I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja
Vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Yüklə 1,94 Mb.
|
Vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u ZagrebuVijeće nas je na svojoj sjednici od 13.10.2003. godine imenovalo u stručno povjerenstvo sa zadatkom da procijenimo rezultate natječaja za docenta, izvanrednoga ili redovitoga profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pošto smo pregledali prispjele dokumente i razmotrili sve relevantne činjenice, podnosimo sljedeće IZVJEŠĆE Na natječaj, objavljen u Vjesniku 15. srpnja 2003., prijavila se samo dr. sc. Vjera Bonifačić. Biografija. Dr. sc. Vjera Bonifačić rođena je 21. kolovoza 1947. u Zagrebu, gdje je završila školovanje diplomiravši s uspjehom na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Hrvatska je državljanka. Između god. 1969. i 1975. pohađala je poslijediplomski studij teorijske kemije na kanadskome Sveučilištu Alberta u Edmontonu. Studij je, zbog zasnivanja obitelji, prekinula, a 1988. upisala je novi poslijediplomski studij, ovoga puta humanističkih znanosti, također u Edmontonu, na Odjelu za humanu ekologiju s Odjelom za moderne jezike i komparativne studije. Studij je završila 1996. godine i diplomom stekla zvanje doktora filozofije (Ph.D.). Disertacija joj ima naslov Ethnological Research and Canonization of Autochtonous Folk Textiles in Croatia, 1896 to 1940: A Polysystem Study. Ima 157 gusto (računalno) ispisanih stranica, solidno je zasnovana, a zaključci su pomno izvedeni i znanstveno relevantni. Doktorska diploma nostrificirana je 3.7.1998. godine. Godine 1997. dobila je poslijedoktorsku dvogodišnju stipendiju federalne zaklade Social Sciences and Humanities Research Council of Canada, što joj je omogučilo dulji studijski boravak u Hrvatskoj. Nakon toga boravka ostala je u domovini. Znanstveni rad. Znanstveno je počela raditi još dok je studirala kemiju, pa je god 1968.-1969. radila kao istraživački asistent u institutu Ruđer Bošković, a zatim sve do konca stoljeća na Alberta sveučilištu. Prvo je surađivala 1973.-1975. u projektu Atomic and molecular ”model potential” calculations, a zatim u prijektima s područja humanističkih znanosti: od 1989.-1991. Tekstilna kolekcija iz Hrvatske i Kosova, 1990.-1992. Žene u emigraciji kao proizvođači tekstila: prijenos tehnika proizvodnja, tržište i potrošnja ručno izrađenog tekstila u Alberti, Kanada, 1994.-1995. Procesi nacionalizacije “narodnih” kultura, 1996.-1997. Nove smjernice Odjela za odjeću i tekstil, University of Alberta, 1996.-1997. Tekstilne kolekcije u muzejima u Alberti te 1997.-1999. (kao samostalni poslijedoktorski istraživač) Simbolički identitet i ženski rad: čipkarstvo na otoku Pagu u Hrvatskoj. Dr. sc. Vjera Bonifačić ustajno objavljuje stručne i znanstvene radove (popis je priložen). Od 1974.-1976. objavila je, u koautorstvu sa Sigeru Huzinaga, šest često citiranih znanstvenih radova iz područja teorijske kemije, a od 1992. objavljuje znanstvene radove sa širega područja etnologije. Od ukupno 10 radova ove druge skupine dva su još u tisku, a četiri u domaćim časopisima izjednačenima s časopisima s međunarodnom recenzijom (3 u časopisu Narodna umjetnost, 1 u Studia Ethnologica Croatica). Osvrnut ćemo se na neke od njih.
Radove dr. sc. Vjere Bonifačić odlikuju dobro poznavanje materijala i relevantnih suvremenih teorija i metodičkih postupaka, sustavno i pregledno iznošenje misli i jasno formuliranje zaključaka. Dr. sc. Vjera Bonifačić sudjelovala je sa svojim izlaganjima od 1992. do danas na 15 znanstvenih skupova, od toga 4 u Hrvatskoj a 11 u inozemstvu (popis je priložen). Nastavni rad. Dr. sc. Vjera Bonifačić započela je s radom u nastavi na Odjelu za odjeću i tekstil na Sveučilištu Alberta još kao poslijediplomski student 1980. god., a nakon doktoriranja održala je 1996. kao gost predavač na Alberti predavanja Odjeća kao simbol individualnog i grupnog identiteta i Muzeji kao mjesto društvene konstrukcije znanja. U Hrvatskoj djeluje od god. 1998. Prvo je u travnju 1988. održala na poslijediplomskom studiju etnologije na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu nekoliko predavanja na temu Povijest etnoloških istraživanja u Hrvatskoj, a odmah nakon toga angažrana je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu gdje je kreirala nove kolegije Istraživačke metode u kulturnoj antropologiji i Etnografska istraživanja: uvod u znanstveni postupak. Zaključak i prijedlog. Iz izloženoga se vidi da dr. sc. Vjera Bonifačić ispunjava sve uvjete koje predviđaju Zakon o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (čl. 42) i Zakon o visokim učilištima (čl. 89) za izbor u zvanje docenta. Zakon o visokim učilištima (NN 96/1993) u čl. 74 navodi kao uvjete za izbor u zvanje docenta: — da ispunjava uvjete u zvanje znanstvenoga suradnika i uvjete koje propisuje rektorski zbor, te — da ima potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje. Uvjete za izbor u zvanje znanstvenoga suradnika donose Zakon o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 96/93. i 34/94.), Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 29/1996) i Minimalni uvjeti za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/1997). Prema njima, za znanstvenoga suradnika u humanističkim znanostima treba imati :
Dr. sc. Vjera Bonifačić ima doktorat znanosti, više od tri (ukupno osam) znanstvena rada, od toga četiri objavljena u propisanim domaćim publikacijama i dva u inozemnim publikacijama; Rektorski zbor je svojom Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta (NN 94/1996) propisao da pristupnik treba zadovoljiti dva od četiri uvjeta:
Dr. sc. Vjera Bonifačić sudjeluje povremeno u nastavi od 1980., a stalno od 1998., održala je 11 priopćenja na meunarodnim znanstvenim skupovima i znanstveno se usavršavala u inozemstvu. Stoga predlažemo da se dr. sc. Vjera Bonifačić, uz uvjet da s uspjehom održi nastupno predavanje, izabere u znanstvenonastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručno povjerenstvo: Dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof. Dr. sc. Ante Vladislavić, izv. prof., Tekstilo-tehnološki fakultet u Zagrebu Dr. sc. Tihana Petrović, docent FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Ul. Ivana Lučića 3 10000 Zagreb Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu uputila je 13. ožujka 2003. Fakultetskom vijeću molbu za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta Ljiljane Ščedrov, koja se jedina javila na natječaj objavljen u «Vjesniku» 22. veljače 2003. za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za predmet Povijest glazbe. Fakultetsko vijeće na sjednici od 9. lipnja 2003. godine imenovalo je Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističke znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za predmet Povijest glazbe na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu i to u sljedećem sastavu: 1. dr. sc. Eva Sedak, red. prof. Muzičke akademije u Zagrebu 2. dr. sc. Nikša Gligo, red. prof. Muzičke akademije u Zagrebu 3. dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu
