Herbert marcuse
Yüklə 4,61 Kb. Pdf görüntüsü
|
146 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte ni, a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta, to jest k apsolutnoj istini. Jer, inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži, pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro žena. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, već da, na ovaj ili onaj način, skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pita nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo me todološki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekve- ncije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me tafizičkog »što jest ...?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka k o . . . ?«, i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut nu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mir ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Drugim riječima, teoretski, transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije, njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri mjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava, metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«, štaviše, pro vjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija dje luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo, ona projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu. Kao što smo upravo vidjeli, suvremena filozofija zna nosti se bori s idealističkim elementima, a u svojim ekstrem nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva- 9 ) U : B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y , New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slično: Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje. JEDNODIMENZIONALNA MISAO 147 ćanju prirode. U svakom slučaju, novi način mišljenja pono vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje kta i objekta; bila je prožeta konkretnošću. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Ta ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago nističke zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta gonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope rirati shvaćanjem ο dvije supstancije, res cogitans i res exten- sa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci je jer se razumijeva matematskim jednadžbama, koje, pre vedene u tehnologiju, nanovo sačinjaju materiju. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, — drugim riječima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 10 ). Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego, u konačnoj analizi, nije zbiljski neovi-, sna supstancija, već, zapravo, »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv, a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa, anticipirajući znanstveni subjekt kvanti- fikativnog opažanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi 1 0 ) W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisen berg piše: »,Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara, ako uopće upotreb ljava taj pojam, u osnovi, matematska struktura; no, ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva.« 1 1 ) D i e K r i s i s d e r E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81. 148 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE već uključivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du hovna«, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre ma svom svijetu na sasvim poseban način. »... priroda je u znaku aktivnog čovjeka, čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori, koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipote- tičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama hu i redu proizvodnje (Herstellen)«.* »... Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u pred- metnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka, kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucioni- rati ili retardirati društvo. Elektronski brojač može slu žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu; ciklot- ron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kon- troverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu- 1 2 ) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951. g., str. 7. u odnosu na Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e , trad. Molitor, str. 163. i dalje. 1 3 ) Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950. g., str. 266. i dalje. Pogledaj također njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e , Pfüllingen, Günther Neske, 1954. g., str. 22, 29. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original, pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. — Op-. prev. JEDNODIMENZIONALNA MISAO I49 dalnim gospodarem, a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 14 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika, već društveni način proizvodnje. No, kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona određuje cje lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet — »svijet«. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo jene sfere i događanja koja se susreću, naime, 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Dru gim riječima, ma kako da je bliska veza između ta dva raz vojna reda, oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. Čista znanost nije primijenjena znanost; ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Što više, ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire no, također, na tehniku. Mašina je indiferentna spram druš tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u osnovi, instrumentalistički karakter znanstvene metode. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene, univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. . U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj de- materijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na pustiti. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla- 14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura. 1946. g., str. 94. Yüklə 4,61 Kb. Dostları ilə paylaş:
|