Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Šta druge organizacije zajedno s UNHCR-om rade na rješavanju problema apatridije
- UNHCR sarađuje s regionalnim organima
- Nevladine organizacije
- Interparlamentarnom unijom (IPU)
- Pozitivno iskustvo: Šri Lanka
0
Dok čekaju na razrješenje njihovog državljanstva, apatridi uživaju minimum prava u državama boravka. UNHCR se zalaže za primjenu «Konvencije iz 1954. godine o statusu lica bez državljanstva», koja osigurava niz minimalnih prava i obaveza za apatride, te pomaže državama u primjeni, po potrebi i kad to sredstva dozvoljavaju, programa za pružanje zaštite i pomoći apatridima. Šta druge organizacije zajedno s UNHCR-om rade na rješavanju problema apatridije?
Glavne agencije Ujedinjenih nacija koje rade zajedno s UNHCR-om na rješavanju apatridije jesu Visoki komesarijat za ljudska prava, Fond Ujedinjenih nacjia za djecu (UNICEF) i Razvojni fond Ujedinjenih nacija za žene (UNIFEM). U rješavanju produženih situacija apatridije, UNHCR takođe ponekad radi s Međunarodnom organizacijom za rad (ILO), Razvojnim fondom Ujedinjenih nacija (UNDP) i Svjetskim programom ishrane (WFP) putem zajedničke realizacije stambenih, edukativnih i profitabilnih programa, kako bi pomogli u integraciji ili reintegraciji zajednica koje se nalaze na marginama društva.
Osim prethodno spomenutih organizacija Ujedinjenih nacija, UNHCR usko sarađuje s relevantnim ugovornim mehanizmima Ujedinjenih nacija, kao što su ‘Komitet za ljudska prava’, ‘Komitet za prava djeteta’, ‘Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije’ i ‘Komitet za eliminaciju diskriminacije žena’, kako bi osigurao postojanje prava na državljanstvo.
Organizacija za bezbjednost i saradnju u Evropi (OEBS), Organizacija američkih država, Afrička unija, Liga arapskih država i Organizacija islamske konferencije. UNHCR učestvuje u Savjetu Evropskog komiteta o državljanstvu, koji radi na izradi standardizovanih instrumenata, kao što su «Evropska konvencija o državljanstvu» i «Nacrt Protokola o izbjegavanju apatridije koja se vezuje za državnu sukcesiju».
gdje se zalažu za UNHCR-ove programe, tako i na pružanju pomoći u osmišljavanju UNHCR-ovih aktivnosti. UNHCR je 2005. godine potpisao podsporazume sa 770 izvršnih partnera, od kojih su 578 bile nevladine organizacije, uključujući i 424 nacionalne nevladine organizacije.
UNHCR radi zajedno s Interparlamentarnom unijom (IPU) na podizanju parlamentarne svijesti o međunarodno-pravnim normama o apatridiji i na ukazivanju brojnih preporuka i pozitivnih iskustava koja mogu spriječiti apatridiju. Ova organizacija podstiče parlamentarce da usvoje nacionalno zakonodavstvo koje će pomoći da apatridija bude eliminisana, kroz osiguranje prava na državljanstvo za one koji su lišeni državljanstva, te pomaže u naporima da ugovori koji se bave dvojnim ili višestrukim državljanstvom nesmotreno ne stvore apatridiju.
