Toponimija otoka paga

Toponimi su florističkoga postanja veoma česti upravo zbog oskudnoga biljnog pokrova. Osim odraza naziva trava (bile one ljekovite ili je riječ o korovu) razmjerno su česti i toponimijski odrazi naziva grmolikih biljaka i voćaka, nešto su manje zastupljeni nazivi stablašica i biljnih zajednica (uglavnom šuma). Među toponimima nastalima prema nazivima životinja razmjerno su česti toponimi u kojima su se odrazili nazivi stanovnika mora (uglavnom riba, ali i morskih sisavaca, glavonožaca i rakova).

Toponimi su uvjetovani prirodnim pojavama rijetki i odnose se na imena vjetrova (bura i jugo). Zemljopisna se pak imena nastala od drugih topononima najčešća u imenima uvala (npr. Punta Gorevjak, Punta Grma).

O burnoj povijesti otoka Paga svjedoče toponimi koji ukazuju na obrambene objekte, ruševine, obitavališta, javne prostore i putove te upravnu vlast i mjesne predaje. Različita je starost pojedinih obrambenih objekata vidljiva i na temelju jezičnih podataka (nahodimo tragove starijega romanskog i grčkog supstrata, ali i mletačkoga i turskoga adstrata). I duhovni je život zajednice ostavio duboke tragove u paškoj toponimiji. Slavenska je mitologija uklopljena u pučka (pa kasnije i u kršćanska) vjerovanja preživjela mnogo duže nego u ostalim hrvatskim krajevima. Na Pagu se donedavna nalazio čunčur – poganski žrtvenik u Svantevidovu čast, a u pučkome vjerovanju i danas žive macaroli, štringe, vile i zmajevi. Na Pagu nahodimo i mnoštvo toponima koji se odnose na srednjovjekovne crkve (jezično su nam zanimljivi toponimi Sveta Fumija, Sveti Jadrić ili Sveti Karin). Svojevrsni su paški specifikum toponimi Vanđelja u Kolanu, Novalji i Povljani koji se odnose na mjesta na kojima su se čitala evanđelja za određena blagdane.

Gospodarski su toponimi uvjetovani nazivima zemljišnih čestica i granicama između posjeda (npr. Kavrle, Njiva, Plantaža, Vrtal), privođenjem tla kulturi (Grap, Krčić, Paljež, Puntadura, Sakarata), uzgojem autohtonih poljoprivrednih kultura (npr. Blitvišće, Lozje, Maslinjak, Prosina, Trapić), stočarskim nazivljem (od brojnih stočarskih apelativa uščuvanih u paškoj toponimiji izdvajamo brojač, jara, kanat, lučar, mošunja, trkalo, zgon, zimnišće), pčelarstvom (Čelac, Uljačine), ribarstvom (Krokalo, Mata, Pošta), pomorstvom (Krcalo, Tartanovo) te kamenarstvom i rudarstvom (Dumbalj, Kava).

Najveći je broj paških toponima antroponimnoga postanja. Najmnogobrojniji su među njima toponimi nastali od obiteljskih nadimaka, a potom slijede toponimi motivirani paškim prezimenima. Nešto je manje toponima koji su tvoreni od osobnih imena i osobnih nadimaka. U paškoj su toponimiji uščuvani stari odrazi kršćanskih imena kao što su Baduver, Čeprnja, Osip ili Staš, raznojezični odrazi kršćanskoga imena Ivan (osim temeljnoga lika Ivan, potvrđeni su odrazi dalmatskih likova, kao što su Zane ili Žan, talijanskih likova, kao što su Jovo ili Nani, pa čak i njemačko Hanz) te danas izumrla ili rijetka hrvatska narodna imena kao što su Čater, Dragoman ili Hotimir.

Od toponima etničkoga i etnonimskoga postanja izdvajamo toponime Bneci i Jakišnica te toponime u kojima su se odrazili etnonimi Turčin, Vlah i Žudel ('Židov').

