Te u zagrebu filozofski fakultet

Zaposlenja i profesionalno iskustvo:

- Institut za migracije i narodnosti, Zagreb; znanstvena suradnica (od 1976/78.), viša

znanstvena suradnica (od 1999.; reizbor 2004.).

- Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; asistentica na Katedri za indologiju (1974-1976).

- Predsjednica Znanstvenog vijeća IMIN-a: a) 2000-2002; b) 2006-2008.

- Dugogodišnja članica uredništva znanstvenoga časopisa Migracijske i etničke teme.

- Od 1969. do 1970., u okviru projekta “Jugoslavensko-indijski kulturni odnosi” financiranom

od Fonda za naučni rad SR Hrvatske, u suradnji s Institutom za književnost JAZU, napisala

studiju Indija u djelima Tina Ujevića - Izvori i obrada tekstova. Objavljena je 1978. u RAD

JAZU, Odsjek za suvremenu književnost (knjiga 380).

- Godine 1965. u Londonu stječe "Lower Certificate in English", University of Cambridge.

Tijekom 1966. u Düsseldorfu uči njemački jezik.

Znanje stranih jezika: engleski, njemački, klasični indijski jezici (sanskrt i pali).

Članstvo u znanstvenim i stručnim udrugama: Hrvatsko orijentalističko društvo, Zagreb;

European Association for South Asian Studies (EASAS), Leiden; Hrvatsko-kanadsko

akademsko društvo, Zagreb; Hrvatsko-indijsko društvo, Zagreb.

Područja znanstvenoga rada i interesa: etničnost i religija, etničnost i politika, etnički

sukobi, etničke manjine, migracije, dijaspora, kulturne politike i politike identiteta.

Projekti:

a) Voditeljica domaćih znanstvenih projekata

(1) “Hrvatski etnički razvitak i pluralnost: komparativno viđenje” (2002-2006); sudjelovanje na projektu uključivalo je: (a) istraživanje uloge hrvatskih etničkih zajednica u kanadskom

multikulturnom društvu; (b) istraživanje tradicijskog i modernizacijskog konteksta odnosa

etničnosti, religije i politike na Indijskom potkontinentu.

(2) “Hrvatski narodnosni razvitak u komparativnoj perspektivi“ (1996-2002); u sklopu

projekta bavila se istraživanjem odnosa etničnosti i religije, osobito uloge islama u oblikovanju etničkih odnosa.

b) Sudjelovanje u (drugim) znanstvenim projektima

(1) Od 2007. sudjeluje u projektu “Interkulturni pristup etničkoj različitosti i identitet:

Hrvatska - Europa” (voditeljica: dr. J. Čačić-Kumpes) komparativnom istraživačkom temom o manjinama u Indiji između tradicije i modernoga.

(2) Od 1991. do 1995. sudjelovala u projektu “Društveno okupljanje Hrvata u prekomorskim

zemljama" (voditelj: dr. B. Banović) istraživanjem “Uloga religije/hrvatske Katoličke crkve u

očuvanju etničkog identiteta Hrvata u Kanadi”.

(3) U okviru podprojekta s temom etničnosti (projekt "Razvoj i migracije: migracije u

Hrvatskoj nakon 1945" /1987-1990/; voditeljica: dr. S. Mežnarić) bavila se istraživanjima

pojedinih aspekata međuodnosa etničnosti i religije, etničnosti i politike, odnosno etničkih

sukoba prije svega na području Indijskog potkontinenta/Južne Azije/.

(4) U okviru projekta “Migracije i društveni razvoj” (1987-1990; voditelj: prof. dr. M. Mesić),

istraživala osnovne karakteristike međunarodne migracije u arapskoj regiji, uz analizu glavnih

obilježja nazočnosti radnih organizacija i radnika iz SR Hrvatske - Jugoslavije u Regiji.

(5) Od 1980., unutar praćenja problematike suvremenih migracijskih kretanja u svijetu i

etničnosti bavila se istraživanjem utjecaja etničkih i migracijskih faktora na stvaranje nacija i

država u području Indijskog potkontinenta /Južne Azije/ i utjecaja istih na njihove međusobne

odnose.

(6) 1977-1979. u okviru projekta “Vanjske migracije iz SR Hrvatske” (voditelj: prof. dr. I.

Baučić) sudjelovala empirijskim istraživanjem na temi: “Društveno okupljanje naših građana u zapdnoevropskim zemljama”.

c) Voditeljica/koordinatorica međunarodnih projekata

(1) "LearningMigration: Intercultural Education", Comenius 3 Network (2005-2008) projekt

financiran od Europske komisije za razdoblje od tri godine. U projekt je uključeno 13

europskih zemalja. Osnovna tema je problem obrazovanja mladih migranata i pripadnika

etničkih manjina u europskim zemljama. Organizacijski i tematski projekt "umrežuje"

istraživačke institute, lokalne škole, pedagoške institucije i obrazovne vlasti u svakoj

zemlji.

(2) “Migrations and Intercultural Relations: Challenge for European schools today”, Socrates

programme – Comenius 3 Network projekt (2002-2005).

Gostujući znanstvenik / studijski boravci

(1) Gostovanje (visiting scholar) na Stavanger Sveučilištu, Institute of History and Philosophy, 23.04.-2.05. 2002., financiranom od Norveškog savjeta za istraživanje (The Research Council of Norway), Oslo.

(2) 1991. gostujući znanstvenik (visiting scholar) na Institutu za društvene znanosti (Institute

of Social Sciences), Bombay, Indija, 2 mjeseca.

(3) 1988. gostujući znanstvenik na Sveučilištu Madras (Centre for Southasian Studies), u

Indiji, te u Međunarodnom centru za etničke studije (International Centre for Ethnic Studies),

Colombo, Šri Lanka, područje istraživanja: migracije, etničnost, religija, 10 mjeseci.

(4) 1987. gostujući znanstvenik (stipendistica Deutscher Akademischer Austauschdienst

/DAAD/) na Sveučilištu Heidelberg, Institute for South Asian Studies, vezano za istraživanje

odnosa etničnosti i religije, 3 mjeseca.

(5) 1982. gostujući znanstvenik (stipendistica University Grants Commission of India) na J.

Nehru Sveučilištu, New Delhi, Centre for South and Southeast Asian Studies, područje

migracija i etničnosti, 10 mjeseci.

(6) 1978. gostujući istraživač na Forschungsinstitut der Friedrich-Ebert Stiftung, Bonn, u

području vanjskih migracija, 2 mjeseca.
OBJAVLJENI ZNANSTVENI RADOVI

Prema priloženom popisu radova i priloženim tekstovima pristupnica je objavila 8 poglavlja u knjigama i zbornicima, od kojih 6 a1 , te 35 radova u časopisima od kojih 15 a1, odnosno ukupno 20 radova a1 kategorije i 22 rada a2 kategorije.

