Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
112
posve}enosti mome poslanstvu. Kada sam do{ao, on je bio spreman. Niko to drugi na
Zimi nije bio osim njega.
Pa ipak, on je samoga sebe smatrao za sporog ~oveka, koji se nije snalazio kada
bi dospeo u stisku.
Jednom mi je objasnio da je, budu}i tako spor u razmi{ljanju, morao da se u
delanju oslanja na op{tu intuiciju o tome kojim putem ide njegova "sre}a", kao i da ga je
ta intuicija retko kad izneverila. Kazao je to ozbiljno; mo`da je i bilo ta~no. Proroci iz
tvr|ava nisu jedini ljudi na Zimi koji su u stanju da vide napred. Oni su krotili i
uve`bavali predose}anje, ali mu nisu pove}ali izvesnost. U ovom pogledu jome{te su
tako|e bile u pravu; mo`da uop{te nije posredi samo ili
jednostavno nadarenost za
proricanje ve} radije mo} da se vidi (makar i u jednom blesku) sve odjednom: da se vidi
sveukupnost.
Dr`ao sam malu grejalicu-pe} pode{enu na najja~e dok je Estraven bio odsutan
i tako se najzad prvi put po{teno zagrejao od... od kad ono be{e? Pretpostavljao sam da
je ve} morao da bude tern, prvi mesec zime i nove Prve godine, ali sam ta~an ra~un
izgubio u Pulefenu.
Pe} je predstavljala jednu od onih izvrsnih i izda{nih spravica koju su Getenjani
usavr{ili tokom svojih hiljadugodi{njih napora da nadmudre hladno}u. Ona se mogla
pobolj{ati jo{ jedino primenom fuzione }elije kao izvora energije. Njena baterija na
bioni~ki pogon bila je predvi|ena za ~etrnaestomese~nu
neprekidnu upotrebu, odliv
toplote bio je sna`an, slu`ila je kao pe}, grejalica i svetiljka zajedno i te`ila je samo oko
~etiri funte. Bez nje ne bismo prevalili ni pedeset milja. Estraven mora da je za nju dao
dobar deo onog novca koji sam mu tako prezrivo predao u Mi{noriju. [ator, koji je bio
napravljen od plastike posebno obra|ene da bude otporna na vremenske nepogode i koji
je tako projektovan da bar delimi~no ne bude podlo`an najve}oj opasnosti koja preti
{atoru pri hladnom vremenu - unutra{njem kondenzovanju vode; vre}e za spavanje od
krzna pestrija; zatim ode}a, skije, sanke, zalihe hrane - sve je
to skupa bilo prvorazredne
izrade i kakvo}e, lako za no{enje, trajno i skupo. Ako je Estraven sada oti{ao po dodatne
koli~ine hrane, ~ime li namerava da plati?
Nije se vratio sve do sumraka narednog dana. Ja sam u me|uvremenu nekoliko
puta izlazio napolje u krpljama, prikupljaju}i snagu i ve`baju}i tako {to sam tr~karao po
obroncima sne`ne doline u kojoj se nalazio skriven na{ {ator. Bio sam ve{t na skijama,
ali ne tako dobar u krpljama. Nisam se usu|ivao da se udaljim preko vrhova okolnih
brda, kako ne bih izgubio sopstveni trag i zalutao; bio je to divlji kraj, strm, pun potoka i
gudura, koji se brzo uzdizao prema istoku, preta~u}i se u planinski masiv ~ije su vrhove
stalno pohodili oblaci. Imao sam obilje vremena na raspolaganju da razmi{ljam
o tome
{ta mi valja ~initi u ovoj pusto{i ako se Estraven ne vrati.
Sjurio se sa mra~nog brda - bio je veli~anstven skija{ - i zaustavio se pored
mene, prljav, umoran i te{ko natovaren. Nosio je na le|ima ogromnu, ~a|avu vre}u
prepunu raznih zave`ljaja: Bo`i}-bata, koji se spu{ta niz dimnjake drevne Zemlje. U
zamotuljcima su se nalazili zrnevlje kadika, suve hlebne jabuke, ~aj i plo~e tvrdog,
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
113
crvenog {e}era sa zemljastim ukusom, koji su Getenjani prire|ivali iz jedne od svojih
vrsta krompira.
