Mr sc. Dinka Vuković, dipl inž. Irena Tomić Vrbić, dr med. Silvija Pucko, prof defektolog Anita Marciuš, prof logoped Down sindrom vodič za roditelje i stručnjake

VODIČ ZA RODITELJE I STRUČNJAKE

 

   

75

  

Uključivanje djece s Down sindromom  

u redovne škole

Do 2007. godine nekoliko djece s Down sindromom je bilo uklju-

čeno u redovno školovanje po članku 4. Pravilnika o osnovnoš-

kolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN 

23/91), jedan značajniji dio po članku 7. navedenog Pravilnika, po-

sebno u Splitsko-dalmatinskoj županiji te u Zagrebu po članku 10. 

u posebne programe, dok je najveći dio djece bio uključen u centre 

za odgoj i obrazovanje. 

Donošenjem Pedagoškog standarda za osnovnoškolsko obrazo-

vanje (NN 63/08), i u njemu posebno članka 15. stavak 7.  (“Ško-

la može osigurati pomoćnika u nastavi, prevoditelja znakovnog 

jezika i osobnog pomoćnika učenicima kojima je rješenjem o 

primjerenom obliku školovanja potrebna pomoć u učenju, kre-

tanju i obavljanju školskih aktivnosti i zadataka.”) broj djece s 

Down sindromom koja pohađaju redovnu škole prema članku 

4. i uz pomoćnika u nastavi se od školske godine 2007./2008. do 

20114./2015. značajno povećava iz godine u godinu i u raznim dije-

lovima RH, vidi Tablicu 7. Porast broja djece koji pohađaju redovnu 

školu je rezultat rane intervencije koju su djeca uz pomoć svojih 

roditelja i stručnjaka u RH ili van RH uspješno prošla. Rezultati 

intenzivnog rada s djecom s Down sindromom kroz ranu inter-

venciju, uključivanje u redovni predškolski program te pripreme 

za školu pokazuju da su mogućnosti djece s Down sindromom 

velike i treba ustrajati na otkrivanju i poticanju njihovih moguć-

nosti, potencijala i talenata. Od školske godine 2013./2014. sve više 

djece s Down sindrom pohađa i srednju školu. Za očekivati je da 

će skoro sva djeca koja pohađaju redovnu osnovnu školu nastaviti 

obrazovanje i u srednjoj školi.

Školska godina 

Broj djece uključene po članku 4. 

2007./2008.

7

2008./2009.

16

2009./2010.

24

2010./2011.

30

2011./2012.

42

2012./2013.

59

2013./2014.

68

2014./2015.

78

Tablica 7. Broj uključene djece u redovnu školu po čl. 4 

Važno  je  što  dijete  sve  može,

a  bitno  je  znati  što  mu  teže

ide  i  na  tome  ustrajno  i

planski  raditi.

Važno  je  znati  kako  dijete  uči,

koji  sistem  najbolje  uspijeva

.

---

76

  

Down sindrom

Današnje generacije  

djece i mladih s  

Down sindromom  

postižu daleko više  

nego što se prije  

mislilo da je  

moguće.

Adolescencija kod djece i mladih s  

Down sindromom

Adolescencija, ili kako je to kod nas uobičajenije reći – pubertet, 

izuzetno je zahtjevno razdoblje za svakoga, a osobito za djecu s 

Down sindromom. Svatko tko ima dijete koje je prošlo ili prolazi 

kroz ovo razdoblje odrastanja, zna koliko teško i traumatično to 

može biti i za dijete i za obitelj. Do sada se nije s prevelikom pa-

žnjom izdvojeno bavilo ovim ključnim razdobljem u razvoju dje-

ce s Down sindromom, ali srećom sve više stručnjaka i roditelja 

shvaća značaj punog razumijevanja i angažmana i u ovoj fazi odra-

stanja. To je razdoblje kada djeca s Down sindromom pokušavaju 

izaći iz djetinjstva, a još nisu dovoljno osposobljeni da bi preuzi-

mali odgovornosti zrele odrasle osobe.

Osobama s Down sindromom često nedostaje intelektualnih i so-

cijalnih sposobnosti potrebnih da bi se uspješno nosile ne samo sa 

zahtjevima okruženja, već i s vlastitom željom za samostalnošću.

Današnje generacije djece i mladih s Down sindromom postižu 

daleko više nego što se prije mislilo da je moguće. Danas u većini 

slučajeva, skoro da se uzima zdravo za gotovo da će djeca i mladi 

s Down sindromom odrastati sa svojom obitelji, da će imati mo-

gućnost obrazovanja i kvalitetne socijalizacije. Pretpostavlja se da 

će većina moći svladavati određene školske programe i s novim 

mogućnostima koje će im se otvarati postići će daleko veću razinu 

---

VODIČ ZA RODITELJE I STRUČNJAKE

 

   

77

  

samostalnosti nego što se prije zamišljalo. Osobe s Down sindro-

mom više se ne smatraju “vječitom djecom” koji će ostatak života 

provesti pod roditeljskom potpunom zaštitom. Rezultat toga je da 

im treba pomoći da se pripreme za život u “stvarnom svijetu” - 

svijetu u kojem će živjeti, raditi, imati odnose s drugim ljudima, s 

teškoćama i bez njih. Danas se shvaća da sva djeca, pa tako i djeca 

s Down sindromom žele, trebaju i u konačnici imaju pravo na sa-

mostalnost i odvajanje od svojih roditelja.

Upravo u razdoblju adolescencije sva se djeca počinju boriti s kom-

pliciranim pitanjem vlastitog identiteta. Za djecu s teškoćama to 

znači i borba sa shvaćanjem i prihvaćanjem svoje “različitosti”. Oni 

vide svoje vršnjake kako rade stvari koje njima nisu moguće – 

od samostalnih izlazaka do vožnje auta i uživanja u načinu života 

koji njima nije dostupan. To može za djecu s Down sindromom 

biti izrazito frustrirajuće. Odnosi s braćom, sestrama i vršnjacima 

mogu postati izuzetno osjetljivi i napeti. Roditelji se ponekad, jer 

im je to previše bolno, pokušavaju postaviti kao da njihovo dijete 

nije svjesno tih razlika i nemogućnosti. To nažalost znači da u tom 

slučaju roditelji neće moći pružiti pravu podršku i odgovore po-

trebne njihovom djetetu u ovom razdoblju. Djeca 

i mladi s Down sindromom u pubertetu također 

počinju pokazivati znakove bunta i neposluha kao 

i sva druga djeca. Kada se tome doda i njihova uro-

đena tvrdoglavost, može se učiniti kao da je pred 

vama sasvim novo dijete.

Roditelji su nekako naučili da su djeca s Down 

sindromom uvijek ugodna, vesela i poslušna, i 

kada počinju pokazivati osobine tipične za ovo 

razdoblje, ostanu u čudu. Djeca s Down sindro-

mom imaju jednaka prava kao i sva ostala djeca, 

što znači da imaju pravo ponekad biti i nesnosna.

Djeca s Down sindromom su povjerljiva, ponekad 

lakovjerna, podložna utjecajima i iskorištavanju i 

normalno je da ih treba zaštiti. Ponekad i previše. 

Zbog toga im se možda i ne daje toliko mogućnosti 

i prilika da osjete svijet koji ih okružuje, da po-

nekad riskiraju, da rješavaju probleme i razvijaju 

vlastite načine nošenja sa svakodnevnim život-

nim situacijama. Druga djeca konstantno imaju 

niz prilika za razvijanje takvih vještina i za odra-

stanje bez permanentnog nadzora.

---