0
Da bi se izbjegli ovi problemi:
. «Konvencija o državljanstvu udatih žena» iz 1957. godine i
«Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena» iz 1979. godine
nastoje dodijeliti ženama jednako pravo kao muškarcima da steknu,
promijene ili zadrže svoje državljanstvo. U skladu s principima sadržanim u
ovim konvencijama, status državljanstva muža ne bi trebalo da automatski
promijeni državljanstvo žene, da je ostavi bez državljanstva, niti da nju
obaveže na sticanje muževljevog državljanstva.
. U državama gdje žene nemaju jednaka prava kao muškarci i
gdje mogu automatski izgubiti svoje državljanstvo kada se udaju ili gdje
se žene moraju odreći svog prijašnjeg državljanstva kada se udaju, ove
države bi trebalo da u svoje zakonodavstvo uvedu odredbe o državljanstvu
koje omogućavaju ženama čiji su se brakovi raspali da automatski ponovo
steknu svoje prijašnje državljanstvo putem jednostavne izjave.
Automatski gubitak državljanstva
Neke države automatski ukidaju državljanstvo pojedinca koji je
napustio svoju zemlju ili koji živi u inostranstvu. Ukidanje državljanstva, do
kog može doći samo nekoliko mjeseci nakon odlaska tog pojedinca, često
je povezano s pogrešnim upravnim praksama u kojima predmetni pojedinac
nije svjestan da se izlaže riziku od gubitka svog državljanstva ako propusti
da se uredno prijavi vlastima te države. Ako se radi o naturalizovanom
državljaninu, koji nije bio rođen u toj državi ili koji nije stekao državljanstvo
te države porijeklom, čak i uredno prijavljivanje može biti nedovoljno za
garanciju da njegovo državljanstvo neće biti ukinuto. Apatridija je često
direktni rezultat ovakvih praksi.
Da bi se izbjegao ovaj problem:
. Član 7(3) «Konvencije o smanjenju broja lica bez državljanstva» iz
1961. godine predviđa da pojedinac ne smije izgubiti svoje državljanstvo i
tako postati apatrid, iz razloga odlaska u inostranstvo, boravka u inostranstvu,
propusta da se prijavi ili bilo kakvog sličnog razloga. Konvencija uključuje
izuzetak od ovog principa koji se tiče naturalizovanih državljana koji žive
u inostranstvu duže od sedam godina uzastopno. Ovi pojedinci moraju da
odgovarajućem organu izraze želju da zadrže svoje državljanstvo. Države bi
zato trebalo da adekvatno obavijeste naturalizovane državljane o ovoj politici,
kako unutar svojih granica tako i u inostranstvu, putem svojih konzularnih
predstavništava.
. Noviji instrumenti, kao što je «Evropska konvencija o državljanstvu»,
ne dozvoljavaju državama da nekoga liše državljanstva zbog toga što on u
inostranstvu uživa status lica s uobičajenim boravkom ako bi ga to lišavanje
pretvorilo u apatrida.
Uzroci vezani za državnu sukcesiju
Transfer teritorije ili suvereniteta
Iako se posebni međunarodni instrumenti i načela samo djelimično bave tim
pitanjem, transfer teritorije ili suvereniteta odavno je uzrok apatridije. Nacionalni
zakoni i prakse neminovno se mijenjaju u trenucima kada država prolazi kroz
duboke teritorijalne promjene ili promjene u suverenitetu kao, na primjer, kada
država osvoji nezavisnost od kolonijalne sile, nakon raspada države, ako nova
država nasljeđuje državu koja se raspala ili ako se država obnovi nakon što neko
vrijeme nije postojala. Bilo koji od ovih događaja može dovesti do usvajanja novih
zakona ili propisa o državljanstvu, odnosno novih upravnih postupaka. Pojedinci
mogu postati apatridi u ovakvim situacijama ako propuste da steknu državljanstvo
shodno novim zakonima/propisima ili shodno novim upravnim postupcima ili ako im
se državljanstvo uskraćuje zbog novog tumačenja prethodnih zakona i praksi koji su
bili u primjeni.
Da bi se izbjegli ovi problemi:
. Član 10 «Konvencije o smanjenju broja lica bez državljanstva» iz 1961.
godine predviđa da bi države članice trebalo da osiguraju da neće doći do apatridije
usljed transfera teritorije. Države bi trebalo da potpišu bilateralne ili multilateralne
sporazume koji sadrže odredbe kojima se osigurava da neće doći do apatridije usljed
takvog transfera. U slučajevima kada nije potpisan nikakav sporazum, predmetna
država ili države bi trebalo da dodijele državljanstvo onima koji bi u suprotnom bili
bez državljanstva.
. U praksi se stanovništvo generalno vezuje za određene teritorije: međutim,
neki međunarodni sporazumi, ustavne odredbe i zakonodavstvo o državljanstvu
takođe nude izbor državljanstva među državama nasljednicama.
. Sporazumi o sukcesiji mogu takođe sadržati odredbe koje se fokusiraju na
to kako raspad ili odvajanje država mogu uticati na državljanstvo.
. Odgovarajući na potrebu da se kodifikuje i razvije međunarodno pravo
o državljanstvu u odnosu na državnu sukcesiju, ‘Međunarodna pravna komisija’
pri Ujedinjenim nacijama pripremila je nacrt članova na tu temu koji su sadržani
u Aneksu uz Rezoluciju 55/153 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 2001.
godine. Nacrt članova predviđa sljedeće:
-sve predmetne države trebalo bi da preduzmu odgovarajuće mjere tako da
lica koja su na dan sukcesije država imala državljanstvo države prethodnice
ne postanu lica bez državljanstva usljed sukcesije;
-što se tiče lica koje je imalo uobičajeni boravak na teritoriji koja je predmet
sukcesije, pretpostavlja se da to lice stiče državljanstvo države nasljednice
na dan sukcesije;
-država nasljednica ne bi trebalo da pripisuje svoje državljanstvo licima
koja su imala uobičajeni boravak u drugoj državi protiv njihove volje, osim
ukoliko oni u suprotnom ne bi postali apatridi;
-predmetne države bi trebalo da uzimaju u obzir volju predmetnih lica kad
god ta lica ispunjavaju uslove za sticanje državljanstva dvaju ili više država.
Svaka predmetna država daje licima koja imaju odgovarajuće veze s tom
državom pravo da izaberu državljanstvo te države ukoliko bi u suprotnom
ostali bez državljanstva;
-predmetne države ne smiju uskratiti predmetnim licima pravo da zadrže ili
steknu državljanstvo ili pravo da izaberu državljanstvo, putem diskriminacije
iz bilo kog razloga.