Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
69
( epistême), i to ne znanje koje bi se moglo pomoću nauke
predati drugima, već znanje kao ideal kojem se trajno mora
težiti zajedničkom delatnošću. Ta delatnost nije bila
usmerena na saopštavanje znanja drugima, već na
zajedničko traženje istine; u njenoj osnovi ležalo je ubeđenje
da postoji neko merilo koje nadilazi individualne razlike. To
je za posledicu imalo da se Sokratova delatnost odvijala u
formi dijaloga gde se posredstvom uzajamne kritike i
razmene misli dolazi do onog što su svi obavezni da
prihvate. U vreme kad su sofisti izučavali psihološki
mehanizam koji stvara lična mnenja, Sokrat ukazuje na
zakon uma koji određuje istinu te svoje savremenike stalno
nagoni da mu pomažu u traženju istine. U tome treba videti
njegovo isticanje sopstvenog neznanja čime se on
istovremeno i distancira od ideala mudrosti (sophía). On
takvo samosaznanje ne traži i od drugih zato što ništa ne
kvari istinsko znanje kao prividno znanje koje se kod ljudi
rađa kao posledica sofističkog poluobrazovanja. Zato on u
svojim razgovorima snagom neumoljive logike razara ona
mnenja koja u početku nalazi kod sabesednika; u tom
vladanju dijalektikom se i krije ona čuvena Sokratova
ironija. Uklonivši tu početnu prepreku Sokrat nastoji da u
daljem razgovoru iz sveg što je rečeno izdvoji neko
zajedničko stanovište. U tome bi se sastojalo zapravo
sokratovsko istraživanje. Cilj njegove naučne aktivnosti bio
je pojam suprotstavljen pojedinačnim predstavama do kojih
se došlo individualnim opažanjem; određujući značenje
pojedinim rečima, Sokrat se nalazio na istom tlu na kome i
sofisti, ali je bio vođen drugom nadom: smatrao je da će na
taj način pomoću opšteg pojma dospeti i do same suštine
predmeta i zakona koji vlada svim pojedinim slučajevima i
tako, na mesto metode nagađanja Sokrat postavlja metodu
sistematskog istraživanja.
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
70
Oblast u kojoj je Sokrat koristio svoju induktivnu
metodu određivanja pojmova, kao i kod sofista, beše pitanje
ljudskog života a opšteobavezujuća istina koju je trebalo
naći u dijalogu nalazila se u jasnosti moralne svesti dok se
krajnji cilj nauke video u moralnom samousavršavanju. To
je razlog tome što su već i stari autori isticali kako se kod
Sokrata filozofija ograničava na etičku problematiku, na
pitanje čoveka i to je razlog što s njim počinje jedno novo
poglavlje u istoriji filozofije - antropološki period.
Ta etička usmerenost Sokratova sledi osnovnu
psihološku tezu koja jasno izražava racionalistički karakter
celikupne epohe prosvećenosti a to je teza o identitetu
vrline i znanja. Usled usložnjavanja kulturnih odnosa i
mnoštva različitih običaja u raznim krajevima helenskog
sveta osetila se potreba da se racionalnim prosuđivanjem
načini pravi izbor a u tome su najviše uspeha imali oni koji
su bili pritom i najobavešteniji. To je uticalo na Sokrata da
utvrdi kako se istinska vrlina sastoji u znanju i da istinsko
znanje već samo po sebi vodi ispravnom postupanju. Na taj
način znanje o dobru postalo je vrlina a promišljanje -
princip života. Filozofija se sastoji u promišljanju dobra koje
bi bilo opšteobavezujuće. Saznanje je isto što i ovladavanje
moralnošću, a saopštavanje znanja izraz posebnog odnosa
među ljudima koji je Sokrat video kao ljubav (éros). Tako su
bili spojeni determinističko i intelektualističko posmatranje
na voljnu delatnost; moralna svojstva našla su se u
zavisnosti od intelektualne razvijenosti, a odluke u
zavisnosti od jasnosti i zrelosti intelekta. Ako je Sokrat tvr-
dio da su svi negativni postupci posledica neznanja i nepro-
mišljenosti, tada je bilo potpuno u duhu prosvećenosti
proglašavanje znanja etičkim idealom. Sve ostale vrline deo
su naučnog znanja (epistême) i mogu se dosegnuti izučava-
njem nauke. Tako se sa Sokratom završava proces koji je
započeo sa sedmoricom mudraca a koji se nalazio u
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
71
opasnosti da se pod udarem individualne kritike razore sve
norme; sada se, zahvaljujući metodskom mišljenju iznova
počelo težiti nečem što je bilo opšteobavezujuće.
Sokrat nije sistematski izložio znanje iz kog bi se
sastojala vrlina. Polazeći uvek od date situacije bio je
prinuđen da pitanje: šta je dobro? - zameni pitanjem: šta je
dobro u određenim uslovima za određenog čoveka? Odgovor
bi uvek bio: dobro je ono što je saglasno s našim ciljevima,
ono što zadovoljava čovekove težnje i što čini njegovu sreću.
Ako kod Ksenofonta etički pogledi Sokrata prelaze u teoriju
koristi, kod Platona, koji je daleko suptilniji, korisno se
identifikuje s lepim i dobrim i odnosi se na duševno
zdravlje, na brigu o stvarnom dobru duše. U oba slučaja,
vrlina koja se sastoji u znanju, identifikuje se s blaženstvom
i osnovna pozicija Sokrata ostaje eudaimonistička, a to nije
mogla da prevlada sva antička filozofija. Nepoverenje u
metafizičke i fizičke teorije Sokrat je kompenzovao dubokim
verovanjem u vladavinu božanskog bića nad prirodom i
čovekom dok se racionalistička jednostranost njegove etike
dopunjavala njegovim poverenjem u unutrašnji glas
(daimónion) koji je video kao božanski.
Suprotstavljajući ideal uma tada vladajućem
relativizmu Sokrat teži moralnom preobražaju života uz
pomoć nauke i ta je tendencija kasnije dala značajne re-
zultate; međutim, princip razmišljanja o unutrašnjem svetu
i oduševljenje s kojim je Sokrat odbacivao draži realnog
sveta bili su novi i strani grčkom duhu i to je možda i
osnovni razlog što je njegovo učenje kod njegovih
nastavljača dobilo tako različite oblike. Već činjenica da su
nakon njegove smrti nastale četiri različite filozofske škole
više no jasno govori da njegovo učenje nije bilo jednoznačno
i da se moglo na više načina interpretirati. Isto tako
činjenica je da su Sokratovi učenici više imali sofističkog no
sokratovskog duha (koji se još osećao kod Euklida,
Dostları ilə paylaş: |