Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
48
tajanja i iščezavanja, ali istovremeno nastoji da objasni
činjenicu nastajanja i nestajanja i objašnjenje vidi u tome
da svako nastajanje treba shvatati kao spajanje a svako
nestajanje kao razdvajanje; te osnovne elemente naziva
korenima svega; još uvek nije koristio izraz stihija
(stoicheîa, elemenat). Elementima pripadaju svojstva
(predikati): neponiklost, neprelaznost, neizmenjivost, oni su
večno bivstvovanje a raznovrsnost i smena pojedinih stvari
treba da se objasni kretanjem u prostoru gde se ti elementi
mešaju jedan s drugim u različitim odnosima.
Empedoklu pripada prvenstvo u tome što uvodi pojam
elementa kao pojam o jednorodnoj stvari kvalitativno
nepromenjivoj i do koje se dolazi samo promenom stanja
kretanja i mehaničkim delenjem. Do tog pojma on je došao
nastojeći da Parmenidovu ideju o bivstvovanju učini
pogodnom za objašnjenje prirode. Daleko manje sreće je
imao u određivanju koja su to četiri elementa; polazeći od
tradicije imenovao je: zemlju, vodu, vazduh i vatru. Voda,
vazduh i vatra igrali su važnu ulogu kod Jonjana, zemlja se
javlja u hipotetičkoj fizici elejaca, a kako je Empedokle
vatru suprotstavljao trima ostalim elementima, to podseća
na heraklitovski pokušaj da se očuva dvojstvo. Konačno,
kako je Empedokle bio odista i interesantna pojava, lekar i
pesnik, ova četiri elementa mogu se zamisliti i pesnički:
postoji zemlja kojom hodamo, okružena vodom, nad njom je
vazduh a dalje, na nebeskom svodu - sjaj zvezda.
Problem koji je odmah iskrsao pred Empedokla glasio
je: kako različiti kvaliteti pojedinih stvari nastaju iz
mešavine ova četiri elementa; na to on verovatno nije
mogao ništa da kaže. Empedokle je naglasak stavljao na
proces spajanja i razdvajanja, jer što je više pomenutim
elementima pripisivao karakter elejskog bivstvovanja, tim
je manje u njima samima uspevao da nađe osnov kretanja u
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
49
kome su oni morali biti po njegovoj teoriji spajanja i
razdvajanja.
Kao čista nepromenljiva bivstvovanja elementi ne mogu
da se kreću već mogu samo da budu pokretani; zato je za
objašnjenje sveta bilo neophodno da teoriji o četiri elementa
budu dodate i pokretačke sile. U tome se zapravo vidi razli-
ka koja postoji između Empedokla i hilozoizma Milećana.
Empedokle je prvi mislilac kod koga su razdvojeni sila i
tvar; ako je i uveo taj dualizam, ovaj još uvek nema naučno-
apstraktnu već mitsko-poetsku formu pošto je on kao svets-
ke sile koje uzrokuju spajanje i razdvajanje imenovao ljubav
i mržnju.
Mitski i poetski karakter tih sila ne ogleda se samo u
njihovim nazivima, već u tome što njihova predstava nije
dospevala do potpune pojmovne određenosti, nego se mešala
s čulnim slikama. Kod Empedokla ostaje nejasno delovanje
pomenutih dveju sila kao i njihov karakter, jer one ne samo
da su sile spajanja i razdvajanja, već, istovremeno, i uzroci
dobra i zla. Na taj način Empedokle je nastojao da objasni
sâmo bivanje i da zadovolji heraklitovski zahtev da u svetu
postoji kružni tok u kome stvari periodično nestaju i iznova
se rađaju. Četiri elementa delovanjem mržnje (neîkos)
potpuno se razdvajaju a delovanjem ljubavi (phylótes)
dospevaju u stanje potpunog prožimanja. Tako kružni tok
sveta ima četiri faze: (a) neograničena vlast ljubavi i
potpuno sjedinjenje svih elemenata što Empedokle naziva
lopta (sfaîros), jedno (to hen) ili bog (théos); (b) proces
postupnog razlaganja koji je posledica delovanja mržnje; (c)
apsolutna razdvojenost sva četiri elementa kao posledica
potpune vladavine mržnje; (d) proces postupnog ponovnog
mešanja elemenata usled prevage ljubavi. Svet poje-
dinačnih stvari postoji samo u drugom i četvrtom slučaju (b,
d) i odlikuje se suprotnošću i borbom između načela
spajanja i razdvajanja; ovde je vidan uticaj Heraklita - reč
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
50
je o svetu ispunjenom polemosom; ali u preostala dva sluča-
ja (a, c) imamo jedno akosmičko tumačenje sveta u duhu
elejaca.
Anaksagora
Jednu stranu tog racionalnog kretanja o kome je govorio
Empedokle doveo je do kraja Anaksagora iz Klazomene
(500/497-428) koji je svojom otadžbinom smatrao nebo a
svojim životnim zadatkom izučavanje zvezda. Smatrao je da
nije ispravno govoriti o nastajanju i nestajanju jer masa
sveta mora ostati ista i jednaka sebi, već da je bolje govoriti
o spajanju i razdvajanju. Ono što ulazi u proces spajanja ili
trpi razlaganje nazivao je stvarima ili semenima (hremata,
spermata) odbacujući Empedoklovo učenje o samo četiri
elementa na osnovu kojih se ne može razumeti kvalitativna
razlika među stvarima. Budući da Parmenid poriče
nastajanje novih kvaliteta, Anaksagora smatra da postoji
kvalitativno toliko međusobno različitih prvobitnih stvari
(hremata) koliko u empirijskim stvarima ima različitih
svojstava. Sve stvari dostupne našim čulima sastavljene su
od osnovnih elemenata i dobijaju naziv po onom koji u
njima preovladava; kvalitativno se mogu izmeniti ako se
pomešaju s drugim stvarima ili neke stvari istupe iz njih.
To znači da prvobitne stvari (hrèmata) treba da budu
misaono deljive ali, nasuprot čulnih stvari koje su izgrađene
iz raznih elemenata, ovi sastojci stvari moraju biti jednaki
sebi ma koliko se delili; zato ih je kasnije Aristotel nazvao
homeomerijama (čestice jednakih delova) koje se
međusobno razlikuju po izgledu, boji i ukusu; tako
Anaksagora anticipira hemijski pojam elementa.
Što se tiče kretanja tih počela, Anaksagora odbacuje
mitska i poetska tumačenja Empedokla i naspram
heraklitovske ideje o borbi suprotnosti obnavlja misao o
Dostları ilə paylaş: |