Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
42
neophodnom sadržaju, jeste predmetna stvarnost. Tako je
kod Parmenida bivstvovanje identično s apsolutnom
stvarstvenošću, i polemika protiv priznavanja ne-stvarnog,
dobija novi obrt: on (bivstvujuće) se identifikuje s pleón (pu-
no, potpuno) a mè ón (nepostojeće, nebivstvujuće) sa kenón
(prazno) i elejci su stoga tvrdili da prazan prostor ne postoji.
Zato je bivstvovanje nedeljivo, i zato je nepokretno (jer
nema u čemu da se kreće) i zato isključuje mogućnost svake
promene mesta. Ta apsolutna stvarstvenost nije
beskonačna, već je konačna u sebi, nepromenljivo određeno
bivstvovanje, ograničeno u sebi kao ravnomerno okrugla,
nepromenljiva lopta.
S druge strane, za Parmenida nema bivstvovanja koje
ne bi bilo i svesno, odnosno, koje ne bi bilo i mislivo (jer isto
je misliti i ono što se misli); za njega, kao i za Ksenofana, u
ovom svetu-božanstvu, u apstraktnom bivstvovanju pot-
puno su podudarni stvarstvenost i duhovnost (i zato je
misao punina). Ali, premda Parmenid još više nego
Ksenofan ističe taj univerzalni princip nastao iz potrebe da
se svet dokuči mišljenjem iz pojma, isto je tako svestan
teškoća koje nastaju kad treba da objasni empirijski svet
koji on u potpunosti poriče: svaka mnoštvenost i razlika,
svako nastajanje, bivanje i iščezavanje samo je obmana čula
i sve to samo su netačni pojmovi kojima smrtnici hoće da
odrede istinsko bivstvovanje. Istina se može dokučiti samo
mišljenjem iz pojmova ali ne u čulnom svetu. Reč je o
ontologiji koja počiva na svesnom racionalizmu a odbacuje
svako iskustvo i svaki njegov sadržaj.
Nezavisno od toga Parmenid je smatrao da uporedo s
ontologijom (koju je izložio u prvom delu svoje poeme o
prirodi) moguće je govoriti i o fizici i to čini u drugom delu
svog didaktičkog spisa. Njegova fizička teorija je dualistička
teorija suprotnosti, i ako i podseća na Heraklita još je s njim
u većem saglasju kad izjednačava postojeće sa svetlošću a
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
43
nepostojeće s tamom. Ako se taj par kasnije identifikuje s
parovima retko-gusto, lako-teško, vatra-zemlja, to znači da
je tu uzeto u obzir i učenje Anaksimandra, no u svakom
slučaju prihvaćeno i učenje Heraklita koje je svim drugim
elementima suprotstavljalo vatru kao određujući,
formirajući elemenat. Ako time Parmenid i nije nameravao
da odnos tih dveju suprotnosti tumači kao odnos delatnog i
trpnog principa, Aristotel je, u svakom slučaju, tako
tumačeći Parmenida bio u pravu rekavši da je za ovoga "po-
stojeća" vatra imala značenje oživljujućeg, pobuđujućeg
principa naspram "nepostojećoj" tami. Kad je reč o
Parmenidovom astronomskom učenju, ono je u velikoj meri u
zavisnosti od pitagorejskog; ali nepostojanje učenja o brojevi-
ma govori da je ovo možda kasnije nastalo i razvijeno unutar
pitagorejske škole.
Zenon iz Eleje
Kao posledicu prihvatanja apstraktnog mišljenja, kod
Parmenidovog učenika Zenona iz Eleje (oko 490-430)
nalazimo potpuno odbacivanje tada vladajuće sklonosti za
fizikalnim istraživanjima. Zenon ne teži tome da prihvati ili
razume empirijsku stvarnost, već da pre svega
najrazličitijim pojmovnim operacijama zaštiti Parmenidovo
učenje i zato, kad analizira protivrečja na koja se nailazi u
svakodnevnom mnenju o mnoštvenosti i promenljivosti
stvari, on se ne koristi činjeničnim, empirijskim
argumentima već isključivo formalnim i logičkim. Njegovo
osnovno delo koje mnogi pominju bilo je napisano u prozi i
podeljeno na poglavlja u kojima su pojedine hipoteze bile
dokazivane svođenjem na apsurd (deductio ad absurdum);
ako je to, shodno svom polemičkom karakteru bilo izloženo
u obliku pitanja i odgovora, onda možda tu leži početak for-
me poznate kasnije kao filozofski dijalog.
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
44
Zenon iz Eleje bio je čestit čovek a velike je prezirao isto
kao i Heraklit; kažu da je pogubljen nakon neuspele pobune
protiv tiranina Nearha. Diogen iz Laerta kaže da su njegovi
pogledi bili sledeći: "postoje svetovi (kósmoi), praznina ne
postoji. Sve u prirodi sastoji se od toplog i hladnog, suvog i
vlažnog, i ovo se pretvara jedno u drugo. Poreklo ljudi je iz
zemlje, a duša je stvorena od svih ovih elemenata, koji su
tako pomešani da nijedan nema prevagu" (Diogen Laert.;
IX, 5, 29; Diels, 29 A 1). Ovde imamo niz stavova koje je
Zenon preuzeo od Parmenida i on ne bi bio značajan u
istoriji filozofije da to nije metodski razradio i sazdao jednu
novu formu dokazivanja koja samostalnim isticanjem pro-
tivrečja nastoji da pokaže kako se to protivrečje nikad ne
ukida kod onog što nam izgleda očigledno. Možda je,
zahvaljujući ovom načinu dokazivanja vođenom zakonom
protivrečnosti, Zenon prvi došao do misli o formalno-
logičkim odnosima pa ga stoga Aristotel označava kao
tvorca dijalektike.
Sve teškoće koje Zenon otkriva u pojmovima mnoštva i
kretanja odnose se na beskonačnost prostora i vremena,
delom na beskonačno malo, delom na beskonačno veliko; u
poslednjoj instanciji on dokazuje samo nemogućnost da se
predstavi neprekidna veličina prostora i vremena koji su
podeljeni na odvojene delove, tj. dokazuje nemogućnost da
se beskonačnost misli kao dovršena, onakva kakvu bismo
hteli sebi da je predstavimo. Zato Zenonove aporije i nisu
mogle da budu opovrgnute pošto se problemi koji se u njima
izlažu nisu razmatrali s obzirom na račun beskonačno
malih veličina.
Postoje dva Zenonova dokaza protiv mnoštvenosti
postojećeg i oni se delom odnose na veličinu a delom na broj
postojećih. Ako se postojeće sastoji iz mnoštva, s obzirom na
veličinu ono mora biti, s jedne strane, beskonačno malo, a s
druge, beskonačno veliko. Prvo, što ukupnost bilo kog
Dostları ilə paylaş: |