Funkcija humora u djelima thomasa pynchona doktorski rad

7. ZAKLJUČAK
Namjera je ovog rada bila proučiti ulogu humora u četiri romana Thomasa Pynchona, ostavljajući pritom po strani pitanje zašto određeni postupci mogu nasmijati čitatelja. Kao što smo istaknuli u uvodu, odgovor na to pitanje pokušale su dati brojne teorije humora, no kako je riječ o teorijama koje za svoj fokus najčešće odabiru određenu vrstu humora ili jedan njegov učinak, teško ih je uskladiti. Unatoč tomu, uz pomoć nekoliko primjera iz Pynchonovih djela pokušali smo pokazati kako nam te teorije ipak mogu pomoći da razumijemo zašto se određeni dijelovi teksta mogu smatrati komičnima, te koja je njihova funkcija unutar okvira tih teorija. Zato smo ukratko proučili teorije nesklada, superiornosti, olakšanja, iznevjerenog očekivanja, komunikološke teorije, ali i razmišljanja pojedinih teoretičara o pitanju humora (kao što su Platon, Bergson, Pirandello, Freud i Eco). No, s obzirom da svaka od teorija i perspektiva govori tek ponešto o čitateljevoj reakciji, a pritom nam ne pomaže nužno shvatiti koja je uloga humora u cjelini teksta (ili u Pynchonovu opusu općenito), pristup koji bi nam omogućio da između primjera humora u različitim djelima prepoznamo određene tematske, motivske i strukturalne sličnosti prepoznali smo u radu Bahtina, teoretičara čiji nam je opis menipske satire poslužio kao okvirni obrazac za čitanje uloge humora u djelu Thomasa Pynchona. Bahtin ističe nekoliko osnovnih obilježja menipske satire, među kojima je možda najvažnije stvaranje neobičnih situacija s ciljem provjeravanja filozofskih stajališta ili općeprihvaćenih istina. Te neobične ili nesvakidašnje situacije vode likove na putovanja, pri čemu posjećuju mjesta poput neba, podzemlja ili pak neke fantastične zemlje, a sve s namjerom provjeravanje ideje ili stava, pa se zato može tvrditi kako je riječ o pustolovini ideje ili istine u svijetu,¹⁷⁴ pri čemu Bahtinova analiza menipsku satiru povezuje s karnevalom, elementom koji je, kao što smo također nastojali pokazati, vrlo istaknut aspekt Pynchonovih djela.

Govoreći o općim značajkama Pynchonova humora, uočili smo određene tematske i formalne osobine, koje su u svom osnovnom obliku formirane već i u najranijim autorovim radovima. Na tekstualnoj razini vrlo su česti akronimi i jezične igre, uključujući izvrtanja jezičnih pravila i rečeničnih struktura, a učestala su i komična imena likova te parodijski prisup imenovanju samih djela. Ludizam pri oblikovanju teksta vidljiv je i u čestim miješanjima različitih žanrova i književnih vrsta, pri čemu se ostvaruje složeni dijalog s književnom tradicijom. Iz povijesti književnosti posuđuju se raznolike konvencije, a zatim ih se mijenja, međusobno isprepliće te tako ostvaruje žanrovski neodrediv tekst. Na razini fabule humor je postignut postupcima poput parodije, ironije i pastiša, a na taj se način istovremeno ostvaruju brojni intertekstualni dodiri Pynchonovih djela s drugim tekstovima, bilo da je riječ o djelima iz povijesti književnosti ili pak raznim artefaktima popularne kulture, igranog i crtanog filma, stripa, video igara i drugih kulturnih proizvoda. Na taj se način ogoljuje postupak nastajanja teksta i stvara mreža autoreferencijalnih signala kojima se stupa u dijalog s čitateljem. Uz sve navedene osobine, u humoru Pynchonovih djela prepoznali smo i značajke rizoma te pokazali kako se različiti oblici i primjeri humora međusobno povezuju i isprepliću, stvarajući tako rizomatsku mrežu koja se proteže preko cijelog autorova opusa.

Prateći gore nabrojane osnovne osobine Pynchonova humora i Bahtinov opis menipske satire i karnevalesknog, započeli smo s čitanjem četiri Pynchonova romana. Važno je pritom napomenuti kako su pri analizi izdvojeni postupci koji su u pojedinom romanu posebno naglašeni, ali kako su svi prisutni i u svim drugim Pynchonovim djelima. Čitanja romana stoga su međusobno komplementarna jer tek svi tekstovi sagledani usporedno daju donekle cjelovitu sliku svijeta Pynchonovih tekstova, premda ni izbliza iscrpnu. Romanu Against the Day izvorno smo pristupili kao primjeru historiografske metafikcije, odnosno tekstu u kojem se sudarom elemenata stvarnosti i fikcije te autoreferencijalnim upućivanjima na podvojenost teksta između reprezentacije istine i problematike njezinog spoznavanja osporava ideja o tekstu kao objektivnom uvidu u povijest svijeta te dovodi u pitanje vjerodostojnost teksta, ali i vjerodostojnost svake prividno objektivne reprezentacije povijesti. Premda humor u tekstu zadržava funkciju propitivanja odnosa povijesti i reprezentacije, pokazali smo kako se menipejskim metamorfozama i umreženim te slojevitim parodijama i parodijama parodija tekst pretvara u meta-metafikciju, odnosno tekst koji (možda i više nego bilo koji drugi Pynchonov tekst još od objave romana Gravity’s Rainbow) tematizira formu romana i cijeli raspon metafikcijskih postupaka. Proučavanje odnosa humora i reprezentacije prošlosti započeli smo analizom brojnih parodija romana, među kojima se ističu žanrovske parodije avanturističkog i kriminalističkog romana. Uz poigravanja žanrovskim konvencijama, i drugi autoreferencijalni postupci, poput miješanja književnih vrsta i umnažanja slojeva fikcije, povezani su s humorom u funkciji tematiziranja konstrukcije historiografske metafikcije i metafikcije općenito. U romanu smo prepoznali i elemente fantastike, pri čemu smo primijetili da se najviše prostora posvećuje fenomenu bilokacije i nevidljivosti, što su motivi usko vezani uz problem odnosa tradicionalne historiografije, kolonijalizma i usredotočavanja na nevidljive pripovijesti manjina u historiografskoj metafikcije, što je također postupak koji se parodira u tekstu. U tako oblikovanom svijetu teksta likovi se susreću i s prilikom da propituju vlastiti identitet, odnosno svoje mjesto u kompliciranoj polifoniji Pynchonova romana. S obzirom da je to propitivanje na više mjesta vezano uz autoreferencijalna razmišljanja o granici između stvarnosti i (meta)fikcije, primijetili smo da smijeh romana ponekad upućuje i na zrcaljenje između likova i čitatelja, pri čemu su oboje uključeni u neki oblik intepretacije, bilo da je riječ o interpretaciji identiteta, povijesti kao teksta ili teksta kao metafikcije.

Analiza romana Mason & Dixon pokazala je kako u njemu humor na tekstualnoj i fabularnoj razini funkcionira na temelju tvorbe različitih hibrida. Cijeli se roman zato može čitati kao hibridna tvorevina sastavljena od parodijskog oponašanja stila romana osamnaestog stoljeća i anakronih intertekstualnih poveznica s kulturnim sadržajima dvadesetog stoljeća, a ista je hibridnost vidljiva i iz učestalog prekidanja proze duhovitim pjesmama. Kao što je već rečeno, i na fabularnoj razini pronalazimo mnoštvo primjera menipejskog prelaženja preko pragova. Homogenizacija kulture i društva, simbolizirana Masonovim i Dixonovim upisivanjem geografsko-političke granice u prostor između dvije američke države, ogoljuje se njezinim supostavljanjem s elementima fantastike. Naime, za razliku od prosvjetiteljskih nastojanja da se sadržaji prirode i društva jasno razgraniče, određeni likovi i događaji neprestano skreću tekst u područje liminalnog. Komično-fantastična bića poput životinja, mehanizama, predmeta ili čudovišta koje u sebi nose i ljudske osobine postaju karnevalizirani prostor, unutar kojeg se istovremeno ostvaruje dijalog između oprečnih kategorija. Važnu ulogu igra i povezivanje humora s kronotopom puta. Glavni likovi romana na svojim putovanjima svijetom dospijevaju u menipejski neobične situacije, a njihovi susreti s drugim kulturama, običajima i ideologijama ispunjeni su smijehom likova koji propituju postavke i učinke prosvjetiteljstva, kolonijalizma i imeprijalizma. Uočili smo kako se isti liminalni elementi humora pojavljuju na više mjesta u romanu, stvarajući tako intratekstualne veze temeljene na smijehu kojim se menipejski destabiliziraju određene dominantne društvene, političke, ali i tekstualne strukture. Humor zato postaje (ponovimo: ne samo u tom, već i u drugim Pynchonovim tekstovima) rizom koji kroz fabulu i strukturu romana svojom fluidnošću i menipejskim metamorfozama komplicira interpretaciju teksta te širi svoje karnevaleskno dokidanje ustaljenih hijerarhija.

Za razliku od prva dva romana, Inherent Vice je smješten u bližu povijest, ali i u njemu motiv granice nastavlja igrati važnu ulogu. Inherent Vice položen je na prag između kontrakulture šezdesetih i novog razdoblja sedamdesetih godina obilježenog sve jačim ozračjem paranoje i nadzora. Primijetili smo kako se humorom tematizira složeni odnos kapitalizma i identiteta prostora, ali i povezanost identiteta pojedinaca i zajednica s određenim mjestima ili pak s prostorom općenito. Komične epizode u središte pozornosti stavljaju povijest kolonizacijskog i osvajačkog odnosa čovjeka prema prostoru, što je tendencija koju likovi pritom prepoznaju i u kapitalističkim građevinskim projektima, kojima se nastoji uspostaviti uniformnost mjesta te potaknuti širenje potrošačke kulture. Humorom se također ističe i uloga televizije u nastanku potrošačkog subjekta, pri čemu društvene skupine postaju politički pasivne, a vlastiti identitet grade prema obrascu prepoznatom u popularnoj kulturi i konzumerizmu. Premda je kontrakultura šezdesetih pokušala ponuditi oblik ponašanja oprečan tom obrascu, komične epizode u čijem se središtu nalaze članovi kontrakulture otkrivaju nedostatke tog napora. Kontrakulturni je projekt hipija svojevoljno zatvoren u nostalgična maštanja o prošlosti, korumpirala ga je kombinacija policije i vlasti, zombifiziran je televizijom i popularnom kulturom te je stoga nedovoljno politički angažiran, čemu doprinosti i prihvaćanje kulture paranoje i nepovjerenja. Heterotopija televizije, utopijska razmišljanja o povratku Lemurije te s njima povezane komične epizode ipak otvaraju i neki oblik potencijalnog izlaska iz učestalih distopijskih predviđanja budućnosti (ili već ostvarene distopijske sadašnjosti, kako u svijetu likova, tako i u čitateljevu svijetu), pa se pokazuje kako su, barem na mikrorazini pojedinih slučajeva, u svijetu Pynchonova romana moguće obnove identiteta pojedinaca i zajednica. U svom smo čitanju proučili različita tumačenja završetka romana te nastojali pokazati kako dominantno pesimistična, ali i utopijsko-optimistična, čitanja zanemaruju kako su, kao i u sljedećem Pynchonovu romanu, distopijski opisi upisani u naglašen i konstantan komički modus, a takve menipejske mezalijanse nužno doprinose ambivalentnosti teksta.

Roman Bleeding Edge smješten je u dvadeset i prvo stoljeće, no i u njemu smo prepoznali spoj humora, ironije i problema vezanih uz oblikovanje identiteta te odnosa prema vlasti i paranoji. U Bleeding Edge granični su položaji još jednom od središnje važnosti, s obzirom da je fabula romana postavljena između propasti dotcoma i napada na Blizance 11. rujna 2001. Kao i u Inherent Vice, popularna kultura ponovo igra važnu ulogu u načinu na koji Pynchonovi likovi oblikuju ili percipiraju svoje identitete ili identitet svojega društva. Bježeći od realnosti novog povijesnog razdoblja, američkog društvo zatvara se u često ironične citate ili aluzije na kulturu devedesetih, no kao i u slučaju kontrakulture šezdesetih, takvo okretanje prošlosti u potrazi za odvraćanjem pažnje od aktualnih problema vodi u političku pasivnost. S druge strane, sablast terorističkog napada neprestano djeluje kao prisutan i odsutan motiv, trauma koja američko društvo gura još dublje u eksapizam vizualnih medija interneta i televizije, dok to isto društvo istovremeno sve više vlastite slobode prepušta dominantnim političkim strukturama. Likovi su suočeni sa strahom od budućnosti, s političkim manipulacijama, s utjecajem kapitalizma te s klasnim nepravdama i nejednakostima, a njihovi su predosjećaji o distopijskoj budućnosti (napose onaj predočen kroz perspektivu protagonistice Maxine na kraju romana) možda još izraženiji od sličnih bojazni likova iz prethodnih Pynchonovih djela. U takvom se svijetu organiziraniji oblici otpora čitatelju mogu doimati kao neodrživi utopijski pokušaji (kao što je pokretna farma servera ili pak izgradnja slobodnog virtualnog prostora u dubokoj mreži), dok će manje organizirane karnevaleskne intervencije (kao što je, primjerice, crtanje i pisanje poruka po američkim novčanicama, u čemu Pöhlmann prepoznaje moralno upitan «prostor potencijala» koji pruža način «da se kaže ono što se misli, premda ne nužno da se kaže i istinu»¹⁷⁵) imati značaj, riječima Stipe Grgasa, «geste […] lišen[e] ikakvoga subverzivnog učinka».¹⁷⁶ No, s obzirom da je upravo humor element koji komplicira čitanje gotovo svakog Pynchonova teksta u dominantno utopijskom ili distopijskom ključu, nastojali smo pokazati kako i u slučaju romana Bleeding Edge humor doprinosi ambivalentnosti teksta, napose u epizodama koje tematiziraju odnos djece prema popularnoj kulturi i prizorima u kojima se likovi služe humorom prilikom obnavljanja narušenih obiteljskih veza.

Sagledamo li sve analizirane romane kao cjelinu, možemo istaknuti nekoliko općih zaključaka vezanih uz funkciju humora u Pynchonovim djelima. Možda je najvažnije primijetiti kako pripovjedni postupci temeljeni na humoru parodijskim, intertekstualnim, metatekstualnim, ironičnim i drugim signalima uspostavljaju dijalog s čitateljem. Luc Herman i Steven Weisenburger primijetit će kako, s jedne strane, u komičnim i ponekad krajnje apsurdnim digresijama Pynchonovih tekstova (pri čemu se autori vraćaju na primjer golemog adenoida iz Gravity’s Rainbow, spomenutog u uvodu našeg rada) čitatelj može prepoznati razlog da ostavi po strani očekivanja o pripovijedanju određenom «konvencijama realizma, uključujući kauzalnu radnju koja podržava fikciju isključivo determinističkog svijeta razuma i znanosti.»¹⁷⁷ S druge strane, gomilanje pastiša, prividno ozbiljan govor o politički značajnim događajima te strukturiranje cijelih epizoda tako da završe šalom ili igrom riječi «uspostavlja neobaveznu komediju kojom se priču spašava od inače neprekidne sumornosti.» Upućujući na posljednji prizor romana Gravity's Rainbow (u kojem raketa tek što nije pala na kino Orfej), autori tvrde kako se takvim dionicama barem odugovlači ili odgađa katastrofa. Premda su strukturirane kao priče unutar priča, koje često funkcioniraju kao analepse koje vrijeme pripovijedanja vraćaju unatrag te kao «pripovjedni način da se 'smrti kaže da odjebe' (kao što je Šeherezada pokazala pripovjedačima prije mnogo godina), te digresije ipak pokreću Pynchonovu priču naprijed» (8).

U svojoj su se analizi Herman i Weisenburger usredotočili na komične digresije u romanu Gravity's Rainbow, no u našem smo čitanju pokazali kako sličan učinak možemo prepoznati i u drugim Pynchonovim djelima (sjetimo se, primjerice, groteskno-komične epizode o povijesti pokolja Haićana smještene u roman Bleeding Edge ili pak brojnih epizoda o komično-apsurdnim metamorfozama likova u romanu Against the Day), no jednako je tako zamjetno da se ista funkcija može iščitati iz epizoda koje ne predstavljaju apsurdne digresije već su izravnije povezane sa središnjom radnjom, čime se istovremeno otkriva višestruka funkcija humora u Pynchonovim djelima. Humor zato može biti tek dio uzgredne anegdote, prividno nepovezane s ostatkom teksta, pa se stoga može dobiti i pogrešan dojam kako je humor većinom zanemariv element teksta. Takvu situaciju dodatno komplicira činjenica da poneki primjer humora to možda doista jest – drugim riječima, ponekad će šala možda biti samo šala, no upravo prisutnost takvih oblika humora (na engleskom bismo ih nazvali throwaway gags) značajno doprinosi komičkom modusu, u kojem zatim, ostvarujući tako menipejski oksimoronski spoj, nastaju Pynchonove distopijske priče, čije zaplete, kao što su primijetili Herman i Weisenburger, komične epizode pokreću i stimuliraju, premda istovremeno ublažavaju njihove pesimistične ili čak apokaliptične nagovještaje.

Pritom valja naglasiti ulogu čitatelja, jer upravo o njegovu pristupu i razumijevanju teksta ovisi hoće li u određenim postupcima prepoznati ponekad prikrivenu ironiju, parodiju, igru riječi, anakronizam ili neki drugi postupak u kojem humor zauzima središnji položaj. No, ako čitatelj i primijeti komičan ton Pynchonova teksta, uvijek postoji mogućnost kako će takav tekst čitati kao dominantno komičan, pa će stoga zanemariti ulogu dionica teksta iz kojih humor znakovito izostaje, ili će pak, kao što smo vidjeli kod nekih kritičara, više težine pridati uvijek prisutnim distopijskim motivima Pynchonovih djela. To, uostalom, čine i Herman i Weisenburger kada tvrde kako je ishod njihova čitanja «mračniji i ciničniji […] Gravity’s Rainbow nego što je to slučaj kod većine Pynchonovih čitatelja […] Na kraju romana dominantne snage od konačne prevlasti dijeli samo djelić sekunde» (18). U našem smo čitanju stoga nastojali više pozornosti pridati ambivalentnoj prirodi Pynchonova teksta kao značajki koja proizlazi iz humora i s njim povezanih tematskih, motivskih, sadržajnih, strukturalnih, žanrovskih, tjelesnih i drugih menipejskih mezalijansi. Riječ je pritom o humoru koji iznevjerava očekivanja svakog čitatelja, neovisno o njegovim pretpostavkama, uvjerenjima, stavovima i znanju. Naime, humor igra značajnu ulogu u različitim pretjerivanjima (primjerice, u karakterizaciji, nabrajanju, gomilanju apsurdnih ili nevjerojatnih epizoda), hibridizaciji (na razini sadržaja, kao kad je riječ o komičnim hibridima živog i neživog, ali i strukturalnim hibridima proze i poezije ili modusa pripovijedanja) i srodnim neočekivanim spojevima te višesmjernim aluzijama (u kojima možemo pronaći i komične anakronizme), pa će uslijed svega nabrojanog takav tekst iznevjeriti pretpostavljeno znanje čak i čitatelja upoznatog s prethodnim Pynchonovim djelima, odnosno s Pynchonovom poetikom općenito (što smo uočili na primjeru romana Against the Day, u kojem se propituje i parodira niz metafikcijskih postupaka prisutnih u ranijim autorovim djelima).

Vratimo li se na tvrdnju od koje polazi ovaj rad, prema kojoj je Pynchonovo djelo moguće čitati kao menipsku satiru, nužno je također proučiti i odnos između čitatelja, odnosno njegovih očekivanja, i humora tradicionalne satire. Čitatelj koji pristupi čitanju Pynchonova teksta kao primjeru satire susrest će se s određenim poteškoćama prilikom takvog čitanja ukoliko pretpostavlja da će u tom tekstu prepoznati značajke tradicionalne satire. M. H. Abrams satiru određuje kao tekst u kojem se nešto ismijava tako što se predočava kao smiješno, pri čemu se prema tom predmetu smijeha pokazuje prezir, podsmijeh ili poruga. Od komike se, tvrdi Abrams, satira razlikuje time što smijeh koristi kao oružje usmjereno protiv nekoga ili nečega što postoji izvan teksta: «Taj predmet smijeha može biti pojedinac […], vrsta osobe, klasa, institucija, narod ili čak […] cijeli ljudski rod.»¹⁷⁸ Satira se rabi s određenom svrhom, a najčešće kako bi se upozorilo na neke ljudske mane ili čak pokušalo ispraviti određene pogreške u djelovanju ili razmišljanju (276). Pokušamo li čitati Pynchonova djela vođeni takvom definicijom satire, naša će očekivanja biti iznevjerena. Naime, o svakoj se temi, liku, klasi, instituciji, narodu ili bilo kojem drugom motivu u Pynchonovu tekstu može govoriti u komičkom modusu, pa će tekst tako fluktuirati između, primjerice, satiričnih reprezentacija hegemonijskih sustava, tehnokratskog društva ili pak neoliberalnog kapitalizma i jednako tako satirično okarakteriziranih pripadnika kontrakulture, zajednica hipija i drugih liberalnih struja. S istom namjerom i John Stark ističe razliku između Pynchonovih menipskih satira i ostalih vrsti satira. Naime, dok su u tradicionalnoj satiri dobro i zlo jasno odvojeni, pri čemu čitatelj zna tko su negativci i prema kojem moralnom standardu se o njima u tekstu sudi, zbog čega radnja uvijek ima jasnu svrhu, te se stoga ne razvija dalje nakon što je ta svrha ispunjena, u

Pynchonovu djelu predmet satire izmiče identifikaciji. On zapravo naglašava kako nitko ne može identificirati neprijatelja, koji možda čak ni ne postoji. Premda on očito napada niz manjih meta, ostavlja neriješenim pitanje o tome spajaju li se one kako bi oblikovale nekog većeg neprijatelja.¹⁷⁹
Za takav je tekst stoga teško tvrditi kako se opredjeljuje za jednu i jasnu satiričnu perspektivu, pa zato u njemu i dolazi do oksimoronskih menipejskih spojeva utopijskih i distopijskih razmišljanja likova i pripovjedača, što je posebno istaknuto otvorenim završetkom svakog Pynchonova romana. Stark će zato tvrditi kako Pynchonova djela nije moguće nazvati ni tragedijama, s obzirom da Pynchon
ne stvara tragične heroje, odnosno u potpunosti razvijene likove koji će zaslužiti čitateljevo suosjećanje te istovremeno svojom patnjom doći do značajnih spoznaja. Umjesto toga, on proizvodi karikature te zatim stvara udaljenost između njih i svojih čitatelja, a njegovi likovi, unatoč svojoj patnji, na kraju njegovih knjiga ne shvaćaju mnogo više nego što su shvaćali na početku. (26)
Nešto bismo slično mogli tvrditi i za čitatelja takvog teksta, barem kada je riječ o njegovim pokušajima da odredi središnju temu, narativnu liniju, značenje (cijelog teksta ili pojedinih epizoda), identitet glavnog lika ili pak opći ton djela, jer takvi i slični pokušaji donošenja zaključaka o tekstu uvijek su osuđeni na odgodu, što je izravna posljedica ambivalentnosti stvorene nepredvidljivim metamorfozama humora.

Ovim smo radom ponudili pregled osnovnih značajki Pynchonova humora te proučili njegovu funkciju u četiri romana, no bilo bi pogrešno tvrditi kako smo time iscrpili mogućnosti koje pruža čitanje humora u Pynchonovu djelu. Premda smo u uvodu upozorili na neke opće probleme interpretacije humora, njegova sveprisutnost u Pynchonovu opusu čini ga aspektom vrijednim daljnjeg proučavanja. U prvom poglavlju romana dotaknuli smo se humora u autorovima pričama, no kako smo se ipak usredotočili na čitanje romana, izostala je detaljnija analiza humora u Pynchonovim kraćim tekstovima. Zato bi svakako bilo zanimljivo pomnije usporediti humor tih ranijih radova s Pynchonovim kasnijim periodom te proučiti razvoj postupaka vezanih uz humor. Osim takvog čitanja, koje se zadržava samo na djelima jednog pisca, bilo bi korisno razmisliti i o sličnostima i razlikama između humora Pynchonovih djela i humora u tekstovima drugih autora. Takva analiza mogla bi proučiti i utjecaj Pynchonova humora na novije autore te bi bilo korisno vidjeti nastavlja li se tradicija menipske satire i je li u njezinoj evoluciji došlo do određenih izmjena. Relativni nedostatak interesa za humor u znanstvenoj literaturi stvorio je prazninu koja iznenađuje kada se uzme u obzir da je humor vrlo česta komponenta Pynchonovih djela. Osim toga, funkcija humora značajno je složenija nego što se misli, što smo nastojali pokazati čitanjima pojedinih romana. Primijetili smo kako tekst putem humora uspostavlja ambivalentan odnos prema čitatelju, pri čemu ga različitim šalama, igrama riječi, referencijalnošću i drugim mehanizmima može nasmijati, ali su brojne situacije u kojima će ga istovremeno i zavarati prividnom jednostavnošću humora, pritom pretvarajući tog istog čitatelja u predmet šale. U tom postupku prividna jednostavnost humora često skriva mrežu aluzija građenih na slojevitim parodijama i parodijskim odjecima parodija iz ostalih Pynchonovih djela ili pak tekstova drugih autora (među kojima se, kao što smo primijetili, možda najviše ističe T. S. Eliot). Pokušali smo pokazati kako se humor u Pynchonovu djelu nalazi na svim razinama teksta, od naslova djela do njihovih ambivalentnih, distopijsko-utopijskih raspleta, od karakterizacije likova te njihovih imena, postupaka, dijaloga i međusobnih odnosa, pa sve do složenih metatekstualnih i meta-metatekstualnih dionica. Nužno je na kraju istaknuti kako namjera ovog rada nije bila samo potaknuti čitanje vrlo složenog humora kod Pynchona, već i upozoriti na važnost razmišljanja o humoru u književnosti općenito. Premda su neki oblici humora, poput parodije, češće predmet interesa, uloga humora u književnosti zaslužuje više pozornosti, pogotovo uzme li se u obzir činjenica da oblici poput menipske satire, čiji osnovni oblik seže u antiku, nastaju i danas.

8. BIBLIOGRAFIJA

Abrams, M. H., A Glossary of Literary Terms (Boston: Heinle & Heinle, 1999)

Adrian Bardon, «The Philosophy of Humor», Comedy: A Geographic and Historical Guide, ur. Maurice Charney (Connecticut: Greenwood Press, 2005), str. 462-476.

Bahtin, Mihail Mihajlovič, O romanu, prev. Aleksandar Badnjarević (Beograd: Nolit, 1989)

Bakhtin, Mikhail Mikhailovich, Rabelais and His World (Bloomington: Indiana University Press, 1984.)

Bakhtin, Mikhail Mikhailovich, Problems of Dostoevsky's Poetics (Minneapolis i London: University of Minnesota Press, 1984)

Bergson, Henri, Smijeh: esej o značenju komičnog, prev. Bosiljka Brlečić (Zagreb: Nakladni zavod Znanje, 1987)

Booker, M. Keith, «Vineland and Dystopian Fiction», Pynchon Notes 1992, br. 30/31, str. 5-38.

Campbell, Elizabeth, «Metaphor and V.: Metaphysics in the Mirror», Pynchon Notes, 1988, br. 22/23, str. 57-69.

Coffman, Christopher K., «Bogomilism, Orphism, Shamanism: The Spiritual and Spatial Grounds of Pynchon’s Ecological Ethic», Pynchon’s Against the Day: A Corrupted Pilgrim’s Guide, ur. Jeffrey Severs i Christopher Leise (Newark: University of Delaware Press, 2011), str. 91-114.

Critchley, Simon, O humoru, prev. Dragana Vulić-Budanko (Zagreb: Algoritam, 2007)

Day, William, «Countering Entropy in The Crying of Lot 49 with Reader Involvement: Remedios Varo as a Role Model for Oedipa Maas», Pynchon Notes,2009, br. 56/57, str. 30-45.

Deleuze, Gilles i Guattari, Félix, Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa, prev. Marko Gregorić (Zagreb: Sandorf & Mizantrop, 2013)

Dentith, Simon, Parody (London, New York: Routledge, 2000)

Derrida, Jacques, Sablasti Marxa: Stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002)

Eco, Umberto, «Pirandello Ridens», The Limits of Interpretation (Bloomington i Indianapolis: Indiana University Press, 1994), str. 163-173.

Edwards, Brian, «Mixing media: Film as metaphor in Pynchon's Gravity's Rainbow», AJAS, sv. 1, 1982, br. 3, str. 1-15.

Ferguson, Kevin L., Eighties People: New Lives in the American Imagination (London: Palgrave MacMillan, 2016)

Foucault, Michel, «O drugim prostorima», prev. Stipe Grgas, u Glasje, br. 6, 1996, str. 8-14.

Frye, Northrop, Anatomija kritike, prev. Giga Gračan (Zagreb: Naprijed, 1979)

García-Caro, Pedro, «'America was the only place...': American Exceptionalism and Geographic Politics», The Multiple Worlds of Pynchon’s Mason & Dixon: Eighteen Century Contexts, ur: Elizabeth Jane Wall Hinds (Rochester: Camden House, 2005), str. 101-124.

Gillota, David, Belly Laughs: Body Humor in Contemporary American Literature and Film (Coral Gables: University of Miami, 2008)

Grgas, Stipe, Ispisivanje prostora: čitanje suvremenog američkog romana (Zagreb: Naklada MD, 2000)

Grgas, Stipe, «Pynchon na oštrici noža tehnologije i ekonomije», Književna smotra, godište XLVI, 2014, br. 172/2, str. 29-40.

Herman, Luc i Weisenburger, Steven C., Gravity's Rainbow, Domination, and Freedom (Atena i London: University of Georgia Press, 2013)

Hočevar, Drina, «Pynchon's Maas: Subversion or Polyphonic Echoing and Mirroring of Myth», Myth and Subversion in the Contemporary Novel, ur. José Manuel Losada Goya i Marta Guirao Ochoa (Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 2012), str. 107-118.

Hohmann, Charles, Angel and Rocket: Pynchon's Gravity's Rainbow and The Duino Elegies (Norderstedt: Books on Demand, 2009)

Hollander, Charles, «Pynchon's Juvenilia and Against the Day», GRAAT 3, 2008, str. 38-55.

Hume, Kathryn, «Mason & Dixon», The Cambridge Companion to Thomas Pynchon, ur. Inger H. Dalsgaard, Luc Herman i Brian McHale (Cambridge: Cambridge University Press, 2012), str. 59-70.

Hume, Kathryn «Attenuated Realities: Pynchon's Trajectory from V. to Inherent Vice», Orbit, sv. 2, 2003, br. 1.

Hume, Kathryn i Knight, Thomas J., «Orpheus and the Orphic Voice in Gravity’s Rainbow», Philological Quarterly, sv. 64, 1985, br. 3, str. 299-315.

Hurley, Patrick, Pynchon Character Names: A Dictionary (North Carolina: McFarland, 2008)

Hutcheon, Linda, «Parody Without Ridicule: Observations on Modern Literary Parody», Canadian Review of Comparative Literature, sv. 5, 1978, br. 2, str. 201-211.

Hutcheon, Linda, A Poetics of Postmodernism: History, Theory, Fiction (London: Routledge, 1988)

Hutcheon, Linda, «Historiographic Metafiction: Parody and the Intertextuality of History», Intertextuality and Contemporary American Fiction, ur. Patrick O'Donnell i Robert Con Davis (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1989), str. 3-32.

Hutcheon, Linda, The Politics of Postmodernism (London and New York: Routledge, 1989)

Hutcheon, Linda, Irony's Edge: The Theory and Politics of Irony (London i New York: Routledge, 1994)

Jakovljević, Mladen M., «Heterotopija u Pinčonovim romanima V. i Duga gravitacije», Zbornik za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu,. Knjiga II, 2012, str. 375-387.

Kalaba, Jovanka, «Parodic forms and their use in Thomas Pynchon's The Crying of Lot 49», Linguistics and Literature, sv. 11., 2013, br. 2, str. 133-142.

Leise, Christopher, «Introduction: Exceeding the Usual Three Dimensions: Collective Visions of the Unsuspected», Pynchon’s Against the Day: A Corrupted Pilgrim’s Guide, ur. Jeffrey Severs i Christopher Leise (Newark: University of Delaware Press, 2011), str. 1-14.

Liner, John, «Utopia and Debt in Postmodernity; or, Time Management in Inherent Vice», Orbit: Writing Around Pynchon, sv. 4, 2016, br. 1.

Lord, Geoffrey, «Mystery and History, Discovery and Recovery in Thomas Pynchon's The Crying of Lot 49 and Graham Swift's Waterland», Postmodernism and Notions of National Difference: A Comparison of Postmodern Fiction in Britain and America (Amsterdam i Atlanta: Rodopi, 1996), str. 63-100.

McHale, Brian, Constructing Postmodernism (London i New York: Routledge, 1992)

McHale, Brian, «Genre as History: Pynchon’s Genre-Poaching», Pynchon’s Against the Day: A Corrupted Pilgrim’s Guide, ur. Jeffrey Severs i Christopher Leise (Newark: University of Delaware Press, 2011), str. 15-28.

Mendelson, Edward, «Encyclopedic Narrative: From Dante to Pynchon», MLN, sv. 91, 1976, br. 6, str. 1267-1275.

Miller, Emma V., «The Naming of Oedipa Maas: Feminizing the Divine Pursuit of Knowledge in Thomas Pynchon's The Crying of Lot 49», Orbit: Writing Around Pynchon, sv. 1, 2012, br. 1.

Mobili, Giorgio, Irritable Bodies and Postmodern Subjects in Pynchon, Puig, Volponi (New York: Peter Lang Publishing, Inc., 2008)

Moore, Thomas, The Style of Connectedness: Gravity's Rainbow and Thomas Pynchon (Columbia: University of Missouri Press, 1987)

Perišić, Igor, Uvod u teorije smeha: kratak pregled teorije smeha od Platona do Propa (Beograd: Službeni glasnik 2010)

Piekarski, Krzysztof, Kevorkian, Martin i McKetta, Elisabeth, «Mapping, the Unmappable, and Pynchon’s Antitragic Vision», Pynchon’s Against the Day: A Corrupted Pilgrim’s Guide, ur. Jeffrey Severs i Christopher Leise (University of Delaware, 2011), str. 47-67.

Pirandello, Luigi, Humorizam, prev. Vladimir Rismondo (Split: Mogućnosti, 1963)

Pöhlmann, Sascha, «'I Just Look At Books': Reading the Monetary Metareality of Bleeding Edge», Orbit: Writing Around Pynchon, sv. 4, 2016, br. 1.

Propp, Vladimir, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović (Novi Sad: Nišro Dnevnik, 1984)

Pütz, Manfred, «The Art of the Acronym in Thomas Pynchon», Studies in the Novel, sv. 23, 1991, br. 3, str. 371-382.