God 1978. zaposlila se u Glazbenoj školi Funkcionalne pedagogije u Zagrebu (danas Glazbeno učilište Elly Bašić) gdje je osim kao nastavnik glasovira i povijesti glazbe sudjelovala i u istraživanjima («Doživljaj glazbenih stilova u djece najmlađe dobi», «Brojalice i metroritamski senzibilitet») što ih je vodila utemeljiteljica škole, prof. E. Bašić. Od 1981. godine do danas djeluje u Glazbenoj školi u Karlovcu, gdje redom predaje sljedeće predmete: povijest glazbe, analizu glazbenih oblika, upoznavanje instrumenata i solfeggio, te nekoliko godina harmoniju i polifoniju. Temeljem nalaza o stručno-pedagoškom radu od 24.XI.2000. godine pristupnica je 07. lipnja 2001. napredovala u zvanje profesora-savjetnika za područje glazbene umjetnosti, a u studenome 2001. imenovana je ravnateljicom Glazbene škole u Karlovcu. Dugogodišnje pedagoško iskustvo Ljiljana Ščedrov je uobličila i autorski, izradivši (uz Natašu Perak Lovričević i Ružicu Ambruš-Kiš, odnosno Sašu Marić) udžbenike za glazbeni odgoj za sva četiri razreda gimnazije, kao i završni razred osnovne škole, koja su, uz proširenja, podobna i za nastavu u glazbenim školama. Bogatu predavačku aktivnost pristupnica je razvila i izvan stručnih škola, održavajući niz predavanja u okviru Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu s najrazličitijim temama iz opće i nacionalne povijesti glazbe (J.S. Bach, G.F. Händel, D. Scarlatti, V. Lisinski, D. Pejačević i dr.). Kraće vrijeme pristupnica je predavala i psihologiju na Srednjoj medicinskoj školi i na Gimnaziji u Karlovcu. U rečenom se razdoblju osim nastavničkom djelatnošću Ljiljana Ščedrov bavila i istraživačkim i spisateljskim radom, te je kao autor sudjelovala u knjizi Glazbom kroz povijest Karlovca, čiji je bila i glavni urednik, a koja je objavljena 1994. god. U povodu 190-te obljetnice osnivanja karlovačke Škole. Više od 15 godina redovito prati glazbeni život Karlovca objavivši preko osmdesetak glazbenih kritika i stručnih tekstova u dnevnim i tjednim listovima (Karlovački tjednik, Karlovački list) općim (recenzija knjige H. De la Motte-Haber: «Psihologija glazbe» objavljena u časopisu Vijenac) i stručnim časopisima, te na Radio Karlovcu i na Trećem programu Hrvatskog radija. Stručnim je izlaganjima s muzikološkom i glazbeno-pedagoškom tematikom sudjelovala na znanstvenim i stručnim skupovima Hrvatskog muzikološkog društva i Hrvatskog društva glazbenih teoretičara. Pristupnica je član Hrvatskog muzikološkog društva i njegova Upravnog odbora, te Hrvatskog društva glazbenih teoretičara. ZNANSTVENA DJELATNOST I OCJENA U ovome se izvješću stručno povjerenstvo usredotočuje na prikaz odabranih pristupničinih znanstvenih i/ili stručnih radova. 1) Glasovirski opus Dore Pejačević, Zvuk (Sarajevo), 1978, 2, str. 56-65. Rad je jedan od prvih priloga analizi i valorizaciji skladateljskog opusa Dore Pejačević, jednoj od najznačajnijih pripadnica generacije glazbenika s početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, koju između ostalih još čine Blagoje Bersa, Vjekoslav Rosenberg-Ružić, Josip Hatze, Franjo Dugan, Franjo Lučić i dr., a koja tijekom usavršavanja u inozemstvu djelomice usvaja novije značajke europskog glazbenog govora. Ne preuzimajući radikalnija rješenja, spomenuti skladatelji grade glazbeni izraz na kasnom romantizmu obogaćujući ga značajkama impresionizma i ekspresionizma. Ovaj je rad prvi prikaz glasovirskog opusa Dore Pejačević. Autorica se koristila rukopisnom glazbenom građom većinom pohranjenom u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda, a manjim dijelom tiskanim skladbama. Izbor ovdje prikazanih skladbi načinjen je prema njihovoj umjetničkoj vrijednosti i značenju u glazbenoumjetničkom razvoju skladateljice. Među istaknutijim su programni ciklusi Maštanja, op. 17., Blumenleben, op. 19 te Zwei Nocturnen, op. 50. te Zwei Intermezzi, op. 38., Capriccio, op. 47 i sonata u As-duru, op. 57. Analizom spomenutih skladbi autorica je po prvi put uočila značajke forme, ritmike, melodike i haromnijskog izraza kojima Dora Pejačević oblikuje osobni stil. Radu su priloženi notni primjeri i faksimili.
Početkom 19. stoljeća, u vrijeme djelatnosti Franza Zihaka, vojni identitet Karlovca mijenja se u civilni te je osnivanje glazbene škole simbol početka novog razdoblja u kojemu glazba postaje važan dio građanskog života. Gradski magistrat, ubrzo nakon utemeljenja škole 1804. godine, izabrao je Franza Zihaka za prvog zakonskog učitelja glazbe ugovorom postavljenog u kraljevskom gradu Karlovcu. Na temelju izvorne dokumentacije autorica je ovoga rada ustanovila da je Franz Zihak bio obrazovani glazbenik; svirao je orgulje i šest drugih instrumenata, dirigirao i podučavao pjevanje. Gradski magistrat povjerio mu je nabavku instrumenata za potrebe tek utemeljene škole, koju su pohađali siromašni, glazbeno nadareni mladići. Zihak je redovito izvještavao o njihovim dolascima na nastavu i uspjehu. Podaci o Zihaku kao gradskom orguljašu i učitelju mogu se pratiti do 1816. godine kroz platne spiskove gradskih činovnika. Desetak godina kasnije njegovo ime nalazimo na gradskim izvještajima, ali više ne u svojstvu glazbenog učitelja. Zihak je djelovao i kao skladatelj, a rukopise triju njegovih misa pronašla je autorica ovoga rada u franjevačkom samostanu u Koprivnici. Temeljito dokumentirajući sveukupnu i razgranatu djelatnost ovog glazbenika, autorica je po prvi put ustvrdila da upravo Franza Zihaka možemo smatrati začetnikom karlovačkog profesionalizma i gradskog glazbenog života. Sveukupni znanstveni radovi pristupnice, a osobito oni ovdje prikazani, svjedoče o njezinim izrazitim sposobnostima u baratanju arhivskom građom i njihovoj višestrukoj obradi, od transkripcije i transliteracije, do muzikološke analize i interpretacije. Te se sposobnosti u jednakoj mjeri očituju kada je riječ o primarnom glazbenom materijalu, kao i o sekundarnom povijesnom dokumentu, na temelju kojega autorica uspijeva formulirati izvorne kulturnopovijesne sinteze o do sada neobrađivanim temema. STRUČNA DJELATNOST I OCJENA 1) Ivan Mane Jarnović. Bio-bibliografski pregled, u: Ivan Mane Jarnović (ur. S. Tuksar), Zagreb.Osor: MIC, 1980, str. 27-57. U ovom je radu autorica po prvi put prezentirala opširan izbor bibliografskih jedinica s osvrtom na nekoliko zanimljivijih, te tematski katalog Jarnovićevih djela pohranjenih u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda. Tematski katalog načinjen je na temelju ranih notnih izdanja i sadrži: 15 violinskih koncerata, 3 koncertna kvarteta, 6 dua za dvije violine, 6 koncertantna dua za dvije violine, 6 tema s varijacijama za violinu i violončelo i rondo za violinu i čembalo. 2) Bibliografsko stanje opusa obitelji Sorkočević, u: Luka i Antun Sorkočević (ur. S. Tuksar) Zagreb-Osor: MIC, 1983, str. 55-80. Riječ je o tematskom katalogu djela Luke i Antuna Sorkočevića, te Jelene Pucić-Sorkočević, koji obuhvaća skladbe sačuvane u glazbenom arhivu samostana Male braće u Dubrovniku. Katalog što ga je autorica sačinila sadrži 15 skladbi Luke Sorkočevića, 14 skladbi Antuna Sorkočevića i 6 popjevki Jelene Pucić-Sorkočević. 