Ursula Legvin………………………………………….…..Leva
ruka tame
110
izlo`eno svetlosti i mom pogledu. Dok je spavao, Estraven je izgledao pomalo tupavo,
kao uostalom i svi koji spavaju; okruglo, sna`no lice, opu{teno i daleko, sa sitnim
kapljama znoja na gornjoj usni i iznad gustih ve|a. Prisetio sam se kako ga je oblivao
znoj na paradnom postolju u Erenrangu, odevenog u sve~anu ode`du
njegovog ranga i
obasjanog suncem. A sada je preda mnom, bespomo}an i polunag, pri hladnijoj svetlosti;
i najednom sam ga video onakvog kakav, u stvari, jeste.
Probudio se kasno i prili~no polako. Kona~no se pridigao, tako|e zevaju}i,
navukao ko{ulju, pomolio glavu napolje da osmotri kakvo je vreme, a onda me upitao da
li bih hteo {olju or{a. Kada je video da sam se ja ve} pobrinuo za
to i da sam skuvao
puno lon~e, od vode koju je on no}as stavio u obliku leda u jednu posudu na pe},
poslu`io se jednom {oljom, kruto mi zahvalio i seo da ispije pi}e.
"Kuda }emo sada, Estravene?"
"Zavisi od toga kuda `elite da idete, gospodine Ai. Kao i koje ste putovanje u
stanju da izdr`ite."
"Kako najbr`e mo`emo da izi|emo iz Orgoreina?"
"Ako idemo na zapad, prema obali. Tridesetak milja.
"A
onda?"
"Luke se zale|uju ili su ve} zale|ene ovde. U svakom slu~aju, brodovi zimi ne
isplovljavaju daleko. Morali bismo, dakle, da se negde sakrijemo i sa~ekamo do slede}eg
prole}a, kada }e velike trgova~ke la|e krenuti u pravcu Sita i Peruntera. Ako i dalje bude
na snazi zabrana trgovine, ne}e biti nikakvog saobra}aja sa Karhidom.
Morali bismo da
odradimo na{ put na nekoj trgova~koj la|i, zato {to, na`alost, nemam vi{e novca."
"Postoji li bilo koja druga mogu}nost."
"Karhida,
kopnom."
"Koliko je to daleko... hiljadu milja?"
"Da, ali putem. Me|utim, mi ne bismo mogli da se koristimo putevima. Ne
bismo pro{li ni prvog inspektora. Jedini na~in jeste da krenemo na sever kroz planine,
zatim na istok preko Gobrina, pa nadole prema granici kod Guten{kog zaliva."
"Preko Gobrina... ho}ete da ka`ete, preko ledenog prostranstva?"
On
klimnu.
"Zimi to nije mogu}e, zar ne?"
"Mislim da jeste; ako nas poslu`i sre}a, {to je va`no kod svih zimskih
putovanja. U jednom pogledu zimi je bolje pre}i preko gle~ara. Znate, lepo vreme
obi~no se zadr`ava na velikim gle~erima, gde led odbija sun~evu toplotu; oluje bivaju
potisnute ka rubovima. Otuda i poti~u predanja o mestu u me}avi. To bi nam i{lo naruku,
ali i gotovo ni{ta vi{e."
"Onda
ozbiljno
mislite..."
"Da
nisam ozbiljno mislio, ne bi bilo nikave svrhe izbaviti vas sa pulefenskog
dobra."
I dalje je bio krut, povre|en, sumoran. Sino}ni razgovor obojicu nas je
uzdrmao.
Ursula Legvin………………………………………….…..Leva ruka tame
111
"Pretpostavljam, dakle, da smatrate da je prelazak preko Leda skop~an sa
manjim opasnostima nego sa~ekati prole}e i pre}i preko mora?"
On klimnu. "Samotnost", objasnio je lakonski.
Razmi{ljao sam malo o tome. "Nadam se da ste uzeli u obzir moju
neprilago|enost ovda{njim uslovima. Ja ni izdaleka nisam tako otporan na hladno}u kao
vi. Nisam ni ve{t u skijanju. Osim toga, nisam ni u najboljem stanju... premda se ose}am
znato bolje nego pre nekoliko dana."
On ponovo klimnu. "Mislim da bismo mogli uspeti", re~e onom krajnjom
jednostavno{}u koju sam ja dugo smatrao za ironi~nost.
"U
redu."
Bacio
je brz pogled prema meni, a zatim ispio do kraja {olju ~aja. To pi}e
slobodno se moglo zvati i ~aj; spavljan od pr`enog zrnevlja perma, or{ predstavlja sme|,
slatkokiselkast napitak, bogat vitaminima A i C, kao i {e}erom, a deluje kao prijatan
okrepljiva~ srodan lobelinu. Gde na Zimi nema piva, ima or{a; a tamo gde nema ni piva
ni or{a, nema ni ljudi.
"Bi}e te{ko", re~e on, odlo`iv{i {olju. "Veoma te{ko. Ne}emo uspeti
ako ne
budemo imali sre}e."
"Radije }u umreti na Ledu, nego u onoj ukropinskoj jami iz koje ste me
izbavili."
Odsekao je komad hlebne jabuke i ponudio mi jednu kri{ku, a zatim zami{ljeno
po~eo da `va}e. "Bi}e nam potrebno jo{ hrane", re~e.
"[ta }e se dogoditi ako nam uspe da stignemo do Karhide... mislim, {ta }e biti
sa vama? I dalje ste izgnanik."
Podigao je svoj tamni, vidrasti pogled prema meni. "Tako je. Mislim da }u
ostati na ovoj strani."
"A kada ustanove da ste pomogli njihovom zarobljeniku da utekne...?"
"Ne moraju da ustanove." Sumorno se osmehnuo i dodao: "Najpre treba da
pre|emo preko Leda."
Meni se ote: "Slu{ajte, Estravene, ho}ete li mi oprostiti ono {to
sam vam kazao
ju~e..."
"Nusut." On ustade, i dalje `va}u}i, obu~e hieb i kaput, obu ~izme i skliznu
napolje poput vidre kroz vrata koja su se sama hermeti~ki zatvarala. Zatim proturi glavu
natrag, unutra i re~e: "Mo`da }u se kasno vratiti ili biti odsutan cele no}i. Mo`ete li sami
da se pobrinete o sebi?"
"Mogu."
"U redu." Rekav{i to, on ode. Nikada nisam upoznao nijednu osobu koja je
reagovala tako potpuno i brzo na izmenjene okolnosti kao Estraven. Oporavljao sam se i
bio voljan da {to pre krenemo; on je izi{ao iz tangena; istog ~asa kada
je sve to postalo
izvesno, on je ve} oti{ao. Nikada ne bi prenaglio ili se odve} `urio, ali uvek je bio
spreman. U tome se, nema sumnje, krila tajna njegove izuzetne politi~ke karijere koju je,
mene radi, odbacio; bilo je to tako|e obja{njenje njegovog verovanja u mene i njegove