Dr.sc. Čičak-Chand objavila je 26 stručnih radova, održala 10 predavanja, sudjelovala u organizaciji 3 međunarodna i 5 domaćih seminara, podnijela 20 referata na međunarodnim i 4 domaća znanstvena skupa. Od posljednjega izbora u višu znanstvenu suradnicu objavila je jednu knjigu, 2 a1 i 2 a2 rada, ostala aktivna u organizaciji i sudjelovanju na skupovima.

Ovdje ćemo prikazati 5 odabranih znanstvenih a1 radova, u rasponu od desetak godina, koji po našem sudu dobro reprezentiraju područje interesa i znanstveni doprinos dr.sc. Čičak-Chand.

"Manjine u Indiji: demokracija i modernizacija tradicije", Migracijske i etničke teme, Zagreb, 2008, god. 24, br. 3, str. 165-188.
U kontekstu propitivanja utjecaja tradicije i modernog na (re)oblikovanje novih/starih (etnoreligijskih, jezičnih, kastinskih i drugih) identiteta u suvremenoj Indiji u ovome radu autorica razmatra specifičnost indijske situacije i pristupa definiranju i zaštiti prava manjina, koji su s jedne strane temeljena na ideji liberalne demokracije, a s druge uvjetovana sociohistorijskim naslijeđem. Ukazuje, kako je sociokulturni pluralizam Indije, zasnovan na ustavnom konceptu sekularizma, nametnuo potrebu usvajanja politike koja će sustavno promovirati socijalne i ekonomske interese marginaliziranih, stoga i manjinskih, kategorija društva, bilo da njihova marginalnost proizlazi iz brojnog stanja ili društvenoga, ekonomskog odnosno obrazovnog položaja. Ustav stoga, ističe autorica, osim zaštite prava i interesa vjerskih, jezičnih i/ili kulturnih manjina, uključuje i zaštitu interesa "popisanih" kasta i plemena i drugih povijesno deprivilegiranih skupina stanovništva: Stoga se u indijskom kontekstu može govoriti o dvjema zasebnim skupinama manjina: prva su religijske, jezične i/ili kulturne manjine, a druga socioekonomski i obrazovno slabije skupine stanovništva odnosno manjine naslijeđene društvenim poretkom. Autorica problematiku manjina "smješta" u okvir društvenopolitičke zbilje koju, s jedne strane, obilježava naslijeđe tradicionalne i iznimno kompleksne pluralističke strukture a, s druge strane, ideja izgradnje političke zajednice na načelima liberalne demokracije, vrijednostima egalitarizma, sekularizma i kulturnog pluralizma. Upozorava i na one aspekte manjinskih prava koja osobito u novije vrijeme dovode do sukoba između većinske i manjinskih zajednica (primjerice, pitanje "osobnih zakona" religijskih manjina, politike kompenzatorne diskriminacije, posebnih prava Kašmira i druga), a usput dotiče i pitanje zaštite interesa individualnih prava unutar manjinskih zajednica (na primjer prava žena) u odnosu na kolektivna prava manjinskih zajednica.

Ukratko, rad uključuje socijalnohistorijsku analizu formiranja manjina u novijoj povijesti Indije, utjecaj tradicije i modernog na njihovo definiranje i samodefiniranje te pitanje odnosa individualnih i kolektivnih prava i kao osnove za komparaciju s europskim zemljama, posebice Hrvatskom. Možemo kao ocijeniti kao vrsan kritički pregled jezičnih i socioekonomskih manjina u Indiji, a zbog svoje analitičnosti i činjenice da su takvi radovi vrlo rijetki u nas predstavlja nedvojbeni doprinos upoznavanju iznimno kompleksne socioekonomske, političke, etnoreligijske i jezične zbilje Indije.

“Etničnost i modernizacija: Indijski potkontinent”, Migracijske i etničke teme, Zagreb, 2003, god. 19, br, 2-3, str. 269-289.

U ovome radu autorica razmatra utjecaj modernizacijskih procesa na razvoj etničnosti i međuetničkih odnosa u kontekstu suvremenih zemalja Indijskog potkontinenta. Počinje od shematskog prikaza etničkih grupa po pojedinim zemljama (Indija, Šri Lanka, Pakistan i Bangladeš; osvrt na Bhutan i Nepal dotiče se samo u bilješci), ukazujući na sličnosti ali i na razlike u pogledu njihova razvoja, strukturalne i prostorne dimenzije, te značaj međuetničkih odnosa. Polazeći od pretpostavke suvremene etničnosti, prije svega kao političkog fenomena, autorica vezuje noviju pojavu etničkog oživljavanja u zemljama Indijskog potkontinenta s nastojanjima afirmacije vjerskog, regionalnog odnosno etničkog naspram projekta modernizacije i razvoja kao novog oblika homogenizacije društva, ali i naspram kolonizacije “iznutra” koja je nerijetko slijedila nacionalne politike novih država (nastanak Bangladeša ili dominacija sinhaleške većine na Šri Lanki). Ovaj, ujedno središnji, dio rada ukazuje kako je prijelaz prema modernim društvima u zemljama Indijskog potkontinenta (Trećeg svijeta) često praćen sukobima, osobito ako modernizacija ima ulogu ”objedinjavanja” u smislu očekivanog raspada ”veza na razini etničnosti kako bi otvorila put novim vezama na nacionalnoj razini”. U kontekstu daljnje rasprave vezane za utjecaj modernizacijskih procesa u regiji autorica se posebno osvrće na zapadni koncept većine i manjine odnosno načelo “vladavine većine” koji se pokazao osobito štetnim za pluralistička društva Potkontinenta, koja su oduvijek definirala svoje identitete upravo u uvjetima svojih mnogostrukih različitosti. Upravo je značenje broja u tim pluralnim društvima dovelo do porasta etničkih kalkulacija i na kraju do komunalno obojenih politika, prije svega tamo gdje je prodor modernizacije bio najubrzaniji i najrašireniji, što se na primjeru indijske države Pandžab zorno ilustrira. U radu se ukazuje i na osnovna obilježja britanske kolonijalne vladavine na Potkontinentu, što je nezaobilazno za potpunije razumijevanje današnjih etničkih pojava i procesa u regiji. Analizirajući vezu između etničke mobilizacije, strateške lokacije etničke zajednice te napose njezina odnosa sa središnjom vlašću, propituje se i karakter politika vladajućih elita novih država u stvaranju nacija-država, glavnog projekta modernizacije: “integrirajući” Pakistana i Šri Lanke, odnosno više “pluralistički” Indije, te posljedice takvih politika po narav etničkih odnosa u tim zemljama. Umjesto zaključka autorica se vraća na početnu konstataciju u ovome radu, naime na činjenicu da se nije dogodila još donedavna opće prihvaćena pretpostavka razvoja - glavnog projekta modernizacije - da će se etničnost, kao zastarjeli oblik društvene svijesti, povući da bi ustupila mjesto sekularnom društvenom poretku.

Interes za povijest i suvremenost etničnosti i etničkih odnosa na Indijskom potkontinentu u radu ima svoje opravdanje, posebno u mjeri u kojoj su oni ne samo ilustracija složenosti razvojnih problema indijsko-potkontinentske regije, već se, na određenoj razini generalizacije mogu smatrati usporedivim i/ili štaviše eksplanatornim za druge geografske prostore u svijetu. U radu je u značajnoj mjeri pojašnjena sociokulturna i politička (pa i ekonomska) pozadina utjecaja modernizacije društva na etničke odnose u regiji. Zbog toga ovaj rad može poslužiti kao korisna građa za komparativna istraživanja u kontekstu teorije etničnosti i kao takav vrijedan je i zanimljiv znanstveni doprinos sociologiji etničnosti.
“Uloga religije u oblikovanju etničkog identiteta: islam i muslimani na Indijskom potkontinentu”, u knjizi Trava od srca – Hrvatske Indije II (urs.: Čaušević E., Matišić Z. Merlin B., Ždralović M.), Sekcija za orijentalistiku HFD-a i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000, str. 435-469.

Osnovna je nakana ovoga rada odrediti značaj i ulogu islama u oblikovanju etničkog/nacionalnog identiteta na Indijskom potkontinentu, točnije, identificirati glavne činbenike koji su doveli do muslimanskog separatizma i podjele Indije. U tom su kontekstu u razmatranje uzeti slijedeći aspekti muslimanske prisutnosti u Indiji u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća: socio-politički “karakter” muslimanske zajednice, posljedice britanske politike odvojenih elektorata, koji su među muslimanima stvorili svijest o sebi kao zasebnom vjersko-političkom entitetu, uloga državnog namješteništva, sloja koji se razvio pod utjecajem kolonijalne uprave i koji je, prema H. Alaviju (1987.), odigrao ključnu ulogu u pokretu za stvaranje Pakistana, nastojanje uleme i Muslimanske lige da ujedini različite segmente muslimanskog stanovništva te uspjeh Jinnahove teorije o “dvije nacije”. U razmatranje je uzeta i uloga Indijskog kongresa 1937., kada je Kongres, pobijedivši na pokrajinskim izborima, odbio stvaranje koalicije s Muslimanskom ligom, što je dovelo do konačnog razlaza dviju stranki. U drugom dijelu teksta autorica nastoji odgovoriti na suštinsko pitanje ovoga rada, postavljeno u uvodu, “…koliko je ideal (istinska realizacija islama moguća je samo u sprezi s političkom moći) imao utjecaja na potrebu muslimana za stvaranjem zasebne vjersko-političke zajednice, Pakistana, odnosno koliko su islamske vrijednosti i simboli utjecali na muslimane u njihovom traženju zasebnog teritorija. Uvidom u raniju ali i recentnu literaturu (istraživanja) utvrđuje da nije moguće isključiti bilo tradicionalne bilo moderne poticaje; naprotiv, pretpostavlja da su u pitanju bili kako primordijalna vezanost muslimana za vrijednosti svoje vjere i kulture tako i instrumentalne snage među muslimanskom elitom koja je strahovala od gubitka svojih društveno-gospodarskih i političkih privilegija u zajednici pod vlašću hinduističke većine.

Rad se bavi suvremeno značajnim problemskim sklopom pitanja o odnosu religije i društva/politike na primjeru islama i njegove uloge u nametanju političkog identiteta koji prelazi u etnički/nacionalni stvaranjem islamske države Pakistana na Indijskom potkontinentu. U radu je u značajnoj mjeri rasvijetljena sociokulturna i politička pozadina “odgovorna” za nastanak i razvoj muslimanskog separatizma na Potkontinentu. Stoga ovaj rad čini značajan znanstveni doprinos sociologiji religije i etničnosti.
“Religija kao izraz etničkog i kulturnog identiteta: Islam i muslimani u zapadnoj Europi”, u knjizi: Kultura, Etničnost, Identitet (ur. Čačić-Kumpes J.), IMIN - Jesenski i Turk - HSD, Zagreb, 1999, str. 261-273.
Svrha je ovoga rada da na primjeru suvremene muslimanske populacije u Zapadnoj Europi pokuša tematizirati kako religija (islam) kao vrlo prepoznatljiva sastavnica etničnosti odnosno kulture može u određenim okolnostima, najčešće u onima izrazite netolerancije, preuzeti “etnički” profil. pri tome mislimo da religijski obredi, prakse i tradicije poprimaju obilježja etničnosti, mada sadržaj religijske poruke ostaje i nadalje univerzalan. Ustvari, religijski činioci u dijaspori imaju dvostruku ulogu: očuvati tradiciju i istodobno prilagoditi se izmijenjenim uvjetima. I, premda je islam religija koja je manje no većina ostalih udružena s etničkim ili nacionalnim oznakama, i ona povremeno, kao sada u okolnostima izražene kulturne minorizacije muslimanskog stanovništva u zapadnoeuropskim društvima, postaje izraz muslimanskih etničkih odnosno kulturnih interesa. Zamijećeni proces oblikovanja zajedničkoga etničkog identiteta, među inače etnički i kulturno vrlo heterogenom muslimanskom dijasporom u Europi, a koji se definira kao “muslimanski”, s jedne je strane odgovor muslimana na potrebu samoodržanja i samoodređenja u neislamskom okruženju, pokušaj prepoznavanja i “izdvajanja” onih islamskih odrednica i praksi koje su relevantne u kontekstu njihove integracije u europskoj sredini; s druge pak strane, ono je unekoliko rezultat nametnute “etnicizacije” islamskih zajednica od strane domaće, većinske, populacije. Tako, zapadnoeuropski muslimani sve češće govore o svom kolektivnom identitetu u idiomu koji ne ističe porijeklo (etničnost), već se prije svega usredotočuje na povezivanje onih obilježja islamske kulture i religije koji su im značajni u njihovim novim okolnostima, uključujući zajedničko im iskustvo migracije odnosno fizičkog i kulturnog “premješataja” u novu sredinu. Tako se oblikuju novi kulturni i institucionalni obrasci pri čemu se koriste simboli i institucije usvojene tradicije. Zapravo, od muslimana na Zapadu učimo kako islam kao svaka povijesna tradicija “živi” u procesu svoje redefinicije i prilagodbe novim prilikama, zaključuje autorica.
“Muslim Minority (Immigrant) Communities in Europe: A Socio-Cultural Perspective”, Political Thought, Kiev, 1998, No.1, pp. 91-108.

U tekstu se razmatraju pojedini aspekti sociokulturnog života novih muslimanskih zajednica u zapadnoeuropskim zemljama, koji u novije vrijeme izazivaju ozbiljne društveno-političke sporove u javnom životu Francuske, V. Britanije i Njemačke. Početkom devedesetih prošloga stoljeća oko dvije trećine imigranata u Europi bili su muslimani, i današnje bojazni od socijalnih i kulturoloških posljedica imigracije na zemlje primitka odnose se ponajprije na muslimanske pridošlice. Često se, međutim, zanemaruje činjenica da su muslimanski imigranti pretežito "proizvod" postkolonijalnih zemalja koje imaju stanovitu tradiciju u interakciji s europskim kulturama, stoga sam dolazak u neku zapadnoeuropsku zemlju nije i njihov prvi susret sa zapadnjačkim kulturalnim vrednotama. Vjersko-kulturalne prakse muslimanskih dijaspora uvjetovane su dobrim dijelom, piše autorica, općim društvenim kontekstom zemlje primitka. Primjerice, službena pomoć koju muslimanske organizacije primaju u V. Britaniji u oštrom je kontrastu spram francuskog sekularizma. Ostaje ipak opći problem da se muslimanske zajednice nisu uspjele uspješno integrirati u većinske kulture domaćina. Smatra se da imigranti ne raspolažu odgovarajućim kulturnim kapitalom koji bi im olakšao kulturnu integraciju, a postavlja se i pitanje njihovih stvarnih interesa i težnji u pogledu integracije. No ne postoje ni ozbiljnije etnografske studije urbane imigrantske svakidašnjice, poznavanje njihovih vjersko-kulturalnih praksi, pa je javno mnijenje nerijetko pod utjecajem popularnih stereotipa. U drugom dijelu članka raspravlja se problem identiteta muslimanskih zajednica, vodeći računa o povijesnim, sociopolitičkim i pravnim specifičnostima u odnosu spram imigranata u navedene tri zemlje, ali i različitim tradicijama pojedinih islamskih skupina. Na kraju se otvara pitanje stava mladih naraštaja prema islamu; pokazuje se da su mladi sve više zainteresirani “spoznati” što znači biti musliman u Europi, pokušavajući otkriti suštinu svoje religije ispod različitih kulturnih tradicija prve generacije migranata. Istodobno, upozorava autorica, okretanje ka islamu među mladima nerijetko je, kako se pokazuje, izraz manjka identiteta, osobito kod slabije školovanih ili onih bez zaposlenja, odatle općenito više diskriminiranih, negoli potraga za “istinskim islamom”. Za pretpostaviti je da će se u zapadnoeuropskim zemljama postupno razviti i europski oblici islama, utemeljeni na bazi “univerzalnih” verzija lokalnih tradicija zemlje porijekla, te prilagođeni lokalnim uvjetima nove sredine. U tom kontekstu razne muslimanske udruge i mediji, koji nadilaze etničke i nacionalne granice, zaslužuju posebnu pažnju. Ono što (će) uvelike (utjecati) utječe na spomenuti proces jest činjenica, kako primjećuje autorica, da različite zemlje primitka primjenjuju različite politike u pogledu islamskog obrazovanja, islamskih medija i udruga, te imaju različite koncepcije oko stupnja poželjne integracije i/ili asimilacije muslimanskih migranata u svoje društvo.

Posljednja dva rada, zajedno s nekoliko drugih tekstova bave se s dvije međusobno povezane teme: a) pojavom novih etničkih manjina (muslimanskih) u zapadnoeuropskim društvima, formiranih iz imigrantskih zajednica, te odnosom zemalja imigracije prema tim manjinama, zadanim često vrlo različitim poimanjem etničkog/nacionalnog identiteta pojedinih zemalja primitka; b) ispitivanjem odnosa etničnosti i religije i to u okolnostima kada religija, kao sastavnica etničnosti, preuzima "etnički" profil, što se nerijetko događa među etničkim zajednicama u dijaspori, dakle u situaciji manje ili veće ugroženosti zajednice, stvarne ili zamišljene. U tom kontekstu razmatra se pitanje uloge islama kao mogućeg izraza etničkih interesa muslimana u uvjetima njihove zamjetne sociokulturne marginalizacije u zapadnoeuropskim zemljama.

Ocjena. Tijekom svoje akademske karijere Ružica Čičak-Chand objavila je brojne znanstvene i stručne radove, bogatog i raznovrsnog opusa, čija se tematika kreće u širokom interdisciplinarnom rasponu od indologije, znanosti o književnosti, sociolingvistike, do sociologije etničnosti, religije i sociologije migracija. Radovi predloženice pokazuju da se godinama sustavno i produktivno bavila eminentno interdisciplinarnim korpusom istraživanja migracija i etničnosti, uspješno se uključujući posebno u sociološka istraživanja i teorijske rasprave na ovom području. U okolnostima opće kulturne i informacijske (i, dakako, ekonomske) globalizacije ali i sve očitijeg prepoznavanja nazočnosti ekonomske snage Indije u svijetu i vitalnosti njezine demokracije, upoznavanje kompleksne indijske "kontinentalne civilizacije" u svijetu, pa i u nas dobiva veće znanstveno i društveno značenje. Na kraju posebno ističemo značajan znanstveni doprinos sociologiji etničkih odnosa ne samo u domaćim nego i međunarodnim okvirima.
Mišljenje povjerenstva. Povjerenstvo zaključuje da je predloženica dr.sc. Ružica Čičak-Chand ukupno objavila 20 radova a1 kategorije i 22 rada a2 kategorije i time znatno premašila uvjete za znanstveno zvanje znanstvene savjetnice na području društvenih znanosti prema Pravilniku o uvjetima izbora u znanstvena zvanja, čl. 5 (10 a1, odnosno ukupno 25 radova). Ocijenili smo da njezini radovi predstavljaju značajan znanstveni doprinos posebno sociologiji etničkih odnosa, te da je afirmirana znanstvenica i u međunarodnim okvirima, što pokazuje i popis njezinih profesionalnih aktivnosti - čime je ispunjen uvjet iz Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, čl. 32, stavak 4.

Stoga predlažemo da se njezin predmet uputi u daljnji postupak za stjecanje znanstvenoga zvanja znanstvene savjetnice za područje društvenih znanosti, polje sociologija.

Stručno povjerenstvo:

1. 
   dr.sc. Milan Mesić, red. prof.
   

2. 
   dr.sc. Vjeran Katunarić, red.prof.
   

3. dr.sc. Silva Mežnarić, znanstvena savjetnica

Institut za migracije i narodnosti

Dr. sc. Viktor Žmegač, prof. emeritus

Dr. sc. Marijan Bobinac, red. prof.

Dr. sc. Dragutin Horvat, izv. prof.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Zagreb, 6. svibnja 2009.
Predmet: Ocjena doktorskog rada Tihomira Englera pod naslovom «Demokratski zaokret i promjena narativne paradigme u kasnom djelu Thomasa Manna»
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 28. siječnja 2009. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Tihomira Englera pod naslovom «Demokratski zaokret i promjena narativne paradigme u kasnom djelu Thomasa Manna», te Vijeću podnosimo sljedeći

I Z V J E Š T A J
TIHOMIR ENGLER, profesor njemačkog jezika i književnosti i filozofije iz Čakovca, rođen je 7. siječnja 1965. godine u Augsburgu. Studij germanistike i filozofije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te potom radio kao srednjoškolski nastavnik i prevodilac u Varaždinu. Od 1996. godine zaposlen je kao predavač njemačkog jezika na Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj u Čakovcu Odjela za pedagogijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu – danas podružnice Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – na radnom mjestu predavača njemačkog jezika. U zvanje predavača njemačkog jezika ponovno je izabran u travnju 2002. godine, a u zvanje višeg predavača u prosincu 2005. godine. Na matičnoj ustanovi osmislio je Plan i program stručnog studija Pojačanog izbornog predmeta Njemački jezik koji se izvodio od 1993/94. do 2007/08. godine. U sklopu tog programa predavao je lingvističke, kulturološke i književnopovijesne kolegije.

Tihomir Engler razvio je i bogatu publicističku djelatnost: prevodi knjige i časopisne članke, objavio je vježbenicu Deutsche Grammatik – kein Problem! (2002), književnoznanstveni zbornik Textnahes Verstehen (suurednik Thomas Möbius, 2006), te pokrenuo časopis za teoriju književnosti i kulturalne studije LiCuS i časopis za nove trendove u obrazovanju Neos. U znanstvenim i kulturnim časopisima objavio je 23 rada te sudjelovao na osam stručnih i stručno-znanstvenih skupova. Poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je 1999. godine, a završio ga u ožujku 2006. godine obranom magistarskog rada pod naslovom Apolinijsko i dionizijsko kao antropološke niti vodilje u ranom djelu Thomasa Manna. Neposredno nakon toga, u svibnju 2006. godine, Vijeće Filozofskog fakulteta odobrilo mu je da pristupi izradi disertacije izvan doktorskog studija na temu Demokratski zaokret i promjena narativne paradigme u kasnom djelu Thomasa Manna.

Nakon što je u magistarskom radu uvjerljivo i sustavno obradio jedan od središnjih aspekata ranoga pripovjednog djela Thomasa Manna, problematiku – nietzscheanski inspirirane – dihotomije 'apolinijskoga' i 'dionizijskoga', Tihomir Engler ga uzima i kao polazišnu točku i u svojoj disertaciji. Pristupnikova teza glasi: temeljeći se na spomenutoj nietzscheanskoj kulturnoj tipologiji, Mannovo rano djelo (1893–1912) lišeno je izravnih poveznica sa suvremenim društveno-povijesnim kontekstom; svoj vrhunac, a ujedno i prekretnicu ono doseže čuvenom novelom Der Tod in Venedig (1912) u kojoj se dotadašnja središnja autorova narativna paradigma, to jest nemogućnost postizanja jedinstva apolinijstva i dionizijstva, pokazuje iscrpljenom. Poetološke, kulturno-povijesne i političke stavove svoga ranog stvaralačkog razdoblja stoga Mann u kasnom razdoblju (1924–1955) bitno modificira. Engler s pravom utvrđuje da su autorova djela u tim dvama razdobljima obilježena dvjema posve različitim narativnim paradigmama, odnosno, dvama suprotstavljenim političkim stavovima: kao vrijeme u kojem Mann postupno mijenja svoje estetske, političke i pripovjedne pozicije pristupnik navodi razdoblje između 1912. i 1924. godine. Odatle on zaključuje da se preinake u ustroju Mannovih narativnih tekstova s početka dvadesetih godina 20. stoljeća (Der Zauberberg) trebaju ponajprije shvatiti kao posljedica piščeva političkog zaokreta nakon propasti Wilhelmovskog carstva potkraj Prvoga svjetskog rata. Tu tezu Engler u radu kritički i detaljno propituje, te na temelju dostupne građe određuje glavna obilježja Mannove književne i političke teorije i prakse, kao i stupanj njihove uzajamne isprepletenosti u svim trima naznačenim razdobljima njegova stvaralaštva.

Radnja obuhvaća ukupno 403 stranice, a svoju tezu Engler razlaže u šest dijelova. U uvodnom, prvom dijelu iznose se relevantni podaci iz biografije Thomasa Manna, razmatra problem periodizacije autorova opusa i ukratko sažima stanje istraživanja u proučavanju njegovih djela. Pristupnik ovdje predstavlja i metodološku poziciju s koje pristupa piščevu opusu, kao i primijenjeni analitički instrumentarij. U drugom dijelu rada utvrđuju se temeljne odrednice Mannove narativne paradigme u ranom stvaralačkom razdoblju. Nakon stilske analize ustroja Mannovih narativnih tekstova i određivanja «ishodišnog postava» autorove naracije, Engler antropološko-tipologijsku dihotomiju apolinijstva i dionizijstva ističe kao temeljnu narativnu figuru na kojoj počiva rano autorovo stvaralaštvo. U središte svoje analize Engler s pravom stavlja novelu Der Tod in Venedig u kojoj se, kako je spomenuto, očituje «slom Mannove rane, tipemske narativne paradigme», što pisca i navodi na potragu za novim načinima oblikovanja narativnog izričaja.

U trećem dijelu rada pristupnik razmatra rane Mannove poetološke, kulturno-povijesne i političke spise, te društveno-povijesni kontekst unutar kojega autor oblikuje svoj svjetonazor: riječ je, kako Engler iscrpno pokazuje, o osebujnom konzervativnom, nacionalno-liberalnom stavu. Četvrti dio rada donosi opsežan osvrt na poetološke i političke pozicije Thomasa Manna u periodu od dovršetka rada na noveli Der Tod in Venedig (1912) do objavljivanja romana Der Zauberberg (1924), dakle razdoblju koje prethodi izbijanju Prvoga svjetskog rata, obuhvaća ratne godine i traje otprilike do stabiliziranja stanja u novoosnovanoj Weimarskoj republici. U tim godinama zbiva se, što su istraživači davno uočili i o čemu Engler iscrpno i točno referira, važan paralelni razvoj u estetskim i političkim nazorima Thomasa Manna: s jedne strane dolazi do fermentacije preinaka u autorovoj narativnoj paradigmi, a s druge do zaokreta u njegovu političkom stavu. Na temelju analize piščeve političke esejistike, dnevničkih zapisa i prepiske pristupnik nastoji rekonstruirati put koji autora iz 'nacionalno-konzervativnog tabora' u razdoblju Carstva definitivno odvodi u 'demokratski tabor' u početnoj fazi prve njemačke republike.

U petom dijelu rada Engler propituje preinake koje Mann poduzima u ustroju svoje naracije, pri čemu naglasak s pravom stavlja na roman Der Zauberberg, prvo fikcionalno djelo u kojem se očituje spomenuta promjena narativne paradigme. Pozornost pritom najviše skreće na novu, «historemsku narativnu paradigmu», a koja je «ishodište oblikovanju i svih kasnijih romana», da bi završno uputio na njezine modulacije u ostalim važnim djelima završnog perioda stvaralaštva. U šestom dijelu rada pristupnik sumira rezultate analize, iznosi zaključke o odnosu između političkih stajališta Thomasa Manna i preinaka koje on poduzima u ustroju svojih narativnih tekstova, te na kraju pokušava odgovoriti i na pitanje o «jedinstvenom temelju» autorova opusa. Pritom ističe da rečene preinake prije svega proizlaze iz konstitucije Mannova «'poetološkog kućišta' kao osebujnog prepleta poetoloških, kulturno-povijesnih i društveno-političkih shvaćanja čiju čvrstu jezgru u ranom razdoblju tvori namjera oblikovanja, a u kasnom očuvanja već zauzete poetološke pozicije». Preinake u narativnoj strukturi autorovih tekstova nakon Prvoga svjetskog rata Engler vidi u nastojanju da Thomas Mann i u promijenjenim društveno-političkim uvjetima očuva poziciju «kroničara zbivanja unutar njemačkog nacionalnog bića»: da bi tu ulogu zadržao, Mann oblikuje novu narativnu paradigmu kojom nastoji iskazati i promjene u ustroju socijalnog supstrata svoje naracije.

U završnom dijelu radnje pristupnik sažima rezultate svojih analiza, navodi opsežan popis literature kojom se koristio, te iznosi sažetke na hrvatskom i njemačkom jeziku i svoj životopis.
Pri pisanju rada Engler je upotrijebio relevantan izbor iz vrlo brojne, čak nepregledne sekundarne literature o životu i djelu Thomasa Manna; uz to, konzultirao je i mnoštvo naslova s područja filozofije, povijesti i teorije kulture i književnosti, naslova na kojima je dijelom zasnovao i metodološka uporišta radnje. Korpusom primarne literature obuhvaćene su Mannove pripovijetke i romani iz svih razdoblja njegova stvaranja – a napose njegova remek-djela Der Tod in Venedig, Der Zauberberg, Joseph und seine Brüder, Doktor Faustus i Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull. U obzir su uzeti i esejističko-publicistički tekstovi u kojima Mann progovara o vlastitoj i tuđoj književnoj produkciji, ali i o suvremenoj društveno-političkoj i kulturnoj situaciji, pri čemu središnje mjesto pripada spisu Betrachtungen eines Unpolitischen, nastalom u godinama Prvoga svjetskog rata. Taj dio korpusa obuhvaća i zbirke autorovih pisama, kao i njegove dnevnike i bilješke.
Pristupnikova metodološka polazišta u analizi temeljnih odrednica «demokratskog zaokreta i promjena narativne paradigme» u kasnom djelu Thomasa Manna identična su onima koje je koristio u magistarskom radu: riječ je o navlastitom povezivanju 'dekonstrukcije' i 'hermeneutike'. «Dekonstrukcijska analiza» velikim se dijelom temelji na teorijskom instrumentariju Gaje Peleša (Tumačenje romana, 1999) pomoću kojega Engler nastoji ukazati na bitne, ambivalentno ustrojene «čvorišne točke» Mannovih tekstova, a time i na temeljne jedinice njihova pripovjednog svijeta. Tu spoznaju razrađuje pristupnik dalje u «hermeneutičkom dijelu analize» koji se zasniva na Lacanovoj koncepciji žudnje i teoriji o 'prošivnom bodu'. Pritom se pokazuje, tvrdi Engler, da se ishodište Mannova ambivalentno ustrojenoga 'prošivnog boda' nalazi u njegovu postupku «pregibanja nad zbiljskom građom», postupku kojim iz zbilje izvlači «njezine ambivalentno ustrojene ostatke i od njih tka sublimno tijelo svoje naracije».

Kao središnje postignuće u Mannovoj modifikaciji narativne paradigme Engler uočava autorovo nastojanje za prevladavanjem nietzscheanske dihotomije apolinijstva i dionizijstva koje proizlazi iz uvida u «nemogućnost uspostave bešavnog identiteta subjekta». Promjena se, kako pristupnik ističe, ponajprije odvija procesom 'historizacije' Mannova narativnog diskursa, pri čemu, na svjetonazorskoj ravni, autor teži amalgamiranju svojih ranijih, konzervativno-nacionalnih filozofskih i kulturno-povijesnih stajališta s idejama suvremene socijaldemokracije. Novonastalu estetsku i ideološku poziciju Engler označuje kao «libertinističko-humanističko 'poetološko kućište'». Za Manna pripovjedača to znači, ispravno uočava pristupnik, «odustanje od dihotomije narativnih glasova u prilog njihove 'polifonizacije' kao najprimjerenijeg sredstva rasvjetljavanja ustroja društveno-povijesnog horizonta ljudske egzistencije». To je ujedno i put kojim njemački moderni klasik oblikuje svoj novi, 'demokratski' diskurs kojim uspijeva prevladati 'zarobljenost' u suprotnosti apolinijstva i dionizijstva.

Polifonijski ustroj narativnog tkiva za sobom povlači i daljnje preinake u Mannovu pripovjednom djelu. Naime, kako Engler ispravno zaključuje, 'polifonizacijom' narativnih glasova piščev diskurs zadobiva i obilježja otvorene, odnosno, dijaloški ustrojene narativne strukture, pri čemu se dijalogičnost te strukture ogleda u tome što Mann aktualna društveno-politička zbivanja ugrađuje u svoju naraciju, te na taj način 'presemantizira' i svoj odnos prema njemačkoj naciji. Očuvanje kulturne tradicije on pritom i nadalje shvaća kao svoju primarnu zadaću, no mogućnost njezina ostvarenja u novonastalim prilikama vidi jedino posredstvom 'duhovnog uzdizanja' nacionalnog entiteta. Kao sredstvom uzdizanja nameće mu se «ideja 'humanitasa' koja u smislu regulativne ideje nacionalni entitet upućuje na zadaću humanističke domestifikacije 'povijesnog horizonta' kao jedinoga istinskog horizonta ljudske egzistencije». Stoga Engler u romanu Der Zauberberg vidi Mannov prvi korak u smjeru osmišljavanja svojevrsne «narativne propedeutike» kojom autor suvremenicima, polazeći od različitih društveno-povijesnih konstelacija, nastoji ukazati na očuvanje moralne vertikale kao temeljne i individualne i nacionalne zadaće. Tu svoju intenciju Thomas Mann u kasnoj fazi svoga stvaranja realizira na različite načine: tako u tetralogiji o Josipu osebujnim mitološko-arhaičnim historemom reagira na nacističko zaposjedanje njemačke kulturne tradicije, dok u romanu Doktor Faustus upućuje na fatalne posljedice romantičarsko-tragične ontologizacije njemačkog bića.

Svojom studijom o demokratskom zaokretu i promjeni narativne paradigme u kasnom djelu Thomasa Manna Tihomir Engler dao je elaboriran, zaokružen i u mnogočemu inovativan pogled na često istican ali nedovoljno istražen aspekt stvaralaštva njemačkoga modernog klasika. Premda se, gledano u cjelini, bitno ne udaljava od aktualnog stanja istraživanja, on dosadašnje spoznaje sustavno promišlja, te ih svojim uvidima u nekim aspektima i produbljuje. Vrijednost Englerova rada treba tražiti i u novini metodološkog pristupa, u navlastitom, suvereno primijenjenom amalgamu hermeneutičkoga i dekonstruktivističkog načina čitanja odabranog korpusa. Pristupnik se – unatoč mjestimično pretencioznom načinu izlaganja – u cjelini pokazuje kao vrlo pouzdan tumač književnih, društvenih i povijesnih fenomena, napose onih koji se tiču predmeta njegove radnje, a jednako tako i kao vrstan poznavalac suvremene književnoznanstvene metodologije i povijesti filozofije.

Stoga Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu predlažemo da doktorski rad Tihomira Englera prihvati i da kandidata uputi na daljnji postupak.
Dr. sc. Viktor Žmegač, professor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik Povjerenstva
Dr. sc. Marijan Bobinac, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Povjerenstva
Dr. sc. Dragutin Horvat, izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Povjerenstva
Ovaj izvještaj prihvatilo je Vijeće Odsjeka za germanistiku na svojoj sjednici od 28. travnja 2009. godine.

Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 26. i 27. veljače 2009. u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Daniela Mikulaca pod naslovom Hrvatska kratka proza 90tih godina XX. stoljeća, podnosimo ovaj

IZVJEŠTAJ

Doktorski rad mr. sc. Daniela Mikulaca, naslovljen Hrvatska kratka proza 90tih godina XX. stoljeća, ima ukupno 278 stranica i 57 stranica priloga. Podijeljen je na deset dijelova, od kojih su najopsežniji i najvažniji, 3. Razrada, 4. Modernizam i postmodernizam, 5. Teorija novele, 6. Povijest novele i 9. Analiza odabranih opusa, razrađeni u zasebno naslovljenim poglavljima. Priloge čine nacrt teorije sistema, osvrt na Proppovu morfologiju bajke te bibliografije i literatura. Temeljna mu je namjera da u razrađenom teorijskom nacrtu objasni ključne pojmove analize, zacrta klasifikacijsku problematiku određenja kratkih proznih vrsta, upozori na povijesni kontekst i kritički analizira reprezentativne tekstove hrvatske kratke proze 90tih godina XX. stoljeća, nastojeći da ih i klasificira te utvrdi neke njihove zajedničke značajke te značenje i važnost tih žanrova u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Nakon kraćeg uvoda i nacrta, dio naslovljen Teorija proze nastoji utvrditi opće okvire analize proznih vrsta, pa navodi različite pristupe i napose razmatra ključne pojmove kao priča, pripovijedanje, autor, pripovjedač, lik, fokalizacija, dijalog i monolog, prostor i vrijeme. Oslanja se pri tome na čitav niz hrvatskih i stranih teoretičara (Biti, Solar, Flaker, Tomaševski, Bahtin, Genet, Eco, Kayser i dr.), sa sklonošću da prihvati i usvoji uglavnom strukturalističku metodologiju i terminologiju, premda upozorava i na neke poststrukturalističke inovacije.

Sljedeći dio, Modernizam i postmodernizam, opisuje dileme oko pojma postmodernizma i u poglavljima Djelo kao proizvod i roba i Funkcija umjetničkog sistema nastoji zacrtati okvire povijesnog konteksta u kojem, drži, valja razumjeti i tumačiti sklonost hrvatske proze 90tih godina prema kratkim proznim žanrovima, kao i određene pojave u književnoj komunikaciji. I tu se poziva na najutjecajnije autore (Lyotard, Hutcheon, Foucault, Lodge, Jencks i dr.) i nastoji povezati književnu teoriju i praksu sa stanjem u cjelokupnoj kulturi.

Slijede dva opsežna dijela, Teorija novele i Povijest novele, razlomljena u posebno naslovljena poglavlja, u kojima je novela shvaćena kao temeljna klasifikatorska vrsta književne proze, pa se u njezinim varijantama i povijesnim mijenama može razabrati značenje i status svih kratkih proznih vrsta. Autor je sklon pri tome relacijskoj teoriji novele, pa naglašava žanrovske odnose i novelu određuje u odnosu prema romanu, drami, poeziji i eseju, kao i prema takozvanim jednostavnim oblicima, poput bajke, legende i sage, a i prema često zasebno određenoj vrsti kratke priče. Kako upozorava i na povijesni kontekst, daje i kratki pregled zasebno europske i hrvatske novele. Izlaganje opet spominje različite koncepcije i dileme oko razvrstavanja novelističkih žanrova, a oslanja se na domaće i strane teoretičare i povjesničare književnosti (Solar, Janković, Frangeš, Biti, Žmegač, Luhmann, Joles i dr.), no uglavnom naglašava potrebu razumijevanja prirode žanrova u njihovim međusobnim odnosima i poetikama određenih književnih razdoblja.