3) Glazbeni život Karlovca do početka 19. stoljeća i okviri stvaranja glazbenog školstva; Zamah posljednjeg desetljeća, u: Glazbom kroz povijest Karlovca (ur. Lj. Ščedrov), Karlovac: Glazbena škola Karlovac i Karlovačka županija, 1994, str. 51-61 i 131-147. Dva poglavlja o glazbenom životu Karlovca dio su fotomonografije kojoj je njihova autorica ujedno glavna urednica, objavljenoj u povodu 190. obljetnice Glazbene škole. Knjiga u cjelini, pa tako i spomenuta poglavlja, nadilaze, međutim, okvire povijesti jedne glazbenopedagoške ustanove, prerastajući u sliku glazbene kulture čitavog grada i regije kojemu je ovaj središte. Autorica je uspjela poznatu povijesnu građu prezentirati na iznimno privlačan i pregledan način koji osim kao stručni dokument ima i reprezentativno popularizatorsku vrijednost. Posebno valja istaknuti drugo od dva izdvojena poglavlja, u kojemu su detaljnije obrađeni Karlovački puhački orkestar i Karlovački komorni orkestar, te aktivnosti Škole tijekom Domovinskog rata. Stručni rad pristupnice u cjelini, a posebno ovdje istaknuti radovi, dokazuju njezino sustavno bavljenje glazbenom baštinom sredine u kojoj i sama aktivno sudjeluje, te znalačku reviziju preuzete dokumentacije uz pomoć novijih nalaza i istraživanja. Pri upotpunjavanju povijesne slike određene sredine pristupnici uvelike pomaže iskustvo kritičkog promatranja i kroničarskog bilježenja što ga je razvila intenzivnom publicističkom djelatnošću. Istodobno bavljenje temama iz starije hrvatske glazbene baštine dokazuje otvorenost njezina stručnog interesa. NASTAVNA DJELATNOST I OCJENA Kao što je vidljivo iz Životopisa pristupnice, njezina nastavna djelatnost kontinuirano traje tijekom sveukupne profesionalne aktivnosti kao njezina najuočiljivija konstanta i to unutar širokog raspona disciplina od suho teorijskih do muzikologijskih, pa i izvan toga. Širina i sveobuhvatnost njezina dugogodišnjeg pedagoškog iskustva najuočljivije je, međutim, došla do izražaja u njezinim autorskim (koautorskim uz N. Perak Lovričević i R. Amruš-Kiš, odnosno . Marić) radovima na udžbenicima za glazbeni odgoj u općeobrazovnim školama. 1) Glazbeni susreti 1. vrste. Udžbenik glazbene umjetnosti za 1. razred gimnazije. Zagreb: Profil, 2000. Udžbenik se sastoji od tri dijela u kojima autorice obrađuju glazbene sastavnice, izbor glazbe različitih kultura diljem svijeta, te glazbenu povijest od Grčke do renesanse. Svako glazbeno razdoblje, uz najvažnija društvena zbivanja, sadrži i kratak pregled ostalih umjetnosti. Svaki udžbenik prate 3 kompaktna diska sa snimljenim djelima (ili ulomcima) koja ilustriraju svako poglavlje. 2) Glazbeni susreti 2. vrste. Udžbenik glazbene umjetnosti za 2. razred gimnazije. Zagreb: Profil, 1998. Prateći nastavni program udžbenik obrađuje razdoblje baroka, pretklasike i bečke klasike. Uz svako glazbeni-stilsko razdoblje prate se najznačajnija postignuća u ostalim umjetnostima te društveni i politički odnosi. 3) Glazbeni susreti 3. vrste. Udžbenik glazbene umjetnosti za 3. razred gimnazije. Zagreb; Profil 1998. Slijedeći osnovnu koncepciju sadržaja i pristupa prethodnog udžbenika, ovaj donosi glazbena zbivanja tijekom 19. stoljeća u Europi i Hrvatskoj. 4) Glazbeni susreti 4. vrste. Udžbenik glazbene umjetnosti za 4. razred gimnazije. Zagreb: Profil, 1999. Možda najzahtjevniji zbog nedovoljne distance i bogatstva događaja, program 4. razreda obuhvaća glazbu prve i druge polovine 20. stoljeća, te jazz i rock. Osobito su zanimljivi opširni uvodi u prvi i drugi dio stoljeća koji će učenicima približiti suvremena postignuća na različitim područjima. Način na koji je razvrstana glazbena građa originalan je prilog mogućem pregledu glazbe 20. stoljeća. 5) Glazbena osmica. Udžbenik glazbene kulture za 8. razred osnovne škole. Zagreb: Profil International, 2003. Koncepcija udžbenika istodobno daje završnost osnovnoškolskom glazbenom obrazovanju te je uvod u glazbeno obrazovanje budućih gimnazijalaca. Osim pjesama kojima se ujedno ponavljaju glazbene sastavnice, udžbenik sadrži pregled glazbeno-stilskih razdoblja te obrađuje scenske i koncertne vokalno-instrumentalne vrste. Sveukupna nastavna djelatnost pristupnice iskazuje visok stupanj kreativnosti i izrazito inovativan. U želji da potakne nove i suvremenije načine usvajanja stručnog znanja i polazeći od temeljnih i svojedobno revolucionarnih pedagoških postavki Elly Bašić prema kojima muzikalitet nije samo pitanje dara, nego i vještina koju je pravilnim njegovanjem moguće i neophodno učiniti sastavnim dijelom opće kulture svakog čovjeka, pristupnica je u nizu objavljenih udžbenika izradila izvorni pedagoški model koji osim na poticanju individualnog senzibiliteta učenika počiva i na sagledavanju glazbene umjetnosti kao nedjeljive sastavnice općeg razvoja kulturnih i društvenih vrijednosti. Time je dala izniman doprinos statusu i ugledu glazbenog obrazovanja – unutar našeg općeobrazovnog sustava već godinama neopravdano zapostavljene nastavne discipline – i, valja se nadati, ujedno značajan doprinos za njegovu revalorizaciju. ZAKLJUČNA OCJENA I PRIJEDLOG Na temelju uvida u sveukupnu priloženu dokumentaciju i analize cjelovite djelatnosti i postignutih rezultata rada pristupnice Ljiljane Ščedrov, ZAKLJUČUJEMO SLJEDEĆE Pristupnica Ljiljana Ščedrov zadovoljava sve uvjete Zakona o visokim učilištima, čl. 80, st. 2. i Odluke Rektorskog zbora o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja (N, br. 94. 8 studenoga 1996, str. 4098): 1. ima odgovarajuću stručnu spremu. 2. Ima objavljena 2 (dva) znanstvena i 8 (osam) stručnih radova, dakle ukupno 10 (deset) (po Odluci Rektorskog zbora morala bi imati najmanje pet objavljenih stručnih radova). 3. Ima bogatu nastavničku djelatnost, što dokazuju 3 (tri) godine njezina nastavnog rada na Glazbenoj školi funkcionalne muzičke pedagogije i 22 (dvadesetdvije) godine nastavnog rada na Glazbenoj školi u Karlovcu (ukupno 25 godina nastavničkog staža – po Odluci Rektorskog zbora morala bi imati najmanje 5), kao i priznato zvanje profesora savjetnika. Povjerenstvo osobito ističe raznolikost predmeta što ih je pristupnica predavala, te veliko iskustvo u oblasti pedagoške metodologije posvjedočeno autorskim radom na nizu temeljnih udžbenika glazbene umjetnosti. Zato PREDLAŽEMO Da se pristupnica Ljiljana Ščedrov izabere u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, za predmet Povijest glazbe. Dr. sc. Eva Sedak Red, prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu
Red. prof. Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu Dr. sc. Vitomir Belaj Red. prof. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Filozofski fakultet Odsjek za filozofiju
IZVJEŠTAJ
Učiteljska akademiji Sveučilišta u Zagrebu raspisala je 22 listopada 2oo3. natječaj za izbor jednog nastavnika u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet filozofija odgoja, Natječaj je objavljen 5. studenoga 2003. godine u Narodnim novinama broj 176, a 20. studenoga 2003. godine Učiteljska akademija uputila je Filozofskom fakultetu u Zagrebu molbu za davanje mišljenja ispunjava li jedini pristupnik, dr.sc. Milan Polić, uvjete za izbor u jedno od znanstveno-nastavnih zvanja.
