Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Pozitivno iskustvo: Republika Češka
. «Evropska konvencija o državljanstvu» i nacrt «Protokola o izbjegavanju apatridije uslijed državne sukcesije» sadrže odredbe koje se nalaze u Konvenciji iz 1961. godine i mnoge druge principe koji su sadržani u nacrtu članova koji je uradila Međunarodna pravna komisija. Evropska konvencija posvećuje čitavo poglavlje državnoj sukcesiji i državljanstvu, naglašavajući četiri glavna principa: -istinsku i efektivnu vezu između predmetnog lica i države; -uobičajeni boravak predmetnog lica u vrijeme sukcesije; -volju predmetnog lica; i -teritorijalno porijeklo predmetnog lica. Pored toga, «Evropska konvencija o državljanstvu» predviđa da bi nedržavljani države prethodnice koji imaju uobičajeni boravak na teritoriji čiji suverenitet je prenesen državi nasljednici, a koji nijesu stekli državljanstvo države nasljednice, trebalo da imaju pravo da ostanu u toj državi i da uživaju ista socijalna i ekonomska prava kao i njeni državljani. . U nacrtu «Protokola o izbjegavanju apatridije usljed državne sukcesije» uspostavljene su posebne norme dokazivanja (član 8) koje se odnose na državljanstvo u slučajevima državne sukcesije: «Država nasljednica ne smije insistirati na ispunjavaju svojih standardnih zahtjeva vezanih za dokazna sredstva, što je neophodno da bi državljanstvo dala licima koja su postala ili bi postala apatridi uslijed državne sukcesije i gdje nije razložno očekivati od tih lica da zadovolje te standardne zahtjeve. Država nasljednica ne smije tražiti dokaz o tome da lica koja su imala uobičajeni boravak na njenoj teritoriji u vrijeme državne sukcesije i koja su postala ili bi postala apatridi uslijed državne sukcesije nijesu stekla neko drugo državljanstvo prije nego što im dā svoje državljanstvo.» Prvi stav člana 8 razmatra situaciju u kojoj je nemoguće ili veoma teško za neko lice da zadovolji standardne zahtjeve dokazivanja, čime bi ispunio kriterijume za sticanje državljanstva. U nekim slučajevima to lice možda neće moći obezbijediti puni materijalni dokaz o svom porijeklu ako su, na primjer, matične knjige uništene. Možda neće moći obezbijediti materijalni dokaz o mjestu boravka u slučajevima gdje mjesto boravka nije bilo prijavljeno. Ova odredba takođe pokriva situacije gdje bi bilo izvodljivo da pojedinac pruži dokaz ali bi bilo nerazumno to od njega tražiti, na primjer, ako bi obezbjeđivanje dokaza dovelo u opasnost život ili zdravlje podnosioca zahtjeva. Okolnosti koje otežavaju obezbjeđivanje dokaza nijesu uvijek direktno vezane za pojavu državne sukcesije. One mogu biti posljedica događaja koji se desio prije ili poslije sukcesije, na primjer, kada su pod režimom države prethodnice matične knjige uništene ili se bitne isprave nijesu izdavale određenom segmentu stanovništva. U svim ovim primjerima, velika mogućnost dokazivanja, odnosno nezavisno svjedočenje, dovoljni su za ispunjavanje uslova za sticanje državljanstva države nasljednice.
lica koja imaju državljanstvo te države su izgubila to državljanstvo kao automatsku posljedicu raspada te države. Ako nova država nasljednica sprečava ili redukuje broj višestrukih državljanstava, država bi mogla da zatraži dokaz od predmetnog lica da on nije stekao neko drugo državljanstvo ili da je bez državljanstva. Zahtjev da se dokaže da to lice nema drugo državljanstvo ili da je bez državljanstva često je nemoguće zadovoljiti, pošto to zavisi od saradnje drugih država. Ako postoji rizik da bi predmetno lice moglo ostati bez državljanstva kao rezultat državne sukcesije, država nasljednica ne bi trebalo da traži dokaz da to predmetno lice nema drugo državljanstvo ili da je bez državljanstva prije nego što njemu dodijeli svoje državljanstvo. Ovo pravilo je zasnovano na preovlađujućem gledištu da je sprečavanje apatridije primarna briga međunarodne zajednice, dok je prihvatanje ili odbijanje višestrukih državljanstava pitanje o kojem zasebno odlučuje svaka država.
