Markuze u Podgorici ciklus predavanja
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
Yüklə 366,51 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 21
Markuze započinje ovaj članak kritikom stavova koje su o pitanju ljudske sreće iznijeli najvažniji filozofi njemačkog idealizma Kant i Hegel. Što se tiče Kanta, Markuze se ne slaže sa Kantovim insistiranjem da je najbolja ljudska zajednica ona koja ujedinjuje potpuno racionalne pojedince, gdje se na ljudske potrebe i želje gleda kao na suviše subjektivne i partikularističke da bi predstavljale važnu društvenu sponu. Naime, za Kanta pojedinačno ispunjenje (sreća pojedinca) ne predstavlja značajno mjerilo kvaliteta života u nekoj zajednici. Slično i Hegel smatra da se teško može pronaći harmonija između lične sreće i važnih interesa društveno-političke zajednice. Lična sreća je stvar internih osjećanja i za nju ne postoje objektivni kriterijumi. Uz to, Hegel je kritikovao drevno-grčki hedonizam zbog toga što mu se činilo da uživanje zahtjeva prihvatanje i prilagođavanje svijetu onakvom kakav jeste, umjesto napora da se mijenja i učini racionalnijim. Ova dva stava – da je sreća lična stvar i da zahtjeva društveni konformizam – su filozofske tvrdnje na koje će se Markuze u ovom članku posebno osvrnuti, jer mora pokazati da su one neutemeljene da bi opravdao svoj glavni argument, a to je da je borba za ličnu sreću i uživanje u isto vrijeme i politička borba koja nalaže korijenitu izmjenu društvenog uređenja. Međutim, u prvom dijelu članka, prije nego li se uhvati ukoštac sa stavovima Kanta i Hegela, Markuze predstavlja kratku hronologiju hedonističke misli u istoriji zapadne filozofije. Iz drevno-grčkog filozofskog miljea, Markuze izdvaja dva trenda: kirenaički (po Aristipu iz Kirene) i epikurski (po Epikuru). Od pripadnika Kirenaičke škole je nažalost sačuvano vrlo malo tekstova (koje je nedavno sakupio i objavio na francuskom Mišel Onfre (Michel Onfray) pod naslovom L’Invention du plaisir (2002)), ali se zna na primjer da je osnivač škole Aristip bio savremenik Sokrata i da je predavao u Atini. Kirenaici su vjerovali da je sreća skup prije svega tjelesnih uživanja. S obzirom da tjelesna uživanja predstavljaju jednu vrstu tabua u neslobodnim društvima, insistiranje na njima se može pretvoriti u borbu za podizanje sveopšteg stepena ljudskih prava i sloboda. Markuze ovdje signalizira sličnost sa tvrdnjama Vilhema Rajha, koga ne citira, ali je vrlo moguće da je bio upoznat sa Rajhovom knjigom
Markuze doslovno kaže “ukoliko bi zahtjevi [za tjelesnim uživanjima] zahvatili mase, one bi teško mogle da tolerišu [nametnuti stepen] neslobode.” Ova veza
doc. dr Filip Kovačević 22 između tjelesnog Erosa i političkog oslobađanja će biti detaljno obrađena u Markuzeovoj kasnijoj knjizi Eros i Civilizacija. Međutim, Markuze je svjestan problema koji otvara kirenaički stav da je potraga za uživanjima smisao života. U krajnjoj analizi, to znači da je svako uživanje dobro samo po sebi, pa čak i da ne treba praviti razliku među različitim vrstama uživanja. Ali što onda raditi sa sadistima ili nekrofilima? Zar ne bi trebao da postoji određeni konceptualni okvir koji bi nam omogućio da pravimo distinkcije između uživanja? I što bi moglo da utemelji takav okvir? Upravo u nemogućnosti da odgovori na ova pitanja Markuze pronalazi najveću slabost kirenaičkog pogleda na svijet. Zar nije mogućnost izbora ono što razlikuje ljudski od životinjskog svijeta? Mogućnost izbora je data kroz drugi, kasniji trend antičke hedonističke misli. Epikur i njegovi sljedbenici su naime uzimali bol kao mjerilo ispravnosti njihovih postupaka. Oni su se usavršavali u nečemu što se može nazvati “negativni hedonizam” jer se potraga za uživanjima svela na izbjegavanje bola. Time se filozofski opravdava i stvaranje takozvanog Epikurov Vrta, mjesta ispunjenog prirodnim