Milan Polić rođen je u Zagrebu 11.01.1946. godine, gdje je završio osnovnu i srednju Tehničku školu (elektronika). Od 1968. - 1973. bio je zaposlen u Radio-industriji Zagreb. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1973. filozofiju i sociologiju, a na istom je fakultetu i doktorirao iz područja filozofije 1989. godine s temom “Emancipacijski odgoj na tragu Marxa – etički ili erotički”. Od 1974. radio je kao srednjoškolski nastavnik, a od 1988. i kao honorarni suradnik na Filozofskom fakultetu - Pedagogijske znanosti, gdje je 1992. zaposlen kao docent pri katedri za filozofiju odgoja. Na istom fakultetu bio je u jednom mandatu prodekan za nastavu. Sada je izvanredni profesor filozofije odgoja na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu i honorarni suradnik Visoke učiteljske škole u Puli. Kao potpredsjednik Hrvatskog filozofskog društva 1990. pokrenuo je još uvijek jedini hrvatski časopis za filozofiju odgoja Metodički ogledi čiji je bio prvi glavni i odgovorni urednik (od 1990. do 1994., te ponovo od 2001. na dalje). Predsjednik Hrvatskog filozofskog društva bio je 2002. i 2003. Član je uredništva časopisa Filozofska istraživanja od 1984. godine. Desetak godina bio je član uredništva znanstvenog časopisa Žena, sve do gašenja časopisa. Sudjelovao je u više znanstvenih i stručnih projekta. Održao je više desetaka pozvanih predavanja na međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima, te desetak puta bio predsjednik ili član organizacijskog ili programskog odbora znanstvenog ili stručnog skupa. Objavio je šest knjiga, pripremio za objavljivanje i napisao predgovor za knjigu Filozofija odgoja Pavla Vuk-Pavlovića (utemeljitelja hrvatske filozofije odgoja), te objavio više od sto znanstvenih i stručnih članaka, recenzija i prikaza..
Dr. sc. Milan Polić objavio je šest knjiga i trideset i pet znanstvenih radova. Od toga poslije izbora za izvanrednog profesora: dvije knjige, sedam znanstvenih radova objavljenih u časopisima citiranim u sekundarnim publikcijama, te sedam radova objavljenih u zborniku radova s domaćeg znanstvenog skupa ili u domaćim časopisima. Održao je šest pozvanih predavanja na međunarodnim znanstvenim skupovima i sedam pozvanih predavanja na domaćim znanstvenim skupovima. Održao je jedno pozivno predavanje na međunarodnom stručnom skupu i sedam pozvanih predavanja na domaćim stručnim skupovima.
Polić je dao do sada najpotpunije bibliografije Vuk-Pavlovićevih radova kao i radova o njemu, pregled njegove nastavne djelatnosti, pregled izlaganja na znanstvenim skupovima, pregled članstva u znanstvenim i stručnim ustanovama. U drugom dijelu knjige kritički se u sedam poglavlja razmatraju određeni momenti Vuk-Pavlovićeva djela, s naglaskom na njegovom originalnom doprinosu filozofiji. Umjesto prepričavanja Vuk-Pavlovićeva djela Polić se odlučio za egzemplarno problemski pristup tragajući za onim dijelovima Vuk-Pavlovićeva opusa koji su mu se činili filozofski živi i suvremeni. Na taj način uspio je zanimljivo, znalački, originalno i provokativno smjestiti Vuk-Pavlovićevu filozofiju u suvremeni postmodernistički kontekst, pokazujući da je Vuk-Pavlović u mnogo čemu bio ispred svog vremena pa i nekih svjetski poznatih filozofa. Knjiga je pobudila znatno zanimanje već prilikom predstavljanja uz znanstveni skup Pavao Vuk-Pavlović – život i djelo, HAZU i Institut za filozofiju, (2001.). Druga knjiga “Filozofija odgoja”, (2002), CD interaktivni multimedijski priručnik u HTM formatu, Zagreb: Radionica Polić k.d. i Visoka učiteljska škola u Puli, oko 500 računalnih zaslona (cca 500 aut. kartica). Priručnik je opremljen bogato, originalno je i funkcionalno strukturiran tako da se podaci pronalaze brzo i lako. Glavni dio čini 30 nastavnih cjelina koje prate program kolegija Filozofija odgoja za visoke učiteljske škole. Svaka se cjelina sastoji od tri dijela: izlaganja, radionice i materijala. Svako se izlaganje sastoji od tri stupca: u lijevom je stupcu autorski tekst o određenoj temi, u srednjem su stupcu izvorni navodi filozofa koji se odnose na temu (uz navod je i slika autora kada se pojavljuje prvi put), dok je desni stupac metodički, s tematskim ilustracijama, pitanjima za usmjereno čitanje, zadacima te prigodnom poslovicom ili izrekom. U dnu metodičkog stupca je izbornik za brzo prelistavanje CD priručnika. Poveznice (linkovi) u tekstu omogućavaju jednostavno i brzo pronalaženje riječi u rječniku, bibliografskih podataka ili drugih sadržaja važnih za trenutno proučavanu temu. Svaka se radionica sastoji od dva stupca. U lijevom su tekstualni, slikovni ili glazbeni sadržaji, a desni je stupac metodički. Svaki se materijal sastoji također od dva stupca: u lijevom su dodatni sadržaji koji upotpunjuju izlaganje, radionicu ili služe za daljnje samostalno promišljanje teme, a u desnom su stupcu informatički alati za samostalno prikupljanje podataka. Elektronički priručnik »Filozofija odgoja« koncipiran je i izveden inventivno, interesantno, privlačno i praktično. Znanstveno je utemeljen, a metodički izvanredno dobro raščlanjen, pa može izvrsno poslužiti ne samo studentima, nego i svima onima koji su zaokupljeni problemima odgoja. Nastavnicima filozofije pak priručnik nudi vrijedna metodička rješenja i brojne poticaje. Polić je znalački birao teme i probirao sadržaje. Uz svaku temu prizvao je širok raspon izvora, citata, izvornih tekstova s preciznim bibliografskim podacima o navedenim izvorima. Posebno ističemo autorovo komentiranje i kritičko promišljanje citata koje navodi da bi sam ponudio novo uvjerljivije gledište. On promišlja i formulira mnoge sadržajno nove teze, a posebno izdvaja one stavove za koje smatra da ih je potrebno problematizirati. Polićevo problematiziranje uvijek je radikalno kritički utemeljeno, ali i odmjereno s nijansiranom i dobrom prosudbom kako prinosa, tako i neprihvatljivih stavova pojedinih autora. Znanstveni članci objavljeni nakon natječaja za izbor u zvanje izvanrednog profesora: “Uz rane raspre hrvatskih filozofa o mjestu i zadatcima pedagogije”, FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA, Zagreb, god. 19, sv. 3, br. 74/1999, str. 609-621. U promišljanju mogućnosti i opravdanosti znanosti o odgoju Polić smatra korisnim analizirati filozofske rasprave koje su se o tome vodile u Hrvatskoj prije više od šezdeset godina. Njihovo naknadno čitanje otkriva neka suvremena rješenja i aktualizira neka bitna pitanja odnosa odgoja i znanosti o njemu. Posebno s obzirom na razliku odgoja i manipulacije, te kauzalnost odgojnog zbivanja. S iskustvom proteklih desetljeća, pokazuju se ne samo ideološke zablude tadašnjih autora, nego i mogućnosti produktivnijeg pristupa rješenju toga odnosa. Pokazuje se naime da je znanost o odgoju, usprkos utemeljenosti odgoja u slobodi, ne samo moguća, nego upravo zato i za uspješan odgoj potrebna. No, bez onih ideoloških natruha kojima je pedagogija bila, pogrešnim određenjem predmeta i zadataka, pola stoljeća opterećena. Nakon što ju se oslobodi neznanstvenih pretenzija odnos znanosti o odgoju i filozofije dovodi se u istu ravninu kao i odnos filozofije i bilo koje druge znanosti.
