I izbori u znanstveno-nastavna, znanstvena I suradnička zvanja
Yüklə 1,94 Mb.
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Sudjelovanje na znanstvenim skupovima
- Stručni radovi u knjigama
- Ogledi, recenzije, prikazi, intervjui, polemike u časopisima i novinama
ProjektiUpisan u registar istraživača pod matičnim brojem 063952. - Bio glavni istraživač na projektu Leksikon slavenskih književnosti: pisci i djela; veći dio rezultata vezanih uz taj projekt objelodanjen je u Leksikonu stranih pisaca (Zagreb, 2001). - Glavni istraživač na projektu Romantizam: formiranje modernoga subjekta i europska ideja.
Također je sudjelovao i na dva skupa u Hrvatskoj: 1. Tema Tadijanović (Slavonski Brod, 2000); 2. Važno je imati stila (Zagreb, 2002). Znanstvena i strukovna društva
STRUČNA DJELATNOST Stručni radovi u knjigama
Ogledi, recenzije, prikazi, intervjui, polemike u časopisima i novinama
Tematski brojevi časopisa Uredio tematski broj "Književne smotre": - Aspekti suvremene ruske književne teorije, KS, br. 107 (1), 1998 (zajedno s Ivanom Esaulovom).
Od 1998.-2003. uredio ili priredio ova izdanja:
Prevedene knjige
Rad na popularizaciji struke U proteklome razdoblju sudjelovao na brojnim promocijama i tribinama, a više Užarevićevih tekstova (recenzija, eseja, rasprava) emitirano je na valovima Hrvatskoga radija (osobito na Trećem programu). PRIKAZ I OCJENA ZNANSTVENIH RADOVA OBJAVLJENIH NAKON IZBORA U ZVANJE REDOVITOGA PROFESORA
U ovome izvješću ograničit ćemo se samo na prikaz i ocjenu onih radova koji nam se čine osobito indikativnima za ukupnu znanstvenu djelatnost dr. Josipa Užarevića. Kad je riječ o rusisitičkom području, može se uočiti da je u danom razdoblju dr. J. Užarević posvetio nekoliko rasprava stvaralaštvu Borisa Pasternaka - temi kojom se intenzivno bavio i u prethodnome razdoblju. Članak Odna žizn' – dve avtobiografii. Problema «genija» v avtobiografičeskoj proze B. Pasternaka (objavljen u zborniku Avtotematizacija, Sankt-Peterburg, 1998., str. 167-175) ruska je inačica članka objavljenog prije toga na hrvatskome jeziku. Pasternakološku liniju Užarevićevih interesa slijede još dva članka: Lirska kamuflaža (u zborniku Mistifikacija / Parodija, Zagreb, 2002, str. 26-33) i Lirski ciklus («Studia Russica», Budapest, 2001, str. 284-289). U prvome radu (Lirska kamuflaža), na koji ćemo se ovdje detaljnije osvrnuti, Užarević raspravlja o «ontologijskom statusu» lirskoga subjekta, odnosno poziciji iskaznoga Ja u lirskoj strukturi, te ustvrđuje kako lirsko Ja, za razliku od fikcionalnoga statusa likova u pripovjednim žanrovima (roman, pripovijetka i dr.), u pravilu ima stvarnu (autobiografsku) narav. Odatle česta potreba za kamuflažom u lirici (o čemu svjedoče postupci kao što su npr. anagramiranje, uporaba akrostiha, šifriranje «poruka» i sl.). U sučeljavanju s koncepcijom fikcionalnih i nefikcionalnih iskaza u K. Hamburger, dr. J. Užarević upozorava na paradoksalnu situaciju u lirici: lirski iskaz (tj. iskaz u lirskoj pjesmi) jest, sudeći po svemu, jedini tip iskaza u kojem se realni (nefikcionalni) smisao spaja s «literarnošću» (umjetničkom vrijednošću). Kao dobar primjer kamuflaže pokazuje se Pasternakova lirika gdje je lirsko Ja potisnuto u dubinu pjesničke strukture i «zasuto» pojavama izvanjskoga svijeta (Jakobsonovo metonimijsko načelo). Dr. J. Užarević osobito ističe da postupci skrivanja (kamuflaže) u lirici nikada nisu primarno pragmatične naravi, nego im je noseća funkcija uvijek estetska (umjetnička). Kad je riječ o ruskom pjesništvu 20. stoljeća, Užarevićevu je istraživačku pozornost osim Pasternaka, Mandel'štama, Cvetaeve, Esenina i Ahmatove privukao i Nikolaj Zabolockij, jedan od najistaknutijih predstavnika «filozofske lirike». U članku pod naslovom Nikolaj Zabolockij i njegov svemir («Književna smotra», 2003, br. 3, str. 128-129) analizi je podvrgnuta pjesma N. Zabolockoga Kada se u daljini ugasi svjetlost danja (Kogda vdali ugasnet svet dnevnoj). Dr. J. Užarević smatra da je opozicija zemlja – svemir odnosno priroda – zvijezde konstitutivna za cjelokupno pjesništvo Zabolockoga. U danoj pjesmi aktivirana je i ideja simetrije – kao kompozicijskog načela na kojem je pjesma izgrađena. Tako zrcalna struktura pjesme odražava vlastitu temu - zrcalno simetričnu strukturu svemira. Osnovnu ideju pjesme – da u drugome kutu svemira («tamo») postoji isti locus i ista stvaralačka svijest kao i «ovdje» - dr. J. Užarević povezuje s idejom o «uzajamnom sanjanju» (koju je razradio u drugome članku): «mašta» jednoga pjesnika usmjerena je na realnost drugoga, i obrnuto. Opsežna rasprava Aleksandr Puškin i ruska književnost (objavljena najprije u «Književnoj smotri», 2000, br. 115-116, a zatim, dvije godine poslije, i kao pogovor knjizi Puškinovih izabranih djela) pokušava baciti ne samo novo svjetlo na stvaralačku evoluciju «najvećeg ruskog pjesnika», nego i na njegovu nazočnost u ruskoj književnosti i ruskoj kritici 19. i 20. stoljeća. Autor zaključuje da Puškin može (treba) zaintrigirati i postmodernističkoga kritičara. Naime, neke Puškinove postupke nije teško prepoznati kao «postmodernističke»: autometaopisnost, autoreferencijalnost, (auto)ironičnost i parodičnost, igru citatima i književnim reminiscencijama, inter- i metatekstualnost. Užarevićevo bavljenje ruskom književnošću nije ograničeno na noviju rusku književnost. Osobitu istraživačevu pozornost u više je navrata privlačilo književno remekdjelo iz vremena Kijevske Rusije – Slovo o vojni Igorevoj (kraj 12. stoljeća). U izboru staroruskih tekstova što ga je priredio u sklopu izdavačkoga projekta Vrhovi svjetske književnosti Užarević se pojavljuje i kao pisac pogovora (Ilarionovo Slovo o zakonu i milosti i Slovo o vojni Igorevoj u kontekstu stare ruske književnosti) i kao prevoditelj (zajedno s N. Vidmarović i R. Venturinom preveo je Slovo o zakonu i milosti – najstariji izvorni tekst ukrajinske, bjeloruske i ruske književnosti iz 11. st.). Iako mu srednjovjekovna književnost nije «uža specijalnost», Užarević – oslanjajući se na odgovarajuću literaturu o tome razdoblju – predlaže netrivijalne analize najstarijih djela istočnoslavenske pismenosti. Kroatistički segment Užarevićeva bavljenja književnošću i književnom znanošću prilično kompletno reprezentira njegova najnovija knjiga Između tropa i priče. Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb, 2003). Knjiga je gotovo u cijelosti posvećena hrvatskim književnicima i književnim znanstvenicima druge polovice 20. stoljeća. Prvi dio govori o «liricima i prozaicima» (Dragutin Tadijanović, Vladimir Kovačić, Danijel Dragojević i dr..), a drugi o suvremenoj književnoj znanosti i pojedinim predstavnicima Zagrebačke književnoznanstvene škole (Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Viktor Žmegač, Miroslav Beker, Milivoj Solar i dr.). U prvome dijelu knjige osobito su studiozno pisane rasprave o Tadijanovićevoj pjesmi Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, o smrti u lirici Vladimira Kovačića te o mikroeseju Danijela Dragojevića. U drugom pak dijelu posebno valja upozoriti na sintetsku raspravu Znanost o književnosti i teorija interpretacije (Zagrebački književnoznasntveni krug). U njoj Užarević najprije ocrtava ukupan dvadesetostoljetni kontekst znanosti o književnosti (upozoravajući na postupno pomicanje znanstvenih procedura od pola objekta prema polu subjekta), da bi se zatim, izlažući shvaćanja pojedinih predstavnika Zagrebačke književnoznanstvene (stilističke) škole, zadržao na statusu interpretacije u sustavu znanosti o književnosti. Istodobno je dana i svojevrsna povijest interpretacije na našem tlu: početkom 1960-ih dogodio se interpretacijski «bum», u 1970-im došlo je do krize, a u drugoj polovici 1980-ih uočava se «povratak interpretacije». Dr. J. Užarević na kraju rasprave ističe da interpretacija omogućuje interpretiranom tekstu semantičku potpunost. Parafrazirajući Kanta, on uvjerljivo dokazuje da su tekstovi bez interpretacija «slijepi», a interpretacije bez tekstova da su «prazne». Užarevićeva knjiga Između tropa i priče upotpunjuje ne samo naše spoznaje o nekim suvremenim procesima u hrvatskoj književnosti, nego također pokušava dati sustavan uvid u aktualno stanje naše književne znanosti. Važno je napomenuti da u tu knjigu nisu uvrštene rasprave o Vladimiru Vidriću, kojim se Užarević dosad bavio i najintenzivnije i najplodnije (v. npr. članak Vizualnost Vidrićeve lirike, u zbornku radova s Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa, Zagreb, 1999. ili natuknicu o Vidriću u Leksikonu hrvatske književnosti, Zagreb, 2000). Plan je da se Vidrićološke rasprave objave kao zasebna knjiga. U kroatističku domenu mogli bismo uvrstiti i raspravu Presvlačenje Anne (O Pranjićevu prijevodu Anne Karenine), koja je izašla u zborniku Važno je imati stila (Zagreb, 2002). Ta je rasprava nastavak Užarevićeva interesa za teoriju prevođenja. Polazeći od semantičke bliskosti «presvlačenja» i «prevođenja», autor sugerira mogućnost «psihoanalitičke (frojdističke) teorije prevođenja» koja bi polazila od ideje suparništva među prevoditeljem i prevođenim autorom s jedne strane, a s druge – među autorom (idejom) i njegovim vlastitim tekstom (realizacijom). Najveći broj radova dr. Josipa Užarevića u proteklome razdoblju posvećen je književnoteorijskim i/ili filozofskim pitanjima. Napomenimo da je dobar dio tih radova objavljivan istodobno i na hrvatskom jeziku (u našim časopisima) i na ruskom jeziku (u stranim časopisima). Ovdje ćemo se ograničiti na prikaz onih rasprava koje se u prvome redu tiču književnosti; ostale ćemo prikazati kumulativno. Članak Problema poetičeskoj funkcii bio je napisan u povodu proslave Jakobsonove stogodišnjice u Moskvi 1996 (gdje je dr. J. Užarević nastupio s referatom), a nekoliko godina poslije (Moskva, 1999) objavljen je u zborniku koji je okupio najeminentnije svjetske poznavatelje Jakobsonova opusa. Ovdje se nećemo osvrtati na taj rad, jer se on prije objavljivanja na ruskome jeziku već bio pojavio na hrvatskome (1996). Možemo samo istaknuti da Užarević u njemu kritički raščlanjuje temeljni pojam Jakobsonove poetike – «poetsku funkciju» - s obzirom na različite pojmovno-problemske kontekste koji su uključeni u njezinu definiciju (poruka, funkcija, dominanta, hijerarhija, autoreferencijalnost i dr.). Među radove koji se bave fundamentalnim problemima verbalne umjetnosti (književnosti) valja ubrojiti članak pod naslovom Ponavljanje prekinutoga ponavljanja. Termin «ponavljanje prekinutoga ponavljanja» ili «dvostruki paralelizam» pripada poznatom ruskom slavistu Igoru Smirnovu (koji već desetljećima živi i djeluje u Njemačkoj), a prihvatio ga je i razvio u međunarodnoj slavističkoj javnosti isto tako poznati poljski rusist Jerzy Faryno. Po mišljenju spomenutih znanstvenika, riječ je o «univerzalnom razlikovnom obilježju književnoga (umjetničkoga) diskursa ili literarnosti», odnosno o mehanizmu kojim se generiraju književni tekstovi. Dr. J. Užarević najprije dovodi u pitanje njihovu koncepciju, da bi potom – oslanjajući se na Farynovu teoriju autoreferencijalnosti i razvijajući vlastitu teoriju «znakovnoga predmeta» i njegova funkcioniranja u književnim strukturama – ipak ostavio mogućnost pozitivnog odgovora na pitanje je li «dvostruki paralelizam» sa svojom četverokomponentnom strukturom (usp. «formulu poetičnosti» Gertrude Stein: A rose is a rose is a rose is a rose) temeljni mehanizam jezičnoumjetničkoga oblikovanja. Nekoliko Užarevićevih rasprava objavljenih u posljednje vrijeme svjedoči o njegovu pojačanu zanimanju za tzv. minimalističku književnost, odnosno za književne mikroforme. U središtu tog interesa leži pitanje: koji je minimum verbalne mase potreban da bi ona (verbalna masa) funkcionirala kao verbalna umjetnina. Ili drugim riječima: od koliko riječi se sastoji minimalan jezičnoumjetnički tekst? Ta su pitanja postavljena u članku Protonarrativy: problema povestvovanija v literaturnyh mikroformah, u zborniku posvećenu poetici proze (Smolensk, 2003). Užarevićev je odgovor na ta pitanja: dvije riječi. Vjerojatno upravo tu leži korijen njegova zanimanja za poslovice, aforizme, paradokse, psovke, viceve i druge «mikrostrukture». Članak Fenomenologija psovke («Republika», 1999, br. 5-6) primjer je analitičkoga udubljivanja u povijest, tipologiju, strukturu i funkcioniranje psovke kao jezične analogije očnjaka, roga, kandže. Dr. Užarević argumentirano zaključuje da je psovka organski dio jezika odnosno ljudske svijesti u njezinim nasilnim (obrambeno-napadačkim) aspektima, a ne «jezično smeće», balast kojega bi se jezik trebao (ili mogao) lako riješiti. U područje jezičnih mikrostruktura svakako ide i vic. Njime se Užarević bavi u raspravi Karikaturnost «filozofskoga vica» («Književna smotra», 2001, br. 122). Skrećući najprije pozornost na žanrovsko-strukturna obilježja vica te na srodnost vica i karikature, dr. J. Užarević se usredotočuje na analizu «filozofskih viceva», imajući pritom na umu one viceve koji se bave filozofskim problemima kao što