ljepotama daleko od gradske i političke verve. Jasno je da je cijena ovakvog tipa hedonizma politički i društveni konformizam i zbog toga ga Markuze odbacuje, ali zadržava ideju da se uživanja i zadovoljstva moraju staviti u neku vrstu normativnog okvira. Rješenje ovog problema je, kako tvrdi Markuze, moguće naći u razvijanju jedne vrste proširenog razuma, dubljeg poimanja stvari, možda nečega što bismo, koristeći danas raširenu terminologiju, mogli nazvati “emocionalnom inteligencijom”. Filozofija je tradicionalno odbacivala emocije kao sporedne za ispravnost životnih odluka, a time je išla na ruku racionalizatorskim društvenih narativima, što je posebno pogodovalo razvoju kapitalističke dogme koja je stavila materijalno profitiranje iznad svega. Novac je postao mjerilo svih stvari, umjesto da mjerilo budu stvarne ljudske potrebe. Ako bi i postojao, novac bi trebalo da bude samo puko sredstvo u lancu ispunjavanja potreba. Po Markuzeu, u jednom neslobodnom društvenom sistemu kao što je kapitalizam, sreća je postala pitanje “slučaja” ili “sudbine”. A u sistemu čije konture Markuze želi da skicira u ovom članku sreća, definisana kao “ispunjavanje svih ličnih potencijala”, je stvar organizacije samog društva. Društvena moć se racionalno koristi da bi obezbjedila uslove za cvjetanje lične sreće.
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja 23 Iako je ovaj članak pisan sredinom tridesetih godina, Markuze u njemu već primjećuje kulturne trendove koji će postati dominantni poslije II svjetskog rata. Naime, radi se o stvaranju potrošačkog društva gdje se sreća temelji na posjedovanju što većeg broja materijalnih dobara. U isto vrijeme, on u načinu uživanja vidi “klasni karakter”, što znači da za bogate i siromašne postoje različite vrste uživanja, a za one najsiromašnije uživanja skoro da nema. Oni su samo zupčanici u mašini koja se vrti zahvaljujući teškom radu koji im je od strane sistema nametnut. To čak dovodi i do fizioloških promjena u njihovom organizmu, pa se mogućnost osjećanja zadovoljstva umanjuje, pa čak i nestaje. Samo tijelo u procesu rada postaje grublje, a čula se sve više i više otupljuju. Međutim, u klasnom i podjeljenom društvu, ni bogati ne mogu zaista uživati svoj imetak. Mnogi od njih psihološki stradaju pod teretom krivice ili dosade. I njihovi životi su otuđeni, baš kao i životi onih koji rade za njih. I jedni i drugi su robovi novca tj. kapitala. Zbog toga su potrebe i jednih i drugih izopačene, što stavlja u prvi plan neophodnost promjene postojećeg društvenog uređenja radi sveukupnog ozdravljenja. Iako i sam živi u teškim uslovima kao izbjeglica, Markuze ovaj članak završava iskazivanjem svog snažnog uvjerenja da aktuelna istorijska situacija može dovesti do stvaranja društva slobodnog od ropstva kapitalu. Slično Marksu i Engelsu u njihovoj kritici Gota Programa, Markuze to društvo zamišlja kao jednu vrstu integrisane racionalne cijeline gdje bi bila prevladana razlika između fizičkog i mentalnog rada, kao i radnog procesa i uživanja, pa bi se tako stvorili uslovi za autentično hedonistički životni stil. Markuze će ovu ideju rada kao igre detaljno obrazložiti u Erosu i Civilizaciji. Može se reći da on, dakle, nema sumnje povodom mogućnosti stvaranja nove društvene kulture koja će osloboditi pojedince od nametnutih stega, bilo da su spoljašnje ili unutrašnje (buržujski “moral”, na primjer). Tako se u posljednjih nekoliko stranica članka suočavamo licem u lice sa jednom malom marksističkom utopijom. U isto vrijeme, treba napomenuti da Markuze uopšte ne pominje Marksovo ime ili termin “marksizam” i to prvenstveno zbog toga da ne bi bio svrstan kao podržavalac SSSR-a i tamošnjeg režimskog marksizma. On takođe ne pominje ni glavnog protagonistu svoje izuzetne knjige Eros i Civilizacija tj. Sigmunda Frojda.
Yüklə 366,51 Kb. Dostları ilə paylaş:
|