Fondeko svijet
Yüklə 1,07 Mb. Pdf görüntüsü
|
46 odsjaj zemlje u poeziji FONDEKO SVIJET/34/2011. Transformacija pjesničkog iskaza tekla je lagano, ali se već u knjizi “Poezija”, koja se pojavila u izdanju u “Veselinu Masleši” 1973. godine, nalaze dva ciklusa - “Sastan- ci i rastanci” i “Duga na trepavicama”, u kojima je pjesnički iskaz bio složeniji, mi- sao produbljenija, a metafora usložnjenija. Mada se ni u njima nije odricao onog inti- mističkog tonaliteta i ispovijedne mekote. Za ilustraciju ćemo navesti pjesmu “Taj- na”:
Osjećam kako diše i kako duboko ćuti, Zbog tuđeg oka strahujem, u ludom pogledu snivam - da mir joj ne pomuti:
Ta riječ je tkana od sunca i od kiša, Mekano gnijezdo za neke nevidljive ptice, Ona je od želje toplija i od mjesečine tiša, Ta riječ čiji je jastuk - srce.
U dan se ne zagleda, tamo je tako široko Gdje će jezici da je rasklope kao školjku, Tamo će da je popije zlobno i nemilo oko, I umjesto nje imaću na srcu - boljku.
Zato neka je tiha i za me i za druge, U spektru svjetla i tame, riječ od sunca i kiše, I nek je pronađu u travi - kameni cvijet tuge - Kod mene ne bude više. (Tajna)
Ono što je misao - vodilja u pjesništvu Šukrije Pandže jeste težnja da se ne povrijedi ni naj- prikrivenije osjećanje, da čovjeka uvijek stav- lja u središte zbivanja, sa njegovim tvoračkim pregnućima i priklonjenosti ka dobru, koji ne sumnja u smisao svoje opstojnosti u ovom svijetu. Čovjek u njegovoj pjesmi uvijek ima pitomo lice i toplu riječ prema stvarima koje ga okružuju i prema onome što se kondenzu- je u njegovo biće kao duhovno stanje, njego- va duhovna energija. Šukrija Pandžo svoj vo- kabular nalazi u osunčanoj strani čovjekovog življenja, sunce je jedan od najfrekventnijih leksema u njegovoj pjesmi. Sunce se useljava u njegovu misao, u njegovu metaforu i u nje- govu pjesmu. Te karakteristike njegovog pjesničkog slo- ga omogućuju da se priroda useli u njego- vu pjesme u svoj svojoj raskoši. U prirodi Šukrija Pandžo nalazi pregrštu motiva koje može useliti svoju pjesmu, u svoju filozofi- ju života koja nikada ne odlazi u astralne prostore otuđenosti. Priroda je prisutna i u onom dijelu njegova pjesništva u kojem pokušava, svojom upitanošću, da svoju pjesničku sondu spusti u egzistencijalne prostore, ali glavni dio njegova pjesništva nalazi svoju inspiraciju u motivima koje pronalazi u raskošnim ambijentima jedino mogućeg čovjekovog obitavanja. Istovre- meno, u te se pjesničke motive utkivaju sjećanja na djetinjstvo sa blagim žalom zbog njegova nestanka. Evo, kako pjesnik pretače u pjesmu svoju uzbuđenost svim onim što susreće u prirodi: U meni album živ, starinski Kô odraz šume u dnu vode, I štimung blizak, topal, lirski, U oku jedra koja brode...
I ja sam tako čudan spektar Što grana sunce, boje plete; Dok u prikrajku vreba vjetar, Nad dugom mojom ptice lete...
Sav sam u sebi pejsaž dana, Gdje tlo se sunča, trava niče, Kô goblen jutra sav od grana, Kô motiv neke stare priče.
Al' ako oblak slike skrije, Pogasi boje, raspe dugu, Trag će ljepote da me grije Kroz uzdah blagi i kroz tugu. (Sunčane bilješke)
Ovo je lirski pastel, islikan najmekšim to- novima. Teško je dokučiti ono stanje u kojem se pjesnik nalazio dok je ispisivao ovu pjesmu. Jer, on sebe više ne doživljava kao ljudsko biće već kao neko ogledalo u kojem svoj odraz nalaze svi elementi koji oblikuju sliku prirode u svoj njenoj ljepo- ti, ljepoti koja postaje i tajanstvo. Ovo je, možda, najljepša pjesma u kojoj su se sa- živjeli u nerazrušivo jedinstvo čovjek i priroda!
Pjesničko djelo Šukrije Pandže o kojem smo govorili u ovoj našoj opservaciji, jeste samo dio ukupnog opusa u koji se smješta njegovo obilno pjesništvo za djecu, njegova satirična poezija i njegova proza o kojoj je naš na- moćniji mislilac književog govora, Midhat Begić, rekao: “A sve te priče kojima struji ista stilska, sasvim prepoznatljiva linija la- gane uzdignutosti iznad sirovog životnog podatka, andrićevske pročišćenosti izraza jedinstveno su bogate jezičkim, leksičkim pronalascima, koji su prava poslastica za književno - jezičke sladokusce, jedan od izrazitih primjera bosanskohercegovačkog književno uobličenog jezika i govora”. Buduće generacije će se, vjerujem, sa više poštovanja odnositi prema pjesništvu Šukrije Pandže od ovih, današnjih, i više ga uvažavati, upravo, u suglasju sa njegovim imenom kada se prevede na rodni jezik - koji je zahvalan!
Šukrija Pandžo (rođen 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika) je bio bosanskohercegovački književnik. Umro je 30. maja 1984. godine u Sarajevu. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu a učiteljsku školu u Mostaru. Književnost i francuski jezik studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kultur- noj redakciji Radio - Sarajevo. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije “Veselo veče” i “Udruženja književnika BiH”. Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle poe- ziju, prozu, dramske tekstove. Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH; za zbirku pjesama “Razgovori” 1954. i za zbirku priča “Samo još kosovi zvižduću” 1961. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Razmahni snagom nek sunce stane, Nek svaki dah Bude mah, Otkosi legnu ko duge međe, Stisnu se vjeđe, Pejsaži svenu, I nebo pospe plavu sjenu Nad tobom!
U zvuku brusa zapjeva zemlja Što ljubi čelik i sprema rez, Dok negdje uplašen cvrčak muca, I lastavica nad okom rijeke Protkiva vez Zlatom sunca.
Ti kosi travu, ti kosi sumnje, Poplasti polja, oblake s neba, Tamo u krošnji gdje spava sjenka Njiše se tiho ko kolijevka Torba s užinom i miris hljeba.
Ako ti sunce u oči sjedne I od sveg napravi varku, san - Pa trave iščeznu i ništa ne bude Tuda kud plovi ljetni dan. Ti opet kosi - Možda ćeš sutra u osvit jutra Naći zvijezde u rosi!? Yüklə 1,07 Mb. Dostları ilə paylaş:
|