Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
114
drugo ne o~ekuje, ne bih izmakao nijednom oku koje me tra`i. U tom pogledu je, dakle,
put koji je Estraven predlo`io bio veoma prakti~an.
Me|utim, u svemu ostalom on je izgledao krajnje bezuman.
Zadr`ao sam, me|utim, svoje mi{ljenje za sebe, jer bio sam potpuno iskren
kada sam kazao da vi{e volim da umrem u begu, ako ve} do|e do izbora mesta za
umiranje. Estraven je, me|utim, i dalje razmatrao ostale mogu}nosti. Slede}eg dana, koji
smo proveli u veoma pa`ljivom utovarivanju i pakovanju stvari na samke, on re~e:
"Ukoliko
biste pozvali zvezdani brod, koliko bi mu bilo potrebno da stigne?"
"Negde izme|u osam dana i pola meseca, ve} u zavisnosti od toga gde se nalazi
na solarnoj orbiti u odnosu na Geten. Mo`e se, naime, dogoditi da je sasvim sa druge
strane sunca."
"Ne
br`e?"
"Ne br`e. Pogon NAFAL neupotrebljiv je unutar granica sun~evog sistema.
Brod mo`e da do|e ovamo jedino na raketni pogon, a za to mu je potrebno najmanje
osam dana. Za{to?"
On zate`e jedno u`e i veza ga pre no {to je odgovorio. "Razmi{ljao sam o tome
koliko je mudro poku{ati da se zatra`i pomo} sa va{eg sveta, budu}i da moj, kako
izgleda, nije od velike pomo}i. Postoji radio-far u Turufu."
"Koje
snage?"
"Ne velike. Najbli`i veliki oda{ilja~ nalazi se u Kuhumeju, oko ~etiri stotine
milja ju`no odavde."
"Kuhumej
je veliki grad, zar ne?"
"Ima ~etvrt miliona stanovnika."
"Morali bismo najpre da se nekako domognemo radio-oda{ilja~a, a zatim da se
krijemo osam dana, sa sarfom koji bi nas vrebao svuda... Nije ba{ izgledno."
On
klimnu.
Izneo sam poslednju vre}u zrnevlja kadika iz {atora i polo`io je na njeno mesto
na tovarnim sankama; zatim rekoh: "Da sam pozvao brod one no}i u Mi{noriju... no}i
kada ste mi kazali da to u~inim... no}i kada su me uhapsili... Ali moj ansibl bio je kod
Obslea; i dalje je kod njega, pretpostavljam."
"Mo`e li on da ga upotrebi?"
"Ne mo`e. ^ak ni slu~ajno, nasumce pipkaju}i po njemu. Postavljanje
koordinata izuzetno je slo`eno. Ali da sam ga samo ja upotrebio!"
"A da sam ja samo znao da je igra ve} tada bila zavr{ena", re~e on i osmehnu
se; nije li~ilo na njega da se kaje.
"Znali ste, mislim. Ali ja vama nisam verovao."
Kada smo natovarili sanke, Estraven je odredio da ostatak dana provedemo ne
rade}i ni{ta, prikupljaju}i snagu. Le`ao je u {atoru i pisao u mali bele`nicu, svojim
sitnim, hitrim, uspravno-kurzivnim, karhidskim rukopisom; sadr`ina tog pisanja bilo je
ono {to ste pro~itali u prethodnom poglavlju. Nije bio u prilici
da vodi dnevnik tokom
proteklog meseca, i to ga je ozloje|ivalo; bio je prili~no metodi~an u pogledu vo|enja
dnevnika. Sam ~in pisanja za njega je predstavljao, kako mi se ~ini, u isto vreme
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
115
obavezu prema porodici i vezu sa njom, sa ognji{tem Estre. To sam, me|utim, doku~io
tek kasnije; u to vreme nisam znao o ~emu pi{e i dok je on to radio ja sam podmazivao
voskom skije ili naprosto dokoli~io. Zvi`dukao sam neku melodiju za igru, ali sam
iznenada prekinuo na pola. Imali smo samo jedan {ator
i ako budemo morali da ga
delimo, a da pri tom ne oteramo u ludilo jedan drugoga, onda se o~igledno zahtevala
izvesna koli~ina samoobuzdavanja, pristojnog opho|enja... Estraven je podigao pogled
kada sam po~eo da zvi`dim, u redu, ali ne ljutito. Pre me je odmerio sanjivo, rekav{i pri
tom: "[teta {to nisam znao za va{ brod pro{le godine... Za{to su vas samog poslali na
ovaj svet?"
