Fondeko svijet

45

odsjaj zemlje u poeziji

FONDEKO SVIJET/34/2011.

Nakon prepadnutog mira, šta 

sluti trenutačno zatišje... 

Ljudskom rukom, a i ljudskim 

umom, silom naneseni nemir 

sliježe se u taj, prividni, varljivi 

mir. Sliježe se nemir, a leže se 

mir, kao truljenje lišća... Kakvim 

li će zatajnim zametkom, kakve 

snage, kakvog li života, zabašti-

niti otpor budući, šuma ranjena. 

Radi kojih li je bića još neizni-

klih, to, slijeganje nemira bića 

sadašnjih.

ono, opet… Zvektavina, o stjenovita gorska 

ramena odbija se… Izdržavala je, štošta, i na 

sebi i uza se, gora sinja, ali, čini se, nikad ne-

što gore. Nikad gore za svijet gorski. Nikad 

gore. I za šumu i za cijelu goru – tako, da se 

čini da cijeli svijet strada. Svijet na zemlji 

strada. Ljudi, svijet strada…

Na okrajku šume, svjež travnat livadak – 

trag nasilja, koji podsjeća, opominje, na 

ranjenost šume ranjive… A, joj, gordosti li 

i prkosa gore, što se još šumovito isprsila.

Ispriječila se, iskočila, ospomenila se, iz 

poravnog prostora. U sveživotnom otporu 

izvisila se, spram nebesa, da dosanja mir 

nebesni. Da dosanja mir nebesni, a ne mir 

bijesni od obijesnih…

Snova šuma rane svoje vida. Poslije nemilo-

srdnog sasjeka. Oživljenim cvrkutom i pu-

panjem, navještava pramaljeće… koje bi da 

je tješi, dok sama sobom raste. Ćutanjem, 

pupanjem, cvrkutanjem, tješiteljski joj zbo-

re bića koja se u njoj rađaju; koja ne bi mogla 

ni da žive bez nje. Tako ona iskazuje dobro-

došlicu i svim dobronamjernim, koji se u 

njoj nađu. Koji se u njoj nađu… I cijela ta 

gorovina, govori, i ćutanjem govori, da će, s 

vremenom – nad nevremenom, prirodnim, 

a i inim – sa bićima svojim istrajati. Istrajati 

i opstajati. O tom živo govori šuma živa. Go-

vori, i kad se čini da ćuti. I kad ćuti – govori. 

Govori šuma ćutanjem…

I kad bi je sasma skršili – i kad bi svu goru 

raskrčili – šuma bi… Šuma bi iz svoje koli-

jevke, nanovo, zašumjela. Ona bi iz sop-

stvenog korijenja… Iz sebe bi, opet, izbi-

la… Trajnija je, gorska šuma, od napadnog 

tog bezuma. Jer je vječitošću uzdizana. 

Kroz stoljeća i nad sobom rasla. Tako se i 

propinjala, nebesima ispropela. Sa vječitog 

tla iznikla…

I eto je, opet, i u ćutećem govorenju… Popi-

jeva tiho šuma, vijesteći svoj podmladak… 

U čutljivom, čudovitom i čudesnom razgo-

voru s vječnošću. U stvari, u njoj i s njom, 

život, bezbrojne jezike govori. Kao kakva 

suživotna i mnogojezička, baš. Samo, taj 

njen samozatajni samorazgovor nije dostu-

pan bešćutnom joj razoritelju. Taj i takav i 

ne može da oćuti šumu koja zbori, koja poje. 

Koja je u živom zboru. U ćutećem dogovo-

ru… U stabala dogovoru… 

vojislav vujanović

G

odinama smo sjedjeli u istom rad-

nom prostoru. On je dolazio tačno 

u osam i odlazio tačno u dva. Sa 

sobom je uvijek nosio crnu kožnu tašnu i 

nikada nisam uspio odgonetnuti šta se u 

njoj nalazilo. Volio sam slušati kada bi 

govorio o sebi, o svome rodnom Ulogu, 

svome djetinjstvu, svome pohađanju uči-

teljske škole, svojoj ljubavi prema djeci... 

Zbog tuberkuloze, tada opasne bolesti, 

morao je prekinuti svoje drugovanje sa 

djecom u učionici i tako se obreo u - no-

vinarstvu. Bio je, kako se jednostavno 

kaže - dobar čovjek.

U početnoj fazi svoga pjesničkog razvoja 

inspiraciju je nalazio u narodnoj pjesmi, 

iz nje usvajao onu melodijsku mekotu i 

ugrađivao je u svoj stih, u svoj pjesnički 

slog. Bilo je u tome i ponešto od same 

njegove karakterologije: melodika narod-

ne pjesme i životne vizije, koje su se uta-

pale u tu melodiku, imale su nešto od 

djetinjske neposrednosti i sopstvenog 

prihvatanja svijeta i to ga je opredijelilo 

da je rano počeo pisati poeziju za djecu. 

Toga pisanja za djecu neće se nikada od-

reći, mada će se kasnije ogledati i u prozi. 

Međutim, sazrijevajući, počeli su ga zao-

kupljati i drugi vidovi pjesničkog iskazi-

vanja, usaglašavajući svoj pjesnički govor 

sa vremenom koje je pred pjesnika po-

stavljalo svoje zahtijevnosti. Tako će, na-

kon drugog svjetskog rata, prihvatiti i 

poetiku socijalističkog realizma, opjeva-

vati heroiku narodnooslobodilačkog rata 

PRODUBLJENA 

SLIKA PRIRODE

i izgradnje, gdje je tema uvijek bila daleko 

ispred načina na koji se prenosila u pje-

snički govor. Zanimljivo je da je njegova 

pjesnička knjiga “Pjesme”, koja se pojavila 

1952. godine, bila osnova za razvoj žive ra-

sprave između pristalica klasičnih principa 

pjevanja u Bosni i Hercegovini i pristalica 

novih stvaralačkih težnji. Ta je rasprava, 

neminovno, morala utjecati i na njegova 

nova opredjeljenja. Morao je prihvatiti 

onaj pjesnički govor koji se priklanjao ka 

složenijim pjesničkim formama, otvore-

nim za slojevitost modernog življenja sa 

njegovim novim traumama, gdje pjesma 

ne ostane na razini gole pojavnosti već da 

proniče i u njegovo potkožno tkivo, da ga 

zahvati u njegovim egzistencijalnim sušti-

nama i dosegne do onih univerzalnih isti-

na koje su se mogle iskazivati zgusnutijim 

jezičkim formulacijama, naglašenijom me-

taforikom, otkrivajući u svakoj riječi zapre-

tane značenjske slojeve, sežući i do arhe-

tipskih značenjskih dubina, otklanjanjem 

bilo kakvog narativa.

Opservacije o pjesničkom 

djelu Šukrije Pandže čija 

je vodilja u pjesništvu bila 

težnja da se ne povrijedi 

ni najprikrivenije 

osjećanje, da čovjeka 

uvijek stavlja u središte 

zbivanja, sa njegovim 

tvoračkim pregnućima i 

priklonjenosti ka dobru, 

koji ne sumnja u smisao 

svoje opstojnosti u ovom 

svijetu

Šukrija Pandžo

Buduće generacije će se, 

vjerujem, sa više poštovanja 

odnositi prema pjesništvu 

Šukrije Pandže od ovih, današ-

njih, i više ga uvažavati, upravo, 

u suglasju sa njegovim imenom 

kada se prevede na rodni jezik 

- koji je zahvalan!

---