su istina i laž, identitet, više biće, vrijeme, povijest. Pokazuje se da, iako u takvim slučajevima vicevi vrše funkciju karikaturalnog naličja filozofije, postavljanje ili rješavanje filozofskih problema u njima nipošto nije irelevantno. S književnoteorijskoga motrišta zanimljiva je i rasprava Vzaimosnovidenie («Russian Literature», LI (2002)), koja je objavljena i u hrvatskome prijevodu («Republika», 1999, br. 11-12). Riječ je o takvoj vrsti literarnih snova u kojima se dva lika uzajamno sanjanju, ali tako da prvi lik sanja stvarnost drugoga, a drugi stvarnost prvoga. Primjeri se mogu naći u lirskim pjesmama, novelama, romanima - od stare kineske književnosti, arapske srednjovjekovne književnosti (1001 noć) do Lermontova, Borgesa ili Pavića. U razmjeni snova između dva lika temeljnu strukturnu ulogu igra, po Užarevićevu shvaćanju, instanca Trećega (Nad-Ja): ona omogućuje ne samo kontakt među likovima, nego i cjelovitost (osmišljenost) sveukupne umjetničke strukture. Od ostalih teorijskih i filozofskih problema kojima se dr. Josip Užarević bavio u proteklom razdoblju spomenimo radove s područja proučavanja vizualnosti (zbornik Vizualnost, Zagreb, 2003, što ga je uredio zajedno s Aleksandrom Flakerom i rasprava Treće oči ili o granicama vizualnosti objavljena u tome zborniku), simultanizma (Simultanizam vreménā?, «Filozofska istraživanja», 2000, br. 1) i neuroznanosti («znanosti o mozgu»; Povijesnost budućnosti; u zborniku Prošla sadašnjost, Zagreb 2003). IZVJEŠĆE O NASTAVNOJ DJELATNOSTI
Pri Katedri za rusku književnost dr. Užarević vodi dva kolegija - Uvod u studij ruske književnosti (za studente prve godine) te Ruska lirika 19. i 20. stoljeća (za studente druge godine). Zadaća je prvoga kolegija da slušateljima pruži uvid u sustav književnoznanstvenih naziva i pojmova - polazeći od specifičnosti ruske književnosti i jezika te ruske književnozanstvene tradicije. Kolegij Ruska lirika 19. i 20. stoljeća (unutar kojega dr. J. Užarević izdvaja kompleks ruske filozofske lirike) daje uvid u povijest ruskoga pjesništva 19. i 20. stoljeća, ali isto tako upućuje u metodologijsku problematiku vezanu uz analizu pjesničkih (stihovnih) tekstova i drugih "sitnih oblika". Autorstvo udžbenika (knjige) Knjiga dr. sc. Josipa Užarevića Kompozicija lirske pjesme služi kao sekundarna literatura studentima slavistike, komparatistike, kroatistike i fonetike, a knjiga Književnost, jezik, paradoks – i studentima filozofije. Mentorstvo U proteklome razdoblju dr. sc. Josip Užarević bio je mentor pri izradi više diplomskih radova, a kao član povjerenstava sudjelovao je u gotovo svim obranama diplomskih radova s područja teorije i povijesti književnosti te stilistike i lingvistike. Bio je mentor pri izradi magistarskoga rada Sanje Veršić (Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana), doktorske disertacije Katice Ivanković (Karel Teige i češka književna avangarda), a trenutno se pod Užarevićevim mentorstvom pripremaju dva doktorata (Jasmina Vojvodić, Gestikulacijski aspekti u stvaralašvu Nikolaja Gogolja; Rafaela Šejić, Rečenica i stih u poeziji Iosifa Brodskoga) i jedan magisterij (Arijana Herceg: Poetika sna /riječ je o analizi funkcije i strukture snovnih pasaža u ruskoj prozi 19. stoljeća/).
