Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Da li država može protjerati lice kome je priznat status apatrida?
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Da li država može protjerati lice kome je priznat status apatrida
- Koja vrsta postupka za naturalizaciju treba da bude na raspolaganju licima kojima je priznat status apatrida
- Nakon što je Timor-Leste objavio nezavisnost od Indonezije, svi Istočni Timorci koji žive u Indoneziji dobili su mogućnost da zadrže indonežansko
- Šta je važno u vezi sa Završnim aktom Konvencije
- Koji su najbolji načini da se zaštite lica bez državljanstva
- Primjena odredbi Konvencije iz 1954. godine ne predstavlja zamjenu za dodjelu državljanstva
Da li država može protjerati lice kome je priznat status apatrida?
Shodno uslovima iz Konvencije, lica bez državljanstva koja zakonito borave u zemlji ne mogu se protjerivati osim iz razloga nacionalne bezbjednosti ili javnog reda. Mjere protjerivanja podliježu primjerenim procesnim garancijama osim ukoliko ne postoje kategorični razlozi nacionalne bezbjednosti. Zato bi trebalo da postoje garancije u postupku na osnovu kojih bi licu bez državljanstva bilo omogućeno da odgovori na optužbu i podnese dokazni materijal, da ga zastupa pravni savjetnik i da mu bude odobreno pravo na žalbu.
U Završnom aktu Konvencije navodi se da je non-refoulement generalno prihvaćen princip. Non-refoulement, princip nevraćanja na teritoriju gdje bi predmetno lice bilo izloženo riziku od proganjanja, eksplicitno je podržan ili protumačen u odredbama nekoliko međunarodnih sporazuma, uključujući član 33 «Konvencije Ujedinjenih nacija o statusu izbjeglica» iz 1951. godine, član 3 «Konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih oblika surovog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja» i član 7 «Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima», te nekoliko regionalnih instrumenata o ljudskim pravima.
Pošto je zabrana refoulementa prihvaćena kao princip međunarodnog prava, sastavljači Konvencije su smatrali da je nije neophodno uvrstiti u članove Konvencije koji regulišu status de jure apatrida.
Jednom kada se donese konačna odluka o protjerivanju, Konvencija od država traži da predmetnom pojedincu daju dovoljno vremena kako bi mogao dobiti prihvat u neku drugu zemlju. Koja vrsta postupka za naturalizaciju treba da bude na raspolaganju licima kojima je priznat status apatrida?
Od država članica Konvencije traži se da olakšaju asimilaciju i naturalizaciju lica bez državljanstva u što je moguće većoj mjeri. (Riječ „asimilacija“ ovdje ne znači gubitak specifičnog identiteta dotičnih osoba, već se misli na integraciju u ekonomski, socijalni i kulturni život zemlje.) Od njih se naročito traži maksimalan trud na ubrzanju postupka za naturalizaciju, uključujući i smanjivanje taksi i ostalih troškova kad god je to moguće.
Neke države su u svoje zakonodavstvo o državljanstvu uvrstile redukovane uslove zakonitog boravka za izbjeglice i apatride koji žele da podnesu zahtjev za naturalizaciju.
«Evropska konvencija o državljanstvu» iz 1997. godine dalje razvija ovu preporuku time što traži da domaći propisi sadrže norme koje strancima koji uživaju zakoniti i uobičajeni boravak na datoj teritoriji omogućavaju da budu naturalizovani. «Evropska konvencija o državljanstvu» dodatno limitira svaki preduslov boravka na maksimalan period od 10 godina, prije nego što strancu bude omogućeno da podnese zahtjev za naturalizaciju. Konvencija takođe podstiče države da razmotre korišćenje ubrzanih postupaka u slučaju naturalizacije lica bez državljanstva i izbjeglica s priznatim statusom.
Šta je važno u vezi sa Završnim aktom Konvencije?
Završni akt preporučuje da svaka ugovorna država, nakon što kao valjane prizna razloge zbog kojih je neko lice odbilo zaštitu države čiji je državljanin, blagonaklono razmotri mogućnost da prema takvom licu primijeni postupanje koje shodno Konvenciji primjenjuje prema licima bez državljanstva. Ova preporuka je uvrštena u ime de facto apatrida koji, tehnički gledano, još uvijek imaju državljanstvo, ali ne uživaju nikakve povlastice koje se generalno povezuju sa državljanstvom, naročito nacionalnu zaštitu. Koji su najbolji načini da se zaštite lica bez državljanstva?
Najefikasniji način da se zaštite lica bez državljanstva jeste da se sastavi zakonodavstvo koje onemogućuje da uopšte dođe do pojave apatridije (vidi u Poglavlju 3. za sveukupnu diskusiju o «Konvenciji o smanjenju broja lica bez državljanstva» iz 1961. godine i o srodnim mjerama koje države mogu usvojiti kako bi redukovale ili eliminisale apatridiju).
Međutim, sve dok problem apatridije ne bude eliminisan, lica kojima je priznat status apatrida moraju biti zaštićena. Pristupanje «Konvenciji o statusu lica bez državljanstva» iz 1954. godine i njena primjena, te usvajanje izvršnog zakonodavstva, osiguraće da prava i obaveze lica bez državljanstva budu ispoštovana.
Kao što je već rečeno, Konvencija iz 1954. godine ne mijenja državljanstvo nekog pojedinca, niti obavezuje države da prime lice bez državljanstva koje nije izbjeglica na njihove teritorije. Primjena odredbi Konvencije iz 1954. godine ne predstavlja zamjenu za dodjelu državljanstva. Kad god je to moguće, države bi trebalo da olakšaju asimilaciju i naturalizaciju lica bez državljanstva koja žive na njihovoj teritoriji putem zakonodavstva i prakse o državljanstvu. Ovo rješenje je poznato kao lokalna integracija. Vlade Kirgistana i Turkmenistana odobrile su 2005. godine ubrzan pristup državljanstvu mnogobrojnim izbjeglicama bez državljanstva porijeklom iz Tadžikistana, kako bi ovi mogli početi nov život u zemlji azila.
U nekim izuzetnim slučajevima možda nije moguće da pravni status lica bez državljanstva bude normalizovan u zemlji u kojoj žive. Preseljenje u neku drugu zemlju tada može predstavljati odgovarajuće rješenje za ove osobe. Mada kriterijumi za preseljenje, koje države uspostavljaju, obično ne pokrivaju situacije apatridije (preseljenje u treće zemlje se češće koristi za izbjeglice), Izvršni komitet UNHCR-a je nedavno pozvao sve države da prošire svoje kriterijume kako bi uključili lica bez državljanstva. U zaključku br. 95 (2003), Izvršni komitet «Podstiče države da sarađuju s UNHCR-om po pitanju metoda za rješavanje slučajeva apatridije i za razmatranje mogućnosti osiguranja preseljenja u treće zemlje, onda kada situacija apatrida ne može biti riješena u prihvatnoj zemlji u kojoj se on trenutno nalazi ili drugoj zemlji prethodnog uobičajenog boravka i kada ostaje neizvjesna.» UNHCR može ponuditi savjete i pomoć državama kako u pogledu integracije tako i u pogledu preseljenja lica bez državljanstva u treću zemlju.
Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|