hladnoće gaji iluzije i o svijetu i o sebi; bez te hladnoće nitko više ne bi mogao živjeti. Sposobnost za identifikaciju s tuđom patnjom bez iznimke je neznatna...Svijeta onakvog kakav jest ne možemo se dovoljno plašiti», ibid., str. 26-27
256 ibid., str. 21 257 Ruskoni, Kritička teorija društva, str. 247 258 «Praksa je nastala iz rada. Do svojeg je pojma dospjela kada rad nije više htio samo izravno reproducirati život nego proizvoditi njegove uvjete...Svaka je praksa teško opterećena svojim poreklom u radu. Sve do danas popraćena je momentom neslobode što ga vuče za sobom: da se nekada moralo ići protiv principa užitka za volju samoodržanja...Suvremeni akcionizam potiskuje i to da je čežnja za slobodom usko vezana za averziju spram prakse. Praksa je bila refleks životne nevolje; to je izopačuje i tamo gdje nastoji dokinuti nevolju. Utoliko je umjetnost kritika prakse kao neslobode; time počinje njezina istina. Odvratnost sporam prakse, danas posvuda toliko cijenjena, može se šokantno doživjeti uz prirodne pojave kao što su građevine dabrova, marljivost pčela i mrava, groteskno mukotrpno upinjanje kukca koji vuče travku. U praksi je najnovije isprepleteno s najstarijim; pretvara se u svetu životinju, kao što je u pradoba vjerojatno izgledalo kao svetogrđe kada se netko nije do poslednjeg daha upleo u pogon samoodržanja roda. Fizionomija prakse je životinjska ozbiljnost; ona nestaje kada se ingenium enancipira od prakse: to je vjerojatno ono za čim ide Schillerova teorija igre», Adorno, Marginalije o teoriji i praksi, str. 17 259 ibid., str. 28 260 ibid. 261 “Najviše nade u ozbiljenje smije imati vjerojatno ona teorija koja nije mišljena kao uputa za svoje primjenjivanje, analogno onome što se u prirodnoj znanosti zbilo između atomske teorije i cijepanja jezgre; ono zajedničko, povratno povezivanje dano je s mogućom praksom tehnologijski usmjerenim umom, a ne u misli o primjeni”, ibid., str. 28 262 u: Šmit, Rusconi, Frankfurtska škola, str. 124 263 Horkheimer, Kritička teorija, tom I, str. 13 264 ibid., str. 14 265 ibid. 266 ibid., str 14-15 267 u: Pažanin, Praktička filozofija i Frankfurtska škola, str. 42, u: Theoria 1-2/1985 268 Horkhajmer, Kritička teorija, tom I, str. 11; takođe vidi kritiku Hakslija, Pomrčina uma, str. 42-43 269 Horkhajmer, Pomrčina uma, str. 129; takođe vidi Horkhajmer, Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 279-280 270 u: Role, Um između utopije i očaja, str. 75; Nešto slično je sa Adornovim isticanjem neidentičnog. I za njega možemo da kažermo šta nije, ali ne i šta jeste, tako da ono ostaje ui velikoj meri apstraktno. Pošto suštinski zavisi od svoje suprotnosti, ono potvrđuje posredno njen sklop, tako da ga istinski ne prevladava, već samo afirmiše drugost, različitost koja je bila odbačena na putu uspostavljanja mišljenja identiteta. Kolakovski u vezi s tim na više mesta u svom prikazu kritičke teorije ističe da njoj nedostaje pozitivno određenje utopije, u: Glavni tokovi marksizma, tom III, str. 388, 404, 416, 417, 420, 421, 426, 428-430 271 Horkhajmer, Aktualnost Schopenhauera, str. 211 272 ibid. 273 Horkhajmer, O pojmu uma, str. 293 274 G. Petrović, Značenje Frankfurtske škole danas, str. 20, Theoria 1-2/1985 275 Tako kritički članak Klausa Ofea u čuvenom zborniku Antworten auf Herbert Marcuse nosi naslov «Tehnika i jednodimenzionalnost. Jedna varijanta tehnokratske teze?». 276 Vidi Alfred Šmit, Egzistencijalna ontologija i istorijski materijalizam Herberta Markuzea, Treći Program Radio-Beograda, br. I(4)/1970 277 PF, 40 278 ibid., 66 279 ibid., 44 280 ibid., 49 281 ibid., 66 282 ibid., 78 283 ibid., 73 284 ibid., 139 285 ibid., 213 286 ibid., 43 287 ibid. 288 ibid., 206 289 ibid., 78 290 ibid., 213 291 ibid., 73 292 ibid., 81 293 ibid., 76 294 ibid., 73 295 ibid., 183 296 ibid., 43 298 ibid., 93 299 ibid., 110 300 ibid., 115 301 ibid., 123 302 ibid., 209 303 ibid. 304 KD, 149 305 ibid., 125 306 ibid., 147 307 ibid., 6 308 ibid. 309 ibid., 7 310 ibid., 5 311 ibid., 74 312 ibid. 313 Vidi Kožev, Dijalektika stvarnog i fenomenološka metoda, str. 439-440, u: Kako čitati Hegela, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo 1990. 314 ibid., 73 315 ibid., 75-76 316 ibid., 84 317 ibid., 77-78 318 ibid., 74 319 ibid., 75 320 ibid., 78 321 ibid., 74 Yüklə 1,02 Mb. Dostları ilə paylaş:
|