Osim redovitih konzultacija sa studentima, dr. sc. Josip Užarević održava ispite, pomaže u nabavci literature, potiče prevodilački rad studenata. ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE I PRIJEDLOG Ocjenjujući ukupnu znanstvenu i stručnu djelatnost dr. Josipa Užarevića, ovo je stručno povjerenstvo došlo do zaključka da je riječ o vrsnom i izuzetnom znanstveniku koji se nakon izbora u zvanje redovitog profesora u svojim istraživanjima uglavnom nadovezao na osnovna područja svojih znanstvenih interesa iz prethodnog razdoblja, ali na način da su ta interesna područja dobila još intenzivniju i bogatiju formu. U svim je njegovim rusističkim, kroatističkim i književnoteorijskim radovima postavljanje i rješavanje problema krajnje inovativno i originalno, a težnja prema filozofskom produbljivanju odlikuje ne samo njegove teorijske nego i književnoanalitičke tekstove. K tome, dr. Josip Užarević u svojim književnoznanstvenim istraživanjima redovito uzima u obzir i spoznajne rezultate kako drugih društvenih disciplina (recimo, filozofije, lingvistike, antropologije i dr.), tako i prirodoznanstvenih grana (recimo, neuroznanosti), pa je za sve njegove radove karakteristična i izrazita interdisciplinarnost pristupa. Naglasimo na kraju da je sve zamjetnija nazočnost dr. Josipa Užarevića na međunarodnoj znanstvenoj sceni – kako sudjelovanjem na međunarodnim skupovima diljem Europe, tako i objavljivanjem radova u stranim zbornicima i časopisima. Sa zadovoljstvom ističemo da dr. J. Užarević ponovno uspostavlja prekinuti znanstveni dijalog s rusistima iz same Rusije, a što se njegovih kroatističkih radova tiče, pogotovo njegovih uvida u stanje u novijoj hrvatskoj znanosti o književnosti, valja napomenuti da su oni potvrđeni i prihvaćeni u najširem, svjetskom znanstvenom kontekstu. Svime time dr. sc. Josip Užarević bitno doprinosi afirmaciji hrvatske književne znanosti, i to ne samo rusistike, u međunarodnim razmjerima. Dr. sc. Josip Užarević objavio je dosad 5 znanstvenih knjiga i šezdesetak znanstvenih radova. Od toga je 5 radova objavljeno u časopisu citiranom u tercijarnim publikacijama (Current Contents), a 25 u časopisima s međunarodnom recenzijom ili pak u časopisima izjednačenima s njima po vrsnoći. Uredio je 2 znanstvena zbornika, 4 tematska broja časopisa, a priredio ili uredio 8 knjiga. Voditelj je dvaju znanstvenih projekata, sudjelovao je na preko 25 međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Objavio je preko 80 stručnih radova, prevodio s ruskoga, a više njegovih radova objavljeno je na ruskom, poljskom i engleskom jeziku. Od posljednjeg reizbora objavio je 1 knjigu i uredio 1 znanstveni zbornik. U tome je razdoblju objavio 32 znanstvena rada, od kojih je 3 izašlo u CC, 12 u knjigama i zbornicima (uglavnom međunarodnima), a 9 u časopisima s međunarodnom recenzijom, odnosno u časopisima izjednačenima s njima po vrsnoći. Voditelj je znanstvenog projekta. Pri Katedri za rusku književnost nositelj je dvaju kolegija. Pod njegovim mentorstvom izrađeno je desetak diplomskih radova, 3 magistarska rada te 1 doktorska disertacija. Mentor je dvjema doktorandicama i jednoj magistrandici. Iz svega što je rečeno slijedi da dr. sc. Josip Užarević u cijelosti zadovoljava uvjete za ponovni izbor u zvanje redovitog profesora. Svojim znanstvenim radom ispunio je uvjete čl. 43. stavka 3. Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti, a nastavničkim radom u potpunosti udovoljava uvjetima čl. 74. stavka 3. Zakona o visokim učilištima te uvjetima što ih je propisao Rektorski zbor. U skladu s rečenim stručno povjerenstvo predlaže da se dr. sc. Josip Užarević ponovno izabere u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za rusku književnost u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Stručno povjerenstvo: Prof. dr. sc. Živa Benčić-Primc Prof. dr. sc. Dubravka Oraić Tolić Prof. dr. sc. Aleksandar Flaker U Zagrebu, 12. prosinca 2003.
Yüklə 1,94 Mb. Dostları ilə paylaş:
|