Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
28
na {ta su mi oni odgovorili: "A za{to da?" Ba{ kao {to i mi, Zemljani, na pitanje za{to
vozimo toliko brzo, odgovaramo: "A {to da ne?" O ukusima se ne raspravlja. Zemljani
ispoljavaju sklonost ka tome da hitaju napred, da hrle {to dalje. @itelji Zime, pak, koji
stalno `ive u Prvoj godini, ose}aju da je napredovanje manje va`no od prisutnosti. Moj
ukus bio je zemaljski, tako da me je prilikom odlaska iz Erenranga obuzelo nestrpljenje
zbog metodi~no sporog kretanja karavana; ne{to me je nagonilo da izi|em napolje i
potr~im; radovalo me je to {to }u ostaviti za sobom te duga~ke, kamene ulice
povrh kojih
se uzdi`u crni, strmi krovovi i nebrojene kule, taj grad bez sunca gde su se svi moji
izgledi izjalovili u strah i izdaju.
Penju}i se uz obronke Kargava, karavan se kra}e, ali po~esto zaustavljao da
bismo se okrepili u svrati{tima kraj puta. U pozno popodne, kada smo stigli na vrh
jednog brega, pred o~ima nam se prvi put ukazao ceo prizor planinskog masiva. Ugledali
smo Kostor, ~ija je visina, od podno`ja do vrha, dostizala ~etiri milje; ogromni nagib
zapadnog obronka krio je sevene vrhove, od kojih su se neki uznosili i do trideset hiljada
stopa. Ju`no od Kostora stajao je ~itav
niz visova, beli spram bezbojnog neba; izbrojao
sam ih trinaest, a poslednji je predstavljao tek nerazlu~ivu sjajnost u daljini na jugu.
Voza~ mi je kazao nazive svih trinaest, a potom je stao da mi pripoveda pri~e o
lavinama, o kopnenim ~amcima koje su planisnki vetrovi naprosto zbrisali sa puta, o
posadama sne`nih plugova koje su nedeljama ostajale zarobljene na nedostupnim
vrletima i tako dalje, sve u prijateljskom nastojanju da me u`asne. Opisao mi je kako je
video kamion pred sobom koji klizi i sunovra}a se u provaliju duboku hiljadu stopa; ono
{to je u svemu tome delovalo najupe~atljivije, kazao je, bila je sporost kojom je padao.
Izgledalo mu je da se vozilo ~itavo popodne strmoglavljuje
u bezdan i bilo mu je veoma
milo kada je najzad i{~ezlo, bez ikakvog zvuka, u sne`ni nanos dubok ~etrdeset stopa na
dnu.
U tre}i ~as zaustavili smo se da bismo u`inali u jednom ogromnom svrati{tu,
krupnom zdanju sa velikim, tutnjavim kaminima i velikim prostorijama sa gredastim
tavanicama, punim stolova sa obiljem dobre hrane; ali tu nismo zano}ili. Na{ karavan
bio je opremljen spavaonicom, budu}i da se `urio (na karhidski na~in) da prvi u sezoni
stigne do Olujne krajine Pering i tako pokupi kajmak sa tr`i{ta za svoje trgovce-
preduzetnike. Akumulatori na kamionima bili su napunjeni i za volane je do{la nova
smena voza~a, te smo tako nastavili. Jedan kamion u karavanu slu`io
je kao spavaonica,
ali samo za voza~e. Za putnike nije bilo le`ajeva. No} sam proveo u hladnoj kabini na
tvrdom sedi{tu, uz jedan prekid oko pono}i, kada smo ve~erali u nekom malom svrati{tu
visoko u brdima. Karhida nije zemlja za udoban `ivot. Kada sam se probudio u zoru,
odmah sam opazio da smo iza sebe ve} ostavili sve drugo osim stena, leda, svetlosti i
uskog puta koji se neprekidno uspinjao pod na{im gusenicama. Zadrhtav{i, pomislio sam
kako postoje stvari va`nije od udobnosti, ako niste starica ili ma~ka.
Vi{e nije bilo svrati{ta me|u tim zastra{uju}im strminama od snega i granita.