Nasuprot tradicionalnom odgoju koji je utemeljen na rascjepu vrijednosti i znanja, što pogoduje autoritativnom metodičkom pristupu i što se opet takvim pristupom podržava, suvremeni odgoj oslanja se na metode koje potiču i podupiru razvitak osobnosti. Osnovno je pri tome da se metodički postigne spoznajno-vrijednosno jedinstvo poduke kao i spoznajno-vrijednosna transparentnost odgojne poruke. Umjesto da zahtijeva prihvaćanje gotovih znanja i vrijednosti, suvremena nastava osposobljava za samostalno istraživanje i kritičko promišljanje kako spoznajnog tako i vrijednosnog aspekta poruka, a s konačnim ciljem osposobljavanja učenika za stvaralaštvo. Za to su dakako potrebne nastavne metode bitno različite od tradicionalnih.
Misao, da u oblikovanju prirodnog reda upravo nered ima bitno mjesto, u povijesti je filozofije već odavno prisutna. Dapače već u predfilozofsko doba antički mitovi tvrde da je kozmos proizišao iz kaosa. Epikur (341-270) je međutim, u već zamišljeni determinizam prirode, uveo kaos kao temeljnu teorijsku pretpostavku bez koje je nemoguće zamisliti i objasniti ne samo neprestane promjene stvarnosti, nego i samo njezino postojanje. Govoreći pak jezikom suvremene znanosti postavio je - možda još primitivnu, ali ipak već - teoriju “determinističkog kaosa”. Za razliku od pozitivne znanosti, filozofija nikada i nije potpuno napustila misao o prožimanju reda i nereda, zakona i slučaja, kozmosa i kaosa. Uostalom, neki od temeljnih filozofskih pojmova, za koje u pozitivnoznanstvenom mišljenju nema i ne može biti mjesta, su pojmovi slobode i stvaralaštva koji uglavnom već po definiciji uključuju zakonitost i red, ali i “deklinaciju” ili divergenciju od postojećeg reda, pa i potpuni prekid s njime, da bi se uspostavio neki novi red. Suvremena teorija kaosa upućuje na odmak od znanstvenog redukcionizma k holističkom i time više filozofskom pristupu. Što znači da znanost pokazuje potrebu vraćanja svojem iskonu.
“Time and Chaos”, SYNTHESIS PHILOSOPHICA, Zagreb, vol. 16, fasc. 1, no 31/2001, pp. 85-96. Vrijeme je uvijek vrijeme promjena i jedino s promjenama vrijeme jest. Polić pokazuje da matematičko-fizikalna apstrakcija vremena koja počiva na pretpostavci sveopće determiniranosti promjena ne može dospjeti dalje od predodžbe kontinuiranog, zapravo linearnog vremena u kojem se prošlo i buduće razlikuju samo po mjestu u vremenskom kontinuitetu nužnosti. Što znači da je "buduće" već implicitno prisutno u "prošlom", kao što je i "prošlo" implicitno prisutno u "budućem". Stoga je linearno vrijeme teorijski reverzibilno kao i gibanje u kontinuiranom prostoru. Iskustvo međutim to ne potvrđuje. Suprotno tome povijesno je vrijeme u svojoj biti nelinearno. Događaj nije nešto nužno i očekivano, već naprotiv nešto bitno novo i neočekivano, nešto začuđujuće. Nešto što nije proizišlo iz kontinuiteta nužnosti, nego upravo kao prekid u tom kontinuitetu,. Stoga povijesno vrijeme nije reverzibilno. Shvati li se ulogu kaosa u oblikovanju kozmosa ozbiljno, a ne tek kao privid nereda iza kojeg se skriva još nevidljivi red, fizikalno i povijesno razumijevanje vremena moguće je zadovoljavajuće približiti. Dozvoli li se naime da u kontinuitetu nužnosti postoje divergentne točke u kojima novi red započinje bezuzročno, dakle upravo kaotično, postaje jasno zašto ni fizikalno vrijeme ne može biti reverzibilno. Jer, ne samo da u divergentnim točkama ne bi bilo moguće unatrag slijediti tijek promjena, nego bi se i u prijašnjem kontinuitetu nužnosti u obratnom smjeru otvarale nove divergentne točke povećavajući kaotičnost zbivanja.
“Vuk-Pavlovićeva filozofija odgoja”, zbornik radova PAVAO VUK-PAVLOVIĆ ŽIVOT I DJELO, Zagreb, 2003., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Institut za filozofiju, str. 178-188 Iako je nastajala dvadesetih godina 20. stoljeća Vuk-Pavlovićeva filozofija odgoja ima sva obilježja jednog suvremenog teorijskog pristupa. Okrenut budućnosti i stvaralaštvu u kojem je ono buduće već prisutno i po kojem je budućnost jedino moguća, ali i s izvanrednim osjećajem za prošlost na koju se stvaralaštvo jednim dijelom opire, Vuk-Pavlović izvrsno zapaža da je upravo odgoj mjesto bitnog povijesnog dodira prošlosti i budućnosti. I da je on ona presudna spona među njima koja ih uvijek iznova povezujući omogućuje. Odgoj je ona osnovna i najšira djelatnost kojom se novi naraštaji uvijek iznova ukorjenjuju u prošlosti, a stari dosežu do budućnosti. Odgojem se ljudi par excellence potvrđuju kao ljudi i stoga odgoj nije i ne treba biti sredstvo ičemu, već je svrha samome sebi. Jer biti čovjek znači upravo biti odgojen. Iz toga proizlaze i bitne odlike odgoja. On je slobodan i slobodonosan. Njime se njeguje odgajanikova osobnost i potiče ga se na razvitak do ličnosti, koja kao takva sama postaje odgojnim uzorom. To znači da je odgoj suodnos koji se može graditi samo na uzajamnosti potreba odgajatelja i odgajanika, njihovom prepoznavanju, uvažavanju i zadovoljavanju. Na međusobnoj duševnoj pobudi koja obostrano potiče rast ljudskih moći, pa je utoliko ljubav najbolja podloga odgoja. Stoga svaki pokušaj ideološkog ujarmljivanja odgoja nužno vodi k njegovom rastakanju.
