Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
60
tečnosti u organizmu, treba ipak istaći značaj Alkmeona
koji ukazuje na mozak kao središte mišljenja, na nervna
vlakna kao puteve organa čula i koji prvi uvodi seciranje
leševa. Nasuprot u to vreme snažnih naturfilozofskih
tendencija, Hipokrat (460-377) izdvaja medicinu iz
filozofije i shvata je kao veštinu (teсhné), kao umeće kojim
se telu vraća lepota koja je izgubljena usled bolesti. On
naglasak stavlja na empirijske uzroke bolesti i u tome ga
sledi Diokle iz Karista koji kao uzroke ističe klimu, vodu,
godišnja doba, kao i način života. Hipokratova škola je
znatnu pažnju posvećivala anatomiji i fiziologiji. Zadatak
prve je izučavanje mozga i nervnog sistema, dok se druga
bavi organizmu urođenom toplotom u kojoj su videli uzrok
života a čiji je nosioc bio duh (pneûma) - tvar obrazovana
vazduhom što se kreće žilama (u ovoj hipotezi kao i onima
Diogena iz Apolonije treba videti intuitivno naslućivanje
značaja kiseonika). Slično prirodnim naukama u V stoleću
pre n. e. se intenzivno razvija istorija. Ako se kod Herodota
činjenice još uvek prepliću sa mitovima i pričama, ovo
poslednje je potpuno otklonjeno kod Tukidida čijim delom
vlada atička prosvećenost. Nakon ratova s Persijancima
naglo se razvija grčki nacionalni duh, a nauka izlazi iz
zatvorenih društvenih krugova u kojima je ranije negovana
i prodirući u praktični život ljudi postaje deo društvenog ži-
vota. Dok je pogled na svet u pesništvu Eshila, Sofokla,
Pindara i Simonida pod uticajem ranije gnomske poezije,
Empedokle i Epiharm, koji su bili bliski pitagorejskoj školi,
već izražavaju filozofske stavove svojih savremenika, dok su
komediografi Epiharm i Kratin počeli da napadaju
antropomorfne prikaze bogova i sve više se nastoji da se
verovanje zameni pravim znanjem.
Sve to dovodi do rasta potrebe za obrazovanjem, do sve
veće želje za prosvećenošću, do saznanja što su ga davale
škole koje su mišljenjem nastojale da prodru u prirodu
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
61
stvari. Tada su se pojavili ljudi spremni da saopšte
rezultate do kojih su dospele nauke: filozofija je iz škola
izašla na trg a njeni javni učitelji behu sofisti koji su kao
svoj zadatak videli rasprostiranje grčke prosvećenosti i sto-
ga je njihovo vreme - vreme širenja kruga obrazovanja.
Sofisti
Sokrat, Platon i Aristotel kritikovali su sofiste jer su ovi
nauku pretvorili u zanat i oduzeli joj dostojanstvo
bezinteresnog istraživanja; ako se i ne složimo s njihovim
kritikama, činjenica da su sofisti prvi koji su podučavanje
naplaćivali, jasno govori da je nauka zauzela sasvim
drugačiji društveni položaj. Ovo se najviše osećalo u Atini
koja je sredinom V st. pre n.e. postala središte grčkoga sve-
ta gde su se slili svi umetnici, arhitekte i zanatlije da bi
učestvovali u obnovi Atine razorene u ratu s Persijancima. I
najobičniji građanin u to vreme oseća potrebu za
obrazovanjem; znanje postaje društvena i politička snaga, a
pre svega prosvećenost otelotvorena u Periklu.
Već je Anaksagora živeo u Atini; verovatno su u njoj
boravili Parmenid i Zenon a predstavnik Heraklitovog
učenja u Atini bio je Kratil. Za sve velike sofiste to je bio
grad u kome su morali zadobiti uspeh i slavu i sa njima
počinje atički period grčke filozofije. Ako sofistiku i ne
odlikuje veliko originalno stvaralaštvo, treba reći da je ona
svu svoju energiju usmerila na obradu i sažimanje već
postojećih teorija. Sofisti su kao svoj osnovni zadatak videli
saopštavanje rezultata nauka širokim masama ljudi i
prilagođavanje tih rezultata njihovim potrebama. U tome je
njihov značaj i njihova opravdanost, ali i opasnost u koju su
dospevali svojim delovanjem.
U početku reč sophistés je oznaka za "čoveka od nauke",
ali posle Protagore koji je prvi sebi pripisao taj naziv, reč je
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
62
dobila značenje "učitelj nauke" i politički dobročinitelj; još
kasnije taj naziv se koristi u govoru o plaćenim učiteljima
retorike. Negativno značenje ovog pojma je rezultat
polemike Sokrata i Platona sa sofistima i tek nakon dva
milenijuma, Hegel je ukazao na istorijski značaj sofista.
Ako u Platonovom dijalogu Protagora imamo relativno
vernu opštu sliku delatnosti sofista i plastičnu
karakteristiku predstavnika sofistike, u dijalogu Sofist
slika (kakvu će preuzeti i Aristotel (Met., IV 3; VI 2; IX 3) je
izrazito negativna. Sofistika se pokazuje kao prividna a ne
istinska mudrost a sofist je pohlepan čovek koji se služi
lažnom a ne pravom mudrošću.
Kada je reč o popularizaciji naučnih znanja tako nešto
najizrazitije nalazimo kod polihistora Hipije iz Elide koji je
nastojao da okolinu zaseni svojim znanjima iz oblasti
matematike, istoriografije gramatike i prirodnih nauka. U
Platonovom dijalogu Hipija stariji vidno je nastojanje
sofista da se dođe do jeftinog uspeha kod običnog sveta a što
je karakteristično i za Prodika sa Keosa.
Obuka koja se mogla dobiti kod sofista imala je sasvim
određen karakter i stremila je sasvim konkretnom cilju;
demokratska vlast u Atini i drugim gradovima zahtevala je
aktivno učešće u javnom životu a ovo je zavisilo od govornič-
ke sposobnosti. Sa povećanjem obrazovanosti širih
društvenih slojeva povećavali su se i zahtevi za onog ko je
želeo da deluje na njih; mladići su od sofista očekivali da ih
ovi nauče lepom govoru i osnovna delatnost sofista sad je
bila retorička priprema za političku delatnost pri čemu se
sofistička obuka usmeravala na tehničko, formalno
razvijanje govora, ali i na saopštavanje onih znanja koja su
bila najkorisnija za tu svrhu. Praktično-politički ciljevi
vaspitanja udaljili su sofiste od metafizičkih razmišljanja te
su se oni počeli zadovoljavati popularnim izlaganjima
raznih teorija kako bi postigli kod slušalaca što veći efekat.
Dostları ilə paylaş: |