Idući dio, Okviri devedesetih, uvod je u središnju tematiku cjelokupnog rada. U skladu s ranije zacrtanom teorijskom problematikom, autor sada nastoji ocrtati širi kulturni kontekst, upozoravajući na njegov utjecaj na zbivanja u hrvatskoj kulturi. Sadrži posebno naslovljena poglavlja, Socijalni sistemi, Posljednji trzaji idealizma, Hrvatsko proljeće, Globalizacija, Popularna kultura i popularizacija i Feminizam i postfeminizam, u kojima se opisuju politički događaji, kulturni pokreti, procesi i glavne orijentacije. Na kraju nastoji sažeti svoj opis u desetak bitnih odrednica stanja kulture, od rastakanja autoriteta do digitalno-mrežnog globalizma i zamisli o kraju povijesti, u svrhu «kako bi se oprimjerila pozicija umjetničkog/književnog teksta u devedesetima te njihov odnos prema pojmovima zbilja/fikcija, kao centralnim pojmovima koji će definirati modele književnih praksi.» (str. 210).

Sljedeći dio, Postavljanje modela, opisuje i analizira prakse, projekte i strategije koje naziva poetičke tendencije, držeći da se one mogu razabrati bez obzira što nedostaje neka duža «historijska distancija». Počinje navođenjem hrvatskih kritičara, teoretičara i povjesničara književnosti koju su se književnom praksom i teorijom toga vremena najviše bavili, a nakon toga podrobno opisuje klasifikacije Krešimira Bagića, Jagne Pogačnik, Dubravke Oraić-Tolić, Igora Štiksa, Gorana Rema i Andreje Zlatar. Nakon toga analizira sklonost prema dokumentarizmu, moguće podjele na prvu i drugu polovicu devedesetih godina te na «stare» i «mlade», da bi prešao na analizu razina zbilje i fikcije, forme i žanrova te teme i stila, kao i na koncepcije lika, prostora i vremena. Na kraju spominje i neke moguće naznake tipova, kao postmoderni objektivizam, ratno pismo, kritički mimetizam, postavangardizam, fantastika, eskapizam i regionalizam.

Nakon takvog pokušaja klasifikacije, slijedi opsežni dio Analiza odabranih opusa i tekstova. Sadrži četrnaest prema autorima naslovljenih poglavlja: Miljenko Jergović, Robert Perišić, Ratko Cvetnić, Tarik Kulenović, Borivoj Radaković, Zoran Ferić, Miljenko Smoje, Viktor Ivančić, Đermano Senjanović, Ante Tomić, Senko Karuza, Stanko Andrić, Milko Valent i Edo Popović. Izbor je na više mjesta u radnji obrazlagan sklonošću tih autora kratkoj prozi, zatim utjecajem i priznanjem kritike te, dakako, osobnom kritičkom ocjenom vrijednosti njihovih kratkih žanrova. Svako je poglavlje otvoreno kratkim opisom života, a zatim analizom i ocjenom njihovih djela, s time da su u većoj ili manjoj mjeri uvedena i teorijska zapažanja obrazložena u teorijskom dijelu rada navedenim analitičkim pojmovima. U kritičkim ocjenama redovno su navedena i mišljenja relevantnih kritičara, a autorovi osobni sudovi nisu posebno naglašavani. Oni su, međutim, dakako prisutni u izboru, a autor spominje na kraju i čitav niz pisaca i djela koje nije posebno obrađivao jer svoj opis i zaključke o modelima ne smatra konačnim.

U prilozima treba naglasiti opsežnu bibliografiju, koja sama po sebi znači određeni doprinos znanstvenom proučavanju suvremene književnosti, kao i također opsežnu teorijsku i kritičku literaturu.

Gledano u cjelini, doktorski rad mr. sc. Daniela Mikulaca vrijedan je pokušaj da se nedavno razdoblje u povijesti hrvatske književnosti, koje bi se moglo označiti i kao «suvremena književnost», književnoznanstveno obradi u aspektu kratkih proznih žanrova. Takva je obrada zahtijevala i razradu teorije kratke proze, pa ju je autor i poduzeo, možda čak i u ponešto pretjeranom obimu, tako da je znatni dio rada upravo njoj posvećen u iscrpnim eksplikacijama različitih stajališta i pojmova koji često pripadaju i sustavima koji se teško mogu usuglasiti. Eksplikacije, međutim, nedvojbeno pokazuju da autor poznaje i prati opsežnu relevantnu literaturu o tom predmetu.

Kako se pak radi o razdoblju koje se danas često određuje kao postmodernizam, autor se i u tom smislu morao osvrnuti na golemu literaturu, punu dilema, oko načina na koji bi se mogao opisati i odrediti taj fenomen. Posebno je to važno jer su zbivanja u hrvatskoj književnosti u stalnim odnosima s drugim svjetskim književnostima, pa se sklonost hrvatske književnosti prema kratkim književnim vrstama, kao i niz drugih značajki, može razumjeti jedino u najširem kontekstu. I tu dolazi do izražaja autorovo poznavanje recentnih autora, kao i njegovo nastojanje da poveže i usporedi hrvatsku i svjetsku književnu proizvodnju te kulturnu situaciju u kojoj se književnost danas nalazi.

Obrada hrvatske kratke proze devedesetih godina iscrpna je i pregledna u okvirima određenim radom koji se morao osloniti na vrlo raznoliku, fragmentarnu te isključivo užim aspektima određenu kritičku recepciju. Rad je pri tome nastojao zadržati znanstveni objektivizam i u sintezama se oslanjati na šire prihvaćena teorijska i književnokritička stajališta. Primijetiti bi se moglo jedino ponešto odveć brojno navođenje pojedinih autora i stajališta u kraćim navodima, no to ne ometa bitni slijed autorova izlaganja koje želi utvrditi teorijsku «podlogu» i primijeniti je na opsežnu građu.

Zbog svega toga smatramo da doktorski rad mr. sc. Daniela Mikulaca Hrvatska kratka proza 90tih godina XX. stoljeća u potpunosti udovoljava zakonskim zahtjevima jer je vrijedan prilog znanstvenom proučavanju hrvatske teorije i povijesti književnosti, pa predlažemo da ga ovo Vijeće prihvati i odobri dalji postupak u stjecanju doktorata znanosti, polje filologija, grana teorija i povijest književnosti.

U Zagrebu, 11. svibnja 2009.

dr. sc. Milivoj Solar, professor emeritus

dr. sc. Milorad Stojević, red. prof. (Filozofski fakultet, Rijeka)

dr. sc. Goran Kalogjera, red. prof. (Filozofski fakultet, Rijeka)
Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.

Dr. sc. Jasna Krstović, red. prof.

(Filozofski fakultet, Rijeka)

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU