Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
72
Antistena i Aristipa), da takozvane "sokratovske škole" pre
treba videti kao posledicu razgranavanja sofistike no kao
nastojanje da se dalje ide putem na koji je ukazivao Sokrat.
Postojale su četiri škole: megarska, elidsko-eritrejska,
kinička i kirenska.
Sokratovske škole
a. Megarska škola. Osnivač Megarske škole bio je
Euklid iz Megare koji je smatrao da se elejskom pojmu
bića može pridati sadržaj ako se biće identifikuje sa
sokratovskim pojmom dobra; u svakom slučaju, pokazalo se
da nije uspeo da prevlada apstraktnu prazninu
parmenidovskog principa. Odredio je dobro kao jedino
postojeće, večno, jednako sebi, premda ga ljudi različito
nazivaju; različite vrline tumačio je jednom jedinom vrlinom
koja samo menja nazive a ta vrlina je znanje koje je
identično s bićem (kao kod elejaca); odbacivao je biće svega
osim dobra. Sve to nije pomoglo ni razvoju etike ni razvoju
teorije saznanja već samo svedoči o produženju besplodne
dijalektike sofistike koja zadržava elejski smer. U oblasti
etike megarani nisu uradili skoro ništa; jedino Stilponu
(380-300), koji je na kraju postao vođa škole, pripisivana je
etička teorija; on je spojio megarsku dijalektiku i etiku
kinika i time je uticao na osnivača stoičke škole - Zenona.
U metafizici megarani su se ograničili na utvrđivanju
jedinstva sveg postojećeg i svojim dokazima sledili su
argumentaciju elejaca. Ono što je istinski doprinos
megarske škole sastoji se u razvijanju sofističkog umeća -
eristiké. Njihovo apstraktno učenje o jedinstvu postojećeg
imalo je za posledicu skeptički pogled na sva pojedinačna
saznanja a isto tako i negativni odnos spram učiteljske
delatnosti. Za Euklida kažu da je u opovrgavanju
protivničkih stavova koristio poseban postupak: nije
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
73
napadao pretpostavke nego je dokazivao apsurdnost
zaključaka (deductio ad absurdum). Ovde treba još jednom
pomenuti Stilpona (koji je smatrao da na osnovu principa
identiteta nijednom subjektu ne treba pripisati predikat
koji je od njega različit), kao i Eubulida i Aleksina koji su
bili veoma popularno tzv. "začarano zaključivanju" u kome
sve mislivo i uzajamno isključujući odgovori na pitanja
moraju u sebi sadržati protivrečnost (najpoznatiji su
sofizmi: lažljivac, rogati, gomila...).
b. Elidsko-eritrejska škola. Još manji značaj od
Megarske škole imala je Elidsko-eritrejska škola koju je
osnovao Sokratov učenik Fedon iz Elide u svom rodnom
gradu a koju su potom Menedem i Asklepijad preselili u
Eritreju gde je škola kratko trajala i ugasila se već
početkom trećeg stoleća pre n.e. Ova se škola, u svojoj biti
eklektička (oslanjajući se na pojedina Sokratova učenja),
razvijala slično megarskoj. Mada od Fedona ništa nije
sačuvano (pa je već Panetije sve spise njemu pripisivane
smatrao neautentičnim), čini se da je u onom bitnom Fedon
bio saglasan sa Euklidom, a Menedem, koji je prošao
Akademiju i školu Stilpona, zajedno sa ovim poslednjim
posvetio se etici kinika te su se tako obe škole, zajedno s
Kiničkom, slile u stoičku.
Daleko veći značaj imale su Kirenska i Kinička škola u
kojima su pod neposrednim uticajem Sokrata i njegovog
etičkog učenja protivrečja u moralnim i socijalnim
pogledima Grka poprimila sasvim određene forme. Obema
školama je svojstvena ravnodušnost spram teorijske nauke i
shvatanje filozofije kao životnog iskustva. Učenje i jedne i
druge škole izrasta iz sofističkog vidokruga i tek se
povremeno oslanja na Sokrata. Kada je reč o određenju
čoveka i odnosu individue spram društva, ovde je reč o
smeru koji je suprotan onom uobičajenom koji srećemo u
antičkom svetu. Oba učenja su posledica kulturno-filozofs-
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
74
kog pokreta sofistike i sadrže u sebi razmišljanja drevnih
Grka o vrednosti civilizacije za pojedinca. Ovaj opšti pogled
zbližio je ove dve orijentacije bez obzira koliko su im bili
različiti odgovori na postavljena pitanja.
c. Kinička škola. Kiničku školu je osnovao Antisten iz
Atine (440-368) (u početku učenik Gorgije) koji je nakon
smrti Sokrata otvorio školu u Kinosargu u Atini. Ona je
svoju veliku popularnost stekla zahvaljujući originalnoj
ličnosti Diogena iz Sinope (404-323) koji je zbog
falsifikovanja novca morao da pobegne iz svog rodnog grada
da bi u Atini praktikovao filozofiju Antistena. Treba još
pomenuti Krateta, savremenika Stilpona, koji je razdelio
svu svoju imovinu kako bi se mogao posvetiti kiničkom
načinu života, zatim njegovu suprugu Hiparhiju, bogatu i
učenu, koja je s njim negovala kinički način života i njenog
brata Metrokla o kome svedočenja imaju isključivo
anegdotski karakter. Kao što su megarani postojećem
pripisivali isključivo dobro, tako je za kinike jedinstveni
sadržaj i cilj života bila vrlina i s elejskom isključivošću su
odbacivali sve druge ciljeve. Ako su i smatrali da se vrlina
sastoji u znanju, oni su najveći značaj pridavali praktičnoj
strani - dobrim postupcima i sistematskom sprovođenju
moralnih pravila u život; naučnim zahtevima pripisivali su
značaj samo u onoj meri u kojoj su služili ostvarenju etičkih
ciljeva. To je, uostalom, bila posledica i toga što je s obzirom
na gnoseologiju Kinička škola stajala na tlu sofističkog
skepticizma. Objašnjavajući bit stvari pomoću određenja,
Antisten je sledio Sokrata, ali se kasnije, razvijajući svoje
stavove, približavao Gorgijinoj tvrdnji da je nemoguće
pripisivati nekom subjektu predikate različite od njega te
da su mogući samo stavovi identiteta. Odredljivo može biti
samo ono što je složeno, dok se sve prosto (pojedinačno)
može odrediti samo pomoću njegovog naziva kojim se ne
može dosegnuti suština stvari. Tako je kinička teorija saz-
Dostları ilə paylaş: |