Herbert marcuse
Yüklə 4,61 Kb. Pdf görüntüsü
|
224 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE Danas, u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlušnosti spram tiranije većine; priznavanje straha i slabosti (najraci onalnija reakcija spram ovog društva!); senzibilna inteligen cija bolesna zbog onog što se čini; pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos, tj. živio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja, slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakri- ješ . . .« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji. Nadilazeći domenu pojedinca, samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra du. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg zistenciju, da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. Ra zumljivo je, čak je smisleno, da industrijska civilizacija sma tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje ŠANSE ALTERNATIVA 225 je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa citeta. No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega, problem broja, pu kog kvantiteta. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. Tu je eks panzija u svim formama timskog rada, zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac, povučen u samog sebe, može misliti, pitati i nalaziti. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja, na bazi zadovolje nih vitalnih potreba, može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba, dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče nost. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije, tj. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Uskraćenju slobode, čak mogućnosti slobode, korespon dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. Zastra šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru šava mir gdje još ima mira i tišine, da bude gadno i da zaga đuje stvari, da izlučuje familijarnost, da se ogrešuje ο dobru formu. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima, da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio 2 2 6 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob ljen ne od strane totalitarnog režima, već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost , pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i naj- uglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno po- društvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa vjesti. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo oslobođenje, pak, zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo ljenja koje organiziraju život u ovom društvu, što ove posta ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No, baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime, redefiniciju potreba. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta va za informiranje i razonodu, čovjek bi bio gurnut u trau matsku prazninu, gdje bi imao šansu da se čudi i da misli, da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje društvo. Li šen svojih lažnih otaca, vođa, prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije, a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja, radioaktivnih padavina i problematične hrane, oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduci- ranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati ŠANSE ALTERNATIVA 2 2 7 nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na čin proizvodnje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike, već ο materijalnoj bazi dominacije. Yüklə 4,61 Kb. Dostları ilə paylaş:
|