"Kako ste do{li do svega toga?"
"Ukrao sam", uzvrati nekada{nji predsednik vlade Karhide, dr`e}i
ruke iznad
pe}i, ~iju ja~inu jo{ nije smanjio; ~ak je i njemu bilo hladno! "U Turufu. Za dlaku sam se
izvukao." Bilo je to sve {to sam uspeo da saznam. Nije se di~io svojim podvigom, niti je
bio kadar da mu se nasmeje. Kra|a je sraman zlo~in na Zimi; u stvari, jedini ~ovek
prezreniji od lopova jeste samoubica.
"Poje{}emo najpre ovu hranu", re~e on, dok sam ja stavljao posudu sa snegom
na pe} da bih dobio vodu. "Te{ka je." Gotovo sve namirnice koje je prethodno nabavio
bili su obroci "hiperhrane", kocke oja~ane, dehidrirane, koncentrisane, me{ane,
visokoenergetske hrane, koja se na orgotskom naziva gi{i-mi{i, te smo je tako i mi zvali,
premda smo, razume se, me|usobno govorili karhidski.
Imali smo dovoljno da nam
potraje {ezdeset dana pri minimalnim uobi~ajenim obrocima: jedna funta dnevno po
osobi. Po{to se oprao i obedovao, Estraven je dugo ostao da sedi pokraj pe}i te no}i,
ta~no utvr|uju}i {ta posedujemo, kao i prave}i raspored kako i kada to moramo koristiti.
Nismo imali vagu, tako da je on morao pribli`no da procenjuje, koriste}i kao meru
praznu kutiju koja je zapremala jednu funtu gi{i-mi{ija. Kao i ve}ina Getenjana, i on je
bio dobro upu}en u kalori~nu i hranljivu vrednost svake vrste hrane; poznavao je, zatim,
vlastite potrebe pod razli~itim okolnostima, a umeo je prili~no ta~no da odredi i moje.
Ovakva znanja bila su od izuzetne va`nosti za opstanak na Zimi.
Kada mu je kona~no po{lo za rukom da isplanira na{a sledovanja, prebacio se
na svoju vre}u i utonuo u san. Preko no}i ~uo sam ga kako u snu mrmlja brojeve: te`ine,
dane, razdaljine...
Grubo procenjeno, ~ekalo nas je putovanje dugo osam stotina milja.
Prvih sto
imalo je smer na sever ili severoistok kroz {umu i najsevernije ogranke Sembensijenskog
venca do velikog gle~era, ledenog prostranstva koje se pru`a sa obe strane Velikog
kontinenta posvuda iznad ~etrdeset petog uprednika, a mestimi~no ume da se spusti sve
do tideset petog. Jedno od ovakvih izdu`enja u pravcu juga nalazi se u oblasti Plamenih
bregova, poslednjih vrhova Sembensijena, i upravo nas je tu najpre vodio put. Tamo,
me|u planinama, pretpostavljao je Estraven, trebalo je da budemo kadri da stignemo do
povr{ine ledenog prostranstva ili tako {to }emo se spustiti ka njemu sa nekog planinskog
obronka, ili pak tako {to }emo se uspeti sa jednog ivi~nog gle~era. Posle toga }emo
putovati
po samom Ledu, na istok, otprilike {est stotina milja. Tamo gde njegov rub
ponovo po~ne da skre}e prema severu, nedaleko od Guten{kog zaliva, si}i }emo na
njega i prese}i na jugoistok poslednjih pedeset ili stotinu milja preko [en{ejskih
mo~vara, koje }e tada prekrivati sne`ni nanos dubok izme|u deset i dvadeset stopa, i
najzad sti}i do karhidske granice.
Ovaj put je od po~etka do kraja i{ao mimo naseljenih podru~ja. Na njemu
ne}emo sresti nijednog inspektora. To je nesumnjivo bilo od prvorazredne va`nosti. Ja
nisam imao nikakve isprave, a Estraven je kazao da njegove ne bi izdr`ale vi{e nikakve
prepravke. U svakom slu~aju, iako sam ja mogao da pro|em kao Getenjanin ako se ni{ta