"Prvi izaslanik na novi svet uvek dolazi sam. Jedan tu|in izaziva ljubopitsto,
dvojica predstavljaju invaziju."
"@ivot prvog izaslanika se ba{ ne ceni mnogo."
"Ne; Ekumen veoma ceni svaki `ivot. Stoga i smatra da je bolje izlo`iti
opasnosti `ivot samo jednog ~oveka, nego dvojice ili dvadesetorice. Tako|e je veoma
skupo i dugotrajno, znate, upu}ivati ljude na velike skokove. U svakom slu~aju, ja sam
bio taj koji je tra`io ovaj posao.
"U opasnosti je po~ast", re~e on;
bila je to, o~igledno, poslovica, jer onda
dodade blagim tonom: "Bi}emo obasuti po~astima kada stignemo u Karhidu..."
Kada je kazao to, najednom i sam poverovah da }emo odista sti}i u Karhidu,
preko osam stotina milja planina, gudura, raspuklina, vulkana, gle~era, ledenih
prostranstava, smrznute mo~vare ili smrznutog zaliva - preko te pusto{i,
bez ikakvog
skloni{ta i `ivota, kroz oluje u jeku zime i usred ledenog doba. On je sedeo i pisao
dnevnik sa istom tvrdoglavom, strpljivom prilje`no{}u koju sam video kod ludog kralja,
dok je, stoje}i na skelama, temeljito malterisao spojnicu na novom mostu. U istom duhu
kazao je ono: "Kada stignemo u Karhidu..."
To kada nije vi{e zvu~alo kao puka nada, izvan stvarnog vremena. On je
predvideo da stignemo u Karhidu ta~no ~etvrtog dana ~etvrtog meseca zime, arhada
anera. Trebalo je da krenemo sutra, trinaestog dana prvog meseca, tormenboda terna.
Na{e zalihe, koliko je bio kadar da proceni, mogle su da potraju najvi{e tri getenjanska
meseca, odnosno
sedamdeset osam dana; valjalo nam je, dakle, da prevaljujemo po
dvanaest milja dnevno sedamdeset dana kako bismo stigli u Karhidu u arhad aner. Sve je
to bilo razra|eno do tan~ina. Sada nam je jo{ nedostajao dobar, dug san.
Po{li smo na put u zoru, na krpljama, pri retkom snegu koji je padao pravo zato
{to nije bilo vetra. Povr{ina brda bila je besa, mekana i jo{ nenabijena; mislim da to
skija{i na Zemlji nazivaju "divlji"sneg. Sanke su bile te{ko natovarene; Estraven je
procenio da je ukupna vu~na te`ina ne{to preko tri stotine funti. Bilo ih je te{ko vu}i po
paperjastom snegu, premda se njima lako moglo upravljati kao ume{no napravljenom
la|icom; kliza~i su bili ~udesni, oblo`eni nekim polimerom
koji je gotovo potirao svaki
otpor, ali to, razume se, nije bilo od velike koristi kada bi se cela zaprega nasukala u neki
smet. Na takvoj povr{ini i uz stalno spu{tanje i uspinjanje po obroncima i udolinama
na{li smo da je najbolje ako se jedan upregne da vu~e napred, a drugi da gura pozadi.
Blagi, meki sneg nije prestajao da pada ~itavog dana. Dva puta smo se zaustavili da se