Herbert marcuse
Yüklə 4,61 Kb. Pdf görüntüsü
|
186 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi ma njima. Prema tome, lingvistička analiza u filozofiji upu ćuje na nešto vanlingvističko. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe, autentičkog i varljivog zna čenja, smisla i besmisla, obraća se ona političkom, estetskom i moralnom suđenju. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, već je unu tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je zikom. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan, a u ovome se različita i suprot na značenja više međusobno ne prožimaju, već su držana od vojeno jedno od drugog; utišana je eksplozivna povijesna di menzija značenja. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes konačna jezična igra elementima kompozicije, ili konverza cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera, ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu đivanju su χ i y »priviđenja«. Oni ne egzistiraju, proizvod su analitičara filozofa. Doduše, razgovor x-a i y-a je savrše no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. No, u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen, mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje nje. I, više, takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, došla bi odista na svoje. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva- JEErNODIMENZIONALNA MISAO 187 nja i ponašanja, ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom slučaju, dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Doduše, fi lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet, terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize, ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja, tad je ona, u najbolju ruku, ne- konsekventna. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontro- verzno, nezbiljsko, u ono što je samo akademski kontro- verzno. ŠANSE ALTERNATIVA 8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj mova. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, općeg karaktera filozofskih pojmova. Ο tome je sad potrebno opšir- nije raspraviti. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokon- kretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh, Svijest, Vo lja, Duša, Sopstvo, rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga ma, sklonostima, tendencijama, vještinama itd. Na čudan na čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevođenje, može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces, što za mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«, čini se da ni jedna od tih reformula- cija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća, a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet, Volja, Sop stvo, Dobro. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi, a obje upotrebe ih razlučuju od raz nih moda ponašanja i dispozicije koji, po analitičkim filozo fima, ispunjavaju njihovo značenje. Takvi opći pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. Oni, zapravo, označavaju cjelinu, no ona za htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Kad se Yüklə 4,61 Kb. Dostları ilə paylaş:
|