Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
36
samo predmet interesa klasičnih filologa već temelj iz kog
izrasta čitava filozofija.
Milećani su govorili o tome kako je svako kretanje i
svaka promena pod uticajem toplote; to je uticalo na
Heraklita da kretanje sveta vidi kao vatru; tako je za njega
vatra počelo (arché), no ne neka vatra kao konkretna stvar
(vatra u peći, ili plamen zapaljenog drveta), već vatra kao
nešto što uvek ostaje identično sebi, kao proces, u kome
uvek nastaju i iznova nestaju stvari; vatra je svet u njegovoj
nenastaloj i nedovršenoj promenljivosti.
Sve ovo već je za stare mislioce predstavljalo veliku
teškoću i zato su Heraklita još u stara vremena nazivali
mračnim.Inače Heraklit (540-480), sin Herakontov, bio je
kraljevskog porekla i kažu da se prestola odrekao u korist
svog brata; u Efesu je vladala demokratija koju Heraklit
nije cenio; bio je ponosan i ohol, govoreći da
"mnogoznalaštvo ne uči mudrosti jer bi naučilo Hesioda i Pi-
tagoru, Ksenofana i Hekateja" (Diels, 22 B 40). Kada su ga
molili da napiše zakone, nije za to mario rekavši da je grad
već u vlasti loše uprave pa se radije sa decom igrao kocke u
Artemidinom hramu. Kad su Efežani stali oko njega posma-
trajući igru on je navodno rekao: "Šta se čudite, nevaljalci?
Nije li bolje da radim to nego da uzmem učešća s vama u
državnim poslovima?" Heraklit je za sebe govorio da nije
imao učitelja, da sam istražuje i da je sve naučio od sebe sa-
ma. Dok je bio mlad govorio je da ništa ne zna, a kao
odrastao govorio je da zna sve.
Heraklitu se pripisuje spis O prirodi koji je navodno
imao tri dela: O kosmosu, Politika i Teologija i koji je on, po
predanju ostavio u Artemidinom hramu potrudivši se da ga
nejasno napiše kako bi mu mogli pristupiti samo sposobni
ljudi i kako ne bi bio lako preziran od prostog naroda (Diels,
22 A 1). Dok je Teofrast smatrao da je Heraklitov spis teško
razumljiv zbog njegovog melanholičnog karaktera, Sokrat je
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
37
navodno rekao Euripidu: "Ono što sam razumeo izvrsno je;
a mislim da je tako i ono što nisam razumeo: samo je za to
potreban delski ronilac kako bi se došlo da njegovog dna". U
svakom slučaju, spis koji je do nas došao u fragmentima
izazivao je nedoumice već u antičko vreme. Danas ne znamo
ni oblik u kome ga je Heraklit pisao; da li ga je pisao u afo-
rizmima, ili su sačuvani fragmenti samo delići teksta koji
su kod savremenika izazivali najviše sporova. U ovom
drugom slučaju, ako je tačno da su do nas došla samo ona
mesta koja nisu bila predmet opšteg slaganja (a tako je izg-
ledala i sa većinom fragmenata presokratovaca), istorija
filozofije presokratovaca bila je u najvećoj meri istorija
"pogrešnih" mesta, istorija onog što je vodilo u sumnju, a
van našeg domašaja ostaje sve ono u čemu je postojala
opšta saglasnost.
Konačno, možda je ta Heraklitova tajanstvenost
posledica neke čudne mešavine apstraktnog i konkretnog,
neposrednog i simboličkog; možda to nije neka namerna
tajanstvenost već se javlja kao posledica njegovog slikovnog
mišljenja koje mi uporno pretačemo u pojmove. Heraklit
nije bio u mogućnosti da misli koja stremi apstrakciji nađe
uvek i adekvatnu formu; zato kod njega nalazimo i svečani
sveštenički ton kao i onaj retorički, s mnogo slika koje su
izraz veličanstvene fantazije.
Ako se pođe od toga da vatra/kretanje jeste počelo svih
stvari, moglo bi se pomisliti da je Heraklit samo na mesto
jednog počela (voda, vazduh, apeiron) stavio drugo, no nije
tako; kod Heraklita počelo (arché) ima drugi smisao no kog
Jonjana, jer vatra je s jedne strane identična sa kosmosom,
a s druge s božanstvom, premda kod njega možemo naći i
izrazite elemente hilozoističkog panteizma.
Mada Heraklit kao krajnji uzrok svih stvari, kao počelo,
ističe vatru u čijoj osnovi se ne nalazi neko neprolazno biće,
on ipak u njoj vidi i nešto što ostaje bivajuće u svakoj
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
38
promeni, te ona i može biti predmet naučnog istraživanja
upravo stoga što nema ničeg postojanog osim promene, kao
što se i večno kretanje odvija u određenim oblicima koji se
uvek ponavljaju. Iz toga sledi metafizički zadatak: naći
trajni poredak promena, ritam kretanja, zakon promene. Tu
se, u još nerazvijenom obliku javlja pojam zakon prirode u
liku mitolološkog heimarmene (sudbina, kob) kao što su sve
određene sudbine, ili u obliku svevladajuće díke (pravda,
sud) koja kažnjava za svako odstupanje/prekoračenje.
Za Heraklita najopštija forma postojanja jeste
suprotnost i njeno prevladavanje. Iz toga što "sve stvari
teku" sledi da svaka pojedina stvar pri svom neprestanom
menjanju sjedinjuje u sebi stalno suprotstavljene atribute.
Sve je samo prelaz, granična tačka između nastajanja i
nestajanja, a život prirode je trajno preplitanje suprotnosti
u čijem sukobu nastaju pojedine stvari (sukob je otac svega
i svega kralj; B 53). No, kao što te suprotnosti nastaju, na
kraju krajeva iz žive vatrene svetske moći, tako isto u njoj
nalaze ravnotežu i spokoj. Vatra je nevidljiva harmonija:
"suprotno se sjedinjuje i iz različitog nastaje najlepša har-
monija" (B 8); vasiona je jedinstvo koje se raspada i potom
vraća u sebe; ona je u isto vreme i razdor i mir - nedostatak
i obilje (B 67). Prelazak jedne stvari u drugu i obratno
odvija se tako što oba procesa delujući, neprestano prelaze
jedan u drugi. Tako se kod pojedinačnih stvari, misli
Heraklit, dobija privid trajanja, a to je u slučaju kad dve
suprotne sile čuvaju ravnotežu u svojim rezultatima, na
primer: reka se čini nepromenljivom, jer koliko vode otekne,
toliko i dotekne. Ritam promene Heraklit vidi kao dva puta
pa stoga i kaže: "Put prema gore i put prema dole jedan je i
isti" (B 60). Pri tom treba imati u vidu da ovde izrazi "gore -
dole" imaju prostorni, ali isto tako i vrednosni smisao. Ako
je verovati onom što kaže Diogen iz Laerta, da je Heraklitov
spis imao tri dela od kojih je srednji o "politici", onda već
Dostları ilə paylaş: |