Ursula Legvin, leva ruka tame



Yüklə 2,7 Kb.
Pdf görüntüsü
səhifə14/81
tarix08.01.2018
ölçüsü2,7 Kb.
#19880
1   ...   10   11   12   13   14   15   16   17   ...   81

Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame 
 
28 
na {ta su mi oni odgovorili: "A za{to da?" Ba{ kao {to i mi, Zemljani, na pitanje za{to 
vozimo toliko brzo, odgovaramo: "A {to da ne?" O ukusima se ne raspravlja. Zemljani 
ispoljavaju sklonost ka tome da hitaju napred, da hrle {to dalje. @itelji Zime, pak, koji 
stalno `ive u Prvoj godini, ose}aju da je napredovanje manje va`no od prisutnosti. Moj 
ukus bio je zemaljski, tako da me je prilikom odlaska iz Erenranga obuzelo nestrpljenje 
zbog metodi~no sporog kretanja karavana; ne{to me je nagonilo da izi|em napolje i 
potr~im; radovalo me je to {to }u ostaviti za sobom te duga~ke, kamene ulice povrh kojih 
se uzdi`u crni, strmi krovovi i nebrojene kule, taj grad bez sunca gde su se svi moji 
izgledi izjalovili u strah i izdaju. 
 
Penju}i se uz obronke Kargava, karavan se kra}e, ali po~esto zaustavljao da 
bismo se okrepili u svrati{tima kraj puta. U pozno popodne, kada smo stigli na vrh 
jednog brega, pred o~ima nam se prvi put ukazao ceo prizor planinskog masiva. Ugledali 
smo Kostor, ~ija je visina, od podno`ja do vrha, dostizala ~etiri milje; ogromni nagib 
zapadnog obronka krio je sevene vrhove, od kojih su se neki uznosili i do trideset hiljada 
stopa. Ju`no od Kostora stajao je ~itav niz visova, beli spram bezbojnog neba; izbrojao 
sam ih trinaest, a poslednji je predstavljao tek nerazlu~ivu sjajnost u daljini na jugu. 
Voza~ mi je kazao nazive svih trinaest, a potom je stao da mi pripoveda pri~e o 
lavinama, o kopnenim ~amcima koje su planisnki vetrovi naprosto zbrisali sa puta, o 
posadama sne`nih plugova koje su nedeljama ostajale zarobljene na nedostupnim 
vrletima i tako dalje, sve u prijateljskom nastojanju da me u`asne. Opisao mi je kako je 
video kamion pred sobom koji klizi i sunovra}a se u provaliju duboku hiljadu stopa; ono 
{to je u svemu tome delovalo najupe~atljivije, kazao je, bila je sporost kojom je padao. 
Izgledalo mu je da se vozilo ~itavo popodne strmoglavljuje u bezdan i bilo mu je veoma 
milo kada je najzad i{~ezlo, bez ikakvog zvuka, u sne`ni nanos dubok ~etrdeset stopa na 
dnu. 
 
U tre}i ~as zaustavili smo se da bismo u`inali u jednom ogromnom svrati{tu, 
krupnom zdanju sa velikim, tutnjavim kaminima i velikim prostorijama sa gredastim 
tavanicama, punim stolova sa obiljem dobre hrane; ali tu nismo zano}ili. Na{ karavan 
bio je opremljen spavaonicom, budu}i da se `urio (na karhidski na~in) da prvi u sezoni 
stigne do Olujne krajine Pering i tako pokupi kajmak sa tr`i{ta za svoje trgovce-
preduzetnike. Akumulatori na kamionima bili su napunjeni i za volane je do{la nova 
smena voza~a, te smo tako nastavili. Jedan kamion u karavanu slu`io je kao spavaonica
ali samo za voza~e. Za putnike nije bilo le`ajeva. No} sam proveo u hladnoj kabini na 
tvrdom sedi{tu, uz jedan prekid oko pono}i, kada smo ve~erali u nekom malom svrati{tu 
visoko u brdima. Karhida nije zemlja za udoban `ivot. Kada sam se probudio u zoru, 
odmah sam opazio da smo iza sebe ve} ostavili sve drugo osim stena, leda, svetlosti i 
uskog puta koji se neprekidno uspinjao pod na{im gusenicama. Zadrhtav{i, pomislio sam 
kako postoje stvari va`nije od udobnosti, ako niste starica ili ma~ka. 
 
