Te u zagrebu filozofski fakultet

Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Ocjena doktorske disertacije Maurizia Levaka
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 27. ožujka 2009. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Maurizia Levaka pod naslovom Kastrizacija u Istri: Preobrazba načina života i privređivanja u Istri na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek. O predloženom doktorskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeće skupno

IZVJEŠĆE
Doktorska disertacija Maurizia Levaka pod naslovom. Kastrizacija u Istri: Preobrazba načina života i privređivanja u Istri na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek ima ukupno 183 stranice kompjutorski ispisanog teksta sa 602 bilješke ispod crte i 26 slikovnih priloga te 346 bibliografskih jedinica. Sastoji se od idućih poglavlja: 1. Uvodna razmatranja (str. 2-9); 2. Pregled društvenih i gospodarskih odnosa te političkih prilika u Istri i sjevernojadranskom području u vrijeme pred početak kastrizacije s potpoglavljima 2.1. Društveni i gospodarski odnosi (str. 10-17) i 2.2. Proces napuštanja gradinskih naselja (str. 17-27). 3. Utjecaj opadanja stupnja javne sigurnosti na način života i privređivanja: početak kastrizacije s potpoglavljima 3.1. Opće prilike u Carstvu (str. 28-36), 3.2. Militarizacija sjevernojadransko-podalpskog prostora (str. 37-48) i 3.3. Istra (str. 48-80); 4. Istra postaje graničnom pokrajinom: militarizacija društva kao posljedica trajno nestabilnih prilika s potpoglavljima 4.1. Militarizacija i kastrizacija (str. 81-105), 4.2. Kontinuitet naseljenosti (str. 105-107) i 4.3. Bijeg na brijeg: ponovno naseljavanje gradina (str. 108-116); 5. Prve veće provale barbara i doseljavanje slavenskog stanovništva. Opstanak utvrđenih gradova i obnova bizantske vlasti. Dolazak Franaka s potpoglavljima 5.1. Istra na udaru: stradavanje izvangrađa (str. 117-127) 5.2. Pacifikacija i preustroj pokrajine (str. 127-139) i 5.3. Dolazak franačke vlasti (str. 139-142); 6. Zaključna razmatranja (str. 143-150); 7. Popis navođenh izvora i literature (str. 151-179); 8. Sažetci rada i životopis (str. 180-183); 9. Prilozi (str. 184-209).

U uvodnim razmatranjima autor se osvrće na povijest i okolnosti utvrđivanja naselja na području Istre. Zaštita naselja kamenim zidovima može se pratiti od kraja eneolitika kada okolnosti velikih seoba i pomicanja stanovništva dovode do prve potrebe za zaštitom naselja. Većina današnjih istarskih gradića na uzvišenjima vuče porijeklo naseljenosti još od prapovijesti s tim da je u manjem broju slučajeva riječ o kontinuitetu, a u većem o prekidu i obnovi naseljenosti, ovisno o povijesnim okolnostima. Razdoblje koje autor obuhvaća ovim istraživanjem definira kao razdoblje u kojem nakon razdoblja pax Romana - kada zbog povoljne sigurnosne situacije utvrđena naselja nisu bila potrebna – zbog postupnog pogoršavanja javne sigurnosti, koje kulminira u prvim stoljećima ranog srednjeg vijeka, dolazi do ponovnog intenzivnog utvrđivanja naseobenih cjelina u Istri. Proces kastrizacije obuhvaćao je i utvrđivanje postojećih naselja na uzvisinama, ali i izgradnju novih naselja bilo na već ranije korištenim lokacijama bilo na novim mjestima. Posebnost istarskih naselja nastalih kastrizacijom u ovom periodu je i ta što su usprkos utvrđenosti zadržala više ruralni nego urbani karakter. To se događa zbog više okolnosti: dominacije starih urbanih cjelina, manjka prometnica, depopulacije, ranog uvođenja feudalizma. Autor dosta pažnje posvećuje i promjeni terminologije koju u razdoblju antike i ranog srednjeg vijeka proživljavaju pojmovi kao što su civitas, castrum, castellum te razlike između hrvatskog i latinskog nazivlja pojma grad. Grad naime u svojem osnovnom značenju u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima označava ograđeno, obzidano mjesto bez obzira na veličinu, naseljenost ili stupanj društvenog razvoja. To značenje je znatno šire od latinskog pojma civitas. Pojam civitas koji na početku razmatranog perioda označava središte municipalne zajednice postupno je sveden na bilo koje utvrđeno naselje da bi konačno označavao utvrđeno naselje s razvijenom svjetovnom i crkvenom samoupravom. Castrum (grč. τό κάστρον) se početkom srednjeg vijeka koristio paralelno s civitas da bi se potom počeo koristiti za utvrđena naselja, ali nižeg stupnja razvoja u odnosu na civitas. U srednjem vijeku castrum postaje civitas kad postaje biskupsko središte. Tijekom perioda kastrizacije značenje utvrđivanja se vidi i po poistovjećivanju pojmova civitas i castrum. Castellum (grč. τό καστέλλον) je obično označavao manja utvrđena mjesta i utvrde s vojnom posadom. Za područje izvan gradskih zidina kandidat koristi termin izvangrađe (rus, ager) slijedeći dijelom i antičku tradiciju koja stanovništvo gradske zajednice dijeli na intramurane i extramurane, one koji žive unutar i one koji žive izvan gradskih zidina. Promjene proživljavaju i termini koji označavaju naselja u izvangrađu – termin pagus više nije s vremenom pogodan zbog pejorativnosti koje se vezuje uz naziv paganus (prvotno stanovnik sela, poistovjećuje se s poganinom), vicus od naziva za prigradsko naselje uz bedeme počinje označavati manju cjelinu ili ulicu unutar gradske jezgre, a za seosko naselje se počinje koristiti villa koja je izvorno označavala ruralno gospodarstvo ili njegov centar. Seljaci tako od pagana postaju villani, a za seosko gospodarstvo umjesto termina villa počinje se koristiti curtis. Prostor koji kandidat istražuje definira granicama političke Istre koje su Rimljani preuzeli od prapovijesne Histrije, a koja se protezala od Timava na Zapadu do Raše na istoku da bi se u sedmom stoljeću pomakla na Učku. Ipak, tijekom rada na više mjesta dotiče se i prostora unutar okvira zemljopisne Istre, pa i šire regije.

U drugom poglavlju kandidat daje osvrt na prilike na području Istre i sjevernog Jadrana općenito prije početka kastrizacije, to jest u vrijeme vladavine Rimskog Carstva kada je Istra prvo bila u sastavu Desete italske regije (Regio X), a od kraja trećeg stoljeća dio provincije Venecija i Istra (Venetia et Histria). Kandidat odbacuje mišljenje da su granice provincije pomaknute na Rječinu ili dalje. U ovom periodu gradovi imaju veliko značenje budući da je “gradska općina bila temeljna ustrojbena jedinica rimske države” (str. 12). Grad je ujedno bio i centar organizacije poljoprivredne djelatnosti. Ta djelatnost je bila osobito razvijena u jugozapadnoj Istri gdje su osnovane kolonije Pula i Poreč na čijim je agerima provedena potpuna centurijacija. Prema velikom broju toponima posjedovnog tipa (završeci na –an, -ana) utvrđeno je da je u Istri prevladavao posjed srednje veličine. Osnova gospodarskog sustava su bile vile, a većinu stanovnika pulskog i porečkog agera predstavljali su robovi i koloni vezani za njihove komplekse. O selima, odnosno naseljima koja nisu izravno vezana uz sustav vila, ne zna se puno, pretpostavlja se da su neka mogla biti na sjecištima važnijih puteva. Kandidat također govori o prometnoj povezanosti Istre i značenju pomorskog puta za uvoz i izvoz (osobito maslinovog ulja) što objašnjava i raspored rustičkih vila uz obalu. Nakon učvršćenja rimske vlasti u Istri započeo je i postupan proces napuštanja gradinskih naselja, nastalih većinom u srednjem brončanom dobu. Kandidat smatra da je taj proces bio polagan zbog dužeg graničnog položaja Istre prema Ilirima kao i da je kasnije zahvatio sjever i unutrašnjost. Pretpostavlja da su Rimljani nametnuli Histrima povlačenje iz značajnijih gradina u obalnom pojasu zbog iskorjenjivanja gusarenja, a proces napuštanja gradina se ubrzava osnivanjem pulske i tršćanske kolonije te porečkog i egidskog municipija. Mnogo gradine su ipak nastavile postojati iako uz neke nastaju i podgrađa, a autor drži znakovitim da ipak nisu nastajale nove, a neke stare nisu korištene više za stanovanje već u kultne i vojničke svrhe. Navodeći tipologiju gradinskih naselja koja su nastavila na neki način postojanje, a koju je razvio Duje Rendić-Miočević, kandidat analizira neke gradine u Istri. Smatra da su i tamo postojala središta peregrina nastala na gradinama ili podno njih, osobito u sjevernoj i srednjoj Istri. Pula možda predstavlja rijedak primjer osnivanja kolonije na mjestu prapovijesnog naselja iako kandidat pretpostavlja da ipak nije bilo izravnog kontinuiteta naselja. Rimljani su inače izbjegavali graditi svoja naselja na istom mjestu kao i starosjedioci premda su voljeli mjesta u blizini zbog pokazivanja moći i zatiranja starih središta. Kandidat smatra da je vjerojatni razlog nastanka nekih istarskih antičkih naselja na mjestu prapovijesnih – Pule, Pirana - povoljni strateški položaj.

U trećem poglavlju o početku kastrizacije kandidat opširno opisuje opće prilike u kasnom Rimskom Carstvu osobito s obzirom na sudbinu gradova. Zbog potrebe osiguranja poreznih prihoda, državna vlast potire lokalna gradska tijela, a sve utjecajnija postaje od četvrtog stoljeća i Crkva. Rastuća militarizacija vodi do postupnog smještaja vojnih postrojbi unutar zidina, ponovno se afirmiraju kao sigurnosni čimbenik gradske zidine. S opisa općih prilika prelazi na detaljniji opis militarizacije sjevernojadransko-predalpskog prostora s centrom u Akvileji počevši od markomansko-kvadske provale u drugom stoljeću do šestog stoljeća. Pri tom se osobito zadržava na sustavu Julijskoalpskih zapora. Izgradnja i funkcioniranje tog sustava se pozitivno odražava na razvoj naselja pri čemu kao primjer ističe Tarsatiku, potom naselje na lokaciji današnje Ajdovščine te Emonu. Utvrđivanje zahvaća i naselja koja nisu izravno uključena u ovaj vojni sustav. Stanovništvo na pogodnim mjestima na uzvisinama gradi pribježišta, počevši od druge polovine trećeg stoljeća. U posljednjem podpoglavlju kandidat se konačno usredotočuje na problem Istre i odraz spomenutih prilika i procesa na život u njoj. Analizira njezin položaj u sklopu sustava obrane koji zahvaća i njezin sjeverni dio. Utvrđeno je više strateških točaka uz glavni pravac, Flavijevsku cestu, koja je bila jedini kopneni prometni pravac koji je omogućavao relativno lak pristup pokrajini. Opisuje posljedice barbarskih provala na gospodarstvo – sužavanje tržišta za izvoz koje rezultira i smanjenjem proizvodnje, državni nadzor nad gospodarstvom, opadanje životnog standarda, pojava razbojništva. O nesigurnosti, posebno u periodu od četvrtog do šestog stoljeća, svjedoči utvrđivanje rustičkih vila i prenamjena rezidencijalnih vila, zatim pohrane novaca, sklanjanje stanovništva u pećine (na Tršćanskom krasu, ali i na istarskom poluotoku gdje su tragovi ustanovljeni u 25 spilja, “pećinski grad” u Mošćeničkoj i Lovranskoj dragi), izmještavanje poljoprivrednih proizvodnih postrojenja u gradove, (ponovno) utvrđivanje gradova. Kao primjer utvrđivanja naselja u četvrtom i petom stoljeću kandidat analizira Koper, Dvigrad, Bale, Gočan. Obrambene zidine ojačavaju i Pula, Nezakcij i Mutvoran. Kandidat posebno detaljno analizira Brijunski Kastrum kao primjer pretvaranja izvorno rustičke vile proizvodnog karaktera koja funkcionira od kraja 1. st. pr. Kr. do druge polovice 2. st. posl. Kr. da bi se u 4. i 5. stoljeću pretvorio u utvrđeno naselje. U ovom periodu može se govoriti “o tendenciji grupiranja stambenih i gospodarskih naseobina, tj. njihovoj djelomičnoj i postupnoj preobrazbi iz naselja raštrkanog u naselja zbijenog tipa” (str. 72). Ipak, karakteristika je ovog perioda u procesu kastrizacije da su zbog pošteđenosti Istre od barbarskih provala prisutna i dalje neutvrđena naselja u ravnici, a stanovništvo je čak i poraslo u četvrtom i petom stoljeću zbog dotoka izbjeglica iz Norika i Panonije.

