Jovan Ćirilov
Jovan Ćirilov
NOVE TENDENCIJE - DA, AVANGARDNA AVANTURA - NE
VIZUELNI IDENTITET JUGOSLOVENSKOG DRAMSKOG POZORIŠTA 1948-2008.
vladajućeg socrealizma, tako su umetnici JDP-a,
reditelji, glumci, scenografi i kostimografi, već prvih
sezona prevazišli dogmu tadašnje zvanične estetike
u svim njegovim elementima.
To je za stručno oko bilo vidljivo i na arhitekturi
rekonstruisane zgrade Jugoslovenskog dramskog
pozorišta.
Dobri poznavaoci arhitekture tvrde da je zgrada
Manježa, koju je za JDP adaptirao arhitekta Momčilo
Belobrk (1905-1980), u saradnji sa umetničkim
rukovodiocem Bojanom Stupicom (1913-1980),
bila na tragu međuratnog svetskog i srpskog
modernizma. Dvojica arhitekata odlučili su se da
pokriju neoklasicističku fasadu arhitekte Nikolaja
Krasnova i izmene ulaz u zgradu radikalnom
intervencijom. Ta intervencija ostvarena je svesno,
mada ne deklarativno
jer je u to vreme to bio
nemogućno, u stilu međuratnog modernizma, čiji je
izraziti predstavnik bio arhitekta Belobrk. Zvanično
otklanjajući građanski neoklasicizam ruskog
emigranta Nikolaja Krasnova (što nije nešto samo po
sebi pohvalno), ostvaren je napredniji arhitektonski
korak u stilu avangarde zbog koje se u Sovjetskom
Savezu tih godina dopadalo sibirskih gulaga. Bilo
je to zapravo krijumčarenje jeretičke međuratne
avangarde.
Nešto slučajno dešavalo se i na sceni
Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Osim
propagandne predstave Duboki su koreni dvojice
danas zaboravljenih američkih dramatičara Arnoa
D`Isoa i Džemsa Goa, kritike američkog rasizma
od strane većinskog belog stanovništva, nijedna
predstava prvih sezona JDP-a ne bi mogla da se
6
Vizuelni identitet Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1948 - 2008
U proleće 2003. godine u samoj završnici
rekonstrukcije, ili, tačnije rečeno, izgradnje nove
zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta, posle
požara 17. oktobra 1997. godine, postavilo se
pitanje - da li u foaje vratiti mozaik Mila Milunovića
iz 1948. godine? Oni koji su bili protiv vraćanja
mozaika slavnog slikara,
tvrdili su da novom JDP-u
ne dolikuje mozaik iz doba socijalističkog realizma.
Bila je to vladajuća estetika u vreme kada je tadašnji
predsednik Vlade FNRJ, maršal Josip Broz Tito,
godine 1947. potpisao uredbu o osnivanju ovog
reprezentativnog pozorišta po ugledu na MHAT.
Srećom, prevladalo je stanovište da mozaik valja
vratiti na mesto između ulaza u parter, gde je i bio
od osnivanja do požara 1997. godine. Iako, osim
gabarita, ništa nije ostalo od zgrade JDP-a iz doba
kad je otvarano, ulazeći i danas tamo imam osećanje
da dolazim u istu zgradu u kojoj sam se kao mlad
gledalac, student filozofije, 1950. godine popeo na
drugu galeriju da gledam Sofoklovu Antigonu sa
Marijom Crnobori u naslovnoj ulozi.
Za mene je upravo taj mozaik "Devojka sa bakljom"
†
,
za to vreme sa gotovo nedozvoljivom slobodnom
stilizacijom zvaničnog grba Jugoslavije i lebdećom
tragičnom maskom,
uprkos tim elementima
patetične ikonografije socijalističkog realizma -
metafora šta je u stvari bilo JDP već na samom
njegovom početku.
Kao što je na mozaiku "Devojka sa bakljom" veliki
jugoslovenski slikar Milo Milunović prevazišao sivilo
†
Za lik "Devojke sa bakljom" majstoru Milu Milunoviću je
pozirala glumica Ana Krasojević, članica Humorističkog
pozorišta na Terazijama
Cirilov tekst.indd 2
Cirilov tekst.indd 2
14.4.2008 20:12:04
14.4.2008 20:12:04
Nove tendencije - da, avangardna avantura - ne
podvede pod čisti socijalistički realizam.
Kada se govori o vizuelnom identitetu
Jugoslovenskog dramskog pozorišta, mora se imati
na umu da je šezdeset godina relativno mali period
da bi se uočili jasni stilski periodi u likovnosti
predstava i ostalih pojava koje prate pozorišni čin
- plakati, programi, flajeri, ulaznice. Pritom, dekor,
kostimografija i maska spadaju u bitan element
pozorišnog čina duboko vezan za njegovu estetiku,
a to znači i za ideologiju, dok je prateći materijal više
znak mišljenja u pozorištu već neposredni idejni čin.
Dekor i kostim
prve decenije Jugoslovenskog
dramskog pozorišta više su zavisili od repertoarskog
poteza, to jest od drame koja je stavljana na
repertoar i reditelja kome je poveren komad, nego od
estetike koja bi važila za sve umetnike koji stvaraju
u JDP-u.
Dok je sa osnivanjem "Savremenika" i "Dela" 1955.
godine, realistički i modernistički front bio strogo
podeljen na dva dela, u JDP-u su bili pod istim
krovom u neobičnoj koegzistenciji oba toka. Realiste
je predstavljao Velibor Gligorić, glavni urednik
"Savremenika", a sa modernističkog krila u pozorištu
je istovremeno delovao kao umetnički rukovodilac
predratni nadrealist Milan Dedinac.
Oštri sukobi na ideološkoj
bazi nisu se u JDP-u
otvoreno ispoljavali kao na literarnom frontu. Ali je
Milan Dedinac, pre svega preko Tomislava Tanhofera,
primenjivao svoj omiljeni stil pariskog Kartela Batija,
Dilena, Žuvea i Pitoefa, a koji je karakterisao estetski
purizam. Realistički dekor javljao se u komadima
koji su i napisani u realističkom maniru, kao što
su "Jegor Buličov" ili "Na dnu" Gorkog , koje je
režirao Mata Milošević. Međutim, on je intimno bio
sklon modernizmu još iz međuratnih godina svoje
mladosti na sceni Narodnog pozorišta. On je kao
mladi glumac 1935. godine u Narodnom pozorištu,
čiji je bio član, režirao Maksima Crnojevića u
izrazitom avangardnom stilu tadašnjeg modernizma.
Tako da je i u JDP-u, kad je režirao savremenu
klasiku, svesno težio modernom izrazu. Blizak
međuratnom modernizmu bio je i Bojan Stupica.
Ovaj osnivač Jugoslovenskog dramskog pozorišta,
njegov graditelj u
doslovnom i u prenosnom smislu,
bio je blizak nemačkom i češkom ekspresionizmu
Ervina Piskatora i Emila Františeka Burijana, a to
je podrazumevalo društveni angažman i jarkost
pozorišnog čina. Tako je nosila pečat društvene
angažovanosti njegova režija Cankarovog Kralja
Betajnove, a bili su jarka negacija sivila socrealizma
pre svega njegov Dundo Maroje i Ribarske svađe,
puni mediteranskog erosa - tuđeg puritanizmu
ranog jugokomunizma. Ne zna se gde je kod Stupice
počinjao svesni levi ekspresionistički angažman,
a gde se ispoljavao njegov lični temperament i
neobuzdani dar koji nije mogao da podnese stege
socijalističkog realizma. Na kraju prve pozorišne
sezone 1947/1948, u kojoj je JDP prikazalo svoje
prve četiri predstave - "Kralj Betajnove", "Ujka
Vanja", "Ribarske svađe" i "Škola ogovaranja", i to
sve tri u 1948. godini - održana je neka vrsta javnog
suđenja. Na sastanku JDP je optuženo za ideološko
skretanje zaraženo "formalizmom"
u prikazivanju
komada. To znači da je najviše partijsko rukovodstvo
zemlje tačno naslutilo, čak uočilo modernističke
tendencije, koje Jugoslovenskom dramskom
pozorištu danas služe na čast. To skretanje je na neki
način bilo vidljivo pre svega u vizuelnom oblikovanju
predstave i jarkom mizanscenu prvih predstava.
Mi, mlada studentska publika, odmah smo prigrlili
JDP kao pozorište svoje slobode i jeretičnosti, za
razliku od Narodnog pozorišta, koje se držalo svoga
estetskog tradicionalizma, nekim čudom estetički
bliži partijskoj vrhuški nego JDP, teatar koji je ta
partija osnovala.
Na vizuelnom planu od samog početka u JDP-u je
vladao princip cvetanja svih cvetova. Savremeno
u sferi vizuelnog
- podrazumevalo se od prvog
dana, mada nije na taj način bilo izraženo. U
literaturi protagonista realizma, Velibor Gligorić,
na čelu pozorišta od 1949. godine, u teatru je
tolerisao svežinu nove vizuelnosti, kako kartelovski
purizam tako i blagu modernističku stilizaciju jedne
Ožalošćene porodice scenografa Milenka Šerbana u
7
Vizuelni identitet Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1948 - 2008
Nove tendencije - da, avangardna avantura - ne
Cirilov tekst.indd 3
Cirilov tekst.indd 3
14.4.2008 20:12:04
14.4.2008 20:12:04