“O virtualnom i stvarnom na primjeru tzv. 'virtualne stvarnosti'”, zbornik radova FILOZOFIJA I TEHNIKA, Zagreb, 2003., Hrvatsko filozofsko društvo, str. 255 -264 O tzv. »virtualnoj stvarnosti« često se govori kao o »prividnoj stvarnosti« ili o prividu stvarnosti. No, tzv. »virtualna stvarnost« ili bolje rečeno računalno proizvedena i podržavana stvarnost nije ništa manje stvarna, niti je više virtualna od ostalih dijelova stvarnosti. Njezina je doduše posebnost u računalnoj upravljivosti - pa bi joj stoga više odgovarao naziv kiber-stvarnost (cyber-reality), što je uostalom u skladu i s nazivom ostalih za računalnu komunikaciju vezanih pojava - ali ni ostali dijelovi stvarnosti nisu bez svojih posebnosti i zakonitosti koje vladaju samo u njima, a da zbog toga ne bivaju izjednačavani s prividom. Kiber-stvarnost je zapravo samo još jedan dokaz da je ukupna stvarnost, i kao zbilja i kao privid, dio čovjekova svijeta i njegovo djelo. “Suvremenost Vuk-Pavlovićeva poimanja budućnosti”, zbornik radova, OTVORENA PITANJA POVIJESTI HRVATSKE FILOZOFIJE, Institut za filozofiju, Zagreb 2000, str. 397-406 Svoje poimanje vremena, koje ako je bitno vrijeme izvire iz “budućnosti”, Pavao Vuk-Pavlović izgradio je dvadesetih godina 20. stoljeća. Iako ih on sam tako ne imenuje, ali za to daje dovoljnu osnovu, Vuk-Pavlović razlikuje prirodno i povijesno vrijeme. Prirodno je vrijeme linearno. Ono se očituje tek kao puki neprekinuti slijed jednakovrijednih nebitnih promjena prema nekom “prije” i “poslije”. U prirodnom vremenu nema ni “prošlosti” ni “budućnosti”, jer je ono lišeno vrijednosti i svrhe. “Prošlost” i pogotovo “budućnost” u biti su povijesnog vremena. No upravo zato što izvire iz “budućnosti” povijesno je vrijeme nelinearno, nejednako zgusnuto i ne uvijek na istom pravcu. Povijesno se vrijeme očituje kao ostvarenje vrijednosti s kojima je “budućnost” naslućena. Dakle kao povijesno događanje ili kao događanje povijesnog, a ne kao puko bivanje više-manje istog. Ostvarenje pak novih vrijednosti nije moguće bez stvaralaštva nošenog vjerom i nadom u ostvarenje vrijednosti kojima je to stvaralaštvo pokrenuto. To znači da je budućnost prisutna u ljudima kao sloboda, ili da ljudi samo kao slobodni još imaju budućnosti. Vuk-Pavlovićevo poimanje “budućnosti” kao izvora povijesnog vremena ne samo da je bilo na filozofskoj razini nekih njegovih svjetski poznatih suvremenika, nego je svakim danom, s novim odmacima od znanstvenog redukcionizma, sve aktualnije. .
Na kraju, ocjenjujući sveukupnu znansvenu djelatnost (objavljene knjige i članke, sudjelovanje u znansvenim projektima, brojna pozvana predavanja, sudjelovanje na međunarodnim i domaćim znansvenim skupovima, njihovo organiziranje, predsjedanje Hrvatskom filozofskom društvu, urednički rad u časopisu, itd.), valja utvrditi da dr. sc. Milan Polić ispunjava i obilno premašuje sve propisane uvjete za napredovanje u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora. d) Nastavna djelatnost Dr. sc. Milan Polić izabran je 1999. godine u zvanje izvanrednog profesora za predmet Filozofija odgoja. Polić je iskusan, izvrsan i savjestan nastavnik. Dok je radio u srednjoj školi, bio je više godina mentor sudentima u kolegiju Metodika nastave filozofije. Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu bio je prodekan za nastavu. Sa studentima surađuje veoma dobro i uspješno uvodi elektroničke oblike komuniciranja. Autor je udžbenika u području filozofije odgoja, te autor nastavnog programa za kolegij Filozofija odgoja za učiteljske akademije. Suautor je jednog od važećihprograma za nastavu filozofije u gimnazijama. Kao urednik časopisa Metodički ogledi i autor članaka unapređuje metodiku nastave filozofije. Sveukupna nastavna djelatnost pristupnika kvalificira ga za izbor u zvanje redovitog profesora.
Doprinos dr. sc. Milana Polića isto je tako velik i vrijedan i na planu stručne djelatnosti. Brojni stručni radovi sudjelovanje u radu međunarodnih i domaćih stručnih skupova, organiziranje tih skupova, urednički i autorski rad u časopisima kvalificiraju ga za izbor u zvanje redovitog profesora. f) Zaključak i prijedlog Uvidom u kvalitete knjiga i brojnih znanstvenih radova, referata na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima, urednički rad u časopisu Metodički ogledi i drugim časopisima, izrade nastavnih programa, izrazito nastavničko iskustvo, inovacije u nastavi, utvrđujemo da pristupnik ispunjava i obilno premašuje sve propisane uvjete za izbor u zvanje redovitog profesora. Predlažemo, zato, da se dr. sc. Milan Polić izabere u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet Filozofija odgoja na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. U Zagrebu, 21. prosinca 2003 Članovi stučnog povjerenstva: Red. prof. dr. sc. Boris Kalin Red. prof. dr. sc. Lino Veljak Red. prof. dr. sc. Nadežda Čačinović
dr. sc. Lino Veljak, red. prof. dr. sc. Snježana Prijić-Samardžija, izv. prof. Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednoga ili redovnog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za kolegije Etika i Filozofija politike, na Filozofskomu fakultetu u Rijeci, imenovano na sjednici Fakultetskoga vijeća 15. rujna 2003., daje slijedeće MIŠLJENJE Na natječaj objavljen u “Novome listu” 22. svibnja 2003. javio se je samo jedan kandidat, dr. sc. Elvio Baccarini, koji je svojoj prijavi priložio potrebne dokumente. Na osnovi prijave, životopisa, izvještaja o vlastitome znanstvenom, nastavnom i stručnom djelovanju, te priloženih radova, predlažemo Matičnome povjerenstvu izbor dr. sc. Elvia Baccarinija u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora. Elvio Baccarini rođen je u Rijeci 3. rujna 1961. Srednju školu završio je u Rijeci (Centar za obrazovanje na talijanskome jeziku, današnja Srednja talijanska škola). Filozofiju je diplomirao na Filozofskomu fakultetu Univerziteta u Trstu 1986. (s najvećim mogućim brojem bodova, pohvalom, te preporukom za objavljivanje diplomskoga rada). Magistrirao je 1992. na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu, a doktorat je obranio na Univerzitetu u Urbinu (Italija). Nastavno je djelovanje započeo u Srednjoj talijanskoj školi u Rijeci, nastavivši kao mladi istraživač (i nastavnik predmeta Suvremena filozofija) na Filozofskomu fakultetu u Zadru, te kao vanjski suradnik u nastavi iz predmeta Teorija prava i države na Pravnomu fakultetu Sveučilišta u Rijeci i u nastavi u okviru seminara iz filantropije na Pedagoškomu (danas Filozofskom) fakultetu Sveučilišta na Rijeci. Od osnivanja Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci (akademijska godina 1998./99.) Baccarini sudjeluje u izvođenju nastave, najprije kao vanjski suradnik, a od 2000. kao zaposlenik fakulteta. Svake akademijske godine predavao je predmet Etika, a u posljednje dvije godine i predmet Filozofija politike. 21. prosinca 1999. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofije. Nakon ovoga izbora sudjelovao je u istraživačkome projektu Racionalnost koji podržava Ministarstvo znanosti i tehnologije, a vodi i hrvatsko-slovenski znanstveni projekt Praktična etika – normativnost i racionalnost. Jedan je od osnivača i izvršni urednik časopisa “Croatian Journal of Philosophy”, te član savjeta časopisa “Prolegomena”. Od izbora u zvanje docenta kandidat je objavio jednu knjigu, pet članaka u časopisima koji se referiraju u međunarodnim publikacijama, te tri izvorna znanstvena rada u međunarodnim publikacijama radova s međunarodnih znanstvenih skupova. Bioethica. Analisi filosofiche liberali (Trauben, Torino 2002.) najznačajniji je kandidatov rad u promatranome razdoblju. Riječ je o knjizi koja (društveno i uže stručno) izrazito aktualnome problemu bioetike pristupa iz perspektive javne normativnosti. Na taj se način bioetička rasprava interpretira kao sastavnica rasprava koje se bave teorijom pravednosti, pod jasnim utjecajem Rawlsove pozicije. Prvo poglavlje knjige bavi se određenjem osobe (uzimljući u obzir čitav raspon između empirijskoga i metafizičkog pristupa), polazeći od biologijskoga aspekta (s obzirom na znanstvene podatke), te dospijevajući, u drugome poglavlju koje propituje etičku debatu, do normativnoga (s obzirom na relevantne normativne teorije). Treće poglavlje razmatra problem pobačaja, posebice s obzirom na pitanje o mogućoj osobnosti embrija. Četvrto se bavi liječnički potpomognutim začećem, peto genetikom (naročito s obzirom na brojne mogućnosti manipuliranja na tom području), šesto definicijom smrti, sedmo eutanazijom i liječnički potpomognutim samoubojstvom, a osmo presađivanjem organa. Čitav rad demonstrira veoma dobro informiranu raspravu o ključnim znanstvenim i moralno-filozofijskim stajalištima i pokazuje konzekventnu koncentriranost na filozofijsku argumentaciju u prilog liberalne opcije, s time da su i konstrukcijski problemi ove opcije također kritički promotreni, a u obzir su uzeta i relevantna svjetonazorski suprotstavljena stajališta (npr. katoličko-teologijsko, i sl.). Radi se, riječju, o najboljoj knjizi iz ovoga područja koju je napisao neki hrvatski znanstvenik (što beziznimno potvrđuju i recenzije u domaćim i inozemnim časopisima). Uz ovu knjigu kandidat je objavio i članak «Etika i kazneno pravo» koji na strog način razmatra moduse i legitimiranost realizacije moralnih načela kroz kazneno zakonodavstvo, te kazneno-pravne intervencije u moralno područje (posebice na primjeru paradigmatičke Hartove kritike tzv. Wolfendenova izvještaja). Rasprava je aktualizirana (slijedom komunitaristički inspiriranih rasprava) pitanjem o ulozi kulturnih zajednica u stvaranju načela koja je opravdano provoditi zakonskim putem. U članku «On Speciesism» Baccarini raspravlja o moralnome statusu ljudskoga bića u odnosu na druga živa bića, tj. o argumentima za privilegirani status ljudskih bića. Okosnica je rasprave dana poznatim stajalištima Petera Singera koja, u specifičnoj interpretaciji, kandidat podržava polazeći od toga da se moralni status bića ne može jamčiti naprosto na osnovi pripadnosti skupini (pa ni ljudskome rodu), već isključivo na osnovi individualnih zasluga. U radu «Rawls and the Question of Physician-Assisted Suicide» raspravlja se o eutanaziji i lječnički potpomognutome samoubojstvu. Teorijski je kontekst preuzet iz Rawlsove interpretacije Kantove moralne filozofije, te sukobljena shvaćanja kod J. D. Vellemana. Riječ je o mogućnosti primjene druge formule kategoričkoga imperativa, pri čemu kandidat, u osnovi, podržava Rawlsovu intepretaciju. Rasprava «A Liberal Argument on the Topic of Genetic Engineering» iskušava mogućnosti primjene liberalne teorije pravednosti, kako ju formulira Bruce Ackerman, na rasprave o moralnoj opravdivosti genetičkoga inženjeringa. Polazeći od Ackermanove metodologije vođenja moralnih rasprava korištenjem pravila neutralnosti i racionalnosti nastoji se oko preciziranja kriterija moguće moralne prihvatljivosti usavršavanja genetskih osobina pojedinaca. Autor pritom dospijeva do zaključka da je ovaj tip intervencija legitiman ako odstranjuje nedostatke individue ne stvarajući nove, te ako usavršava stanovite njezine sposobnosti ne eliminirajući ostale. Rasprava «Kantovo nasljeđe i pitanje eutanazije» razmatra neke suvremene interpretacije Kantove filozofije (posebice prijedloge Christine Korsgaard i Thomasa Hilla). Riječ je ponajprije o pokušaju preciziranja kategoričkoga imperativa s obzirom na Kantovo promišljanje samoubojstva. Pritom se dospijeva do stajališta prema kojemu se na osnovi pažljiva tumačenja Kantove filozofije ne mogu naći dostatni argumenti za osudu samoubojstva, pa ni liječnički potpomognuta samoubojstva ili pak eutanazije. «Truth and Warrant in Ethics» je rad koji se bavi primjenom koherentističke metode u moralnoj spoznajoj teoriji. Kandidat nastoji oko unapređenja koherentističke metode kritizirane zbog statičnosti, polazeći od prijedloga Michaela DePaula koji ovu metodu teži nadopuniti usavršavanjem moralnoga senzibiliteta moralnog spoznavatelja. «New Values for New Societies» predstavlja raščlambu mogućnosti primjene Rawlsove teorije pravednosti u državama koje nemaju čvrstu demokratsku tradiciju. Ova se teorija uzima u obzir kao model suživota skupina različitih kulturnih identiteta na novo nastalome političkom prostoru. Prednost Rawlsova stajališta pokazuje se posebice u odnosu na institucijski make-up u postkomunističkome kontekstu. «Utilitarizam, liberalizam i bioetika» propituje privilegiranu poziciju utilitarizma u suvremenim bioetičkim raspravama. Prihvaćajući kritiku utilitarističke paradigme – posebice u redakciji Anne MacLeane – u pitanje se postavlja doseg ove kritike s obzirom na liberalnu poziciju. Elvio Baccarini je u izvještajnome razdoblju bio jedan od organizatora međunarodnoga simpozija Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci (2000. i 2002. godine), međunarodnoga simpozija «Human Mind: Description and Normativity», održanoga lipnja 2001. u Rijeci, te zajedničkoga simpozija riječkih i padovanskih filozofa, «Philosophy between Padova nad Rijeka». Uz redovnu nastavu, kandidat je i koordinator uvođenja bioetike u nastavu na riječkome sveučilištu (riječ je o suradnji filozofskoga, medicinskoga i teološkoga fakulteta). Uz to je bio i mentorom dvama kandidatima za doktorat, a mentorski radi i s petoro diplomanata filozofije. Nositelj je predmeta Filozofija kniževnosti na postdiplomskome studiju «Književnost i društveno-humanistički kontekst» na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Na poziv inozemnih univerziteta održao je predavanja u Vercelli (prosinac 1999.), Mariboru (siječanj 2000.), Padovi (veljača 2003.) i Ljubljani (veljača 2003.) Kandidat doc. dr. Sc. Elvio Baccarini ispunjava uvjete određene člankom 42 Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i člankom 74 Zakona o visokim učulištima, te minimalne uvjete Rektorskoga zbora visokih učilišta, jer je: · prije izbora u zvanje docenta objavio 3 knjige i 9 izvornih znanstvenih radova; · poslije posljednjega izbora još jednu knjigu i osam izvornih znanstvenih radova; · održavao ne samo nastavu na predmetima za koje je izabran, nego i na postdiplomskome studiju, te na stranim univerzitetima; · uvodio nove sveučilišne kolegije; · bio aktivan i uspješan organizator znanstvenih skupova; · sudjelovao referatima na desetak međunarodnih znanstvenih skupova; · vodio (i vodi) dva znanstvena projekta (jedan je međunarodne naravi). Iz svega navedenoga slijedi da doc. dr. sc. Elvio Baccarini ispunjava sve uvjete za izbor u više znanstveno-nastavno zvanje. Riječ je, razvidno, je o izrazito aktivnome znanstveniku i nastavniku koji neprestance širi svoje područje interesa, koji je već stekao ugled i jednoga od vodećih stručnjaka na području praktičke filozofije u Hrvatskoj, ali i sudionika međunarodno relevantnih filozofijskih rasprava. Istovremeno, na matičnome fakultetu i sveučilištu kandidat je neprestance nastavno i znanstveno nazočan u razvoju mlade znanstveno-nastavne ustanove. Stoga Povjerenstvo smatra svojom obvezom predložiti izbor docenta dr. sc. Elvija Baccarinija u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmete Etika i Filozofija politike na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