U idućem poglavlju kandidat razmatra period nakon Justinijanove rekonkviste kada nakon što Langobardi zauzimaju veći dio Venecije, Istra (pod kojom se nekad pretpostavlja i obalni dio Venecije) postaje granična bizantska pokrajina. Nastavlja se “proces ulaženja moćnika u strukture gradske uprave” (str. 81), a Justinijan pridaje i veliko značenje lokalnoj Crkvi. Dolazi do teritorijalizacije vojnih snaga i povezivanje vojne elite s lokalnim veleposjednicima. U procesu kastrizacije osim inicijative lokalnog stanovništva prisutno je i plansko djelovanje državnih struktura što se osobito očituje u izgradnji niza utvrđenja, uglavnom na otocima, koja su trebala osiguravati pomorski put. Taj pomorski pravac utvrđenja vidljiv je i u zapadnoj Istri iako je slabo istražen. Ta funkcija se prepoznaje u drugoj građevnoj fazi zidina Brijunskog Kastruma U tu “pomorsku magistralu” u zapadnoj Istri su bili uključeni i utvrđeni obalni gradovi. Primjer je Novigrad koji nastaje najkasnije u petom stoljeću. Kandidat analizira među ostalim razvoj Vrsara, Sipara, Umaga, Pirana, Izole, Kopra… Više novih naselja nastaje na otočićima uz obalu koji nasipavanjem postaju poluotoci kao Rovinj, Koper, Izola, možda Sipar, ranije i Poreč. To pokazuje razliku u odnosu na prapovijesne gradine koje su nastale podalje od mora dok je sada more čimbenik sigurnosti. Kandidat upozorava da obalna crta nije danas na istom mjestu. Paralelno nastaje i lanac kopnenih utvrda koje trebaju štititi kopnene prilaze Istri, sada još i većeg značaja zbog granične pozicije pokrajine. Neki sistem utvrda na Ćićariji i Učki postojao je još u vrijeme Histra. Kandidat osporava mišljenje Branka Marušića da je postojao sustav utvrđenja koji je štitio južnu Istru od napada sa sjevera i umjesto toga smatra da se takav sistem protezao po cijeloj Istri i da su ga održavali lokalni stanovnici dok su limitaneji u pravom smislu riječi – seljaci-vojnici – bili prisutni u sjevernom i sjeveroistočnom dijelu. Zahvaljujući tome očuvan je kontinuitet naseljenosti u ovom, inače burnom, periodu, što pokazuje posjedovna toponimija osobito manjih posjeda i lokaliteta, te izgradnja crkava. U završnom potpoglavlju kandidat povlači paralele s prapovijesnim gradinama. Mnogo novih utvrđenih naselja nastaje na prapovijesnim lokalitetima zbog guste mreže istih kao i pogodnosti koje pružaju takve strateški pogodne lokacije, pri čemu su mjesta na vrhuncima s koje se pruža pogled na više strana pogodnija od onih na obroncima. Piran, Pula i Poreč nastaju na malim poluotocima s tradicijama prapovijesnih utvrđenja, budući da poluotoci pružaju također sigurnost. Nastaju i nova naselja na poluotocima – Savudrija, Sipar, Umag, moguće Novigrad. Utvrđena naselja ovog perioda također pokazuju centripetalni (kružni) plan komunikacija kao i prapovijesna naselja, ali imaju i izravnu komunikaciju barem jednog pravca sa središtem. Antička tradicija je postojanje obično samo jednog centra. Crkva je smještena na najvišoj točki i na glavnom je trgu mjesta. Glavni ulaz se postavlja na teže pristupačan način neprijatelju tako da mora proći uz zidine da bi došao do njega. Kandidat potkrepljuje opis naselja s više primjera, a kao primjer osobito analizira Sutlovreč.

Treće razdoblje u procesu kastrizacije Istre počinje na prijelazu šestog i sedmog stoljeća kada Istra prvi put trpi izravne napade barbara, osobito Slavena. Kandidat smatra da se ne radi o bitkama već uglavnom o pljačkaškim napadima u kojima stradava nezaštićeno izvangrađe – što se uglavnom vidljivo preko stradavanja crkava, a odolijevaju utvrđena naselja (s izuzetkom Nezakcija). To ubrzava proces kastrizacije i izmještavanje stanovništva na uzvišenja pogodnija za obranu. Tako za razliku od Branka Marušića kandidat smatra da razlog neobnavljanja vrsarske bazilike nije prorijeđenost stanovništva, nego odustajanje stanovništva od popravka crkve na izvangrađu u nesigurnim okolnostima. Također iz istog razloga odbija Marušićevu pretpostavku o suživotu slavenskog i starosjedilačkog stanovništva u dvojnoj bazilici u Nezakciju. Između 600./602. i 641. dolazi do naseljavanja Slavena u sjevernoj i središnjoj Istri, ali starosjedilačko stanovništvo, mnogobrojnije i neoslabljeno kao u nekim drugim regijama, uspijeva se održati u utvrđenim naseljima kao i u priobalnom pojasu na jugu i zapadu. Ovi događaji ubrzavaju proces militarizacije, a vodeću ulogu u upravi preuzimaju tribuni. Postupno u istarskim gradovima i kaštelima nastaje sloj lokalne aristokracije koji drži ujedinjenu vojnu i civilnu upravu. Usprkos demografskim i gospodarskim gubicima Istra je još uvijek manje pogođena od susjednih regija. Zbijenost ranosrednjovjekovnih utvrđenih naselja obično se tumači ostavljanjem mogućnosti postavljanja uličnih zapora, ali kandidat smatra da to nije vjerojatno, jer ulaskom u grad, napadači ga redovno osvajaju. Vjerojatniji je razlog što manja površina grada znači bolji nadzor zidina preko branitelja koji su na raspolaganju. Najkasnije, tijekom druge polovice osmog stoljeća, bizantska vlast uspijeva povratiti kontrolu nad unutrašnjosti Istre. Kandidat raščlanjujući argumente arheološke i lingvističke naravi pobija mišljenja Michele Torcellan i Luje Margetića o postojanju posebnog obrambenog sustava koji bi branio zapadnu Istru već smatra da je linija obrane bila na hrptu Učke. Važnu ulogu u sustavu obrane u unutrašnjosti dobivaju gradovi i kašteli koji su uspjeli povratiti brzo kontrolu nad okolicom. Zbog održavanje kontrole umnožavaju se i usitnjuju gradske općine – od tri (kasno)antičke na devet - Pulu, Poreč, Trst, Novigrad, Rovinj, Motovun, Buzet, Pićan i Labin. U taj sustav uključeni su i starosjedioci – za razliku od primjerice Dalmacije istarsko selo, osobito u priobalju, zadržava romanski identitet. Konačno, dolaskom Franaka, postupno se oblikuje i novi tip naselja – u dubokoj unutrašnjosti Istre - naselja oko feudalnog kaštela ili grupiranjem u korte, od kojih su neka kasnije utvrđena, a ima i mogućih primjera izvorno utvrđenih naselja, kao što je Guran blizu Vodnjana, koje nema (kasno)antičkog prethodnika i koje kandidat povezuje s unutarnjom slavenskom kolonizacijom koju su inicirali Franci.

U zaključnim razmatranjima, autor po uzoru na podjelu M. Slabea za slovensko područje, dijeli tipski po porijeklu ranosrednjovjekovna istarska utvrđena naselja i utvrde na: 1. preživjela antička naselja; 2. nova naselja na uzvisinama, poluotocima i otocima, najčešće na mjestu prapovijesnih gradina – 2a) bez prapovijesnog temelja, 2b) na mjestu nekadašnjih prapovijesnih gradina; 3. naselja nastala utvrđivanjem antičkih objekata – rustičkih vila, vojnih uporišta, itd.; 4. pribježišta i vojna uporišta; 5. naselja oko feudalnih kaštela koja se potom utvrđuju zidinama. Najzastupljenija su naselja tipa 2b čemu doprinosi i velik broj prapovijesnih gradina na području Istre.

Smatramo da je kandidat multidisciplinarnim pristupom, uzimajući u obzir dosege hrvatske, slovenske i talijanske historiografije te uključujući rezultate arheologije, lingvistike, etnologije i drugih znanosti, uspješno analizirao fenomen kastrizacije na području Istre u periodu prijelaza iz antike u rani srednji vijek. Pri tome je Istru promatrao u širem kontekstu zbivanja i okolnog prostora

Na temelju navedenoga stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorsku disertaciju mr. sc. Maurizia Levaka pod naslovom Kastrizacija u Istri: Preobrazba načina života i privređivanja u Istri na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek i stoga

predlaže
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odobravanje pristupanja kandidata obrani doktorske disertacije u sklopu postupka za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijesti.

Zagreb, 28. travnja 2009.

Povjerenstvo:

dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, docent

dr. sc. Neven Budak, redovni professor

dr. sc. Klara Buršić-Matijašić, izvanredni profesor

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu
Predmet: Ocjena doktorskog rada i prijedlog za nastavak postupka

stjecanja doktorata znanosti.

VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Fakultetsko Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 28.01.2009.

imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Ane Butković s naslovom Izvori individualnih razlika u taktikama manipulacije: istraživanje blizanaca . Vijeću podnosimo ovaj

I z v j e š t a j
Doktorska disertacija mr. sc. Ane Butković ima strukturu: Uvod, Cilj i problemi istraživanja, Metoda, Rezultati, Rasprava, Zaključak, Literatura, Prilozi, Sažetak, Abstract, Životopis. Izložena je na 83 stranice teksta s popisom od 69 naslova korištene literature, te 8 stranica priloga.
Uvod disertacije ima tri cjeline. U prvoj su opisane tehnike manipulacije u psihologiji. U drugoj se cjelini govori o genetici ponašanja. Treća cjelina uvodi u cilj istraživanja prikazom dosadašnjeg, još uvijek razmjerno skromnog, fundusa spoznaja o genetici ponašanja u području taktika manipulacija.
Taktike manipulacije je naziv za sve postupke kojima se ljudi koriste kako bi drugi ljudi nešto za njih napravili, popustili njihovim zahtjevima, pristali na nešto i sl. Nazivaju se još i strategijama utjecanja, taktikama moći ili strategijama uvjeravanja. Manipulacija ne podrazumijeva ništa podmuklo ili zlonamjerno, iako manipulacija može biti i takva. Pod manipulacijom se u ovom kontekstu podrazumijeva nešto što svi ljudi koriste svakodnevno s raznim ljudima u svrhu prilagođavanja okoline sebi. Zbog svoje važnosti i prisutnosti u svim interpersonalnim odnosima predmetom su istraživanja za niz područja unutar psihologije, uključujući evolucijsku psihologiju, socijalnu psihologiju, psihologiju rada, psihologiju ličnosti i genetiku ponašanja.
Unutar socijalne psihologije posebno mjesto zauzima i bavljenje procesom uvjeravanja ili persuazijom. Pokušava se utvrditi najznačajnije elemente uspješne persuazivne komunikacije: izvor poruke ili pošiljatelj, sama poruka, komunikacijski kanal kojim se poruka prenosi i primatelji. U organizacijskom kontekstu su važna pitanja: koriste li menadžeri različite taktike ovisno o relativnom statusu osobe na koju žele utjecati, postoji li povezanost između ciljeva koji se žele postići utjecanjem i korištenih taktika manipulacije, kojim redoslijedom se koriste taktike u slučaju kad se koristi cijeli niz taktika manipulacije te pitanjem uspješnosti pojedine taktike manipulacije, kao i različitih kombinacija taktika.
U psihologiji ličnosti postoje tri razine analize: razina ljudske prirode, razina individualnih i grupnih razlike, te razina pojedinca. Taktike manipulacije su zanimljive za psihologiju ličnosti jer predstavljaju interakcije pojedinca sa socijalnom okolinom koje su sadržane u samoj definiciji ličnosti. Velik broj istraživanja u suvremenoj psihologiji ličnosti bavi se pitanjem kako i zašto se pojedinci razlikuju. Jasne individualne razlike postoje i u taktikama manipulacije. Individualnim razlikama u karakteristikama i njihovim uzrocima bavi se i genetika ponašanja. Genetika ponašanja je relativno novo interdisciplinarno područje, ujedno i jedno od najbrže rastućih znanstvenih područja u zadnjih 50-tak godina. No, o genetici ponašanja u području taktika manipulacija još uvijek postoje mnoga otvorena pitanja.
Autorica zatim daje detaljan pregled dosadašnjih istraživanja taktika manipulacije, kao i spoznaja o taktikama manipulacije do kojih su ta istraživanja došla. Ovisno o užem području psihologije i dodirnih znanosti, razlikuje se i način bavljenja samim taktikama manipulacije. Broj istraživanja taktika manipulacije počeo se ubrzano povećavati nakon što su 1975. godine Goodchilds i suradnici prezentirali postupak ispitivanja ljudi o tome kako su postigli nešto što su htjeli. Ključno je pitanje koji psihološki principi utječu na tendenciju popuštanja nekoj molbi ili zahtjevu. Obično se navodi šest osnovnih kategorija taktika manipulacije od kojih je svaka povezana s nekim osnovnim psihološkim principom koji usmjerava ljudsko ponašanje. Recipročnost se osniva na principu da ako je netko nama nešto dao ili napravio, mi uslugu trebamo vratiti. Dosljednost se temelji na načelu da ljudi žele biti dosljedni s onim što su već napravili, te će se zato ponašati tako da opravdaju svoju prethodnu odluku. Princip socijalnog dokaza kaže da određujemo što je ispravno tako da saznamo što drugi ljudi misle da je ispravno. Sviđanje funkcionira na načelu da ljudi više vole reći "da" osobama koje su im poznate i koje im se sviđaju. Zahtjevima autoriteta popuštamo jer u društvu za to postoji snažan pritisak i to je često adaptivno s obzirom da autoriteti obično posjeduju visoke razine moći, znanja i mudrosti. Rijetkost se osniva na tome da ljudi veću vrijednost pripisuju onome što je manje dostupno i više će se potruditi da dođu do toga. Ova načela se koriste i prilikom osmišljavanja različitih reklamnih kampanja.
I u okviru psihologije rada pokušalo se napraviti taksonomiju taktika manipulacije koje s jedne strane koriste uspješni vođe kako bi utjecali na svoje podređene, a s druge strane zaposlenici kako bi utjecali na svoje suradnike i nadređene. To je rezultiralo konstrukcijom prvih mjernih instrumenta za mjerenje taktika manipulacije unutar formalnih odnosa, kao što su odnosi unutar neke organizacije. Postupcima faktorske analize utvrđeno je 8 taktika manipulacije. Četiri su korištene za manipuliranje na svim statusnim razinama: Asertivnost, Sankcije, Ulizivanje i Razumnost. Taktike Razmjena dobara, Blokiranje i Molba nadređenima koristile su se kako bi se utjecalo na šefove, a taktika Suradnja koristila se samo prilikom utjecanja na podređene. Kasnija istraživanja su uglavnom nalazila slične taktike manipulacije, ali se pokazalo da u njihovom korištenju postoje određene spolne i kulturalne razlike. Također se pokazalo da djeca prema roditeljima, odnosno roditelji prema djeci, dominantno koriste različite taktike manipulacije.
U nastavku uvoda mr. sc. Ana Butković dovodi u vezu taktike manipulacije i osobine ličnosti. Interakcijski okvir za istraživanja povezanosti ličnosti i okoline predložio je David Buss (1987) koji smatra da su ličnost i socijalni procesi intrinzično povezani i da je to vidljivo u tri procesa: selekciji, evokaciji i manipulaciji. Također je sa suradnicima proveo istraživanje taktika manipulacije u bliskim odnosima. Nalaze sljedećih pet kategorija: Zaključivanje, Regresija, Prisila, Šarm i Ponižavanje. Slijedila su istraživanja taktika manipulacije u većem broju različitih odnosa (bračni partneri, roditelji i djeca, prijatelji), i najčešće se tražila veza s dimenzijama pet-faktorskog modela ličnosti. Dobiven je veći broj različitih taktika, od kojih su neke bile u niskim ali značajnim korelacijama s mjerama ličnosti. U Hrvatskoj Butković i Bratko (2007) na

djeci srednjoškolske dobi i njihovim roditeljima nalaze da osobe s visokim rezultatom na neuroticizmu češće koriste indirektne taktike za prisiljavanje i za podilaženje, osobe s visokim rezultatom na ekstraverziji češće koriste direktne taktike, osobe s niskim rezultatom na ugodnosti češće koriste indirektne taktike za prisiljavanje, a osobe s niskim rezultatom na savjesnosti češće koriste indirektne taktike za podilaženje.

U predzadnjem dijelu uvoda autorica detaljno prikazuje osnove genetike ponašanja ili bihevioralne genetike. To je interdisciplinarno područje znanosti koje ima svoje specifične metode, kao i pojmove i konstrukte. Unutar tog područja znanosti razlikuju se kvantitativna genetika koja se bavi ispitivanjem genetske i okolinske etiologije neke karakteristike, te molekularna genetika koja identificira specifične gene povezane s nekom karakteristikom. Dok su se tradicionalna molekularno genetička istraživanja uglavnom bavila jednogenskim poremećajima kod kojih je jedan gen nužan i dovoljan da izazove bolest, danas je jasno da je većina karakteristika koja se ispituje u okviru genetike ponašanja kompleksna i podrazumijeva utjecaj većeg broja pojedinačnih gena koji djeluju zajedno s drugim genima, kao i u interakciji s okolinom.
Teorija kvantitativne genetike postulira da genetski (G) i okolinski (E) utjecaji doprinose fenotipu (P) svakog pojedinca. Ukupni genetski doprinos fenotipu se može podijeliti na aditivne genetske utjecaje (A), odnosno one koji predstavljaju jednostavnu linearnu kombinaciju efekata na pojedinim lokusima, te neaditivne genetske utjecaje, koji uključuju dominaciju (D) odnosno interakciju alela na istom lokusu, te epistatičku interakciju (I) odnosno interakciju alela s različitih lokusa. Dakle, ukupan genetski utjecaj se može podijeliti na aditivne i neaditivne genetske utjecaje, odnosno G = A + D + I. Isto tako, i okolinski utjecaji se mogu podijeliti na dijeljene (E_SH) i nedijeljene (E_NSH) okolinske utjecaje. Dijeljeni okolinski utjecaji su oni koji doprinose sličnosti članova iste porodice, a nedijeljeni oni koji doprinose njihovim razlikama. Fenotipskim razlikama doprinose i interakcije do kojih dolazi između genetskih i okolinskih utjecaja (G x E). To znači da individualne razlike u nekoj fenotipskoj karakteristici opisuje jednadžba: P = A + D + I + E_SH + E_NSH + (G x E).
Osnovne bihevioralno-genetičke metode su porodično istraživanje, istraživanje usvajanja i istraživanje blizanaca. Porodična istraživanja uključuju ispitivanje članova obitelji koji su genetski povezani i žive zajedno. Porodična istraživanja predstavljaju najslabiju od osnovne tri metode u genetici ponašanja zato što je u porodičnom istraživanju nemoguće jednoznačno razlikovati efekt nasljeđa od efekta dijeljene okoline. Metodom usvajanja omogućuje nešto preciznije razlikovanje genetskih utjecaja od utjecaja dijeljene okoline. U ta istraživanja su uključene osobe koje su u djetinjstvu dane na usvajanje, njihovi biološki roditelji, najčešće majke, usvojitelji te, ako postoje, braća i sestre. Direktna procjena utjecaja gena na sličnost srodnika dobiva se usporedbom bioloških roditelja i usvojenog djeteta jer dijete sa svojim biološkim roditeljima dijeli gene, ali ne i okolinu, dok se direktna procjena utjecaja dijeljene okoline na sličnost srodnika dobiva usporedbom članova usvojene obitelji, koji nisu genetski povezani, ali dijele okolinu. Međutim i tu postoji niz metodoloških problema (ponajprije reprezentativnost uzorka usvojene djece kao i njihovih roditelja, selektivno smještanje djece u obitelji koje su po nekim karakteristikama slične biološkoj obitelji, nepostojeći ili neprecizni podaci o biološkom, ocu itd.).
Većina spoznaja u području genetike ponašanja dobivena je klasičnom studijom blizanaca odnosno ispitivanjem jednojajnih i dvojajnih blizanaca odraslih zajedno. Jednojajni blizanci dijele sve genetske utjecaje, a dvojajni 50% aditivnih i 25% neaditivnih genetskih utjecaja. Najveća prednost ove metode jest to što omogućuje razdvajanje genetskih i dijeljenih okolinskih utjecaja pri čemu obitelji s blizancima bolje reprezentiraju opću populaciju od usvojiteljskih obitelji. Osim toga, blizanca su iste dobi u trenutku procjenjivanja određene karakteristike što nije slučaj u porodičnim istraživanjima. Kvantitativna bihevioralno-genetička istraživanja su pronašla heritabilnost za gotovo sve ispitivane psihološke karakteristike. Danas se istraživanja u području kvantitativne genetike ne bave samo pitanjem utječu li i u kojoj mjeri geni na ponašanje, već i pitanjima multivarijatnih odnosa između ponašanja, razvojnih promjena i kontinuiteta, kao i kompleksnim odnosima gena i okoline.
