Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
463
Tako je iz metafizičkih i religijskih perspektiva čovek
prebačen u društvene perspektive; Makijaveli je cenio
uspeh, pobedu. "Pravi" čovek je za njega onaj koji raspolaže
razumskom energijom, onaj koji ume da vodi pobedničku
borbu, da dobije u borbi sa zlim, ali slabim ljudima.
Sudbina okreće glavu od slabih i nerazumnih, od onih koji
neće da deluju na svoju korist ili se uporno drže iste taktike
i onda kad su se prilike izmenile.
Takva slika "pravog čoveka" suprotstavlja se tradiciji
koja je crpla svoje sokove iz hrišćanskih predstava. Nije
zato nikakvo čudo što je Makijaveli napao neposredno
hrišćanstvo baš zbog toga što ono u hijerarhiji ljudskih
vrednosti stavlja na najviše mesto pokornost i
kontemplaciju. To upravo vaspitava slabe ljude. Zbog toga,
smatra Makijaveli, svet biva zanemaren, predat na milost i
nemilost slabih ljudi. Ovaj akcenat kritike hrišćanstva zbog
privilegovanja slabih ljudi (akcenat koji je tako izrazito
nagovestio Ničea) ne služi Makijaveliju za odbranu ideala
jakih egoista. On je pre smatrao (kako je to jasno rekao u
svojoj napomeni o vladavini Cezara Bordžije) da jaki ljudi
daju garanciju za sređivanje društvenog života ljudi radi
opšteg dobra.
Možemo reći da je Makijaveli prvi koji je razvio teoriju i
program političkog realizma; u njegovom delu može se naći
ključ za celokupni pogled na svet manirističkog perioda koji
se tako očajnički bori s tom idejom. Ali, Makijaveli nije
izmislio "makijavelizam", tj. odvajanje političke prakse od
hrišćanskih ideala - svaki sitni renesansni vladar bio je već
izgrađen makijavelista.
Makijaveli je samo prvi formulisao doktrinu političkog
racionalizma, a istovremeno je bio i prvi trezveni zastupnik
primene svesnog, sistematskog realizma na praktične
uslove. Makijaveli je samo bio predstavnik i zastupnik svo-
ga doba. Da je njegovo učenje bilo samo izraz neke
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
464
osobenjačke ćudi i da su po sredi bili samo politički metodi
sitnih italijanskih tirana, Makijaveli ne bi uzbudio savest
svake moralne osobe kao što se u stvari dogodilo, niti bi
njegovi spisi delovali strašnije od priča koje su se širile o
ponašanju pojedinih tirana.
U međuvremenu istorija je pokazale ubedljivije primere
realizma (od vođe bande i trovača koga Makijaveli navodi
kao prototip). Šta je drugo bio Karlo V, pokrovitelj katoličke
crkve, koji je ugrozio život svetoga oca i naredio da se razori
Rim, prestonica hrišćanstva, ako ne bezobzirni realist? A
Luter, osnivač moderne narodne religije, koji je narod izdao
velikašima, a od religije unutrašnjih osećanja načinio veru
najpraktičnijeg društvenog sloja, sloja koji je najpotpunije
bio obuzet svetovnim interesima? A Ignacije Lojola, koji je
bio spreman da po drugi put raspne Hrista ako bi njegovo
učenje ugrozilo položaj crkve? Zar nije celokupna
kapitalistička privreda samo ilustracija Makijavelijevih
teorija?
Celo stoleće je bilo uplašeno, zastrašeno i duboko
uznemireno svojim susretom sa prvim majstorom
razotkrivanja, pretečom Marksa, Ničea i Frojda. Treba li se
setiti engleske drame elizabetinskog i jakobinskog perioda,
u kojoj je Makijaveli postao šablonska dramska figura, srž
sve prevare i licemerja, i u kojoj se lična imenica Makijaveli
počela pretvarati u zajedničku imenicu "makijaveli", pa da
se shvati do koje je mere on obuzeo ljudsku maštu.
Od kako postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada,
postojale su i dve vrste morala, jedna za moćne a druga za
one bez moći. Makijaveli je bio prvi koji je ljude učinio
svesnim tog moralnog dualizma i prvi koji je pokušao da op-
ravda prihvatanje različitih normi ponašanja (u državnim
poslovima i u poslovima privatnog života), te da hrišćanska
moralna načela vernosti i istinoljubivosti nisu bezuslovno
obavezni za državu i vladara.
Milan Uzelac
Istorija filozofije I
www.uzelac.eu
465
Makijavelizam je svojim učenjem o "dvojnom moralu" u
istoriji zapadnog čoveka imao samo jednu analogiju, a to je
bilo učenje o "dvojnoj istini" koje je srednjovekovnu kulturu
pocepalo nadvoje i otvorilo vrata veku nominalizma i na-
turalizma. U moralnom svetu sad se pojavio rascep sličan
onom u intelektualnom. Za upoznavanje Makijavelijevih
ideja nije bilo neophodno izučavanje njegovih spisa (koje je
malo ljudi čitalo); do njegovih ideja moglo se doći sasvim
zaobilaznim putevima, te je Makijaveli našao sledbenike u
svim društvenim slojevima. Tridentski sabor postaće
vrhunska škola političkog realizma. On s trezvenom
poslovnošću usvaja mere koje su izgledale najprikladnije za
prilagođavanje crkvenih institucija i verskih načela uslovima
i zahtevima modernog života.
Traktat o vladaocu Nikola Makijavelija napisan je na
prelomu 1513-14. (u rukopisu sve do 1532) a Utopija
Tomasa Mora (1478-1535) 1515 (štampana 1516). Oba
dela oslanjaju se na istu pretpostavku: polazna tačka u
društvenim razmišljanjima mora biti analiza društvene
stvarnosti, a ne analiza dela velikih filozofskih autoriteta.
Oba autora htela su da daju komentar stvarnosti a ne ko-
mentar uz Aristotela, obojica odbacuju autoritete
sholastičke filozofije politike i društva, ali i autoritete
antičke filozofije (posebno Aristotela). Obojica nastoje da
društveni život shvate nezavisno od svih metafizičkih
pretpostavki.
Pomenuto delo Tomasa Mora, nastalo pod uticajem
Platonove Države, još jednom potvrđuje vezu renesanse i
antičke literature; Mor polazi od toga da je osnovni izvor
bede i nemaštine nejednakost u bogatstvu i obrazovanju te
bi idealno društvo moglo biti ono u kojem postoji pravedna
raspodela. Utopija je opis neke idealne države na ostrvu
Utopija. To delo je kritika tadašnjih društvenih i
ekonomskih uslova života spojena sa idealizacijom
Dostları ilə paylaş: |