Herbert marcuse
Yüklə 4,61 Kb. Pdf görüntüsü
|
52 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE jim ciljevima i sredstvima, ne prekoračuje okvir koji je zajed nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po sljednji izručeni i podređeni prvima). Ove centrifugalne sna ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opo- cizije. Kako u tom procesu raste udio inženjera, tehničara, službenika i slično, politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, međutim, mali iz gledi u razvijenom industrijskom društvu. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu strijskih sindikata 2 8 ) , ako uopće uspije, može rezultirati po rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. »Politički, prisustvo više radnika .bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena, a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu galnih tendencija ovise, u prvom redu, ο sposobnosti ovla štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. U te zahtjeve spa da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje nih troškova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima, proširen program inostrane pomoći, opsežna društvena sigurnost, javni radovi širokih razmjera, mo- 2 8 ) A u t o m a t i o n a n d M a j o r T e c h n o l g i c a l C h a n g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje. 2 9 ) C. Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni versity Press, 195ft., str. 319. i dalje. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). — Op. prev. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 53 žda, čak i djelomična nacionalizacija 3 0 ). Vjerujem da će do minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom društvu 31 ).Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki, sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini, i b) strukturalno, njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili, možda, simultane su s njima. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije, samo znak i prednost historijske zaostalosti, iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I, napokon, da li bi sovjetsko društvo, nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«, bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 3 0 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage spram snage ubrzane tehnologij ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci jama u najrazvijenijim industrijskim područjima. 3 1 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m ; New York: Columbia University Press, 1958. 54 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE Argument historijske zaostalosti — prema kome, u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta losti, oslobođenje, nužno, mora biti djelovanje prisile i uprav ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već, također, i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teško opovrgnu ti. Njena je zasluga što priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in teligentno samoodređenje. Štaviše, pred tim argumentima je detronizirana repre sivna ideologija ο slobodi, po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom, siromaš tvom i glupošću. Odista, prije nego što društvo može postati slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre bama pojedinca; mora robove osposobiti da uče, vide i misle, pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu du zadovoljni u toj ulozi, nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. »Političko telo će ga prinuditi slobo dom« »da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«, mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. Jedini moguć izgovor (koji je do sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 3 2 ) Ruso, D r u š t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34. JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 55 koji ona uključuje, vjerovatno, nije očajniji, ni po veću cije nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako i autoritarna društva. Pa, ipak, dijalektička logika insistira, suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije, da robovi moraju biti slo bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni, te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado biva. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Istina, tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje, to kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ). No, kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Prema Marxu je »druga faza«, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita tivno nov način života, koji izvire iz novog načina proizvod nje, pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Revolucija je, ujedno, kraj i na kraju kapitalističkog sistema. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materi- jelne baze već, također, (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. To je dru štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko lektivno, u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i hu- manitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto nužnošću, bilo istinska samonametnuta nužnost. Za razliku od ove koncepcije, faktički razvoj u sadašnjem komunistič- 3 3 ) K . Marx, K r i t i k a G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura, 1950, str. 21 Yüklə 4,61 Kb. Dostları ilə paylaş:
|