(dr. sc. Lino Veljak, redovni profesor) (dr. sc. Snježana Prijić-Samardžija, izv. profesorica, Filozofski fakultet, Rijeka) Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Vijeću Filozofskog fakulteta Izvještaj povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika Delfine Krišković za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole te suradničko zvanje (stručni suradnik ili asistent visoke škole ) za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmete Filozofija, Estetika i Etika, na Visokoj školi za glazbenu umjetnost “Ino Mirković” u Lovranu
Dr.sc.Nadežda Čačinovič Dr.sc.Gordana Škorić
Zagreb,13.veljaće 2004 Dr. sc Žarko Puhovski, red. prof. Dr. sc. Lino Veljak, red. prof. Dr. sc. Borislav Mikulić, izv. prof. Imenovani na sjednici Fakultetskoga vijeća od 12. svibnja 2003. u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u naslovno zvanje predavača ili višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet Socijalna filozofija na Visokoj elektrotehničkoj školi s pravom javnosti u Varaždinu, podnosimo slijedeći I Z V J E Š T AJ Na natječaj objavljen u «Vjesniku» 23. veljače 2003. javio se je Blago Spajić koji je svojoj prijavi priložio sve tražene dokumente. Blago Spajić rođen je 27. veljače 1940. u Grudama, Bosna i Hercegovina. Nakon završetka srednje škole radio je sedam godina kao strojarski tehničar. Potom je upisao i 1975. završio studij Filozofije I ruskoga jezika na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U akademijskoj godini 1974./75. završio je dopunski studij iz Osnova marksizma i teorije i prakse samoupravnoga socijalizma. Po završetku studija predavao je, na gimnazijskomu odjelu Elektrostrojarske škole u Varaždinu, petnaest godina Filozofiju, Sociologiju, Psihologiju, Logiku, te Osnove marksizma i TIPSS. Od 1986. djeluje kao ravnatelj Elektrostrojarske škole u Varaždinu, te na razvoju Visoke elektrotehničke škole s pravom javnosti u istome gradu, u kojoj obavlja i nastavu iz kolegija Socijalna filozofija, na osnovi programa koji je sam koncipirao. 1978. kandidat je upisao Postdiplomski studij iz Filozofije i apsolvirao ga. 2001. dobio je Nagradu grada Varaždina «za značajan doprinos u radu i ostvarenjima Elektrostrojarske škole». Kandidat je sporadično objavljivao u «Školskim novinama». Na osnovi uvida u dokumentaciju i odgovarajuće zakonske odredbe, te odredbe iz Odluke Rektorskoga zbora visokih učilišta o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti, Povjerenstvo donosi slijedeće
Iz natječajnoga je materijala razvidno da je kandidat izrazito aktivan nastavnik koji je, uz redovne obveze, stvaralački sudjelovao u razvoju školskih ustanova u kojima radi i, posebice, nastavnoga programa u njima. Za to je dobio i stručna priznanja, kao i priznanje lokalne zajednice. Kandidat, također, godinama radi na vastitu stručnome usavršavanju. Time zadovoljuje uvjete čl. 80 Zakona o visokim učilištima i minimalne uvjete Rektorskoga zbora za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet Socijalna filozofija na Visokoj elektrotehničkoj školi s pravom javnosti u Varaždinu. Zagreb, 1. ožujka 2004. (dr. sc. Žarko Puhovski, red. prof.) (dr. sc. Lino Veljak, red. prof.) (dr. sc. Borislav Mikulić, izv. prof.) Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici od 14. srpnja 2003. u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Podnosimo ovaj IZVJEŠTAJ Na natječaj objavljen u "Novom listu" od 22. svibnja 2003. javila se Aneta Stojić. Kandidatkinja je 1966. na Filozofskom fakultetu u Zadru završila studij njemačkog jezika i književnosti te francuskog jezika i književnosti. Nakon studija radila je kao profesor njemačkog jezika na Elektrotehničkoj školi u Rijeci. Od travnja 1998. radi kao lektor za njemački jeziku na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Godine 2000. upisala se na poslijediplomski studij lingvistike. Aneta Stojić priložila je svojoj prijavi na natječaj jedan znanstveni članak u koautorstvu sa prof. dr. Marijom Turk, jedan pregledni članak, jedan stručni članak u koautorstvu sa austrijskom lektoricom na Filozofskom fakultetu u Rijeci Christinom Okresek te više prijevoda s hrvatskog na njemački i obrnuto. Sudjelovala je na nekoliko znanstvenih skupova i stručnih skupova, na dvjema je održala referate koji su kasnije objavljeni u zbornicima sa tih skupova. Znanstveni članak "Pridjevska antonimija i negacija u hrvatskome i njemačkome jeziku" napisan u koautorstvu s prof. dr. Marijom Turk bavi se odnosom antonimije i negacije u hrvatskom i njemačkom jeziku. Utvrđuju se podudarnosti i razlike na tvorbenoj i semantičkoj razini. Kontrastivnom metodom opisuju se antonimski odnosi, kolokacije antonimskih parova i prividni antonimski parovi. Stručni članak " Der, die ili das Link-internet u nastavi njemačkog jezika", napisan u koautorstvu s Christine Okresek bavi se pitanjem korištenja interneta u nastavi njemačkog jezika na temelju ankete provedene u osnovnim i srednjim školama u Primorsko-goranskoj županiji. Autorice konstatiraju da se internet premalo koristi u školama, pa tako i u nastavi stranih jezika. Uzmu li se u obzir pregledni članak "Žene i jezik" te objavljeni prijevodi, može se utvrditi da Aneta Stojić ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje višeg lektora i stručno povjerenstvo predlaže da se u to zvanje izabere. U Zagrebu, 14.11.2003. Prof. dr. sc. Stanko Žepić Prof. dr. sc. Mirko Gojmerac Doc. dr. sc. Ute Karlavaris-Bremer, Filozofski fakultet Rijeka Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača za njemački jezik na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu Na sjednici Fakultetskoga vijeća od 10. studenoga 2003. izabrani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Njemački jezik, na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Na natječaj objavljen u "Vjesniku" 11. rujna 2003. prijavili su se sljedeći pristupnici: Veljko Dunjko, Višnja Fabijanić-Čubrilo, Ljiljana Marjanović-Cipek, Dajana Mužić i Ankica Švob. Pregledom pristigle dokumentacije povjerenstvo je steklo uvid u nastavnu i stručnu djelatnost te podnosi sljedeći Yüklə 1,94 Mb. Dostları ilə paylaş:
|