Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
54
sistem kakav imamo kod Platona. To je i razlog što treba
razlikovati metafizički smer Leukipa od Demokritovog
učenja koje je uveliko zahvaćeno subjektivističkom
problematikom u grčkom mišljenju.
Leukip iz Eleje (ili Abdere, ili Mileta, oko 450), učenik
Zenonov, prvi je zastupao atomističko učenje; nalazeći se
pod uticajem elejaca, smatrao je da bivstvovanje isključuje
svako nastajanje i nestajanje kao i svaku kvalitativnu pro-
menu te se po njegovom mišljenju bivstvovanje podudara sa
supstancijalnošću (ón sa pléon, tj, postojeće sa puninom).
Zbog tog identiteta Parmenid je bio prinuđen da negira
realnost praznog prostora a isto tako i realnost
mnoštvenosti i kretanja. Ali, ako su mnoštvo i kretanje, kao
što to ističe fizika, realni, tada i naučno shvatanje sveta
stvari što nas okružuju treba da bude moguće, a najbolje bi
bilo kad bi se kao moguće pretpostavilo nepostojeće, prazni-
na (tó kenòn) kao nešto što je ipak, na neki način, postojeće.
Postojanje praznog prostora koje su svi osporavali (Zenon,
Anaksagora) jeste karakteristična crta atomističkog učenja.
Leukip to čini stoga da bi dobio mogućnost da opravda
mnoštvenost i kretanje postojećih stvari; to je način da se
empirijski svet uzdigne iz praznine i iz punine koja se kreće
u njoj, iz "nepostojećeg" i iz mnoštva "postojećih stvari".
Hipotetičku fiziku Parmenida sad nasleđuje kategorička, a
problematičku asertorička i apodiktička. Ipak, da bismo
bolje razumeli Leukipa, dobro bi bilo navesti sam izvor na
koji se svi pozivaju; opet je to Diogen iz Laerta: Leukip je
smatrao "da je sveukupnost stvari beskrajna i da se sve
pretvara jedno u drugo a da je vasiona praznina prepuna
tela. Svetovi nastaju padanjem tela (atoma) u praznom
prostoru i mešanjem jednih s drugima. Njihovim kretanjem,
pošto se nagomilavaju, nastaje tvar zvezda. (...) On je prvi
postavio atome za počela" (D. Laert., VIII 6, 30). Dakle,
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
55
Leukip je, po mišljenju Diogena, prvi odredio atome kao
počela; po njegovom mišljenju vasiona je beskrajna: jedan
njen deo je ispunjen a drugi je prazan prostor; to on naziva
elementima iz kojih nastaju svetovi, neograničeni po broju, i
svetovi se ponovo raspadaju na elemente.
Odstupivši od parmenidovskog pojma bivstvovanja a s
namerom da objasni mnoštvenost i kretanje, Leukip se
pridržava ne samo nepromenljivosti (nenastalosti i
nepropadljivosti) već i kvalitativne jednorodnosti sveg
postojećeg. Nasuprot Enpedoklu i Anaksagori, Leukip uči
da sve mnoštvo bivstvujućeg jeste jednorodno po kakvoći, a
kakvoća (kao i kod Parmenida) je kod njega apstraktna, u
suštini lišena kakvoće, dakle telesnost, punina (tó pléon).
Tako se, po uzoru na elejce, svaka razlika odjašnjeva
prodiranjem nepostojećeg u postojeće, te za Leukipa, s jedne
strane, razlike među pojedinim postojećim jesu samo
razlike u svojstvima kojima su oni "ograničeni"
"nepostojećim" praznim prostorom, tj. kvantitativno se
razlikuju oblikom, veličinom i kretanjem, a s druge strane,
svako nepromenljivo bivstvujuće treba da se zamišlja kao
identično samome sebi, kao potpuna, nerazoriva, nedeljiva
tvar. Zato je Leukip smatrao da se pokretno bivstvovanje u
praznom prostoru sastoji iz bezbrojnog mnoštva malih, ne-
deljivih tela koja je nazvao atomima (atómoi). Svaki od tih
atoma, kao i bivstvovanje kod Parmenida, nije nastao,
prolazan, promenljiv, deljiv, već je jednorodan sa sobom i
svim ostalim bićima. Parmenidovo jedinstveno svetsko
bivstvovanje razdrobljeno je na beskonačno mnoštvo malih
prastvari koje, da nisu razdeljene praznim prostorom,
obrazovale bi jedinstveni elemenat u duhu Empedokla, od-
nosno apsolutno jedno, lišeno kvaliteta, kao što je to kod
Parmenida.
Na taj način Leukipovo učenje odlikuje se
jednostavnošću i krajnje je konsekventno kad se hoće
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
56
protumačiti pojavni svet; ovde ipak treba istaći da atomis-
tika (važna za kasniji razvoj prirodnonaučne teorije) nije
nastala na tlu iskustva i posmatranja, već iz apstraktnih
metafizičkih pojmova a s namerom da se objasni postojeći
svet.
Atomistička filozofija nije samo pokušaj
transformisanja metafizike elejaca s namerom da se objasni
priroda nego i posledica nastojanja da se uzrok kretanja ne
traži u sili nezavisnoj od tvari, već razmatra prostorno
kretanje kao svojstvo tvari. Mada je ta stvarnost
jednorodna u svim atomima, ona se kvalitativno ne menja
već u sopstvenoj biti poseduje kretanje (kínesis). Sve jedno
da li se pod tim kretanjem ima u vidu težina koja deluje
odozgo nadole ili neko haotično kretanje, bitno je da to
kretanje atomisti misle kao bezuzročno kretanje koje se tre-
ba razumeti samo po sebi i u tome treba videti sintezu
Heraklita i elejaca: svi jednorodni elementi bića misle se
kao nepromenljivi ali tako što se sami po sebi nalaze u
neprestanom kretanju.
Atomisti nastoje da objasne svet pomoću atoma koji se
od iskona kreću u praznom prostoru. Leukipu verovatno
pripada i mehanicistički deo atomističkog učenja o tome
kako sve nastaje iz mehaničkog sudara atoma koji se nalaze
u vihoru. Odgovor na pitanje: kako iz tih kombinacija
atoma nastaju različita empirijska svojstva, tj. kako
kvalitativna svojstva prelaze u kvantitativna, najve-
rovatnije pripada Demokritu za šta je ovaj metod mogao
naći tek kod Protagore. Leukip je najverovatnije nastanak
kvalitativnih iz kvantitativnih svojstava isticao kao
metafizički postulat, a možda je, kao i Empedokle (koji je iz
mešavine četiri elementa izvodio sve ostale oblike tvari),
empirijske stvari, sastavljene iz atoma, nastojao da
razlikuje po obliku i veličini; u svakom slučaju nejasan je
njegov prelaz (ako ga je i načinio) od metafizičkog
Dostları ilə paylaş: |