Kada bi do{lo vreme obeda, kopneni ~amci bi se be{umno zaustavljali jedan iza drugoga
na nekom usponu opto~enom snegom, sa nagibom od tridesetak stepeni,
a zatim bi svi
izi{li iz kabina i okupili se pred spavaonicom iz koje su bile slu`ene zdele sa toplom
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
29
supom, kri{ke suvih hlebnih jabuka i kiselkasto pivo u vr~evima. Stajali bismo tako, u
snegu, poskakuju}i s noge na nogu, tamanili hranu i pi}e i nastojali da stalno dr`imo le|a
okrenuta vetru koji je bio rezak i ispunjen svetlucavom pra{inom suvog snega. Potom
bismo se vra}ali u kopnene ~amce i nastavljali put uzbrdo. U podne, na prevojima
Vehota, na visini od oko ~etrnaest hiljada stopa, na suncu je bilo osamdeset dva stepena
Farenhajtove lestvice, a u senci samo trinaest. Elektri~ni motori
toliko su tiho radili da su
se mogle ~uti lavine kako tutnje niz ogromne, plave strmine, na suprotnoj strani klanca,
udaljenoj dvadeset milja.
U pozno popodne pre{li smo preko vrha Eskar, visokog petnaest hiljada dve
stotine stopa. Klize}i pogledom uz obronak ju`nog pro~elja Kostora, kojim smo
infinitezimalno sporo napredovali ~itavog dana, uo~io sam jedno neobi~no, stenovito
zdanje na oko ~etvrt milje iznad puta, izbo~inu sli~nu kakvom zamku. "Vidite li tvr|avu
tamo gore?" upitao me je voza~.
"Je li to neka zgrada?"
"To je tvr|ava Ariskostor."
"Ali niko gore ne bi mogao da `ivi."
"Oh, Starci mogu. Nekada sam vozio u karavanu koji im je dostavljao hranu iz
Erenranga, u pozno leto. Razume se, gore se ne mo`e ni unutra ni napolje deset ili
jedanaest meseci godi{nje, ali oni ne mare zbog toga. Sada je tamo sedam ili osam
prebivalaca."
Osmotrio sam ponovo potpornje od netesanog kamena, samotne u neizmernoj
samotnosti visova, i nisam poverovao voza~u; pa ipak, odagnao sam nevericu. Ako
ijedan narod mo`e da opstane
na tim smrznutim vrletima, onda su to jama~no Karhi|ani.
Put koji se spu{tao i{ao je u {irokim lucima na sever i na jug, pru`aju}i se
ivicama provalija, budu}i da je isto~ni obronak Kargava jo{ nepristupa~niji od zapadnog;
masiv ponire ka niziji velikim stepenastim spustom, ~iji je oblik nastao grubim
prekidima geolo{kih slojeva pri obrazovanju planina. U suton smo ugledali lanu{nu nit
ta~kica kako gami`e kroz ogromnu belu senku sedam hiljada stopa ispod: karavan
kopnenih ~amaca koji je krenuo iz Erenranga dan pre nas. U smiraj narednog dana i mi
smo se spustili dole i po~eli da gami`emo istom sne`nom padinom sasvim lagano,
uste`u}i se ~ak i da kihnemo, kako ne bismo pokrenuli lavinu. Odatle smo na~as spazili,
daleko dole na istoku, nejasne, ogromne zemlje zamu}ene oblacima i senkama oblaka i
pro{arane srebrnim zmijama reka: nizije Rera.
U sumrak ~etvrtog dana od polaska iz Erenranga najzad smo stigli u Rer. Dva
grada razdvajala je razdaljina
od hiljadu sto milja, jedan zid visok nekoliko milja, kao i
dvadeset ili trideset stole}a. Karavan se zaustavio ispred zapadne kapije, gde }e biti
preba~en na kanalske dereglije. Nijedan kopneni ~amac ili auto ne mogu da u|u u Rer.
Grad je podignut pre no {to su Karhi|ani po~eli da koriste pogonska vozila, a ona se
nalaze u upotrebi ve} preko dve hiljade godina. U Reru nije bilo ulica. Postojali su
pokriveni prolazi, sli~ni tunelima, kojima se leti, po volji, moglo i}i i odozgo. Ku}e,
ostrva i ognji{ta nalaze se razme{teni na sve strane, bez reda, u bujnoj, golemoj pometnji
koja iznenada dosti`e vrhunac (kako to ve} biva sa anarhijom u Karhidi) u blistavosti: