Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
63
S druge strane, usled zadatka koji su sebi postavili
(obučavanje veštini ubeđujućeg govora) sofisti su počeli više
da se bave samim čovekom i njegovom psihološkom
strukturom; za razliku od ranije nauke sofistika se obraća
unutrašnjem iskustvu i raniju nauku dopunjuje učenjem o
ljudskoj duši. Usled ove antropološke tendencije sofistika je
usmerila filozofiju na put subjektivizma.
Ova nova delatnost počela je od jezika i u tome je
posebno zaslužan bio Protagora iz Abdere (oko 480-411) koji
je pošao od stava da je teorija bez praktičnih vežbi
beskorisna kao što su beskorisne i vežbe bez teorije, pa je
praktično obučavanje (na kojem se zaustavio Gorgija iz
Leontine (483-375)) spajao s naučnim istraživanjima
jezika te u svojim radovima razmatra pravilnu upotrebu
govora (Phaedr., 267c).
Protagora je bio blizak atomistima iz Abdere; bio je
mlađi od Leukipa a dvadesetak godina stariji od Demokrita
te tako činio sponu među njima. Shvativši potrebe svoga
vremena putovao je u mnoge grčke gradove kao proslavljeni
učitelj mudrosti; u Atini je boravio više puta. Diogen
Laertije ističe kako je "Protagora prvi izjavio da o svakoj
stvari postoje dva suprotna iskaza" (lógous); on se njima i
služio u svojim zaključcima a to je bio postupak koji je on
prvi uveo. Jedno od njegovih dela počinje ovako: "Čovek je
merilo svih stvari: onih koje postoje da postoje, a onih što ne
postoje da ne postoje" (D. Laertije, IX 8, 51), a jedno drugo
delo počinje rečima: "Što se tiče bogova, ja nemam načina ni
da znam da li oni postoje, ili da ne postoje. Jer, ima mnogo
prepreka koje ometaju znanje: i sama nejasnoća pitanja i
kratkoća ljudskog života" (IX 8, 51-2). Zbog ovog dela
Atinjani ga prognaše iz grada, a njegov spis spališe javno na
trgu.
Sa izučavanjem gramatike usko je kod sofista bilo
povezano i istraživanje logike jer je lepota besedništva
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
64
zavisila i od načina dokazivanja i opovrgavanja; to je razlog
što se u početku formalna logika i razumela kao tehnika
sporenja, opovrgavanja i dokazivanja. Ako danas
raspolažemo sa premalo podataka da bismo mogli znati do
kog je stepena logika bila razvijena, kod sofista daleko više
znamo o njihovim pogledima na ljudsko saznanje. Sofist je
morao da se oslobodi svake vere u neku sveopštu istinu i
mogućnost pouzdanog saznanja i to pre svega stoga što je
sve više i više napuštao pređašnje metafizičke i fizičke teo-
rije i što je svoje slušaoce učio kako se o svakoj stvari može
govoriti na dva suprotna načina: za i protiv, a to je sofiste
vodilo u skepticizam.
Protagora je svoje skeptičke poglede na čoveka zasnivao
na Heraklitovom učenju o večnoj promeni stvari;
odbacivanje apsolutnog bića stvari podrazumevalo je da
svojstva svake stvari proističu iz njegovog prolaznog
međuodnosa. Svako svojstvo je rezultat kretanja (tu
Protagora misli potpuno u duhu Heraklita), rezultat dva
kretanja koja se susreću, nakon čega jedno od tih kretanja
je delovanje a drugo trpljenje. Zato se ni o jednoj stvari ne
može govoriti šta je ona po sebi, već u najboljem slučaju
može se reći šta ona postaje u svojim promenama pri
susretu s drugim stvarima.
Taj Protagorin relativizam ima veliki značaj jer on pod
svoje učenje o sveopštem kretanju podvodi i čovekovo
opažanje. Kako je, po mišljenju Protagore, čulno opažanje
jedini izvor saznanja i celokupnog duhovnog sveta, on ne go-
vori o nekoj (od opažanja nezavisnoj) suštini stvari niti o
stvarima šta bi one mogle biti same po sebi; stvari su takve
kakve se čoveku pokazuju i to je smisao njegovih reči o tome
kako je čovek mera svih stvari.
Ako se Protagora približava Heraklitu, Gorgija
inspiraciju nalazi u učenju predstavnika elejske škole; ako
je prvi došao do uverenja da je svako saznanje relativno,
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
65
drugi je nastojao da dokaže nemogućnost saznanja uopšte.
Ali, ako je istraživanje Protagore obogatilo potonju filozofiju
(Demokrit, Platon), Gorgija je ostao zarobljenik oštroumne
ali besplodne dijalektike. U spisu O nebiću ili o prirodi
razvija Gorgija tri temeljne postavke: (1) ničega nema;
nepostojeće ne može postojati: a takođe ne može postojati i
postojeće: ili postojeće ne može biti mislivo ni kao nenastalo
i neprolazno, ni kao nastalo i prolazno. Takođe, ne može da
se misli ni kao jedno, ni kao pokretno a da odmah ne
nastanu protivrečja, a nemoguće je i da istovremeno bude
nešto postojeće i nepostojeće. (2) Ako bi nešto i postojalo,
ono bi bilo nesaznatljivo, jer postojeće i mislivo treba da
budu različiti, inače, zabluda bi bila nemoguća. (3) Ako bi i
postojalo saznanje, ne bi ga trebalo saopštiti drugom jer je
saopštavanje moguće samo putem znakova koji se razlikuju
od samog predmeta, a za njihovo jednako značenje kod dva
čoveka ne može se jamčiti.
Iako su skeptičke teorije, na primer, kod Protagore,
izlagane u strogom naučnom duhu, ipak su one vodile
razlaganju nauke i postale su igrarija u svakodnevnom
životu; zato već Gorgija smatra sumnjivim svako suđenje u
kome subjekt i predikat nisu međusobno identični, tj.
odbacuje sve sintetičke sudove. Protagora je sumnjao čak i
u matematičko saznanje; u duhu njegovog relativizma
Eutidem zaključuje da je svemu svojstveno sve: zablude su
nemoguće zato što sve zamislivo ipak postoji kao nešto
mislivo. Stoga ne treba ni protivrečiti sebi; ako se ponekad i
čini da protivrečimo sebi, to znači da govorimo o različitim
stvarima.
Umešnost govora pro et contra sofisti su prenosili na
svoje učenike; cilj je bio da se slušalac izgubi u
argumentaciji, da se nagna na suprotni odgovor i tako
opovrgne. Ako su još od vremena sedam mudraca Grci i
razmišljali o sadržaju i ispunjavanju građanskih i prirodnih
Dostları ilə paylaş: |