Ove odredbe ne sprečavaju državu koja želi da smanji broj višestrukih državljanstava na svojoj teritoriji da sarađuje sa drugim državama i da razmjenjuje informacije o sticanju i gubitku državljanstva. Višestruka državljanstva se mogu pobijati odredbom o nepriznavanju drugog državljanstva, koja se nalazi u «Haškoj konvenciji o izvjesnim pitanjima koja se odnose na konflikt zakona o državljanstvu» iz 1930. godine i putem člana 7.1.a Evropske konvencije, u kojoj se navodi mogućnost automatskog gubitka državljanstva u slučaju dobrovoljnog sticanja drugog državljanstva. Država takođe može da zatraži od predmetnog pojedinca da sastavi pismenu izjavu da on ne posjeduje i da neće posjedovati drugo državljanstvo. Ovo će omogućiti državi da opozove svoje sopstveno državljanstvo ako/kada se kasnije otkrije da je to lice dalo lažnu izjavu. Pozitivno iskustvo: Republika Češka Kada se prijašnja država Čehoslovačka formalno raspala 1. januara 1993. godine, obje države nasljednice – Republika Češka i Republika Slovačka - usvojile su nove zakone o državljanstvu u kojima su definisali početnu grupu državljana svake od tih država i proces putem koga se može steći državljanstvo svake od tih država. Obje skupine zakona, međutim, bile su zasnovane na zakonima o državljanstvu Čehoslovačke, koji su bili sastavljeni 1969. godine, tako da nijedna nije bila primjerena novonastaloj situaciji. Shodno internim zakonima o državljanstvu dvije novonastale države, lica rođena prije 1954. godine - tj. oni pojedinci koji su imali 15 ili više godina kada je Socijalistička Republika Čehoslovačka postala federacija koja se sastojala od dvije republike – smatrali su se državljanima ovih država ako su bili rođeni na teritorijama ovih država (jus soli). Oni pojedinci koji su rođeni nakon 1954. godine smatrali su se državljanima ovih država bilo na osnovu principa jus soli (lica čiji su roditelji imali miješano češko/slovačko državljanstvo su obično sticala državljanstvo na osnovu mjesta rođenja) ili putem državljanstva njihovih roditelja (jus sanguinis), kada su oba roditelja imali isto državljanstvo. Rezultat toga je bio da su mnogi ljudi koji su čitav život živjeli u Republici Češkoj dobili slovačko državljanstvo i obratno. Većina romske etničke manjine koja je živjela u Republici Češkoj upala je u ovaj pravni međuprostor, pošto ih je većina rođena na slovačkoj teritoriji ili su bili potomci predaka rođenih u Slovačkoj. Dok su novi slovački zakoni o državljanstvu dali neograničeno pravo na državljanstvo svim prijašnjim državljanima Čehoslovačke, novi češki zakon o državljanstvu uveo je stroge kriterije pod kojima se moglo steći češko državljanstvo. Da bi stekao češko državljanstvo, pojedinac je morao ispuniti sljedeće kriterije:
♦ da je imao uspostavljen i prijavljen kontinuirani stalni boravak na teritoriji Republike Češke najmanje dvije godine prije raspada federacije;
♦ da je izuzet od slovačkog državljanstva; i ♦ da nije osuđivan zbog namjernih krivičnih djela u prethodnih pet godina. Polovinom 1990-ih godina, vlade Češke i Slovačke zamolile su UNHCR da im pomogne u rješavanju hiljada slučajeva apatridije koji su nastali kao rezultat konfliktnih zakona. UNHCR je obavio dvije misije za utvrđivanje činjenica u toj regiji i održao konsultacije s vladama o njihovim zakonima o državljanstvu.
Godine 1996, UNHCR je pomogao da se osnuje «Centar za savjetovanje o pitanjima državljanstva» sa sjedištem u Pragu. Centar nudi pravno i socijalno savjetovanje prijašnjim državljanima Čehoslovačke koji su bez državljanstva, čak iako možda imaju dugotrajne i istinske veze s Republikom Češkom.
Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|