U paškoj toponimiji nahodimo različite jezične slojeve. Prežitke izumrloga ilirskoga jezika nahodimo u toponimima Garma i Ripišće, tragove venetskoga ili keltskoga jezika nahodimo u toponimu Lukar dok toponimi Jadro i Labin pripadaju predrimskome (možda mediteranskomu) sloju. Grčkog su pak postanja toponimi Mandre i Panos. Romanski je sloj iznimno raznorodan te je obrađen u drugim radovima u ovoj monografiji. Napominjemo tek da na Pagu nahodimo odraze dalmatizama (Brganja, Košljun, Mirina) i znatno mlađih venecijanizama (npr. Bikarijica, Derina, Škar). Kadšto je dijakronijski raznorodne romanske slojeve teško lučiti, a općenito su toponimi romanskoga postanja izrazito zastupljen među toponimima koji su odraz ribarskog i pomorskog nazivlja, upravno-pravnih odnosa, u paškoj ojkonimiji te u skupini toponima antroponimnoga postanja. Hrvatski je (slavenski) sloj najizrazitije zastupljeni među toponimima u kojima su se odrazili stočarsko (gdje nahodimo i vlaške prežitke, izrazitije, doduše, zastupljene u antroponimiji) i ratarsko nazivlje te u toponimima koji su odraz zemljopisnoga (spomenimo apelative hum, krinac, marman, srbljin) i florističkoga nazivlja (npr. Lašnik, Obatnica). Posljedica su višestoljetne romansko-hrvatske simbioze tautološki toponimi (kao što je Punta Rta) ili hibridni toponimi (kao što je Lokvanj), a ranoga pokrštavanja i rane prilagodbe kršćanskih imena toponimi Stomorica i Sućurac. Mađarski apelativ varoš razmjerno je čest u paškoj horonimiji. Turskoga su pak postanja apelativi avlija i bunar, dok su njemačkoga postanja toponimi Kvajnica i Špital.

Vrijednost će paške toponimije u upotpunjivanju hrvatskoga toponomastičkog mozaika postati još vidljivijom kad se dobije podrobniji uvid u toponimiju susjednih dalmatinskih i kvarnerskih otoka.

LITERATURA
ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika 1881. – 1976., 1–26, Zagreb: JAZU.

Bezlaj, France 2003. Zbrani jezikoslovni spisi I – II. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU.

Bjelanović, Živko 2007. Onomastičke teme. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Brozović Rončević, Dunja 1987. Tragovi poganskih, kršćanskih i islamskih kultova u toponimiji, Zbornik 6. jugoslovenske onomastičke konferencije, Odeljenje jezika i književnosti SANU, 7, Beograd, 117–124.

Brozović Rončević, Dunja 1997. Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnom hrvatskom jezičnom području. Folia onomastica Croatica, 6, Zagreb, 1–40.

Brozović Rončević, Dunja 1998. Romansko-hrvatski dodiri u toponimiji Istre i kvarnerskih otoka. Folia onomastica Croatica, 7, Zagreb, 1–21.

Brozović Rončević, Dunja 1999. Nazivi blatišta i njihovi toponimijski odrazi u hrvatskome jeziku. Folia onomastica Croatica, 8, Zagreb, 1–44.

Brozović Rončević, Dunja 2004. What the names tell us about our former occupations, Collegium antropologicum, 28, 161–170.

Brozović Rončević, Dunja; Čilaš Šimpraga 2008. Nacrt za zoonomastička istraživanja (na primjeru imena konja). Folia onomastica Croatica, 8, Zagreb, 37–58.

Čilaš Šimpraga, Ankica 2006. Antroponimija i toponimija Promine (doktorat; neobjavljeno).

Faričić, Josip 2003. Otok Pag na starim kartografskim prikazima. Geoadria, 8/1, Zadar, 47–126.

Frančić, Anđela 2002. Međimurska prezimena. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Foretić, Vinko 1970. Kroz prošlost poluotoka Pelješca, Spomenica Gospe od Anđela u Orebićima 1470. – 1970., Omiš, 251–326.

Frančić, Anđela; Mihaljević, Milica 1997 – 1998. Antonimija u hrvatskoj ojkonimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 23 – 24, Zagreb, 77–102.

Gilić, Stanislav 2004. Rječnik bilja: građa za hrvatsku fitonimiju. Rijeka: Stanislav Gilić, Erebia Gorana.

HER = Hrvatski enciklopedijski rječnik 2002. Zagreb: Novi liber.

Hrvatska riječ. www.hrvatskarijec.rs, 24. srpnja 2009.

Hrvatski prezimenik (priredili Franjo Maletić i Petar Šimunović) I. – III. 2008. Zagreb: Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga.

Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon (XV – XVI. vek). Skopje: Olga Ivanova.

Jireček, Konstantin 1962. Romani u gradovima srednjovjekovne Dalmacije tokom srednjega veka. Zbornik Konstantina Jirečeka, 2, Beograd: Odeljenje društvenih nauka SANU.

Juran, Kristijan 2007. Prilozi kasnosrednjovjekovnoj antroponimiji otoka Pašmana. Hieronymus, 1, Zadar, 133–156.

Jurić, Ante; Skračić, Vladimir 2007. Metodologija istraživanja. Toponimija otoka Ugljana, Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, 163– 244.

Jurić, Ante; Skračić, Vladimir; Šprljan, Nataša; Vuletić, Nikola 2009. Suvremena građa. Toponimija otoka Vrgade, Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, 81–97.

Jurišić, Blaž 1973. Rječnik otoka Vrgade, uspoređen s nekim čakavskim i zapadnoštokavskim govorima, 2. dio, Rječnik. Zagreb: JAZU.

Katičić, Radoslav 1998. Litterarum studia. Zagreb: Matica hrvatska.

Kulišić, Špiro 1979. Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja, posebno balkanoloških. Djela ANUBiH, 56, Sarajevo.

Kustić, Nikola 2002. Cakavski govor grada Paga s rječnikom. Zagreb: Društvo Pažana i prijatelja grada Paga u Zagrebu.

Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske (uredili Valentin Putanec i Petar Šimunović) 1976. Zagreb: Institut za jezik, Nakladni zavod Matice hrvatske.

Lončarić, Mijo 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.

Maretić, Tomo 1885. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, 81 Zagreb, 81–146.

Maretić, Tomo 1886. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, 82, Zagreb, 69–154.

Oštarić, Ivo 1992. Srednjovjekovna topografija i toponimija otoka Paga prema arhivskoj i arheološkoj izvornoj građi (magisterij; neobjavljeno).

Oštarić, Ivo 2005. Rječnik kolanjskoga govora ili ričnik mista Kolana na otoku Pagu. Rječnici, 5, Zadar: Matica hrvatska.

Popović, Ivan 1958. Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata. Zbornik radova SANU, 59, Beograd, 77–97.

Pujić, Savo 1982. Antroponimi pčelarskog porijekla: Parojčić i Bělopčelaninъ. Onomastica Jugoslavica, 10, Zagreb, 189–190.

SiR = Skok, Petar 1950. Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima I – II. Zagreb: JAZU.

Sk = Skok, Petar 1971. – 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, I. – IV. Zagreb: JAZU.

Skračić, Vladimir 1987. Toponimija Kornatskog otočja. Onomastica Jugoslavica, 12, Zagreb, 17–218.

Skračić, Vladimir 1991. Reambulacija Skokovih toponima na otocima sjeverne Dalmacije. Onomastica Jugoslavica, 14, Zagreb, 21–28.

Skračić, Vladimir 1994. Tragom Skokove jadranske toponimije. Folia onomastica Croatica, 3, Zagreb, 111–122.

Skračić, Vladimir 2007. Noms des peuples non Croates dans la toponymie Adriatique. Hieronymus, 1, Zadar, 177–184.

Skračić, Vladimir; Vodanović Barbara; Vuletić, Nikola 2006. Toponimija otoka Pašmana, Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, 133– 190.

Splitter-Dilberović, Vera 1966. Beiträge zur Bildung der serbokroatischen Personnamen. Münster: Slavisch-Baltisches Seminar der Westfälischen Wilhelms-Universität Münster (Westf.) Veröffentlichung.

Stankovska, Ljubica 1992. Antroponimskata baza Hot-/Hъt- zastapena vo makedonskata toponimija. Folia onomastica Croatica, 1, 55–81.

Suić, Mate 2001. Grad Pag – tipološka osobitost uz našu obalu. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, Zadar, 13–28.

Šimunović, Petar 1976. Toponimija Istarskog razvoda. Onomastica Jugoslavica, 6, Zagreb, 3–56.

Šimunović, Petar 1996. Sakralni toponimi sa sut- + svetačko ime u razdoblju kasne antike do predromanike. Folia onomastica Croatica, 5, Zagreb, 39–62.

Šimunović, Petar 2000. Grački prezimenski mozaik. Gračka prezimena (autori: Baldo Šutić, Miroslav Ujdurović i Milorad Viskić, Gradac, 359–373.

Šimunović, Petar 2004. Bračka toponimija. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Šimunović, Petar 2005. Toponimija istočnojadranskoga prostora. Zagreb: Golden maketing – tehnička knjiga.

Šimunović, Petar 2006a. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Šimunović, Petar 2006b. Rječnik bračkih čakavskih govora. Supetar: Brevijar.

Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

Škaljić, Abdulah 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost.

Škobalj, Ante 1970. Obredne gomile. Sveti Križ na Čiovu.

The Catholic Encyclopedia. http://www.newadvent.org/cathen/06453a.htm., 15. travnja 2009.

Vajs, Nada 2003. Hrvatska povijesna fitonimija. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Vidović, Domagoj 2007. Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskoj antroponimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 33, Zagreb, 431– 447.

Vidović, Domagoj 2008. Toponimija sela Dubljani u Popovu, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 33, Zagreb, 431– 448.

Vidović, Domagoj 2009. Gradačka toponimija, Folia onomastica Croatica, 18, Zagreb, 171– 221.

Vidović, Domagoj 2009b. Utjecaj migracija na novoštokavske ijekavske govore u Neretvanskoj krajini Donjoj Hercegovini, Hrvatski dijalektološki zbornik, 14, 283–304.

Vinja = Vinja, Vojmir 1998. – 2004. Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, I. – III. Zagreb: HAZU, Školska knjiga.

Vodanović, Barbara 2007. Toponimi antroponimnog postanja na Ugljanu. Toponimija otoka Ugljana, Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, 361– 371.

Vranić, Silvana 2002. Govori sjeverozapadnoga makrosustava na otoku Paga: 1: Fonologija. Novalja: Matica hrvatska.

Vranić, Silvana 2005. Čakavski ekavski dijalekt: sustavi i podsustavi. Biblioteka časopisa Fluminensia, 1, Rijeka: Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci.

Vuletić, Nikola 2007. Toponimi romanskog postanja na Ugljanu i Pašmanu. Toponimija otoka Ugljana, Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, 345– 360.

Yugoslavia. Index Gazeteer. Showing Place-names on 1:100.000. Map Series, I-VII, s.v.

Železnjak, Irina Mihajlovna 1969. Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija. Kijev: Naukova dumka.

1 Kuščić je mjesni lik prezimena Kustić. Godine 1488. u dokumentu u kojemu se spominje Petar iz Paga stoji i(n) Barbato i(n) confini Chussotici te ojkonim valja dovesti u svezu s hrvatskim narodnim imenom Kusota koje se izvodi od pridjeva kusast 'bezrep'.

2 I Petar Skok (SiR:68) navodi da bi se toponim Barbar mogao odnositi na „malu mediteransku šumu“.

3 Sveti Barbat (610. – 682.) bio je biskup u Beneventu 663. – 682., u Kampaniji, u okolici Napulja. Navedena je pokrajina tada bila pod lombardskom vlašću, a tadašnji su lombardski kraljević Romuald I. i kralj Grimoald I., kao i drugi stanovnici Beneventa, ogrezli u idolatriji. U to je doba Benevento bio pod opsadom vojske bizantskoga cara Konstantina II. Na nagovor svetoga Barbata stanovnici su Beneventa posjekli stablo kojemu su se klanjali te je nakon toga Konstantin II. poražen.

4 Kod prezimena Šiša ostaje dvojba je li prethrvatskoga postanja (usp. ojkonim Šišan u Istri; Šimunović 1976:7) ili je riječ o doseljeničkome prezimenu koje je motivirano tzv. šišanim kumstvom (Šimunović 2006a). Naime, kako musliman nije mogao biti krsni kum, nadomjestak se za kumstvo stvarao tako da je on prvi šišao dijete. S obzirom na činjenicu da je istočni dio Paga bio izloženiji migracijama (i češćim i znatnijim) sa susjednoga kopna, ni potonje mišljenje ne treba odbaciti.

5 U stočarskim krajevima (Kosovo, Popovo, Promina) zabilježen je apelativ kolan 'potprug za pričvršćivanje samara' (Sk 2:123).

6 Iako navedene antroponime tumači prema drugim antroponimnim osnovama, u najmanju je ruku jednako vjerojatno da su se u Crnogorskome primorju i u Dubrovniku, u kojima su i inače uščuvani veoma stari romanizmi, očuvali prežitci starijega romanskog sloja osobnih imena. Antroponime tvorene osnovom Kolan nahodimo i na šibenskome i zadarskome području (npr. prezime Kolanović), no oni su mogli biti motivirani podrijetlom njihovih nositelja ili već spomenutim stočarskim nazivom kolan.

7 Riječ je o rimskome predijalnom toponimu koji je odraz kasnije romansko-hrvatske jezične simbioze. Većina je ojkonima na sjeverozapadnome dijelu otoka romanska.

8 Navodno se ondje nalazila crkva svetoga Lunarda. Budući da je i ojkonim Barbat motiviran crkvicom posvećenom istoimenome svetcu, čini se lako mogućim da je titularom crkvice mogao biti motiviran i ojkonim Lun.

9 Sličan primjer nahodimo na Pelješcu. Naime, u srednjovjekovlju se i sve do 16. st. ime Stonski rat ili samo Rat protezalo na čitav poluotok. Prvotno se pak ime Pelisac odnosilo na gorsko područje iznad Trstenice, Žukovca i Vignja, dakle na središnji dio zapadnoga dijela poluotoka Pelješca. U 16. stoljeću toponim se Pelisac (tal. Sabbioncello) širi na područje Kontrade Trstenica, odnosno na zapadni dio polutoka okrenut Korčuli, da bi se u 19. st. ime Pelisac (poslije ijekavizirano u Pelješac) protegnulo na čitav poluotok istisnuvši posve starije ime Rat koje je bilo u funkciji sve do utrnuća Dubrovačke Republike (Foretić 1970:281–284). Danas se pak toponim Rat odnosi na središnji dio, iskonski se ikavski lik Pelisac odnosi na jugozapadni dio polutoka, dok se umjetno stvoreno ijekavizirano ime Pelješac proteže na čitav polutok.

10 Zanimljivo je i tumačenje Mate Suića koji ime Murovljani izvodi kao villa sancti Mauri (Suić 2001:17). Na području negdašnjih Murovljana uistinu postoji srednjovjekovna crkva sv. Mavra te pašnjak Mavra.

11 Toponim usporediv s toponimima Rmalj i Rman. U sva tri slučaja riječ je o hidronimima. Vojmir Vinja (3:126) donosi apelativ rmõnka 'zaštitni kamen na uglu kuće da kotači ne oštete zid' nepoznata postanja. Vjerojatno je riječ o apelativu nastalom metaforizacijom od hidronimskog naziva.

12 Danas se u paškim govorima ne rabi leksem bȁra 'manje područje koje je stalno preplavljeno vodom'.

13 Prema kazivanju ispitanika čiker je 'manje kamenito brdašce u pašnjaku'. Čiker je i ime rječice u Bačkoj u blizini Subotice, a u čijoj je blizini zabilježen toponim Klisa (www.hrvatskarijec.rs). Moguće je da je riječ o nekome zaboravljenom hidronimnom apelativu. Na obalnome području između Posedarja i Maslenice nahodimo toponime Čiker i Kičer. Petar Skok (Sk 2:79) navodi pak višeznačni apelativ kika (< psl. *kyka 'vrh na drvetu, kist; biljka kantarijun') od kojega su nastali brojni hrvatski apelativi, ali i antroponimi, zoonimi i fitonimi. Ipak, najvjerojatnijim se čini povezati navedene toponime s biljnim nazivom Cicer 'slanutak' (usp. alb. qiqër, hrv. cicerica, cicerka, čičerka, čičvarda; usp. Vajs 2003:344–346).

14 Etimologija je navedenoga apelativa nepoznata, najvjerojatnije ilirska. Na Pagu apelativ garma označuje i 'odvojeni prostor u pojati u koje se stavlja janje koje je ostalo bez majke s drugom ovcom kako bi ga ona prihvatila i othranila' (Oštarić 2005:123).

15 Čini se vjerojatnijim povezivati ovaj toponim s apelativom gaz nego s gazeta 'sitan mletački novac'.

16 Iako apelativ gnoj 'blato' nije osobito plodan u hrvatskome zemljopisnom nazivlju, ipak ga bilježimo i na hrvatskim otocima (npr. Gnojini na Krku i Gnojišće na Ugljanu; Brozović Rončević 1999:14).

17 Petar Skok (Sk 1:606) povezuje apelativ gramača sa sveslavenskim apelativom gromada, dok ga Petar Šimunović (2004:183) dovodi u svezu s latinskim grūmum 'hrpa kamenja'.

18 Usp. toponim Haći klod (< *Gaći oklod) u Dračevici na Braču (Šimunović 2004:204).

19 Na Pagu apelativ hum označuje ogoljeni kameniti brijeg.

20 Latinski pridjev costalis u vulgarnom je latinitetu zabilježen i kao constalis od čega je mogao nastati hrvatski lik Konštar zabilježen u okolici Neuma i u okolici Stona.

21 U Novalji se navedenim toponimom imenuje golo kameno brdo.

22 Apelativ je lokvanj najvjerojatnije nastao ukrštanjem hrvatskoga apelativa lokva (< psl. loky) i romanskoga locūna 'močvara' (< lat. lacūna; Brozović Rončević 1999:38).

23 Postanje apelativa nije prozirno. Više o tome u Vinja 2:148.

24 U Povljani su Luščići lokalitet s više manjih vrela.

25 Visoko kamenito brdo u pašnjaku; vjerojatno od Narca < *Na Rtac (Šimunović 2005: 88)

26 Naziv se sap 'nasip' može dovesti u vezu s glagolom sipati.

27 U Smokvici na Korčuli apelativ je plat dalmatsko-romanski prežitak koji se izvodi od vlat. *plattus (Vinja 3:50) te označuje zaravan. Toponim Plati pak u Pagu označuje pašnjak.

28 Takvo je značenje toponima zabilježeno u Smokvici na Korčuli. Riječ je o dalmatsko-romanskome prežitku koji se izvodi od vlat. *plattus (Vinja 3:50). Toponim Plati u gradu Pagu označuje pašnjak.

29 Opširnije tumačenje navedenoga apelativa nahodimo u Šimunović 2005:241.

30 Usp. toponime Premantura u Istri i Prantur na Cresu.

31 Toponim je usporediv s istarskim toponimom Premantura/Promuntur, creskim Prantur/Plantur i krčkim Prementour (Sk 3:34).

32 Ručica je plitka pješčana uvala. U podnožju brda Visoka Stran izvire iz ilovače zemlje više manjih izvora koji se spajaju i teku prema moru kroz kameni usjek. Potok su Metajnari zvali Ričica. Krivim je pisanjem od Ričice nastala je Ručica koju neki već zovu i Ružica.

33 Primjera je toponomastičkih tautologija na sjevernome Jadranu mnogo, osobito u Istri (npr. Cal fundusa, Lago Iesero, Monte Brdo, Fiume Recca itd.), a na Cresu nahodimo dvočlani toponim Punta Ertec (Brozović Rončević 1998:13).

34 Baaca je dio Paga u udolini, smješten „nisko“, uza samu morsku obalu. Pridjev bas 'nizak' mletačkoga je postanja i izvodi se od lat. bassus (Vinja 1:47).

35 Zbog činjenice da se lokalitet Beriknica nalazi na močvarnome tlu ne isključujemo posve ni mogućnost da je u toponimu možda uščuvan naziv za blatište