Vi{e nije bilo svrati{ta me|u tim zastra{uju}im strminama od snega i granita. 
Kada bi do{lo vreme obeda, kopneni ~amci bi se be{umno zaustavljali jedan iza drugoga 
na nekom usponu opto~enom snegom, sa nagibom od tridesetak stepeni, a zatim bi svi 
izi{li iz kabina i okupili se pred spavaonicom iz koje su bile slu`ene zdele sa toplom 


Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame 
 
29 
supom, kri{ke suvih hlebnih jabuka i kiselkasto pivo u vr~evima. Stajali bismo tako, u 
snegu, poskakuju}i s noge na nogu, tamanili hranu i pi}e i nastojali da stalno dr`imo le|a 
okrenuta vetru koji je bio rezak i ispunjen svetlucavom pra{inom suvog snega. Potom 
bismo se vra}ali u kopnene ~amce i nastavljali put uzbrdo. U podne, na prevojima 
Vehota, na visini od oko ~etrnaest hiljada stopa, na suncu je bilo osamdeset dva stepena 
Farenhajtove lestvice, a u senci samo trinaest. Elektri~ni motori toliko su tiho radili da su 
se mogle ~uti lavine kako tutnje niz ogromne, plave strmine, na suprotnoj strani klanca, 
udaljenoj dvadeset milja. 
 
U pozno popodne pre{li smo preko vrha Eskar, visokog petnaest hiljada dve 
stotine stopa. Klize}i pogledom uz obronak ju`nog pro~elja Kostora, kojim smo 
infinitezimalno sporo napredovali ~itavog dana, uo~io sam jedno neobi~no, stenovito 
zdanje na oko ~etvrt milje iznad puta, izbo~inu sli~nu kakvom zamku. "Vidite li tvr|avu 
tamo gore?" upitao me je voza~. 
 
"Je li to neka zgrada?" 
 
"To je tvr|ava Ariskostor." 
 
"Ali niko gore ne bi mogao da `ivi." 
 
"Oh, Starci mogu. Nekada sam vozio u karavanu koji im je dostavljao hranu iz 
Erenranga, u pozno leto. Razume se, gore se ne mo`e ni unutra ni napolje deset ili 
jedanaest meseci godi{nje, ali oni ne mare zbog toga. Sada je tamo sedam ili osam 
prebivalaca." 
 
Osmotrio sam ponovo potpornje od netesanog kamena, samotne u neizmernoj 
samotnosti visova, i nisam poverovao voza~u; pa ipak, odagnao sam nevericu. Ako 
ijedan narod mo`e da opstane na tim smrznutim vrletima, onda su to jama~no Karhi|ani. 
 
Put koji se spu{tao i{ao je u {irokim lucima na sever i na jug, pru`aju}i se 
ivicama provalija, budu}i da je isto~ni obronak Kargava jo{ nepristupa~niji od zapadnog; 
masiv ponire ka niziji velikim stepenastim spustom, ~iji je oblik nastao grubim 
prekidima geolo{kih slojeva pri obrazovanju planina. U suton smo ugledali lanu{nu nit 
ta~kica kako gami`e kroz ogromnu belu senku sedam hiljada stopa ispod: karavan 
kopnenih ~amaca koji je krenuo iz Erenranga dan pre nas. U smiraj narednog dana i mi 
smo se spustili dole i po~eli da gami`emo istom sne`nom padinom sasvim lagano, 
uste`u}i se ~ak i da kihnemo, kako ne bismo pokrenuli lavinu. Odatle smo na~as spazili, 
daleko dole na istoku, nejasne, ogromne zemlje zamu}ene oblacima i senkama oblaka i 
pro{arane srebrnim zmijama reka: nizije Rera. 
 
U sumrak ~etvrtog dana od polaska iz Erenranga najzad smo stigli u Rer. Dva 
grada razdvajala je razdaljina od hiljadu sto milja, jedan zid visok nekoliko milja, kao i 
dvadeset ili trideset stole}a. Karavan se zaustavio ispred zapadne kapije, gde }e biti 
preba~en na kanalske dereglije. Nijedan kopneni ~amac ili auto ne mogu da u|u u Rer. 
Grad je podignut pre no {to su Karhi|ani po~eli da koriste pogonska vozila, a ona se 
nalaze u upotrebi ve} preko dve hiljade godina. U Reru nije bilo ulica. Postojali su 
pokriveni prolazi, sli~ni tunelima, kojima se leti, po volji, moglo i}i i odozgo. Ku}e, 
ostrva i ognji{ta nalaze se razme{teni na sve strane, bez reda, u bujnoj, golemoj pometnji 
koja iznenada dosti`e vrhunac (kako to ve} biva sa anarhijom u Karhidi) u blistavosti: 


Yüklə 2,7 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   ...   10   11   12   13   14   15   16   17   ...   81




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə