Sveučilište u zagrebu
Znanstvena, stručna i nastavna djelatnost
Yüklə 5,98 Mb.
|
4. Znanstvena, stručna i nastavna djelatnost a) Projekti I. Surađivala je na projektima glavnoga istraživača akademika Milana Moguša "Kompjutorska obrada hrvatskoga književnog jezika" i "Istraživanje hrvatskih dijalekata" II. Pristupnica aktivno sudjeluje u radu dvaju znanstvenih projekata Ministarstva znanosti: 1. Više od 20 godina surađuje u međunarodnom projektu “Općeslavenski lingvistički atlas (OLA) i Europski lingvistički atlas (ELA)” glavnog istraživača akademika Dalibora Brozovića kao članica hrvatskog i međunarodnog povjerenstva Općeslavenskoga lingvističkog atlasa i Redakcije Općeslavenskoga lingvističkog atlasa. Sudjelovala je na radnim zasjedanjima Međunarodnog povjerenstva Općeslavenskoga lingvističkog atlasa u mnogim slavenskim zemljama i Njemačkoj. Surađivala je svojim kartama u knjigama drugih zemalja i priređivala, redigirala i interpretirala našu dijalektološku građu za karte drugih autora. Izradila je (sama ili u suautorstvu) jednu uopćavajuću i niz fonetskih i leksičkih karata i komentara za 850 punktova slavenskih jezika. Riječ je o kartama i tekstovima objavljenim u Varšavi (Leksičko-tvorbena serija), u Moskvi, Skopju i Zagrebu (Fonetsko-gramatička serija). Za 4.a tom Općeslavenskoga lingvističkoga atlasa izradila je Uopćavajuću kartu Fonetski refleksi*ъ i *ь. Zamjenica je glavnog urednika i izvršna urednica toga toma. 2. Kao glavni istraživač u projektu “Istraživanje hrvatske dijalektne frazeologije“ radi na prikupljanju, obradi i interpretaciji hrvatskih dijalektnih frazema. Radom na terenu i uz suradnju studenata prikupljena je građa iz stotinjak štokavskih, kajkavskih i čakavskih hrvatskih govora. Tu građu dalje obrađuje s raznih aspekata. Plodovi toga rada su dvije knjige koje smo opisali u prethodnim poglavljima, a za tisak je spremna i treća.
Mira Menac-Mihalić sudjelovala je na 23 domaća i međunarodna skupa (na 13 do izbora u sadašnje zvanje i na 11 nakon izbora). Mnogi su od njih bili međunarodnoga karaktera, a pristupnica je izlagala svoje referate o dijalektološkoj i povijesnojezičnoj, posebice o onomastičkoj i frazeološkoj problematici. c) Stručna djelatnost Mira Menac Mihalić napisala je velik broj prikaza i recenzija i prije posljednjega izbora i nakon njega te organizirala znanstvene i stručne skupove iz svoje struke. d) Nastavna djelatnost Osim svojih redovnih kolegija Povijest hrvatskoga jezika (za studente kroatistike) i Hrvatske dijalektologije (za studente kroatistike i etnologije) vodila je i izborne kolegije za studente kroatistike Hrvatska dijalektalna leksikologija i Iz hrvatske dijalektalne akcentuacije. Studente potiče na istraživački terenski rad. Tako je skupljen značajan audio-materijal koji se koristi u nastavi, ali je studentima i kasnije na raspolaganju kad znanstveno rade ili žele u srednjoškolskoj nastavi svojim učenicima približiti različite govorne tipove. Iz fonoteke prikupljene u trideset godina započela je izradu (u suautorstvu s Anitom Celinić) Ozvučene čitanke iz hrvatske dijalektologije. Na poslijediplomskom kroatističkom studiju jezikoslovnoga usmjerenja već godinama vodi kolegije iz povijesnojezične i dijalektološke problematike (Hrvatski jezik u prostoru i vremenu i dr.). Sudjeluje u izvođenju poslijediplomske nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pod njezinim mentorstvom napisano je nekoliko stotina seminarskih i 39 diplomskih radova te izrađeno i obranjeno 6 magistarskih i 8 doktorskih radova. Opće je uvjerenje da svoje nastavne obveze izvršava uzorno.
Od osam uvjeta Rektorskoga zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora pristupnica ispunjava čak sedam (potrebno je ispuniti četiri uvjeta): 1. Autorica je dviju knjiga, 2. Pod njezinim mentorstvom obranjeno je 39 diplomskih radova i objavila je 4 rada u koautorstvu sa studentima, 3. Po njezinim je mentorstvom obranjeno 6 magistarskih i 8 doktorskih radova te je s postdiplomandima i doktorandima objavila 3 rada u suautorstvu, 4. Održala je više od dvadeset znanstvenih priopćenja na znanstvenim skupovima, velikom većinom međunarodnima, 5. Urednica je 3 zbornika, 6. Recenzirala je 50-ak znanstvenih i stručnih članaka za ugledne filološke časopise i zbornike, 7. Vodi znanstveno- istraživački projekt. Spomenute činjenice potvrđuju uvjerenje Stručnoga povjerenstva da je izv. prof. dr. Mira Menac-Mihalić s velikim uspjehom ispunjavala svoje znanstvene, stručne i nastavne obveze i postala velikom snagom hrvatske dijalektološke i povijesnojezične znanosti. Posebice vrijedne rezultate postigla je u istraživanju frazeologije hrvatskih dijalekata te se njezini radovi iz te problematike drže najboljima u našoj filologiji. Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da izv. profesoricu dr. sc. Miru Menac-Mihalić izabere u znanstveno- nastavno zvanje redovitoga profesora na Katedri za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika u Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Zagreb, 10. veljače 2010. Stručno povjerenstvo --------------------------------------------- Akademik Stjepan Damjanović, predsjednik --------------------------------------------- Akademik Milan Moguš, član --------------------------------------------- Dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof., član PRILOZI Prilog 1: OBJAVLJENI I BODOVANI RADOVI - Mira Menac-Mihalić
Stručni radovi, dijelovi knjiga kao ni izrađene i tiskane lingvističke karte nisu bodovani. Od 2006.
Stručni radovi, dijelovi knjiga, izrađene i tiskane lingvističke karte ni urednički i stručni radovi nisu bodovani. BODOVI Do posljednjeg izbora: 103,96 Od posljednjeg izbora: 80,1 Ukupno : 184,06 Pristupnik treba imati 54 boda, pristupnica ima 184.
Prije zadnjeg izbora: 10+21+1
Ukupan broj objavljenih radova: (a1) (a2) (a3) (a1) + (a2) + (a3) 14+35+2 Prilog 2: UVJETI REKTORSKOGA ZBORA ZA IZBOR U ZNANSTVENO-NASTAVNO ZVANJE REDOVITOG PROFESORA
Pristupnik treba ispuniti četiri (4) od osam (8) uvjeta. M. Menac-Mihalić u potpunosti zadovoljava sedam (7) od osam (8) uvjeta. FAKULTETSKOMU VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Predmet: Izvještaj o natječaju za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora i prijedlog da se izabere prof. dr. sc. Anđela Frančić Na svojoj sjednici 17. prosinca 2009. Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i radno mjesto redovitoga profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filologija, grana kroatistika, na Odsjeku za kroatistiku (Katedra za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika) Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Podnosimo ovaj IZVJEŠTAJ Na natječaj objavljen u Vjesniku 13. siječnja 2010. prijavila se prof. dr. sc. Anđela Frančić, izv. prof. Prijavi na natječaj pristupnica je priložila svu potrebnu dokumentaciju. 1. BIOGRAFSKI PODACI O PRISTUPNICI Anđela Frančić rođena je 8. rujna 1961. u Prelogu. U Svetoj Mariji završila je osnovnu, a u Zagrebu srednju školu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1985. jednopredmetni studij jugoslavenskih jezika i književnosti. Na istome je fakultetu nakon završenoga poslijediplomskog studija (smjer lingvistika s posebnim osvrtom na hrvatski jezik) magistrirala 1992. te doktorirala 1999. obranivši doktorski rad Međimurska prezimena. Godine 1985. zaposlila se u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Od 2002. radi na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Odsjeku za kroatistiku (Katedra za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika), gdje predaje Povijesnu gramatiku hrvatskoga jezika, Povijest hrvatskoga jezika i Uvod u hrvatsku onomastiku. Trenutačno obnaša dužnost predstojnice Katedre. Godine 1999. izabrana je u istraživačko zvanje višega znanstvenog asistenta, a godinu dana poslije u zvanje znanstvenoga suradnika. Nakon održanoga nastupnog predavanja Prezime kao dijalektna i standardnojezična kategorija slijedi izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta (2002.), a 2006. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora. Hrvatska je državljanka, udana, majka troje djece. 2. ZNANSTVENA I STRUČNA DJELATNOST PRISTUPNICE Znanstveni i stručni interes prof. dr. sc. Anđele Frančić usmjeren je prema onomastičkoj, povijesnojezičnoj, dijalektnoj i standardnojezičnoj problematici hrvatskoga jezika, što pokazuju dosadašnji radovi objavljeni kao zasebne knjige, radovi u knjizi, u domaćim i stranim časopisima te sudjelovanje u znanstvenim projektima i teme referata održane na mnogobrojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Pristupnica je dosad objavila četiri knjige (od toga dvije u suautorstvu) – dvije znanstvene monografije i dva visokoškolska udžbenika, suautorica je četiriju svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, autorica 47 izvornih znanstvenih, četiriju preglednih, triju stručnih radova i 22 prikaza. Izvorni, pregledni i stručni radovi objavljeni su u časopisima kategorije a1 (21 rad), časopisima kategorije a2 (28 radova) i nekategoriziranim časopisima (5 radova). 2.1.ZNANSTVENI I STRUČNI RADOVI 2.1.1. ZNANSTVENI I STRUČNI RADOVI PRIJE POSLJEDNJEG IZBORA Iz priloženoga Popisa radova vidi se da je prof. dr. sc. Anđela Frančić prije posljednjeg izbora (u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora) uz magistarski rad (rukopis), napisala i objavila u znatno dorađenoj inačici doktorski rad, jednu znanstvenu monografiju u suautorstvu, 15 znanstvenih radova u časopisima kategorije a1, 24 znanstvena rada u časopisima kategorije a2 i zbornicima radova sa znanstvenih skupova, 3 rada u nekategoriziranim časopisima, 21 prikaz te da je suautorica 4 svezaka Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. U nastavku donosimo pregled knjiga i važnijih radova. Knjige Međimurska prezimena (Biblioteka Prinosi hrvatskomu jezikoslovlju, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002., 559 str.) prepravljen je i znatno dorađen doktorski rad. Knjiga se sastoji od dvaju dijelova – u prvom od njih naglasak je na onomastičkoj obradbi prezimena, a drugi je dio Rječnik međimurskih prezimena. Recenzenti su knjigu ocijenili uzorom minuciozne, znanstveno fundirane, s povijesnoga i suvremenoga gledišta provedene analize prezimenske građe. Pomno prateći rast i mijene prezimena od njihove prve pojavnosti u pisanim izvorima do ustaljivanja i zakonom propisane obvezatnosti, autorica je dala pouzdanu sliku tvorbeno-motivacijske strukture međimurskih prezimena pokazavši zrelost u poznavanju građe, temeljitost u njezinoj obradi, suvremenost u teorijskom i metodološkom polazištu, razboritost i logičnost u rasudbi, raščlanjivanju i rješavanju znanstvenih problema. Po načinu izradbe Rječnik međimurskih prezimena, drugi dio knjige, prvijenac je u hrvatskoj antroponomastici. Takav prezimenik nema nijedna druga naša regija, a rijedak je, tako dokumentiran, i u drugih naroda. Ova je knjiga dokazom da je Međimurje, unatoč teškoj prošlosti ispunjenoj vjekovnim nastojanjima da se odnarodi, sačuvalo svoje hrvatstvo svjedokom kojega su i njegova prezimena. Znanstveni doprinos knjige ogleda se u pristupu i obradbi povijesne antroponimije te njezinoj rječničkoj prezentaciji. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005., 363 str.; suautorstvo s Lanom Hudeček i Milicom Mihaljević) u uvodnome dijelu donosi sažet prikaz komunikacijskoga sustava te hrvatskoga jezika kao sustava s posebnim osvrtnom na hrvatski standardni jezik. Središnji dio knjige čine opširna poglavlja o normativnosti (str. 37-225) i višefunkcionalnosti (str. 230- 327) u hrvatskome standardnom jeziku. Govoreći o normativnosti, analiziraju se normativni problemi na svim jezičnim razinama. Uočavaju se neriješeni problemi i proturječna rješenja u postojećoj literaturi te mnoga pitanja u kojima je jezična norma nedosljedna. Na te se probleme i pitanja upozorava, problematiziraju se postojeća rješenja te nude vlastiti, znanstvenim argumentima potkrijepljeni, odgovori. Polazeći od relativno malobrojne literature o funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika, sažimaju se dosadašnja znanja o svakome pojedinom stilu i njihovu međusobnom odnosu te otprije uočene odlike dopunjavaju novima, koje se potkrjepljuju potvrdama iz ekscerpiranih izvora. Upozorava se na potrebu razlikovanja stilova standardnog jezika od jezičnih stilova pokazujući da pojedinomu funkcionalnom stilu hrvatskoga standardnog jezika ne pripada sve što pripada pojedinomu jezičnomu stilu. Ističe se i potreba razlikovanja poželjnih značajka pojedinog stila od njegova najčešćeg ostvaraja. U knjizi se posebna pozornost unutar svake cjeline poklanja imenima jer su ona znakovi sui generis, poseban podsustav jezičnog sustava s mnogim specifičnostima kad je u pitanju standardnost njihova lika te njihova pojavnost u različitim funkcionalnim stilovima hrvatskoga standardnog jezika. Znanstveni doprinos knjige očituje se u uočavanju mnogih još neriješenih ili različito riješenih normativnih problema hrvatskoga standardnog jezika, u njihovoj iscrpnoj analizi, vlastitim rješenjima kao i u novom pogledu na višefunkcionalnost hrvatskoga (standardnog) jezika. Znanstveni i stručni radovi Među znanstvenim i stručnim radovima objavljenim u znanstvenim časopisima i zbornicima sa znanstvenih skupova do pristupničina posljednjeg izbora dominiraju radovi onomastičke tematike – autorica se u njima bavi onomastičkom analizom povijesne i suvremene antroponimijske i toponimijske građe prikupljene vlastitim arhivskim i terenskim istraživanjima. Osim toga, nekoliko radova posvećuje teorijskim onomastičkim pitanjima te pitanjima vezanim uz odnos imena i standardnojezične norme predlažući vlastita rješenja. Hrvatska prezimena tema su ovih radova: Prezimenski mozaik međimurske Bistrice danas (Rasprave Zavoda za jezik, 15, Zagreb, 1989., str. 93-111; a2). Analiza prezimena nekadašnje donjomeđimurske župe, koja je obuhvaćala pet najistočnijih međimurskih naselja, pokazala je da su ona najčešće tvorena od muških svetačkih osobnih imena sufiksacijom ili transonimizacijom. Praćenjem pojavnosti pojedinog prezimena kroz povijest u spomenutim naseljima pomoću grafikona i tablica ilustrira se ovisnost «života» prezimena o brojnosti i seobama njegovih nositelja. Međimurska prezimena motivirana zanimanjem (Folia onomastica Croatica, 2, Zagreb, 1993., str. 67-77; a2). Analiza prezimena pokazala je da takva prezimena čine deset posto ukupnoga međimurskog prezimenskog fonda, da dominiraju transonimizirana prezimena, da se znatan broj prezimena temelji na aloglotnim, najčešće njemačkim i mađarskim, fonološko-grafijski adaptiranim leksemima. Da su prezimena aloglotnih osnova uglavnom nastala poprezimenjivanjem otprije postojećega (jezično prilagođenog) apelativa, pokazuje i današnja životnost znatnog dijela tih apelativa u međimurskoj kajkavštini. Mađarski elementi u međimurskim prezimenima (Zbornik radova Prvi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 1997., str. 241-247; a2). Iz prezimenske građe posvjedočene za popisa pučanstva 1948. iščitavaju se mađarski elementi u svim četirima osnovnim motivacijskim prezimenskim skupinama. Slijedi analiza tvorbene strukture prezimena te osvrt na način i vrijeme unosa mađarskih elemenata u međimurski antroponimikon. Autorica pokazuje da je udio tih prezimena u svekolikome prezimenskom sustavu nevelik, da su mnoga od njih prezimenima postala od posuđenih i hrvatskome jeziku prilagođenih mađarskih leksema te da ne dovode u pitanje prepoznatljiv i dominirajući hrvatski karakter međimurskoga prezimenskog sustava. Budim i Pešta kao osnove u tvorbi hrvatskih prezimena (Zbornik radova Hrvati u Budimu i Pešti, Budimpešta 2001, str. 453-459; a1). Autorica daje povijesne i suvremene potvrde imena nekadašnjih dvaju mađarskih gradova u hrvatskom prezimeniku, njihov zemljopisni razmještaj promatrajući i objašnjavajući njihovu zasvjedočenost u kontekstu dugovjekih veza Hrvata i Mađara. O prezimenu Zagorec (Folia onomastica Croatica, 9, Zagreb, 2000., str. 43-55; a2). U radu se govori o podrijetlu, postanju, značenju, tvorbenoj strukturi i rasprostranjenosti prezimena Zagorec. Istraživanje povijesne prezimenske građe pokazalo je da najranija potvrda prezimena Zagorec seže u 16. stoljeće. To se prezime dovodi u vezu s apelativom zagorje, s toponimom Zagorje i s ojkonimom Zagora. S obzirom na tvorbenu strukturu moglo je nastati onimizacijom apelativa ili transonimizacijom etnika. Zbog nestandardnojezičnoga završetka biva nasilno mijenjano. Autorica konstatira da prezime Zagorec ima velik broj nositelja u Hrvatskom zagorju te upozorava da nije riječ o onomastičkoj nelogičnosti. Takvo je stanje posljedica višeznačnosti prezimenske osnove koja se ne iscrpljuje samo u horonimu (Hrvatsko) zagorje. O prezimenu Međimurec i njegovim varijantama (Kaj, XXXV, 4, Zagreb, 2002., str. 19-31; a2 ). U radu se prati pojavnost hrvatskoga prezimena Međimurec i njegovih varijanata od prve potvrde (1534.) do 1997. Posebno se osvrće na prisutnost tih prezimenskih likova u međimurskoj povijesnoj i suvremenoj antroponimiji. Ukazuje se na neke “nelogičnosti” vezane uz njihov prostorni razmještaj, svojevrsnu anakroniju u horonimsko-prezimenskom motivacijskom paru Međimurje - Međimurec te se ističe potreba daljnjih istraživanja kojima bi se unijelo više svjetla u međimursku povijesnu onimiju. Prezimena u Vedešinu i Umoku 1728- 1848. (Zbornik radova Kajkavci med gradišćanskimi Hrvati, Croatica, Budimpešta, 2004., str. 73-92; a1). Rad sadrži analizu povijesnog antroponimikona gradišćanskih Hrvata, potomaka podložnika Tome Nadaždija preseljenih iz Slavonije u Mađarsku. Pokazuje se da su prezimena Umočana i Vedešinaca dokaz njihove pripadnosti hrvatskom narodu, o čemu svjedoči kontinuirana pojavnost pojedinih prezimena, prepoznatljivi hrvatski leksemi u prezimenima te dominacija tipične hrvatske prezimenske tvorbe. Usporedba s današnjim prezimenskim sustavom pokazuje tek blijede ostatke nekadašnjega prepoznatljivo hrvatskoga prezimenskog sustava. Osobnim se imenima pristupnica bavi u ovim radovima: Ženska osobna imena u Mariji na Muri (Rasprave Zavoda za jezik, 13, Zagreb, 1987., str. 175-189; a2). U radu se analiziraju specifičnosti i mijene službenoga antroponimijskog sustava ženskih osobnih imena i njegove neslužbene uporabe tijekom prošloga stoljeća u Mariji na Muri (Međimurje). Imenski repertoar svjedoči o promjenama antroponimijskog sustava od prilično jednoličnoga službenog repertoara ustaljenih svetačkih imena i istodobno bogatoga neslužbenog imenika do unošenja narodnih imena u službeni imenski sustav. Primjenom statističko-strukturalne metode proučavanja i usporedbom odlika prezimena tijekom jednostoljetnog razdoblja uočava se postupno približavanje tih dvaju sfera pojave antroponimijske jedinice, što dovodi do smanjenja tvorbenih modela i rasta broja imenskih osnova. Mađarski utjecaj na izbor osobnog imena 1942. – 1944. u Svetoj Mariji (Međimurje) (Filologija, 29, Zagreb, 1997., str. 37-50; a1) argumentirani je odgovor na kritiku M. Lončarića da u radu Ženska osobna imena u Mariji na Muri autorica nije za usporedbu mijena u osobnoimenskome sustavu «najsretnije» odabrala razdoblje 1940. – 1950. pri analizi ženskih osobnih imena u Svetoj Mariji. Proširenom analizom kojom su obuhvaćena i muška osobna imena te imena susjednih naselja pokazalo se da Mađari svojom prisutnošću u Međimurju nisu utjecali na izbor službenog lika osobnog imena novorođenih, tj. da mađarska okupacija nije ostavila traga u službenoj svetomarskoj antroponimiji. Nasljednost osobnih imena (Folia onomastica Croatica, 6, Zagreb, 1997., str. 41-62; a2). Nakon navođenja primjera nasljednositi osobnih imena potvrđenih u povijesnim izvorima vezanim uz Međimurje, polazeći od antrponimijske građe (imena oko 15 000 novorođenih) ekscerpirane iz Matične knjige rođenih (1980.-1990), u radu se analiziraju primjeri tzv. vezanih imena. Ona se s obzirom na stupanj podudarnosti plana izraza dijele na potpuno ili djelomično nasljedna. Nakon tabličnih prikaza u kojima se donosi podrijetlo osobnog imena, njegova tvorbena struktura, ime roditelja te naslijeđeno ime djeteta, izvodi se zaključak o životnosti običaja nasljednosti osobnih imena roditelja, najčešće oca. Pomodna osobna imena (Jezik, god. 46, br. 5, Zagreb, 1999., str. 172-178; suautorstvo s Milicom Mihaljević; a1). U radu se govori o sve očitijemu agresivnom prodoru pomodnih osobnih imena, tj. onih koja na bilo koji način narušavaju hrvatski jezični sustav. Ovim radom autorice skreću pozornost na pravopisnu, izgovornu, morfološku i tvorbenu problematiku osobnih imena neprilagođenih normana hrvatskoga standardnog jezika. Uz otprije uočene probleme, donose mnoge nove primjere narušavanja zakonitosti jezičnoga sustava te ističu potrebu neprestanog isticanja da i imenom svjedočimo svoju odnos prema materinskom jeziku i narodu kojem pripadamo. Promjene osobnih imena (Zbornik radova IV. međunarodni kroatistički znanstveni skup, Pečuh, 2000, str. 58-68; a2). Rad je pionirski zahvat u socioonomastičku problematiku vezanu uz promjenu osobnih imena. Analizira se promjena osobnih imena s obzirom na jezičnu razinu kojoj pripadaju jedinice koje se mijenjaju (grafijska, fonološka, morfološka, tvorbena, sintaktička, leksička), osvrće se na brojnost podnesenih zahtjeva, razloge promjene osobnog imena, dob podnositelja zahtjeva i mjesto prebivališta. Istraživanje je pokazalo da ženske osobe znatno češće mijenjaju osobna imena od muških osoba, da mlađe osobe koje podnose zahtjev za promjenu osobnog imena najčešće biraju ime koje s prijašnjim nije ni u kakvoj svezi. Uvid u osobna imena rođenih 2001. (Folia onomastica Croatica, 11, Zagreb, 2002., str. 77-93; a1) rad je u kojem autorica analizira oko 25 000 osobnih imena djece rođene 2001. u sedam najvećih hrvatskih gradova. Nakon statističkih podataka o broju rođenih i broju imena koja su im nadjevena te prikaza učestalosti pojedinoga imena, slijedi osvrt na odlike analiziranoga imenskog fonda: uočava se velik repertoar različitih imena u kojem dominiraju osobna imena stranoga podrijetla od kojih su mnoga neprilagođena hrvatskomu jezičnomu sustavu te zamjetan udio (gotovo četvrtina) dvostrukih imena. Obiteljskim se nadimcima pristupnica bavi u radu: Međimurski obiteljski nadimci (Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 20, Zagreb, 1994., str. 31-66; a2). U radu se obrađuju tzv. pravi obiteljski nadimci dvadesetak međimurskih naselja. Motivacijsko-tvorbenoj analizi, koja čini središnji dio rada, prethodi osvrt na terminološku problematiku, na vrijeme postanka obiteljskih nadimaka, njihovo mjesto u imenskoj formuli, odnos prema drugim antroponimijskim kategorijama, stupanj obavijesnosti te napomene o fonološkim i morfološkim odlikama. Polazeći od činjenice da u Međimurju obiteljski nadimci u sebi sadrže osim antroponimijske još i toponimijsku komponentu, djelomično se korigira dotadašnje isključivo ubrajanje obiteljskih nadimaka u antroponime. Autorica međimurske obiteljske nadimke definira kao «antroponimijsko-toponimijsku kategoriju pluralne forme vezanu isključivo uz neslužbenu uporabu u seoskoj sredini». Antroponimijskoj identifikacijskoj formuli posvećeni su ovi radovi: Prilog proučavanju međimurske povijesne antroponimije: imenovanje žena u kanonskim vizitacijama iz 17. i 18. stoljeća (Filologija, 24-25, Zagreb, 1995, str. 129-134; a1). Autorica analizira antroponimijsku građu ekscerpiranu iz rukopisnih kanonskih vizitacija iz 17. i 18. stoljeća – ženska osobna imena, pridjevke i prezimena ženskih osoba te različite tipove imenskih formula u kojima se ti antroponimi javljaju. Uočava se pretežitost svetačkih osobnih imena, dominacija imenske formule tipa relicta + žensko prezime, a njihova se frekvencija tumači socioonomastičkim razlozima. Ovaj je rad važan prinos osvjetljavanju povijesne međimurske antroponimije. Uočene odlike pridonose boljem razumijevanju i tumačenju suvremene neslužbene antroponimije toga rubnog hrvatskog kraja. Osobno ime u imenskoj formuli (Zbornik radova Riječki filološki dani, Filozofski fakultet, Rijeka, 1998., 209-214; a2). Iz stoljetnoga razvojnog puta načina imenovanja osoba iščitava nekoliko faza: iskon imenovanja u znaku je imenske formule koju čini samo osobno ime, slijedi faza dvoimenske formule u kojoj se osobnom imenu dodaju različito motivirani jednorječni ili višerječni nenasljedni pridjevci, a u drugoj polovici 18. st. zakonom se propisuje obvezatna uporaba imensko-prezimenske formule u kojoj je prezime stalna, nasljedna i nepromjenljiva kategorija. Na temelju vlastitih istraživanja arhivske antroponimijske građe prati se usustavljivanje imensko-prezimenskih sintagmi, a osobita se pozornost posvećuje analizi osobnog imena u službenoj imenskoj formuli. “Matiji se rodi Saša” - (osobno)imensko-prezimenske zavrzlame (Riječ, god. 5, sv. 2, Rijeka 1999., str. 17-23; a2). U radu se na primjerima iz suvremene međimurske antroponimije upozorava na (osobno)imensko-prezimenske formule koje mogu rezultirati nesporazumima u (onomastičkoj) komunikaciji (tip David Vinko). Ističe se potreba i predlažu načini kako da se pozornim izborom osobnoga imena izbjegnu takve (višeznačne) sintagme te tako osigura jednoznačnost onomastičke poruke. U svakom se od idućih radova autorica barem kratko osvrće na teoriju imena, a u pojedinim se radovima bavi isključivo neriješenim ili neodgovarajuće riješenim pitanjima vezanim uz imena: homonimijom sastavnica službene imenske formule, onomastičkom terminologijom, nepotpunom definicijom osnovnih onomastičkih termina, značenjem imena, odnosom imena i standardnojezične norme i sl. Imensko-prezimenska homonimija (Bibliotheca Croatica Hungariae, VI. međunarodni slavistički dani, Sambotel – Pečuh, 1998., str. 234-242; a1). U ovom radu autorica se bavi specifičnom onomastičkom homonimijom sastavnica antroponimskih formula. Analizom je obuhvaćeno sedamdesetak primjera homonimnih imensko-prezimenskih parova. Upozorava se na moguće nesporazume kojima je uzrok istost imenskog i prezimenskog lika – sastavnica iste antroponimske formule ili različitih antroponimskih formula – te ističe potreba posebne pozornosti pri izboru osobnih imena onim osobama čije je prezime nastalo transonimizacijom od osobnog imena. Pravopisna norma i službena imenska formula (Zbornik radova Jezična norma i varijeteti, Zagreb – Rijeka, 1998., str. 157- 162; a2). Polazeći od činjenice da su (antrop)onimi poseban leksički podsustav, u radu se analizira primjena pravopisne norme na imensku formulu i njezine sastavnice. Pravopisna pravila koje sadržava Hrvatski pravopis dijele se na ona koja su nadređena zakonskome liku osobnog imena i prezimena (veliko početno slovo, imensko-prezimenski slijed u imenskoj formuli, pisanje dvostrukih prezimena muških i ženskih osoba) te na ona koja su ovisna o zakonskome liku antroponima (glasovi č/ć, dž/đ, ije/je/e/i, suglasnička skupina čr/cr...). Analiza pravopisnih pravila pokazuje neke nejasnoće i nedorečenosti (npr. u pisanju dvostrukih osobnih imena i prezimena ženskih osoba). Na primjerima iz prakse pokazuje se često kršenje pravopisne norme. К проблематике хорватской ономастичесской терминологии (Filológiai Közlöny, A Magyar Tudományos Akadémia Modern Filológiai Bizottsága és a Modern Filológiai Társaság Világirodalmi Folyóirata, Balassi Kiadó, XLV, 1-2, Budapest 1999., str. 6-12; a1). Rad je prikaz hrvatske onomastičke terminologije sadržane u dosad jedinome onomastičkom terminološkom priručniku koji sadrži popis i definicije hrvatskih onomastičkih termina. Upozorava se na sinonimiju i homonimiju uočene u terminološkom sustavu te ističe potreba i daju prijedlozi izradbe obuhvatnijega hrvatskog onomastičkog terminološkog rječnika. Istoimenost i (onomastička) komunikacija (Zbornik radova Riječki filološki dani, Rijeka, 2000., str. 99-103; a2). U radu se na primjeru najčestotnijega međimurskog prezimena (Novak) analizira imensko-prezimenska entropija (svaka osoba toga prezimena imala je 1997. u Međimurju svojeg imenjaka, najmanje jednog, a najviše 280, koliko je registrirano nositeljica imenske formule Marija Novak). Budući da istoimenost i istoprezimenost krnji onomastičku obavijest te otežava identifikaciju osoba, upozorava se na moguće posljedice koje takve pojave mogu imati u onomastičkoj komunikaciji. Predlažu se mogući načini izbjegavanja istoimenosti toga tipa. Jesu li prezimena nepromjenljiva? (Zbornik radova Drugi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 2001., str. 393-399; a2). Osim nasljednosti i stalnosti u onomastičkoj se literaturi kao bitna prezimenska odlika navodi i nepromjenljivost. U radu se probranim primjerima iz međimurske povijesne i suvremene antroponimije ilustrira promjenljivost prezimenskih likova. Izuzme li se sudbina prezimena čije su nositeljice ženske osobe, zaključuje se da je mijenjanje prezimena izuzetak, a ne pravilo te da je kudikamo najviše onih koji od roditelja naslijeđeno prezime nose ne pomišljajući ga mijenjati čak ni u slučajevima kad ono može izazvati podsmjeh, porugu i sl. Tvrdeći da su prezimena nepromjenljiva (i stalna i nasljedna) onomastičari upozoravaju prije svega na njegove razlike u usporedbi s prethodećim mu pridjevkom. Autorica predlaže da se definicija prezimena dopuni podatkom o zakonskoj obvezatnosti. Rad Imena i standardni jezik (Zbornik radova Hrvatski književni jezik, Budimpešta, 2003., str. 147-151; a1) autoričin je prinos sagledavanju imena u kontekstu standardnoga jezika. Polazeći od činjenice da imena na sebi svojstven način svjedoče o jeziku i kulturi naroda kojemu pripadaju, osobita se pozornost posvećuje imenima s odlikama zavičajnoga idioma. Upozorava se na povijesne zablude ispravljanja i prekrajanja takvih imena te se ističe potreba poštovanja izvornoga imenskog lika. Pri standardizaciji imena valja imati na umu da ime nije apelativ pa i kad sadržava značajke dijalekta, ono nije dijalektizam. Značenje imena (Zbornik radova Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, HDPL, Zagreb – Split, 2005., str. 235-241; a2). Činjenica da ime nije apelativ odlučujuća je za razumijevanje svih jezičnih razina imena, pa tako i značenjske. Nakon kratkoga osvrta na dosadašnje teorije o značenju imena, autorica na odabranim antroponimijskim i toponimijskim primjerima te na primjerima rječničke definicije pokazuje specifičnost imenskoga značenja. U ovim se radovima pristupnica bavi toponimijom, uglavnom međimurskom ojkonimijom: Međimurska ojkonimija i književni jezik (Rasprave Zavoda za jezik, 14, Zagreb, 1988., str. 51-58; a2). U radu se iz službenih ojkonimijskih likova iščitavaju fonološke, morfološke i tvorbene dijalektne (kajkavske) odlike. Zapaža se da je znatno više dijalektnih odlika međimurske kajkavštine ograničenih samo na neslužbeni ojkonimijski lik. Osvrtom na pokušaj brisanja dijalektnog biljega ojkonima i «standardiziranja» pokazuje se da se nasilnim unificiranjem krnji onomastička obavijest te da se prividnim skladom uzrokuje stvarni nesklad. Zaključuje se da službeni ojkonim istovremeno pripada dijalektu (točnije mjesnomu govoru) iz kojega izrasta i standardnome jeziku u koji se uključuje. Prilog proučavanju međimurske ojkonimije: dvoleksemni ojkonimi s pridjevima donji/gornji (Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 21, Zagreb, 1995., str. 25-50; a2). Kronološki slijed zapisa ojkonimijskih potvrda kojima su se kroz povijest, u izvorima pisanim latinskim, mađarskim, njemačkim i hrvatskim jezikom, imenovala naselja koja danas nose dvoleksemno ime spomenutog tipa predložak je za detaljnu analizu fonološko-morfoloških, tvorbenih i strukturnih mijena tih imena. Usporedba povijesnih zapisa i suvremenog stanja pokazala je da se prvotno jednoleksemnim ojkonimima, zbog homonimne kolizije, počinju (vjerojatno početkom 16. stoljeća) dodavati razlikovne pridjevne sastavnice donji/gornji. Međimurska naselja imenovana antonimnim ojkonimijskim sastavnicama donji/gornji uglavnom nisu susjedna, već se jedno (s atributom donji) nalazi u Donjemu Međimurju, a drugo (s atributom gornji) u Gornjemu Međimurju. Antonimija u hrvatskoj ojkonimiji (Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 23-24, Zagreb, 1997.-1998., str. 77-102.; suautorstvo s Milicom Mihaljević; a2). U radu se analiziraju različiti tipovi antonima u hrvatskoj ojkonimiji. Antonimi se dijele s obzirom na broj sastavnica (jednorječni, dvorječni, višerječni), s obzirom na vrstu riječi nositelja antonimne opreke (pridjev, prilog, imenica, pridjevno-imenička sveza), tvorbenu strukturu (netvorbeni, tvorbeni), broj članova antonimnog niza (jednočlani, dvočlani, tročlani niz) i tip antonimne opreke (kvalitativni, komplementarni, koordinirani antonimi). Na kraju rada donosi se popis gotovo četiri stotine antonimnih ojkonimskih parova potvrđenih u suvremenoj hrvatskoj ojkonimiji. Preimenovanje naselja i (onomastička) komunikacija (Filologija, 30-31, Zagreb, 1998., str. 451-458; a1). Autorica detaljno analizira vrstu preimenovanja naselja Hrvatske u razdoblju od 1981. do 1991. (preimenovanje promjenom broja ojkonimijskih sastavnica, preimenovanje promjenom poretka ojkonimijskih sastavnica, preimenovanje promjenom jedne sastavnice dvoleksemnih ojkonima...) Usporedbom s povijesnom ojkonimijom uočava da su mnoga preimenovanja zapravo povratak prijašnjeg, iz različitih razloga (o kojima se također govori), promijenjenog imena. Znanstveni prinos ovoga rada jest u osvjetljavanju promjena ojkonima i uzroka tih promjena. Polazeći od činjenice da su ojkonimi pronositelji mnogih važnih jezičnih i izvanjezičnih obavijesti, autorica ističe da pri svakoj promjeni imena treba imati na umu da ono ima svoju funkciju te da svaka neopravdana promjena dovodi do višeimenosti i usložnjava (onomastičku) komunikaciju. Prvi spomen Međimurja (Kaj, XXXIII, 1-2, Zagreb, 2000., str. 61-70; a2). Tragajući za starim onomastičkim podacima vezanim uz međimursku povijest, autorica u trećemu svesku Diplomatičkog zbornika nailazi na dva izvora u kojima se spominje Međimurje, a pisana su prije 1226. godine, koja se držala godinom najstarijeg spomena toga kraja. Starija listina nastala je 1203. godine. Autorica donosi originalni latinski tekst (iz Diplomatičkog zbornika), a potom prijevod na hrvatski. Polazeći od opisnog imena Međimurja u toj najstarijoj ispravi («inter Muram et Dravam»), autorica u nastavku prati način njegova imenovanja u različitim povijesnim izvorima do današnjega imena. Upozorava na zanimljivost da je najstarija dosad pronađena prezimenska potvrda zasnovana na horonimu Međimurje dvadeset godina starija od najstarijega znanog nam zapisa toga horonima. Hadrovicsev prinos proučavanju međimurske ojkonimije (Zbornik radova Hrvati u Budimu i Pešti, Budimpešta 2001., str. 209-217; a1). Autorica upozorava na opsegom neveliko, ali značenjem važno djelo Muraköz helynevei uglednoga mađarskog slavistika i kroatista Lászla Hadrovicsa. Prikaz koncepcije i sadržaja toga Hadrovicseva prvijenca, prethodi autoričinu prikazu razlika u povijesnoj i suvremenoj ojkonimiji Međimurja te prijedlogu koncepcije budućega potpunijega, dorađenijega i obavjesnijega rječnika imena međimurskih naselja. Yüklə 5,98 Mb. Dostları ilə paylaş:
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||