Pynchon, Thomas, Ye Legend of Sir Stupid and the Purple Knight, dostupno na stranici: http://genius.com/Thomas-pynchon-ye-legend-of-sir-stupid-and-the-purple-knight-annotated (pristupljeno 12.8.2015.)
Pynchon, Thomas, Vineland (Boston: Little, Brown, 1990)

Pynchon, Thomas, Mason & Dixon (London: Vintage Books, 1998)

Pynchon, Thomas, Gravity’s Rainbow (London: Vintage Books, 2000)

Pynchon, Thomas, Slow Learner (London: Random House, 2000)

Pynchon, Thomas, The Crying of Lot 49 (London: Vintage Books, 2000)

Pynchon, Thomas, V. (London: Vintage Books, 2000)

Pynchon, Thomas, Against the Day (London: Jonathan Cape, 2006)

Pynchon, Thomas, Inherent Vice (London: Jonathan Cape, 2009)

Pynchon, Thomas, Voice of the Hamster, citirano u Luc Herman, «Early Pynchon», The Cambridge Companion to Thomas Pynchon, ur. Inger H. Dalsgaard, Luc Herman, Brian McHale (Cambridge: Cambridge University Press, 2012), str. 19-29.

Rando, David P., «Like the Odyssey, Only Different: Olympian Omnipotence versus Karmic Adjustment in Pynchon’s Vineland», Critique: Studies in Contemporary Fiction, sv. 55, 2014, br.1, str. 17-32.

Sears, Julie Christine, «Black and White Rainbows and Blurry Lines», Thomas Pynchon: Reading from the Margins, ur. Niran Abbas (Fairleigh Dickinson University Press, 2003), str. 108-121.

Seed, David, Fictional Labyrinths of Thomas Pynchon (Iowa: University of Iowa Press, 1988)

Simonetti, Paolo, «A Mystery’s Redemption: Thomas Pynchon and the Inherent Vice of Detective Fiction», Thomas Pynchon and the (De)vices of Global (Post)modernity, ur. Zofia Kolbuszewska (Lublin: Wydawnictwo KUL, 2012), str. 287-296.

Smetak, Jacqueline, «Thomas Pynchon's Morality and Mercy in Vienna: Major Themes in an Early Work», Iowa Journal of Literary Studies 4, 1983, str. 65-76.

Smith, Jared, «All Maps Were Useless - Resisting Genre and Recovering Spirituality in Pynchon's Against the Day», Orbit: Writing Around Pynchon, sv. 2, 2014, br. 2.

Smith, Shawn, Pynchon and History: Metahistorical Rhetoric and Postmodern Narrative Form in the Novels of Thomas Pynchon (New York i London: Routledge, 2005)

Solar, Milivoj, Teorija kniževnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1980)

St. Clair, Justin, «Binocular Disparity and Pynchon’s Panoramic Paradigm», Pynchon’s Against the Day: A Corrupted Pilgrim’s Guide, ur. Jeffrey Severs i Christopher Leise (Newark: University of Delaware Press, 2011), str. 67-90.

Stark, John, Pynchon's Fictions: Thomas Pynchon and the Literature of Information (Atena i Ohio: Ohio University Press, 1980)

Stoler, John A., «Dickens' Use of Names in Hard Times», Literary Onomastic Studies, sv. 12, 1985, str. 153-164.

Strehle, Susan, «Actualism: Pynchon's Debt to Nabokov», Contemporary Literature, sv. 24, 1983, br. 1, str. 30-50.

Tabbi, Joseph, «Strung into the Apollonian Dream: Pynchon's Psychology of Engineers», NOVEL: A Forum on Fiction, sv. 25, 1992, br. 2, str. 160-180.

Wall Hinds, Elizabeth Jane, «Visible Tracks: Historical Method and Thomas Pynchon's 'Vineland'», College Literature, sv. 19, 1992, br. 1, str. 91-103.

Wall Hinds, Elizabeth Jane, «Thomas Pynchon, Wit, and the Work of the Supernatural», Rocky Mountain Review, sv. 54., 2000, br. 1, str. 23-40.

Wall Hinds, Elizabeth Jane, «Elizabeth Jane Wall Hinds on the Connections between the 18^th and 20^th Centuries», Thomas Pynchon, ur. Harold Bloom (Broomall: Chelsea House Pub, 2003), str. 124-135.

Wall Hinds, Elizabeth Jane, «Species in Mason & Dixon», Humans and Other Animals in Eighteenth-Century British Culture Representation, Hybridity, Ethics, ur. Frank Palmeri (Hampshire: Ashgate Publishing Limited, 2006), str. 179-191.

Waugh, Patricia, Metafiction (London: Routledge, 1984)

Weisenburger, Steven, «The End of History? Thomas Pynchon and the Uses of the Past», Twentieth Century Literature, sv. 25, 1979, br. 1, str. 54-72.

Weisenburger, Steven, «A Hand to Turn the Time: The Menippean Satires of Thomas Pynchon, and: Writing Pynchon: Strategies in Fictional Analysis (review)», Modern Fiction Studies, sv. 32, 1990, br. 4, str. 580-583.

Wesseling, Elizabeth, Writing History as a Prophet: Postmodernist Innovations of the Historical novel (Amsterdam i Philadelphia: John Benjamins, 1991)