Većina radnika koji u Šri Lanki proizvode svjetski poznat čaj porijeklom su Indijci. Zvanično su poznati kao ‘Tamilci skorašnjeg indijskog porijekla’, a često se spominju kao ‘Tamilci iz gornjih dijelova zemlje’. Oni su potomci lica koja su dovedena iz Indije u ono što je tada bio Cejlon, koji se nalazio pod britanskom upravom koja je vladala ovim ostrvom između 1815. i 1948. godine. Od 1948. godine kada se Šri Lanka izborila za svoju nezavisnost, pa do 1984. godine, pravni status ovih radnika utvrđen je u brojnim sporazumima između Indije i Šri Lanke. Nekim Tamilcima iz gornjih dijelova zemlje jedna ili druga zemlja dodijelila je državljanstvo, putem zakonodavnih ili bilateralnih sporazuma. Međutim, mnogi nijesu imali nikakvo državljanstvo, pa samim tim ni osnovna prava. Neki čak nijesu
imali pristup postupku za sticanje državljanstva Šri Lanke ili Indije. Vlada Indije je 1982. godine obavijestila Vladu Šri Lanke da ranije sporazume o Tamilcima iz gornjih dijelova zemlje više ne smatra obavezujućim jer je period za provođenje ovih sporazuma istekao. Od tog trenutka, Tamilci iz gornjih dijelova zemlje koji nijesu imali državljanstvo, više nijesu mogli dobiti državljanstvo. Cejlonski radnički kongres, koji je bio sindikalna organizacija i politička partija, godinama je lobirao za prava Tamilaca iz gornjih dijelova zemlje. Kao odgovor na njihovo djelovanje, parlament Šri Lanke u oktobru 2003. godine izradio je i jednoglasno usvojio «Zakon o dodijeli državljanstva licima indijskog porijekla». Zakon automatski dodjeljuje državljanstvo svakom licu indijskog porijekla koje ispunjava sljedeće uslove:
- da ima odobren stalni boravak u Šri Lanci od 1964. godine; - da je potomak, s boravkom u Šri Lanci, lica koje ima odobren stalni boravak u Šri Lanci od 1964. godine.
Nakon što je Zakon usvojen, Generalni komesarijat, UNHCR i Cejlonski radnički kongres započeli su s propagiranjem ovog novog zakona. Tamilski, engleski i sinhališki mediji su objavljivali članke u novinama i emisije na radiju i televiziji s informacijama o ovom novom zakonu i o tome gdje ljudi mogu podnijeti zahtjev za državljanstvo. Upravni postupci, koje su osmislili ministar za unutrašnje poslove i kontrolor odsjeka za imigraciju, jednostavni su, kratkotrajni i pravični. Za apatride su uspostavljena dva različita postupka: - Od de facto apatrida, obično lica koja su posjedovala indijske pasoše koji su istekli nakon indijske deklaracije iz 1982. godine, traži se da izraze svoju namjeru da dobrovoljno steknu državljanstvo Šri Lanke. Ovu izjavu obično daje nosilac kućne liste. Dokument u kome se navodi ta izjava potom mora da potpiše služba za imigraciju. Nakon što to bude odobreno, članovima domaćinstva se dodjeljuje državljanstvo. - De jure apatridi ne moraju podnijeti pismenu izjavu, mada se podstiču da potpišu posebnu deklaraciju koja će im, nakon što je potpišu službenici organa vlasti, olakšati dobijanje identifikacionih isprava. Oba ova postupka su besplatna i ne sadrže nikakve rokove.
U decembru 2003. godine, UNHCR i Cejlonski radnički kongres su organizovali jednodnevnu radionicu za preko 500 dobrovoljaca, koji su nakon toga radili u 50 mobilnih centara, raštrkanih na cijelom regionu zasađenim čajem, gdje su apatridi podnosili zahtjeve za državljanstvo. Dobrovoljci su bili obučavani o osnovnim činjenicama o apatridiji, raznim relevantnim zakonima donesenim od 1948. godine, te o novom zakonu i u njemu navedenim kriterijima.
U decembru 2003. godine, tokom 10 dana osoblje u mobilnim centrima primalo je zahtjeve za državljanstvo. UNHCR je finansirao kampanju i nadgledao proces kako bi se osiguralo da su podnosioci zahtjeva donijeli dobrovoljnu odluku zasnovanu na njihovoj punoj informisanosti. Do kraja tog mjeseca je nekih 190.000 nosilaca domaćinstava steklo državljanstvo Šri Lanke. Od njih, otprilike 80.000 su prije toga posjedovali indijske pasoše; preostali dio su bili de jure apatridi.
U julu i avgustu 2004. godine bila je organizovana omanja kampanja na sjeveroistoku zemlje. Državljanstvo je zatražilo i dobilo više od 2000 apatrida. Otada, manji broj Tamilaca iz gornjih dijelova zemlje je zatražio državljanstvo bilo putem vladinih organa u njihovom lokalnom distriktu ili putem odjeljenja za državljanstvo Ministarstva za javnu bezbjednost, red i mir u glavnom gradu, Kolombu.
Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|