Završni dio uvoda obrađuje tematiku spoznaja genetike ponašanja u području taktika manipulacije, što jest u srži ove disertacije. Neosporno je da individualne razlike u taktikama manipulacije postoje, čini se, ne samo zbog različitih iskustava koje ljudi imaju i onog što su naučili, već i zbog njihovih genetskih razlika. Koristeći porodičnu metodu Butković i Bratko (2007) nalaze da postoji familijarna sličnost u taktikama manipulacije: između 20% i 40% individualnih razlika u taktikama manipulacije može se objasniti genetskim razlikama među pojedincima. Također, u tom i nizu drugih istraživanja se pokazalo da je korištenje određenih vrsta taktika manipulacije povezano s određenim osobinama ličnosti, odnosno da i osobine ličnosti svake osobe posreduju pri odabiru taktika manipulacije. Zbog navedenih metodoloških slabosti porodičnih studija, autorica se u svojoj doktorskoj radnji odlučila za znatno osjetljivije, ali ujedno i zahtjevnije, bihevioralno-genetičke metodu studije blizanaca.Osim što omogućava uvid u etiologiju individualnih razlika u taktikama manipulacije, prednost studije blizanaca jest što se korištenje taktika manipulacije ispituje na parovima blizanaca koji su istog ili različitog spola pa se utjecaj spola može provjeriti.
Temeljni cilj ovog istraživanja bio je ispitati etiologiju individualnih razlika u taktikama manipulacije, povezivanjem taktika manipulacije koje međusobno koriste parovi blizanaca te analizom povezanosti taktika manipulacije s osobinama ličnosti. Definirana su dva problema: 1. Provjeriti u kojoj mjeri genetske razlike među pojedincima doprinose individualnim razlikama u taktikama manipulacije; 2. Provjeriti postoji li povezanost osobina ličnosti i taktika manipulacije. Pritom je, osim za relacije 5 temeljnih dimenzija ličnosti s taktikama manipulacije, provjerena i hipoteza da će s korištenjem taktika manipulacije snažnije biti povezana uža osobina ličnosti, konkretno impulzivnost, nego globalne osobine ličnosti pet-faktorskog modela. Općenito se pretpostavlja da su uže osobine ličnosti snažnije povezane s taktikama manipulacije koje bi se po svojim karakteristikama u nekoj hijerarhijskoj strukturi konstrukata unutar domene ličnosti mogle smjestiti na razinama navika i osobina. Iz tog razloga je za očekivati da će više biti povezane s konstruktima iste razine, dakle užim osobinama ličnosti nego s konstruktima više razine, dakle globalnim osobinama ličnosti. Impulzivnost unutar pet-faktorskog modela je faceta neuroticizma i opisuje osobe koje nisu sposobne kontrolirati svoje porive i nagone, odnosno kod kojih su želje za nečim toliko jake da im osoba ne može odoljeti. Upravo zato je pretpostavljeno da su takve osobe sklonije koristiti indirektne taktike manipulacije, kao što su durenje, vikanje ili nuđenje nečeg u zamjenu, kako bi dobile ono što žele od drugih.
Autorica je pomno planirala metodologiju za svoje istraživanje. Uzorak je formiran izborom potencijalnih blizanaca sa zagrebačkog područja rođenih između 1985. i 1992. godine. Informacija o istraživanju poslana je na adrese 1016 potencijalnih blizanačkih parova i dobiven je zadovoljavajući povrat od 36.5% ispunjenih upitnike. Identificirano je 36 parova jednojajnih blizanaca muškog spola (MZM), 49 parova dvojajnih blizanaca muškog spola (DZM), 69 parova jednojajnih blizanaca ženskog spola (MZF), 71 par dvojajnih blizanaca ženskog spola (DZF) te 114 parova dvojajnih blizanaca suprotnog spola (DZO). Mjerni instrument za ispitivanje taktika manipulacije konstruirala je autorica 2005. g. je za potrebe porodičnog istraživanja izvora individualnih razlika u taktikama manipulacije. Upitnik ima 22 čestice, a mjeri tri vrste taktika manipulacije: indirektne taktike za prisiljavanje, direktne taktike i indirektne taktike za podilaženje.

Potvrdila se trofaktorska struktura mjernog instrumenta i u ovom istraživanju. Za ispitivanje osobina ličnosti korišten je NEO-FFI upitnik (Five Factor Inventory; Costa i McCrae, 1989, 1992) sa 60 čestica, te još 8 čestica iz NEO-PI upitnika za mjerenje impulzivnosti. Tako su dobiveni rezultati za svaku pojedinu osobinu ličnosti pet-faktorskog modela, neuroticizam (N), ekstraverziju (E), otvorenost (O), ugodnost (A) i savjesnost (C), kao i za facetu neuroticizma, impulzivnost (I).